NJ FR-GORKE POSLJEDICE-1. IV.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 1. IV. 1999. Gorke posljedice "Rat, napisao je Karl Clausewitz 1832, 'nije drugo nego nastavak politike drugim sredstvima'. Politika miruje. Dvostruko odbijanje koje je ruski premijer Primakov doživio u Beogradu i Bonnu, zatvara i političke tajne putove. Rat se osamostaljuje jer je dulje od desetljeća zakazivalo ono što se naziva apstraktnom politikom. Konkretni su političari odabrani u svojem narodu zbog povećanja blagostanja i ugleda. Da, izabrani također. Primakov je propao. To je njega samog najmanje iznenadilo. Jugoslavenskog se predsjednika Slobodana Miloševića poslije šest - vjerojatno mučnih - sati razgovora moglo pokrenuti tek za milimetar. Njemački kancelar Schroeder nije ga udostojao čak ni zahvale za napore, simboličnog stiska ruke pred kamerama. I jedno i drugo su, ne više pod dojmom razočaravajuće vijesti, nadoknadili u srijedu. Dvostruku propast odmah je iskoristio Genadij Sjuganov, predsjednik komunističke frakcije u Dumi, za potkopavanje, prerušeno u napad na 'politiku izdaje' koju navodno provodi Boris Jeljcin. Pad njegova ugleda - ma koliko bio malen u ekstremnim frakcijama - donosi nemir. Započeo je prolaznom uspostavom političkog prometa između Moskve i NATO-a, a beskoristan let u Beograd i Moskvu mu pridonosi. Militantne stranke koje nastupaju u raznim bojama, sve više su tražene. Pozivatelji na vojnu potporu Beogradu još su iza ograde. Mjere da bi ih se spriječilo da ju probiju, svakim satom postaju teže. Primakov, sve dok je sposoban djelovati i - što mu više leži - praviti propuste, postiže više nego predsjednik kojeg više ne shvaćaju ozbiljno. No on ovisi i o većini u Dumi, čije se raspoloženje očito zbog predstojeće izborne borbe i njezinih iskušenja neodgovornog populizma, neće ohladiti. NATO poslije tjedan dana bombardiranja do sada isključivo vojnih objekata, nije postigao ni jedan od svojih ciljeva. Bombardiranja su ojačala Miloševićev režim. U ratu ne postoji oporba, objavljuje bivši oporbenjak Vuk Drašković: nema stranaka, samo Srbi. Teror nad kosovskim Albancima nadilazi i ono što su najgora maštanja mogla zamisliti. Neće se moći zaustaviti ni kopnenim postrojbama, ni dugotrajnom okupacijom. Dobrovoljci i terorističke bande, bez obzira za koju se 'stvar' bore, ne mogu se na taj način nadzirati, a još manje posve isključiti. Ako je NATO imao koncept o očekivanjima psihološkog djelovanja, on je propao kao i očekivanja. To treba hitno priznati. Opet treba uspostaviti politički promet, protiv rata. S Ujedinjenim narodima koji su teško oštećeni samovoljom NATO-a, te, unatoč Primakovljevu promašaju, uz pomoć Rusije. Ta atomska sila u eskalirajućem balkanskom ratu predstavlja opasnost za ono što je još preostalo od mira u Europi: egzistencijalnu opasnost za kontinent. Što bi postigao kopneni rat protiv Srbije (protiv Jugoslavije, ako se Crna Gora ipak ne izvuče)? Implozija daytonskog proizvoda Bosne već se naslućuje. Širenje rata na druge regije bilo bi neizbježno. Makedonska država sljednica može se na tome razbiti, sa šokantnim djelovanjem na Bugarsku, Grčku i na posljetku Rumunjsku. Političke ekstremiste pod islamskog zastavom - iz Turske, Irana, Arabije - ne bi se moglo spriječiti da daju oružanu potporu albanskoj vjerskoj braći, kao što se ne bi moglo spriječiti ni ruske dobrovoljce iz smeđe-crvenog ekstremističkog tabora iza rubova slabo demokratiziranog društva. A ruska država, kad joj budu dopremljeni prvi pocinčani lijesovi? A SAD kad poginu prvi Amerikanci? Vlade Makedonije i Bugarske upravo očajnički nastoje doći pod navodnu zaštitu NATO-a. Kopneni rat, započet zbog opstanka kosovskih Albanaca, tu zaštitu pretvara u suprotno. Cauchemar des coalitions, mora da će kroz saveze biti uvučeni u rat, dobiva stvaran oblik. Već eskalacija bombardiranja na Beograd, milijunski grad i njegove stanovnike, približava opasnost većeg rata. Njemačka smije reći samo jednu riječ: ne. A pokušaj da se ponovno uspostavi politički promet, naša zemlja ne može izbjeći" - drži Karl Grobe u uvodniku lista.