FR LE MONDE 11.4.NATO I EUROPA

FRANCUSKA LE MONDE 11. IV. 1999. NATO u zraku, Europa pritisnuta uza zid "Rat koji je u tijeku sveo je diplomaciju na ništicu i prouzročio kriminalizaciju beogradskog režima. Jugoslavenska je vlada, teško pogođena, počela tražiti pregovore i možda se dijeliti. Poput Sadama Huseina, Slobodan Milošević koleba se između nekoliko taktika u obnovi pregovora. Sve su odbačene: razlog je sve veći broj svjedočenja i dokaza o pokoljima i nasilju o kojima izvješćuju nevladine udruge. Sve te činjenice čitavome svijetu pokazuju pokvarenost vojnog aparata koja se očitovala već za rata u Bosni. SAD i brojne nevladine udruge djelatno pripremaju optužbu pred Međunarodnim kaznenim sudom protiv civilnih, vojnih i paravojnih čelnika iz Beograda za zločine protiv čovječnosti. Srbija gubi svoje saveznike: izbile su na vidjelo posebne veze obitelji Milošević s ruskom mafijom koje navode na mišljenje da će se ruski premijer Primakov, u borbi protiv mafije iz 'krugova bliskih Predsjedniku', zapravo suprotstaviti smeđe-crvenom pravoslavnom bratu koji pustoši Balkanom, a u vezi je s rušiteljima ruske države. Čini se da Milošević već neko vrijeme živi pod staklenim zvonom od laži i manipulacija koje mu ne daju da vidi vanjsku stvarnost. Patološko vjerovanje u dugoročnu djelotvornost laži ima svoje korijene u staljinističko-goebbelsovskoj nacionalističkoj koaliciji na vlasti u Beogradu. Dakako, jedan je dio javnosti, iz pacifizma i protuameričkog raspoloženja, zahtijevao prekid NATO-vih udara i brzi povratak za pregovarački stol, kao da pregovori započeti prije godinu dana koji su doveli do sporazuma iz listopada 1998., nisu potpuno propali zbog Srba. (...) Siti i puni osjećaja gađenja prema osobi, njegovu ponašanju, njegovim zločinima i, napokon, njegovoj ludosti, zapadni diplomati koji su nekoć ipak progutali dosta njegovih uvreda, došli su na točku s koje nema povratka i opiru se na mišljenja puna negodovanja kako bi se ohrabrili u prkošenju tiraninu, a da više ne pregovaraju napola. Javnost, američka i europska, zadnjeg je tjedna uglavnom sklona nastavku zračnih udara na Miloševićeve vojne potencijale, iako to u neposrednoj budućnosti ne rješava problem izbjeglica, već potiče k bržem prijelazu na preuzimanje vojnog nadzora na kopnu za čitavo Kosovo, što bi dovelo do djelovanja na terenu u smislu zaštite. Odbacuje se svaka podjela na 'srpsko' i 'albansko područje', podupire se što brži povratak pučanstva protjeranog s Kosova koji bi započeo nakon vojne pobjede. (...) Iz te kritičke analize treba izvući dva zaključka u obliku preporuka: 1. Trebat će osamostaliti europsku obranu. Prednost tehnostrategije pred ljudskim čimbenikom politički je poraz za Europu. Ona će, kratkoročno i dugoročno, snositi političke, gospodarske i socijalne posljedice pokolja i protjerivanja. Iako su Vijeće Saveza i europske vlade prihvatili militarizaciju ciljeva, to je politička pogrješka. Vojnici su odgovorni samo za zadaće koje su im povjerene. U slučaju potpune pobjede, morat će se reći da je to istodobno velika vojna pobjeda NATO-a i, dakle, SAD-a, i nepopravljiva humanitarna katastrofa i, stoga, politički poraz Europe. Europa će tim vojnim uspjehom biti ponižena, budući da nije uspjela nametnuti vojnu strategiju koja političku osobu štiti od upletanja: pučanstvo na Kosovu. U sadašnjoj bi fazi europske zemlje, dakle, trebale odmah preuzeti vođenje kopnenih operacija, pače i nametnuti osnutak europskog zapovjedništva odvojenog od NATO-a koji bi možda uključivao i Ruse, a bio bi zadužen za operacije oslobađanja koje su Amerikanci krivo zanemarivali. Ta bi se vojna zadaća mogla staviti pod okrilje OESS- a.(...) 2. Europa će morati predvoditi vojnu i političku zamisao o protektoratu i obnovi. Bezuvjetno 'da' uklanjanju Miloševićeva režima, koji se smatra glavnim neprijateljem demokracije u Europi, nipošto ne treba biti zaprekom za točnu kritiku nadmoćne američke teorije i prakse. Ona je opasna, strana našoj političkoj etici - napose etici ljevice. Ona nije stvorena da riješi europske probleme, već da ih pretvori u izvor nadziranog nereda utemeljenog na uništenju državnih suverenosti i na sudarima između vjera i zajednica, radi uspostave prevlasti sustava i tržišta, dajući političkim i socijalnim projektima te republikanskim porecima značajke nemoćnih utopija. G. Hantington i njegovi pobornici samo žele zaustaviti krvnu osvetu. Europska bi ljevica trebala usklađivati demokracije, uspostaviti dobrosusjedske odnose i potvrditi socijalne ugovore privodeći kraju nasilne odnose između zajednica kao izvor legitimnosti. (...) Europljani moraju shvatiti da Amerikanci u ovom času zapravo nisu programirani za 'state building' - to i sami kažu - već za 'world shaping'. Ujediniti svijet poput tržišta nametanjem transnacionalnih propisa po cijeni divljeg nereda, ne znači pripremati poslijeratnu obnovu, već mafijašku zbrku. Najneobičnija žrtva te škole 'modernizacije' jest Rusija. Najbliži SAD-u je Meksiko. Jugoslavija je inačica bez nade na otpor liberalnom neredu koji je zapao u mafijaški nacionalizam. Od povratka na vlast reaganovske i neodarwinovske desnice, unatoč idealiziranju 'new agea', bit imperijalističke predodžbe SAD-a nije obnova grada, uobličavanje budućnosti, povratak socijalnim i političkim stvarnostima koje u stariju povijest guraju osvetničke utvare identiteta zajednica. Iako se može priznati da clintonovska ljevica ima puno dodirnih točaka s humanističkim liberalizmom, njegova pobjeda dolje nije sigurna i nije za izvoz. Imperijalistička Amerika lebdi nad dubokim vodama oružanog zajedništva i kulture zatvaranja socijalno odbačenih koja nije rekla zadnju riječ. Dakle, ni u Bosni, ni u Srbiji, ni u nemirnim područjima Balkana gdje je Miloševićeva natražnjačka vlast potaknula stare bojazni, neće biti mira sve dok Amerikanci vode proces; sve dok Europljani ne stvore smišljen projekt kojim će se Balkan uključiti u Europsku uniju. Treba ojačati državne ustroje i međudržavne ugovore koji su povijesno i logično potrebni da bi se učvrstio 'vjerski mir' nakon istoimenih ratova. Iz toga proizlazi i prijedlog za srednjoročno razdoblje. Zapadnoeuropska unija (ZEU) mora se preurediti i stopiti se s Europskom unijom, postati njezino vijeće za obranu i sigurnost koje će moći voditi europske rasprave o europskom miru u pravom smislu, a da organski ne ovisi i da se ne pridružuje NATO-vu sustavu koji je trenutno zaista odveć militariziran da bi uobličio Europu. Napokon, čini mi se da još jednom treba pokrenuti gospodarsku i političku zamisao o balkanskoj konfederaciji koja ne bi ušla u NATO, već u Europsku uniju. Svakako, takav se projekt ne bi ostvario tijekom završnog vojnog pohoda, već nakon postizanja vojnih ciljeva i uklanjanja srpskih snaga s kosovskog područja. Imamo vremena da o tome razmislimo, želimo li da ZEU bude ono što bi mogao biti: primjer skupa mirnih sustava", piše Alain Joxe, direktor Visoke škole za socijalne znanosti.