IT AVVENIRE 18. III- EU POVJERENSTVO

ITALIJA AVVENIRE 18. III. 1999. Nikada niti jedna kriza nije bila više pravovremena "Pomalo cinički no realistički može su ustvrditi da je škandal koji je pogodio Europsko povjerenstvo koje vodi Jacques Santer, čovjek male snage i skromne karizme, došao u pravi trenutak. U smislu da uklanja 'zajedničku vladu', očito neprimjerenu za izazove koje nameće euro, odnosno, monetarno ujedinjavanje.(...) U posljednjim razdobljima Europa jedinstvene valute predstavljala se (na tragu nezaboravljenog projekta francuskog kršćanskog socijalista Jacquesa Delorsa) kao geopolitički entitet sposoban suprotstaviti se planetarnoj američkoj hegemoniji, i, posljedično, sačuvati socijalne vrijednosti i solidarnost svojstvene Starom Kontinentu. Gotovo poput izazova globalizaciji i tržištu. U jednom trenutku na pozornicu je upao njemački Oskar Lafontaine, sa svojim utopijama, svojim usađenim antiamerikanizmom, i nesnošljivošću prema gospodarskim moćnicima.(...) Više ili manje prihvatljiv, antiliberalistički i antiamerički bio je izrazito razvidan. No odmah je izbila oštra protuofenziva, jedan blitz za drugim: Lafontaine je bio prisiljen odstupiti, ostavljajući otvoreni prostor Schroederu čiji su politički uspjeh burze oduševljeno pozdravile. To nije bilo dosta: na jednoj kori od banane poskliznuo se Santer, koji je teško shvaćao koliki je značaj uloga u igri. Koji je taj 'ulog' ako ne suštinsko svrstavanje Europe uz američki model? Upravo kao što se želi iz Washington-Wall Streeta, praveći globalnim dogme djelotvornosti, konkurentnosti, tržišta. Mičući u stranu pitanja Welfarea. To je clintonblairizam, uz koji pristaju najnoviji prvaci kontinentalnih socijaldemokracija.(...) Bila je potrebna ozbiljna odlučnost (i krajnja jasnoća ciljeva, jedinstvo u traženju široke narodne potpore) kako bi se, u odnosu na pobjednički globalizacijski kapitalizam, krenulo putem istinski novog 'europskog puta'. Lafontaineova neraspoloženost, Santerove nesigurnosti, podložnost Schropedera i Blaira diktatu jakih vlasti koje djeluju na obje obale Atlantika, gotovo su uništili te snove. Počinje jedno teško i osjetljivo razdoblje za Stari 'Kontinent' koji je gotovo sam sebi stavio omču oko vrata. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji, nameće se socijaldemokracija okupljena oko tržišta i visokih financija, dok Francuska stoji u kutu. Liberalno- konzervativna Španjolska već je na kolima pretpostavljenih pobjednika. A Italija? Teško je kazati, uzimajući u obzir nisku razinu europsku rasprave, no ako ipak, prevladavajući jadne interese političkih trgovanja, uspijemo u bruxellesku vladu dovesti jednog našeg uglednog kandidata, imat ćemo izvanrednu prigodu da istovremeno istaknemo ulogu Italije u Europi odlučnoj odbiti kolonizaciju od strane velikog kapitala, tržišta, SAD-a. No kako bilo, ubrzo ćemo saznati za što smo sposobni. Utoliko više što u Londonu-Berlinu, pod blagoslovom Washington-Wall Streeta, izgledaju odlučni brzo djelovati kako bi iskoristili uspjeh. Oslikavajući Europu eura i Maastrichta bojama anglo-saksonske gospodarske ideologije", piše Giancarlo Galli.