SL DELO-POGODBE KAO KEKSI-13.III.

SLOVENIJA DELO 13. III. 1999. Pogodbe kao keksi "Dr. Hrvoje Kačić, glavni hrvatski pregovarač za određivanje granice između Slovenije i Hrvatske, uglađen je i pronicljiv sugovornik. Slovensko-hrvatsku granicu ima u malom prstu, a u velikim metalnim ormarima razmještenim po njegovu uredu u Zagrebu, ima na dohvat detaljne zemljovide i na stotine dokumenata. Cijela je slovensko-hrvatska granica u njegovu uredu lijepo posložena u mape i podijeljena na sektore. Žuta boja na njima označava dvojnu evidenciju, crvena sporno područje, a posebna su priča granične crte savijene poput 'pereca' koje Kačić od milja naziva 'hobotnicama'. Kad smo na jednom od zadnjih susreta u Zagrebu raspravljali o diobi Piranskoga zaljeva i neposrednom pristupu Slovenije međunarodnim vodama, razgovor je polako skrenuo na dvojbu koja u sadašnjim zapletima u Piranskom zaljevu - ako ostavimo po strani ciple i slične banalnosti svakidašnjih prepirka s južnom susjedom - najzornije pojašnjava prirodu graničnih sporova između Slovenije i Hrvatske. Baš u trenutku kad je glavni hrvatski pregovarač za granicu obrazlagao kako povoljan tranzitni sporazum Hrvatska nudi Sloveniji, njegov je prst polako skliznuo preko suhoparnih članaka Konvencije o teritorijalnom moru te mirno zaobišao članak koji mi se činio spornim. 'A što je s tim člankom? Ne određuje li da se u određenim slučajevima ipak može suspendirati režim neštetnog prijelaza kroz teritorijalne vode?', upitao sam ga. Kačić se munjevito snašao. 'I taj ćemo članak poništiti. U sporazumu ćemo napisati da ne vrijedi', diplomatski je odgovorio. Na tom je objašnjenju ustrajao i nakon što sam posumnjao da će neki sporazum suspendirati važeću konvenciju, što više, da bi bilo vrlo nevjerojatno da ćemo poslije takve akrobacije biti uvjereni kako će buduće hrvatske vlade poštovati takav sporazum. Suverena država se naime u skladu s pravilima međunarodnoga prava unaprijed i za uvijek ne može odreći toga da u novim okolnostima iznova procijeni svoje pogodbene obveze. Osobito u slučaju ako bi takva pogodba Hrvatskoj davala manje prava nego što ih omogućuje međunarodni poredak. Baš na toj točki je sasma jasno razvidno gdje se zapravo krije prava bit teritorijalnog spora s Hrvatskom. Ne radi se samo o postocima, hektarima i morskim miljama, kako nas kratkovidno uvjeravaju mediji. Trdinov bi vrh već davno bio hrvatski, granica na kopnu određena a Piranski zaljev podijeljen, da je Hrvatska pristala na neposredan pristup Slovenije međunarodnim vodama. To je temeljni zahtjev Slovenije iz memoranduma o Piranskom zaljevu na koji Hrvatska ne želi pristati. Bit problema je dakle u samom središtu realpolitike. Jednostavno rečeno, stvar je u sljedećem: Hrvatska želi da Slovenija u međunarodne vode i dalje plovi preko njezina dvorišta. Sloveniji je zato spremna dati brojne i na prvi pogled važne ustupke, ali pod uvjetom da Slovenija ne dobije neposredan izlaz u međunarodne vode. Zašto je to loše za Sloveniju? Problem je u tomu što bi na taj način slovenski izlaz na more bio vezan na međunarodni ugovor. A kako stoji s međunarodnim ugovorima, nekoć je vrlo lijepo rekao još Vladimir Iljič Lenjin. 'Međunarodni ugovori su kao keksi. Lako ih je lomiti.'(...) Vratimo se problemu određivanja južne granice. Iz ruku gospodina Hrvoja Kačića na posljednjem sam susretu kao svojevrsnu poputbinu među ostalim dobio i zanimljiv elaborat o 'Mjerama za sigurnu plovidbu Jadranom' koji su prije puno godina napisali najugledniji hrvatski pravnici s Jurjem Andrassyem na čelu. U samo nekoliko stavaka najbolje je opisana dubina dvojbe pred kojom su ponajprije slovenski pregovarači. Kako piše u spomenutom elaboratu, pod pojmom 'neštetnog, neofenzivnog prolaza' kroz teritorijalne vode neke države, podrazumijeva se takav prolaz koji ne 'remeti mir, red ili sigurnost obalne države'. Obalna država u svojem teritorijalnom moru može istodobno 'poduzeti potrebne mjere za sprječavanje svih prolaza koji nisu neštetni'. Pri tomu 'svako djelovanje broda kao cjeline, njezinog tereta ili osoba na brodu koje bi bilo kako štetilo sigurnosti, za posljedicu ima ukidanje prava na neštetan prolaz' i tada 'obalna država ima pravo na akciju zbog zaštite od ugrožavanja svojih interesa'.(...) Odluka o tomu što napraviti, dakako nije posve jednostavna. Postavlja se svakako pitanje da li je sa stajališta Slovenije korisno samo zbog slovenskog dodira s međunarodnim vodama zaoštriti spor s Hrvatskom. Kakve bi to imalo posljedice na slovensko približavanje Europi? Kritičari 'realpolitike' mogli bi mirno tvrditi da se u konačnoj fazi sve, pa tako i pogodba o granici može jednostrano kršiti, samo ako si dovoljno snažan za tako nešto. I da će dakle, ako naši odnosi s Hrvatskom budu dobri, i običan tranzitni sporazum za Sloveniju biti dovoljno dobar, inače nam ionako ne preostaje drugo doli uzdati se u mjere osvete vlastite države. Da uopće ne govorimo o tomu da će granice u Europi ionako biti prevladane i da se zato ne treba zalijetati u otvorena vrata. Takva je argumentacija uvjerljiva, ali unatoč svemu ima ozbiljnih nedostataka. Granice se naime postavljaju ne za najbolje, nego za najlošije uvjete. U tomu je zapravo njihov jedini smisao. I zbog toga je do prevladavanja granica u Europi došlo tek kad su granice već bile određene. Logiku kritičara 'realpolitike' može se i obrnuti. Budu li naši odnosi s Hrvatskom dobri, južnu susjedu nikako ne bi mogao smetati neposredan dodir slovenskih i međunarodnih voda. Budu li u nekom razdoblju loši, bit će dakako velika razlika u tomu da li će ih u budućim potezima čuvati međunarodno valjana granica ili samo sporazum podvrgnut suspenziji. A to bi Hrvatska morala razumjeti, već i zato što je do sada u sklapanju pogodba sa Slovenijom puno puta i sama otkazala već gotovo sklopljene pogodbe. Zaključak je dakle jasan - sasma je očito da će i nespretno povučena granica na moru daleko bolje čuvati sadašnje i buduće slovenske interese nego izvrsno napisana 'tranzitna' pogodba. I baš zato se treba suglasiti s jednim od bivših slovenskih ministara i onim slovenskim stručnjacima koji naglašavaju da je čak i posve neodređena granica s Hrvatskom - objektivno vjerojatno čak bolja od ma kako povoljnog 'tranzitnog sporazuma'. To je dakako samo jedna strana medalje. Istina je naravno i nešto drugo - naime da sadašnji zapleti u Piranskom zaljevu zorno pokazuju koliko je slovensko zadržavanje ratifikacije sporazuma o malograničnom prometu štetno i za Sloveniju. Za tim potezom, pod krinkom brige za državu, krije se naime ponajprije prizemna želja da se diskreditira LDS koji je na čelu s Thalerom podupirao potpisivanje toga sporazuma. Rješenje je dakako na dohvat ruke. Umjesto da otkažu cjelovit i za obje strane koristan sporazum, slovenski bi zastupnici morali iskorititi prigodu koju im daje Bečka konvencija o pravu sporazuma, te pri ratifikaciji malograničnog sporazuma na sličan način kao pri prihvaćanju 'španjolskog kompromisa' prihvatiti posebnu 'interpretativnu' izjavu. Samo bi tako slovenska politika mogla uvjerljivo izbjeći svoj dio odgovornosti za sadašnje opasne zaplete u Piranskom zaljevu i pomoći u ostvarenju uvjeta za dugoročno rješenje nepotrebnih sporova s Hrvatskom" - piše među ostalim Igor Mekina.