SZ-SNAGA NOSI TERET-2. III.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. III. 1999. Snaga nosi teret "Zašto kancelar Schroeder ispravnu brigu uvijek mora širiti tako pogrešnim, čak razornim jezikom? Brzo poslije stupanja na dužnost bunio se zbog njemačkih doprinosa EU-u, 'spiskanih' u Bruxellesu. Zatim je rečeno: dosta izrabljivanja! Doslovno: 'Kriza će se riješiti tako da će je Njemačka platiti - ta je politika sada pri kraju.' A na početku tjedna zvučalo je skoro plačljivo: 'Svi naši partneri u Europskoj uniji mogu otvoreno zastupati svoje državne interese, samo mi Nijemci to očito ne smijemo.' Takav način govora, da posudimo od cinika Talleyranda, nije samo glupost, to je pogreška. Jer to je govor glasina i ljutnje koji se u normalnim okolnostima može čuti samo na krajnjoj desnici. Ni jedan njemački kancelar, a pogotovo ne socijaldemokratski, ne bi se trebao tako ponašati. Jer to legitimira iracionalizme koji zemlji mogu samo štetiti, samosažaljenjem obogaćenim paranojom obilježava zaštitni znak saveznog orla, o čemu se tako rado govori na desnom krilu. No s one strane bilo kakvih pedagoških razmišljanja, pogrešna je ta predodžba o izrabljivanim Nijemcima koji svoje državne interese moraju politički korektno žrtvovati na oltar samoodricanja. No, Nijemci u Europi nikada nisu morali izdati i prodati svoje interese. Točno je samo dvoje: nitko u poslijeratno doba nije više profitirao od Europe nego Nijemci. I kad su plaćali - što se dakako često događalo - dobitak je uvijek bio veći od uloga. Europa je, dakle, bila dobra i za posao. Kako to dokazati? Počnimo od početka, 1951. s Monta-unijom, nevjerojatnim poklonom Zapadnoj Njemačkoj. Jer sada je - a osobito s EEZ-om - industrijska zemlja zapada na srebrnom pladnju dobila sigurna tržišta koja je izgubila na istoku. Izvozom potaknuto 'gospodarsko čudo' bez integracije ostalo bi pusti san. No, i na agrarnom je polju Europa postigla čudo - a ipak je bogata novčana pomoć iz Bruxellesa za dulji opstanak nedjelotvorne njemačke poljoprivrede bila i jest gospodarski prihvatljiva. Može se to reći i ljubaznije: silan subvencijski aparat dao je Nijemcima ponajprije vrijeme - pedeset godina za kojih je udio ratara i šumara s nekih 25 pao na ispod tri posto zaposlenih - mirno i bez nasilnih odbacivanja. No mora li biti baš tako velik njemački neto doprinos od 22 milijarde maraka? Pitanje je ispravno i opravdano, utoliko više što je to četrnaest puta više od francuskog neto doprinosa od točno jedne i pol milijarde. Mora li Francuska poravnati tih 18 milijarda poljoprivrednim subvencijama, što je skoro četvrtina cijelog agrarnog proračuna EU-a? Moraju li kohezijski i strukturalni fondovi još i danas pomagati bogatu Italiju i Irsku koja sve više nadoknađuje zaostatak? Ti brojevi govore za sebe i odražavaju načelo solidarnosti a zemlje koje dobivaju novac mogu ga opravdati tek uz najveći napor. No, problem je poznat: i bogati 'južni pojas' Savezne republike ne želi vječno plaćati socijalnu pomoć Saaru i Bremenu. Ali - ustrajnost je ustrajnost - bilo u saveznim pokrajinama ili državama, a to je kancelar Schroeder svom snagom osjetio na nedavnom vrhu EU-a u Bonnu. Ukidanje povlaštenog gospodarstva u Europskoj uniji - kao i u vlastitoj zemlji - može se obavljati samo milimetar po milimetar. Takav zaključak ne znači obranu čudovišta. Naprotiv: gramzljivo stvorenje treba ubiti još danas, jer samo reforma nepodnošljivog sustava povlastica može omogućiti Agendu 2000 i proširenje na istok. Samo je pitanje kako. Nipošto ganutljivim samosažaljenjem koje izaziva nelagodu. Ni metodom 'Hop, stižem'. Jer oni koji najviše profitiraju od zajedničkog pothvata, oni koji su najjači u savezu, moraju dakako ponijeti najveći teret i odgovornost. Jer vrijedi i obrnuto od 'tko plaća, pribavlja' - dakle: tko želi voditi, mora i najviše pridonijeti. Uostalom, u NATO-u je bilo isto tako: vodeća sila, SAD, uvijek je za obranu i oružje davala više od ostalih. Zbog toga ne treba prolijevati gorke suze: veliki plaćaju više, ali i dobivaju više. Kako ukloniti nepravdu? Kao i uvijek u politici: spregom koalicija, trgovinom kravama, strpljivim do ut des. Što manje Nijemci pritom budu iznosili svoju preosjetljivost ili briljirali sadržajnim izrekama i što više budu naglašavali zajednički interes Europe, to će biti uspješniji. Male zemlje poput Irske ili Portugala mogu biti sebične. No, velika se sila odlikuje time što istodobno s vlastitim interesima, pokušava ostvariti i interese cjeline" - drži Josef Joffe.