US WT 17. III. NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 17. III. 1999. Istok se okreće prema Zapadu "Nakon petka, NATO ne izgleda kao prije. Pola stoljeća star savez posljednji je put promijenio svoje granice kad su se istočna i zapadna Njemačka ujedinile 1990., asimilirajući prvi dio starog varšavskog pakta i otpremajući željezni zastor raspadajućoj hrđavoj gomili povijesti. 12. ožujka, sa službenim stupanjem Poljske, Mađarske i Republike Češke u savez, NATO je dovršio svoj prvi krug proširenja nakon hladnog rata. Trebalo je 10 godina da se to postigne, uz dosta okolišanja i dvosmislenosti, kao i nekih obilaznica poput Partnerstva za mir. Pa, bilo je vrijeme. Treba čestitati novim članicama", piše Helle Bering. "Dok se NATO nalazi pred summitom u povodu svoje pedesete obljetnice, koji će se održati ovdje u Washingtonu potkraj travnja, pitanje je 'što dalje'? Čelnici NATO-a, najviše na poticaj Washingtona, općenito se slažu da prvi krug proširenja ne bi smio biti i posljednji, a nema ni nestašice kandidata. Zemlje od Slovenije do Azerbajdžana kucaju na vrata NATO-a. Sve to potiče raspravu o budućoj misiji NATO-a i njegovim konačnim zemljopisnim obrisima. Čini se sigurno, međutim, da u travnju neće biti prozvane nove članice; odluka će se vjerojatno odgoditi do prosinačkog summita NATO-a 2001. Možda će se sastaviti lista kandidatkinja i odrediti 'plan djelovanja'. To bi vjerojatno trebalo dati znak da proces ostaje otvoren. Bolje to nego ništa, no bilo bi ipak bolje hrabro i nepomirljivo objaviti drugi krug proširenja. Među zemljama čiji veleposlanici i predsjednici posjećuju Washington da iznesu razloge za svoje uključenje nalaze se baltičke zemlje, Litva, Estonija i Letonija. To su zemlje koje su se prve oslobodile sovjetskog zagrljaja 1991., i imaju zanimljive i jake razloge za članstvo u NATO-u, ako ne ove godine tad sigurno u bližoj budućnosti. Od te je tri zemlje, Litva (koja sad graniči s članicom NATO-a, Poljskom) najdalje stigla u smislu vojne spremnosti, no Letonija i Estonija, također, rade na unaprjeđivanju svojih vojnih snaga, koje su morale osnovati gotovo ni od čega. (...) Iako vojna spremnost očito mora biti važan dio jednadžbe, razlozi koji idu u korist njihova članstva u NATO-u širi su od toga. Kao što je estonski predsjednik Lennart Meri jučer rekao urednicima i novinarima The Washington Timesa: 'Proširenje nije samo po sebi cilj. Uvijek me iznenadi to što mnogi ljudi ovo vide kao igru u kojoj nečiji dobitak znači gubitak za drugoga. Prijava za članstvo u NATO-u i EU-u pokazuje da su se nove zemlje spremne priključiti svijetu i ući u zonu stabilnosti i napretka.' Drugim riječima, baltičke zemlje žele biti dio Zapada, kojem s obzirom na svoju povijest, kulturu i političku tradiciju jasno pripadaju. Tko im može reći da to nije tako? Nije slučajno da su od svih zemalja bivšega sovjetskog carstva (oni se odbijaju smatrati bivšim sovjetskim republikama, jer su ih Sovjeti napali i zauzeli 1921.), Letonija, Estonija i Litva postigle najbezbolniji prijelaz u demokratski i tržišni sustav. Poput zemalja srednje Europe, imale su solidne temelje, koji nedostaju u nekim dijelovima istočne Europe te zasigurno u Rusiji. Konačno, te bi tri zemlje trebale biti čvrsto usidrene u NATO-u i Europskoj uniji. Estonija je prošle godine imenovana kandidatkinjom za članstvo u EU, što je priličan razlog za ponos u zemlji od 1,5 milijuna ljudi, koja slijedi gospodarsku politiku kojom bi se ponosila gđa Margaret Thatcher. (...) Naravno, ostaje slon u staklarnici, posrćući gorostas s istoka, Rusija. Možda kandidatkinje za članstvo u NATO-u ovih dana ne brine toliko mogućnost ruskog revanšizma, koliko misao o milijunima izbjeglica s istoka, odu li u Rusiji stvari s lošeg na gore. Što se tiče moskovskog zveckanja sabljom, prvi krug proširenja NATO-a trebao bi biti poučan. Ruski ponos uspio je preživjeti uključenje Poljske. Zar ne bi mogao također preživjeti i uključenje tih triju apsolutno neagresivnih država? S devet vremenskih zona na svom raspolaganju, nemaju li Rusi već dovoljno Lebensrauma? (...) Za Ruse, proširenje NATO-a samo znači da slobodne zemlje koje su oni jednom zauzimali i njima dominirali više nisu njima na raspolaganju. Neki od nas to bi smatrali napretkom."