AU DER STANDARD-EMMA BONINO-10. III.

AUSTRIJA DER STANDARD 10. III. 1999. 'Nužna je humanizacija vanjske politike' "Emma Bonino, povjerenica EU-a za humanitarnu pomoć, od SAD-a traži veći angažman u borbi za ljudska prava. - Međunarodni kazneni sud osnovan je u Rimu 1998. Vi ste surađivali. Jeste li zadovoljni rezultatom? = Moglo je biti bolje. No u skladu sa stupnjem razvitka međunarodnih odnosa kanili smo postaviti temelje za to. To nam je uspjelo. Pregovaralo se postojano i predano. Svršetak rada ne može se sagledati, tek smo na početku dugog, zamršenog i proturječnog procesa. Sporazum je do sada potpisalo 57 zemalja, njihov primjer moraju slijediti mnoge. Kako sam već rekla, postavili smo temelj pravnog instrumenta na međunarodnoj razini. - Po čemu se taj sud razlikuje od već postojećih? = Ima sasma drugu kakvoću i autoritet. Za sada na međunarodnoj razini postoje dva ad hoc suda, koja je 1993. ustrojilo Vijeće sigurnosti UN-a. Njihov je pravorijek ograničen. U prvom redu rade od slučaja do slučaja pa stoga uvijek postoji opasnost politizacije. U drugom redu sazvani su od strane Vijeća sigurnosti, najpolitičkijeg od svih UN-ovih gremija, a zemlje koje nisu zastupljene imaju osjećaj da im je nešto nametnuto. No još je teža činjenica da ad hoc sudovi ne izazivaju ni najmanji strah, da se sazivaju samo u slučaju najtežih kršenja ljudskih prava. Najveća prijetnja u današnjem svijetu je osjećaj potpune nekažnjivosti. To je stanje dovelo do toga da svaki veliki ili mali diktator vjeruje kako može raditi što god hoće, bez bitne reakcije međunarodne zajednice. Sada smo prvi put u povijesti osnovali obvezujući stalni kazneni sud i postoje razlozi za nadu da su znaci zastrašivanja moćni, a vjerojatno imaju i preventivno djelovanje. - Zašto se SAD distancirao? = Sa stanovitim osjećajem gorčine zaključila sam da naši američki prijatelji nisu baš oduševljeni novotarijama te vrste. U to spada i čitav niz - etičkih - inicijativa najnovijeg doba, primjerice kampanja protiv pješačkih mina i moratorij za smrtnu kaznu. Trenutno SAD-u dostaju ad hoc sudovi. Njihov protuprijedlog stalnoga suda pod mandatom Vijeća sigurnosti nije bio prihvatljiv. - Kako na temelju svojih iskustava u EU ocjenjujete ulogu političara glede humanitarnih inicijativa? = Uglavnom smo složni glede ciljeva. No naša se mišljenja o tomu kako postići te ciljeve, prečesto razilaze. Ma kako bili važne humanitarne misli i naš posao, oni ne mogu zaštititi ni izbjeglice niti azilante. Ako nam vojska spriječi pristup, nemoćni smo, osim ako se političkim ili vojnim sredstvima obavi pritisak, katkad i financijskim sredstvima, kako bi se pomoglo uvažavati međunarodne zakone. Na žalost, to je rijedak slučaj. - Jesu li političari danas djelotvorniji nego prije dvadeset godina? S čime možemo računati u budućnosti? = Vrlo smo djelotvorni glede pripremnih poslova. Monitoring je puno lakši, jer imamo na raspolaganju svu silu informacija pa možemo bolje sagledati i analizirati stanje. Ponajprije je izvrsna suradnja s nevladinim organizacijama. Danas se može unaprijed reći koje su zemlje ili regije osobito ugrožene. S druge se strane sve manje uvažavaju konvencije Crvenoga križa za zaštitu ranjenika, ratnih zarobljenika, civilnog stanovništva u slučaju oružanog sukoba. Još prije deset godina nitko nije otvarao vatru na suradnike Crvenoga križa. Danas su ti ljudi postali mete. Oni su nezgodni svjedoci pa ih uklanjaju. - Kako ocjenjujete europsku inicijativu u sukobima? = Prije 1994. nismo poznavali izbjegličke logore u kojima je smješteno milijun ljudi. Već je pola milijuna ljudi puno previše. Proizlaze problemi glede sanitarne opskrbe, jamčenja reda i sigurnosti, koje nikada nismo iskusili u takvim razmjerima. - Kako se te probleme može riješiti u budućnosti? = Ili će humanost i ljudska prava biti na vrhu dnevnoga reda vanjske politike ili ćemo ostati u stanju shizofrenije. Ne radi se o politiziranju humanosti, nego o humaniziranju vanjske politike. - Hoće li u buduće borbu za ljudska prava voditi pojedine osobe ili ustanove? = Još nisam doživjela da ustanova nešto pokrene bez odlučnosti i akcija neke organizirane skupine. Vjerujem u one ljude koji se okupljaju zbog postizanja određenog cilja, jako puno držim do nedržavnih organizacija. - Jeste li zbog toga dospjeli u EU? = Bila sam vrlo mlada kad sam postala europska, prije puno godina, kad mi je moj otac objasnio Drugi svjetski rat. Ja sam posve europska. - Kakvu će ulogu u borbi za ljudska prava imati međunarodne i nevladine organizacije? = Kriza tradicionalnih političkih stranaka stvorila je vakuum koji popunjavaju nevladine organizacije. Ne znam ni jednu europsku političku stranku koja je uistinu zainteresirana za sudjelovanje u humanitarnim inicijativama, poput kampanje protiv pješačkih mina, ukidanja smrtne kazne ili ustroja stalnog kaznenog suda. Nadati se da je to prolazna pojava i da će političke organizacije napokon shvatiti o čemu se u tom pitanju radi: o temeljnim pravima. - Bili ste jako angažirani u Afganistanu. Vjerujete li da će se tamo poboljšati položaj žena? = Ne. Stanje je još zamršenije otkako između Irana i Afganistana može izbiti rat svakoga časa. Talibani su sa svojim oružjem i drogama na vlasti jer imaju potporu izvana. Stoga odgovornost za takav tragičan razvitak ne snose samo talibani, može se govoriti o kolektivnoj krivnji, s jedne je strane pasivnost međunarodne zajednice, s druge aktivno sudjelovanje stanovitih zemalja poput Pakistana i Arapskih Emirata, da spomenem samo dvije. Ako želimo stabilan mir, moramo ipak priznati da je demokracija bolje ishodište za očuvanje ljudskih prava nego diktatura. Na žalost još postoji velika razlika između realpolitike i idealpolitike. A da se o gospodarskim prioritetima i ne govori. - Koje su po vašem mišljenju najugroženije regije? = Dugo će trajati kriza u Sudanu. Ono što danas doživljavamo samo su prvi simptomi. Druge su krize već izbile: na području Velikih jezera u Africi, na Kosovu. Afganistan je osobito problematičan. Političke krize s humanitarnim posljedicama - one uvijek idu rukom pod ruku - moramo nadzirati u njihovom nastajanju. Svaka politička kriza neizbježno vodi u ljudsku tragediju. - Koje mjere predlažete da bi se zajamčio uspjeh humanitarnoga rada? = Nema konkretnih mjera. Kad bi se napokon poštovale konvencije potpisane prije 50 godina, to bi već bila revolucija. Ipak smo postavili temelje stalnog suda, što je prije 50 godina još bilo nemoguće. Da bi demokracija i ljudska prava u međunarodnim odnosima došli na vrh popisa prioriteta, on je jedini realni oblik diplomacije koji mogu zamisliti. Bit ćemo još uspješniji kad humanitarna pitanja i vanjska politika budu slijedila isti cilj. Nismo mogli spriječiti ljudsku patnju na Kosovu, 400 tisuća izbjeglica su ljudska tragedija. - Što ćete raditi za dvadeset godina? = Vjerujem da ću raditi isto što i proteklih trideset godina, možda drugim sredstvima.