US WT 1. III. AMER.VANJSKA POL.

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 1. III. 1999. Pritisak Kosova "Misli li još netko da je prilično čudno što je ograničavanje štete u raspadajućoj Jugoslaviji pitanje koje određuje američku vanjsku politiku na pragu 21. stoljeća? Taj balkanski etnički metež, kako god tragičan bio, središnja je preokupacija Clintonove vlade i divan primjer nedostatka strateške dosljednosti u američkoj vanjskoj politici. Još jedan balkanski nered, na Kosovu, opteretit će Sjedinjene Države i njezine saveznice. U međuvremenu, napetosti se usijavaju na Korejskom poluotoku i u Tajvanskom tjesnacu. Naravno, naš je stari prijatelj Sadam još tu. A da ne spominjemo gospodarski razorenu Rusiju", piše Robert Manning. "Osim prevelike količine velikih sigurnosnih problema, koji pogađaju vitalne nacionalne interese, u mnogim dijelovima svijeta postoji mnoštvo nasilnih nereda i klonulih država. Tu se nameću neka temeljna pitanja. Ako građanski sukob i humanitarna katastrofa opravdavaju intervenciju tog mitskog bića poznatog kao 'međunarodna zajednica', zašto su uvijek Sjedinjene Države te koje nose teret? Zatim je tu šire pitanje suočavanja s činjenicom da mi jednostavno ne možemo popraviti sve; da u svijetu ograničenih resursa, mi moramo birati. Nema sumnje u to da Amerikanci moraju voditi. No znači li to unipolarni svijet u kojem naši saveznici i prijatelji imaju minimum odgovornosti, ako ne i vožnju na tuđi račun? Ako je tako, teško da će američka javnost pružiti potporu onoj vrsti internacionalističke vanjske politike nužne za unaprjeđivanje američkih nacionalnih interesa. Pa zašto smo onda na Balkanu? Razlozi su sad poznati, i ne treba ih olako odbacivati: zaustavljanje pokolja; sprječavanje da se opasan sukob proširi u širi rat u jugoistočnoj Europi te, naravno, vjerodostojnost NATO-a. Pa ipak se čovjek mora zapitati nalazi se iza našeg selektivnog uključenja čimbenik CNN-a. Na posljetku, koliko je desetaka tisuća ljudi umrlo u građanskom ratu u Sudanu, gdje je ropstvo još prisutno. I što je sa Sjevernom Korejom, gdje je možda više od milijun ljudi umrlo od gladi a čitav je naraštaj neishranjen. Jedna od bolje čuvanih tajna o američkoj intervenciji na Balkanu jest da smo već potrošili nekih 20 milijarda dolara u Bosni, i sad preuzimamo još jednu (slično skupu) vojnu i političku obvezu na Kosovu, također bez strategije izlaza. Uzmimo predah. Udahnimo duboko i razmislimo o tom škripcu. Sjedinjene Države i njezine saveznice preuzimaju ulogu skrbnika u područjima bivše Jugoslavije, pretvarajući ih, jedan po jedan, u protektorate. Je li itko promislio o logici tog uključenja? (...) Bosna i Kosovo mogli bi biti tek početak. Izgleda da se još jedna žrtva raspada Otomanskog Carstva, Kurdi, nadahnula zamišlju koju Sjedinjene Države izgleda zagovaraju: etničko samoodređenje istiskuje suverenitet. Što je s Kašmirom? A Kina bi se mogl pitati što to znači za Tibet, Xinjtang i najviše od svega, Tajvan. Nisu svi nemiri jednaki. Postoji razlog zbog kojih američka vojska biva uvučena u te nove mirovne poduhvate uz vrisku i otimanje. Vjerujemo li da je rat zastario te da su nametanje mira i mirotvorstvo središnje misije naših oružanih snaga, tad je u redu poslati marinaca da se igraju mirotvoraca. Na nesreću, to nije slučaj, i trošak nije beznačajan. To je razlog zbog kojeg ozbiljna strategija nacionalne sigurnosti mora imati svoju hijerarhiju prioriteta. Osam godina nakon pada Sovjetskog Saveza, što su američki prioriteti? Oni nisu odmah uočljivi, osim ako vjerujete 'strategiji uključenja i proširenja' Bijele kuće. Ako je povijest ikakav vodič, odnosi među velikim silama teže određivati značaj i stabilnost međunarodnih sustava. Oni su skloni biti onoliko stabilni koliko su velike sile u njih uložile. Pa ipak američki odnosi s Rusijom, Kinom, Japanom, Indijom i Europom mnogo prepuštaju željama te bi u nekim slučajevima mogli postati neprijateljski. Gurnuti smo u ulogu jedine supersile. Po svim mjerama nacionalne moći - ekonomskoj, tehnološkoj, vojnoj - Sjedinjene se Države ističu. No nije vjerojatno da će to biti trajna okolnost. Koristimo li mi taj prozor nadmoći da gradimo arhitekturu globalne stabilnosti, koja će unaprijediti naše interese kad unipolarni moment počne blijediti? Počnimo s Europom, budući da je proširenje NATO-a najvažnije pitanje Clintonove vanjske politike. Sad kad Europa izgleda potpuno odrasla, dovršena s eurom, možda bi mogla preuzeti malo više odgovornosti za globalni mir i red. Ne samo da američka zračna sila podupire balkansku diplomaciju, već smo također i nadglednici Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka. Prethodni pokušaji naših saveznica da upravljaju mjesnim problemom u svom susjedstvu, na Balkanu, pokazali su se katastrofom. Još jednom, Sjedinjene su Države vadile njihovo kestenje iz vatre, prvo u Bosni, sad na Kosovu. Želimo li prekooceansko partnerstvo učiniti sastavnim dijelom svijeta u 21. stoljeću, mora postojati ravnopravnija podjela dužnosti. Tvrdnja da će vječni adolescenti Europljani, ne vode li Sjedinjene Države igru, posrnuti u katastrofu, djelomično je prijevara koja Europljanima donosi besplatnu vožnju. Često spominjano pitanje vjerodostojnosti NATO-a prilično je egzistencijalno. Dok se NATO priprema proslaviti svoju pedesetu obljetnicu, je li on još savez za zajedničku samoobranu? Ili se pretvara u mini UN? Kad bi izvršni dužnosnik neke velike kompanije odlučio proširiti posao i otvoriti tri nova ureda bez ikakve zamisli o njihovoj svrsi, upravni bi ga odbor prilično brzo otpustio. Pa ipak se NATO širi te će ovog proljeća ekstravagantno proslaviti svoju pedesetu obljetnicu, iako je njegova svrha poslije hladnoga rata još prilično zagonetna. Dva ključna strateška pitanja koja pomućuju mirno i prosperitetno 21. stoljeće jesu olakšavanje ruskog prijelaza i upravljanje pojavljivanjem Kine. Što se tiče Rusije, malo je dokaza da su Sjedinjene Države pažljivo promislile o utjecaju proširenja NATO- a. (...) Naša balkanska intervencija simbol je vanjske politike u kojoj ono trenutno (posebno ako je preplavilo naše televizijske ekrane) zamućuje svaki osjećaj da postoji dugoročna strategija. Zapravo, čak bih pristao na razumne prioritete. No to nije nešto što bi moglo proizaći iz ispitivanja javnog mnijenja i fokusnih skupina", piše Robert A. Manning, voditelj Azijskih studija u Vijeću za inozemne odnose.