DNEVNI PREGLED BR. 39 - 26. VELJAČE 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 25. II. 1999. 'Hrvati u BiH jesu ugroženi, a najveći je krivac HDZ,' kazao je fra Luka Markešić u razgovoru za Glas Amerike u prilogu Ivice Puljića. "Fra Luka Markešić, istaknuti intelektualac i čovjek koji se bori za povratak bosanskohercegovačkih izbjeglica, govorio je za Glas Amerike o položaju Hrvata u BiH i odgovorio na pitanje 'Jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini ugroženi?' = Članovi Koalicije za povratak rade na tome da se svaki čovjek koji je prognan ili je izbjegao vrati u svoj dom. I Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi, a toga bez ravnopravnosti i konstitutivnosti svih naroda na cijelome teritoriju Bosne i Hercegovine neće biti. Sasvim je razumljivo da nijedan čovjek ne prihvaća da bude građanin drugoga reda tamo gdje namjerava živjeti. Bez usvajanja odluke o konstituivnosti sva tri naroda na cijelome području BiH ne može se provesti projekt povratka ljudi. Što se tiče ugroženosti Hrvata u BiH prema koncepciji službene hrvatske politike, koja se od početka vodi iz Zagreba prema Hrvatima, u BiH postoji ta ugroženost. Nazvao bih je koncepcijskom ugroženošću. Naime, prema toj politici, Hrvati iz područja gdje nisu većina, a to je najveći dio BiH, dakle prema toj koncepciji, Hrvati ne mogu riješiti svoj pravni položaj, a time ni svoj životni položaj. Ljudi koji su bili vidovitiji od samog su početka govorili da je svako spominjanje podjele BiH opasnost ponajprije za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Sada o tome govore i sami predstavnici HDZ-a, sada oni govore o ugroženosti Hrvata u BiH, a do prije izvjesnog vremena govorili su da je nacionalno pitanje za Hrvate u Bosni i Hercegovini najsavršenije riješeno. Govorili su da od sedmog stoljeća do danas nikada nije bilo bolje riješeno. Međutim, sada oni sami govore o ugroženosti Hrvata ovdje. Međutim, HDZ ne govori o tome da su oni, zapravo, glavni krivci za tu ugroženost Hrvata u BiH. Ja bih rekao da zaista postoji ugroženost Hrvata u BiH, ali uzrok te ugroženosti je sama koncepcija, politička koncepcija o Hrvatima u BiH . Ta ugroženost, konačno, dolazi od toga što Hrvati u BiH sami ne vode vlastitu politiku, sami ne kroje vlastitu političku sudbinu, niti sami rješavaju svoje interese. Njihove interese i politiku vodi netko drugi, netko izvan ovoga bosanskohercegovačkog područja, što znači da se politika o Hrvatima u BiH vodi iz Zagreba. Da budem pravedan, treba reći da to radi uski politički krug u Zagrebu. Na upit vrijedi li to i za Sarajevo, ovaj poznati franjevački intelektualac odgovara: = U Sarajevu se upravo očituje takva politika. Sarajevo je grad u kojemu se treba rješavati političko pitanje Hrvata iz BiH. Ne u drugim gradovima, ni u Mostaru, nego u Sarajevu, jer Sarajevo je centar BiH, i kako se bude riješilo pitanje Hrvata u Sarajevu, tako će biti riješeno to pitanje i na cijelom području Bosne i Hercegovine, kazao je za Glas Amerike fra Luka Markešić. *** Knjigovodstveni nalaz poslovanja varaždinske radiopostaje "Radio 042" ne pokazuje nepravilnosti, navodi se u rješenju o smjeni urednika programa. Prilog Željka Matića. "Dok je ovih dana smijenjeni urednik varaždinskog 'Radija 042' Rajko Dobošić tvrdio da je do njegova smjenjivanja, kao i smjenjivanja njegove zamjenice, došlo zbog gostovanja u programu američkoga veleposlanika Williama Montgomeryja, dioničari tog radija tvrdili su da je do smjenjivanja s dužnosti došlo zbog gubitaka, tj. lošega poslovanja toga radija. A knjigovodstveni nalaz pokazao je da je 'Radio 042' solidno poslovao. Evo što na to kaže smijenjeni urednik Rajko Dobošić: = Kao grom iz vedra neba danas je u Varaždinu odjeknulo izvješće direktorice knjigovodstvenog servisa 'Radija 042', objavljeno u Jutarnjem i Večernjem listu. 'Radio 042' poslovnu godinu završit će pozitivno, i to bez podataka za prosinac, koji će još više povećati sadašnji plus od 20 tisuća kuna. Time su sve insinuacije skupštine 'Radija 042' i direktora Branka Beka pale u vodu, jer je to bio osnovni razlog za smjenu dvoje urednika. Čak štoviše, direktorica knjigovodstva izjavila je da je tijekom godine uredno, za svaki mjesec, dobivala financijska izvješća. Isto tako, jučer su smijenjeni urednici novinarima 'Radija 042' podijelili potpisne peticije protiv odluke skupštine o smjeni urednika. Knjigovodstveni nalaz još je jedan dokaz činjenici koju su smijenjeni urednici tvrdili od prvoga dana, a ta je: odluka o smjenjivanju dvoje urednika politička je odluka članova vladajuće stranke u skupštini 'Radija 042'. Za sutra je sazvan sastanak nove skupštine dioničara kod gradonačelnika. Dodajmo tome da je samo mjesec i pol prije famozne skupštine Branko Bek slao cjelokupnom auditoriju u izravnom radioprijenosu, na proslavi godišnjice 'Radija 042', hvalospjeve uređivačkoj politici radija. - Odašilje li 'Radio 042' program? = Da, program se nesmetano odvija, jer je činjenica da su djelatnici koji bi ostali bez posla ostali, što je i nama svojevrsna potvrda. Međutim, 'Radio 042' sada u daleko manjem obujmu objavljuje informativni program. - Nalazite li u ovom knjigovodstvenom izvješću još jedan dokaz da je do smjene došlo zbog uređivačke politike? = Apsolutno! To govorimo od prvoga dana. Zapravo, već neko vrijeme bilo je dosta kritika da se na 'Radiju 042' previše politizira i govori o socijalnim i političkim problemima u gradu Varaždinu. Posjet gospodina Montgomeryja je, izgleda, samo prelio čašu vode." (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 25. II. 1999. Pregled tiska Pozornost britanskog tiska neizostavno je posvećena jučer objavljenom izvješću o slučaju Lawrence, o rasističkom ubojstvu toga crnog adolescenta prije šest godina. 'Kampanja za zabranu rasizma', 'Valja promijeniti zakon kako bi u Britaniji započelo novo razdoblje', 'Obiteljska tragedija, osramoćena policija, posramljena država', 'Društvo je dopustilo ubojicama moga sina da se rugaju zakonu' i 'Moramo se promijeniti kao nacija', samo su neki od naslova s prvih stranica britanskog tiska. 'The Times' piše da se, unatoč strašnome gnjevu koji budi čitanje izvješća o slučaju Lawrence, ne smije dopustiti osjećajima da uklone sve na što nalete. Mnoge od, u izvješću sadržanih preporuka, davno je trebalo prihvatiti, ali nisu sve mudre, smatra list. Poštivanje liberalnih načela trebalo bi usmjeriti vladinu reakciju na neke od najodvažnijih preporuka. Prijedlog da se pojedince može dva puta sudski goniti za isti zločin ako se otkriju novi dokazi, duboko je neliberalan. Isto tako, smatra 'The Times', zabrinjava sugestija da se rasističkim izgredom nazove svaki izgred koji kao takav smatra žrtva ili bilo koja druga osoba. Sud je taj koji mora procijeniti je li nešto rasistički izgred, a ne žrtva, koliko god teško bila pogođena. Pravda počiva na poštivanju prava žrtava, ali to ne znači da se žrtva uzdiže na sučevo mjesto, smatra 'The Times'. No, nastavlja ovaj list, od svega najviše zabrinjava prijedlog da se uporaba rasističkoga jezika smatra kaznenim prekršajem i u slučajevima kada se može dokazati da je do toga došlo i na mjestima koja nisu javna. Kriminalizacija izražavanja privatnog mišljenja, bez obzira na uvredljivost, veliko je ograničavanje slobode. Gnjev koji izaziva ubojstvo Stephena Lawrencea opravdan je, a i zahtjev da se obavi reforma policije. No, umanjivanje tradicionalnih sloboda uopće nije opravdano, zaključuje 'The Times'. Sličnom su preporukom istrage reagirali 'The Financial Times' i 'The Daily Telegraph'. Prvi smatra da je uistinu velika nepravda što će Lawrenceove ubojice proći nekažnjeno, jer je privatna tužba protiv njih propala. No, ukloniti zbog toga odredbu da se nikome ne smije dva puta suditi za isto djelo u potpunosti bi promijenilo britanski pravosudni sustav, smatra 'The Financial Times'. 'The Daily Telegraph' je zabrinut odredbom da bi rasistički izgred bio sve ono što žrtve ili bilo koja druga osoba smatra rasizmom. List tvrdi da je to bianco ček za sve one koji imaju nešto protiv pripadnika druge rase te da se zlorabi policijsko vrijeme ustrajanjem na istrazi. List završava da će istraga, nažalost, samo otvoriti dodatne rane. S druge strane 'The Guardian' smatra da je izvješće u slučaju Lawrence cjelovito i mudro. List upozorava da se krivnja ne može isključivo svaliti na policiju, s obzirom na to da policajci nisu pali s planeta rasizma. Riječ je o članovima našega društva koji su u njemu odrasli, koji su u njemu ukorijenjeni. Ako su oni problem, onda je problem i cijelo britansko društvo, piše 'The Guardian'. Kosovo je i dalje glavna tema vanjskopolitičkih stranica britanskih dnevnika. 'The Independent' upozorava da se srpske snage pripremaju za veliku vojnu ofenzivu na Kosovu. NATO-ovi izvori izvješćuju o znatnom gomilanju tenkova, topništva, pješaštva i posebnih postrojba. List prenosi bojazni Sjevernoatlantskog saveza da bi Srbi mogli iskoristiti uspjeh u odvraćanju zračnih udara, kako bi prije nastavka razgovora 15. ožujka uništili Oslobodilačku vojsku Kosova. Budući da su Sjedinjene Države i Velika Britanija na koncu bile jedine države koje su se zalagale za oštriji stav prema Srbiji, Beograd je možda u pravu kad se raduje da je ono najgore prošlo, ističe 'The Independent'. 'The Times' navodi riječi Robina Cooka koji je jučer u britanskom parlamentu rekao da 17 dana razgovora u Rambouilletu bez sporazuma ne znači da je sve završilo petljancijom jer sve još nije gotovo. No, 'The Times' bi htio podsjetiti britanskoga ministra vanjskih poslova na sporazum o prekidu paljbe koji su još u listopadu jugoslavenske snage morale prihvatiti. Zato su, prema sporazumu između Miloševića i Holbrookea, Srbi morali povući svoje postrojbe s Kosova ili bi uslijedili NATO-ovi zračni udari. Dvije tisuće promatrača trebalo je, jednako kao i sam NATO, nadgledati poštuje li se taj sporazum. No, u razdoblju koje je uslijedilo i Srbi i OVK kršili su sporazum iz listopada, a cijelo vrijeme Zapad je to mirno promatrao i pričao o svojoj privrženosti tome sporazumu, koji je i sam sponzorirao, tvrdi 'The Times'. 'The Daily Telegraph' pak smatra kako je ishod razgovora u Francuskoj veliki udarac za srpsku oporbu, koja je ovako ili onako bila u osipanju prije pobjedonosnog povratka srpskog izaslanstva iz Rambouilleta. Milošević je još jednom izbjegao prijetnje Zapada pa mu ni najveći politički protivnici ne mogu zanijekati političko umijeće, a u usporedbi s njime oporba izgleda slaba i nedjelotvorna. Analitičari se slažu da će ishodi razgovora u Francuskoj samo dodatno marginalizirati oporbu koju je Milošević već neutralizirao, bilo da ih je okrenuo jedne protiv drugih, bilo da se oslonio na njihovu pohlepu. Vuk Drašković sjedi u režimu kao potpredsjednik jugoslavenske vlade surađujući sa svojim zakletim neprijateljem Vojislavom Šešeljom. Zoran Đinđić je zadovoljan gomilanjem bogatstva koje dobiva u obliku mita na područjima koja nadzire njegova stranka. Navodno je vrlo blizu mogućnosti da zaradi svojih prvih milijun dolara. A Vesna Pešić ionako nikada nije bila popularna zbog svoje proturatne kampanje u zemlji koja vjeruje da je baš ona najveća žrtva raspada Jugoslavije, piše 'The Daily Telegraph'. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 25. II. 1999. Pregled tiska Priroda je s naslovnih stranica potisnula politiku. Bijela je smrt pod silovitim naletom sniježne mase samo u austrijskoj dolini Paznaun uzela tridesetak ljudi. Galtuer, do prije nekoliko dana zgodno skijalište, danas je posve evakuirano. Talijanska 'La Repubblica' opisuje izvanredno stanje koje zbog lavina vlada u alpskome području cijele Europe, u pet država. Najviši stupnjevi uzbune vrijede u Italiji, Švicarskoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj. Ceste su zapriječene, zračnim se putem obavljaju goleme akcije pomoći, dok se potraga za ljudima zarobljenima u snijegu nastavlja. Bijela je smrt odnijela već brojne žrtve, na desetke ljudi smatra se nestalima. Najsnažnije je pogođena Austrija. (...) Dok su u Galtueru spasilačke ekipe tragale za zatrpanima, silovita masa snijega ponovno se obrušila. (...) U švicarskim skijaškim područjima zarobljeno je stotinjak tisuća ljudi. Za razliku od ovog talijanskog lista, brojni dnevnici danas analiziraju uzroke takvih katastrofalnih lavina. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' piše: Ako pitate stručnjake, njihov je odgovor i logičan i banalan: puno kiše ponekad izazove poplavu, kao što puno snijega obično povećava opasnost od lavina. Time se međutim laik ne može zadovoljiti, a kamoli pomiriti. Počinje tako razmišljati vlastitom glavom te pomišlja na ogoljene obronke bez drveća što mu se - kao turistu koji ljeti odlazi na godišnji odmor - često čine poput mjesečevih krajobraza. Čak i u vremenima kad je turizam preko gorskoga svijeta tekao kao potočić, dolazilo je do lavina koje su domaće dovodile do pomisli da je došao kraj svijeta. Već i zbog toga bi bilo primjereno, sigurnosti radi, špekulirati o eventualnim propustima pri zaštiti od takvih opasnosti, ali i o tomu nisu li možda izostale privremene mjere za brze akcije spašavanja, smatra 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' te zaključuje da čak i Europljanima koji žive u blagostanju ne preostaje ništa drugo do onoga što čine stanovnici drugih kontinenata koje muče tajfuni ili potresi: prilagoditi se činjenici da prirodne sile pokazuju ljudima koje su njihove granice. 'Frankfurter Rundschau' iznosi sljedeće: Gradnja objekata u osjetljivim gorskim područjima ili izgradnja skijaških staza, koje postaju klizišta za lavine u Galtueru, prema sadašnjim spoznajama, nisu igrale nikakvu ulogu. Ova ocjena nije nikakav zagovor fatalizma. Je li neuobičajena zima u Alpama ćudljivost klime ili vjesnik promjena koje je prouzročio čovjek, o tome će se još podrobno raspravljati. Za sada bi nas prirodna katastrofa iz Galtuera možda mogla poučiti nečemu poput strahopoštovanja - što ne bi bilo zgoreg kao preduvjet tomu da se pretvaranju toga planinskoga područja u tranzitne auto-ceste i zabavne parkove odlučno odupre. 'Wiesbadener Kurier' predviđa da će za nekoliko tjedana, s dolaskom proljeća i otvaranjem prvih terasa, veljača i katastrofalne lavine biti zaboravljene, a time i neugodna razmišljanja o promjenama u prirodi koje je potaknuo čovjek. 'Kad sunce tako ugodno grije kožu, a drveće cvjeta, ekološki preustroj ne čini se baš toliko važnim. Konačno, i politički nije popularno, međunarodno gotovo neprovodivo, a navodno nas stoji samo radnih mjesta i puno novca. Ova će se lagodna iracionalnost posvuda u svijetu sigurno još moći održati nekoliko godinica, a tada će ionako biti kasno za razmišljanje o tome'. Posredno, ovim navodom stižemo na područje politike - u njemačkom tisku dominantna je tema o jučerašnjoj raspravi u Bundestagu o ovogodišnjem proračunu koju je oporba pretvorila u trenutak obračuna s novom crveno-zelenom vladom navodeći dugi popis njezinih propusta i neuspješnih pokušaja - od porezne reforme i ekološkog poreza preko napuštanja nuklearne energije do dvostrukoga državljanstva. 'Westfaelische Nachrichten' iz Muenstera bilježi: Mnogi ljudi u Njemačkoj u čudu trljaju oči i prate kako su neuračunljive prije svega postale gospodarska i financijska politika, vanjska politika te politika prema Europi. Schroederova se vlada od sada mora vrednovati prema svojim najavama. U predizbornoj je borbi kao 'novi centar' pobudila brojne nade, a u biti se iskazuje kao 'stara ljevica'. To vrijedi za stajališta predsjednika SPD-a i ministra financija, kad je riječ o tome na koji bi se način gospodarstvo moglo zahuktati. To vrijedi za zelene u energetskoj politici te za obje stranke zajedno kad se radi o unutarnjoj politici, što je povezano s ulogom Njemačke pri rješavanju kurdskog pitanja i integraciji stranaca. Na tim će poljima biti malo sporazumijevanja. To je jučerašnja rasprava jasno pokazala. Za razliku od ovog muensterskog dnevnika, 'Leipziger Volkszeitung' smatra da se na temelju dojmova s jučerašnje, kako se u tekstu navodi, revije slonova u parlamentu, može ustvrditi sljedeće: oni koji vladaju barem znaju što su dosad učinili pogrešno - oporba zajedno s (bavarskim premijerom) Stoiberom još lebdi u starome i ne zna reći ništa novo. Bod za vladu. I za sam kraj današnjeg pregleda tiska izdvojili smo citat o pregovorima o Kosovu vođenim u Rambouilletu koji su za francuski 'Le Monde', ako se gleda na postavljeni cilj, propali. Strane u sukobu bile su tamo kako bi primile na znanje sadržaj mirovnoga sporazuma koji moraju provesti. Nisu imali izbora: bilo je rečeno prihvati ili ostavi. Nije išlo onako kako se predviđalo. Obje su strane odbijale bezuvjetno potpisati sporazum koji im je predočen. Ali za ono prvo Rambouillet nije bio neuspješan, nego samo početak. Kosovski Albanci i Srbi uvjetno su prihvatili veliki dio plana. Draž boravka u Francuskoj ponovno će oživjeti kako bi raspravljali o dvjema ključnim točkama. Vrijeme pritišće, a na terenu se borbe opet rasplamsavaju. RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 24. II. 1999. Neravnomjerna raspodjela "Irski seljaci dobivaju najviše subvencije u Europi. G. 1997. Europska unija ispumpala je na zeleni otok 16 tisuća dolara po glavi radne snage. U Danskoj je odgovarajuća svota iznosila 14 tisuća dolara. Belgija, britansko kraljevstvo i Francuska završili su na trećem, četvrtom i petom mjestu s oko 10 tisuća dolara po glavi radne snage. Ta statistika bruxelleskih birokrata jasno pokazuje da subvencijski sustav Europske unije stavlja u povlašteni položaj poljoprivredu visokih prinosa. Naime, subvencije i prihodi najviši su tamo gdje seljaci obrađuju velike površine uz veliku potporu strojeva i kemije. To je posljedica činjenice da subvencije nisu isplaćivane po potrebi već po obujmu proizvodnje. Zajamčene cijene za žitarice, mlijeko i meso osiguravaju da masne subvencije pobiru oni koji ionako ostvaruju dobre prihode. Drugačije je pak stanje u južnoj Europi. Tamo prevladavaju manja poljoprivredna gospodarstva koja - uz tradicionalne poljoprivredne metode - daleko manje produktivna. Stoga Portugal dobiva najmanje subvencije po glavi radne snage - točno 1400 dolara, dakle desetinu svote koju dobiva Danska, druga na popisu najvećih primatelja subvencija. Ni Italija ni Grčka, ali ni Finska ni Austrija ne dobivaju pretjerano velike subvencije - mjereno po glavi radne snage. Riječ je o samo oko 4000 dolara godišnje. Španjolska već bolje stoji s 5000 dolara, a Njemačka je u sredini s oko 6000 dolara. Najveći subvencijski volumen slijeva se u Francusku. G. 1997. La Grande Nation ubrala je 10 milijardi dolara subvencija za poljoprivredu. U Francuskoj je u poljoprivredi zaposlen oko milijun ljudi - slično kao u Njemačkoj i Španjolskoj, gdje su, doduše, zarade osjetno manje. U Njemačkoj su ubrane poljoprivredne subvencije u visini gotovo sedam milijardi dolara, a u Španjolskoj od dobrih pet milijarda dolara. Najviše je seljaka u Italiji. G. 1996. tamo je u poljoprivredi bilo zaposleno 1,3 milijuna ljudi - dakle trećina više nego u Njemačkoj ili Francuskoj. Usprkos tome, Talijani su 1997. dobili samo šest milijardi maraka subvencija - jednu milijardu manje nego Nijemci a čak četiri milijarde manje nego Francuzi. U sukobu oko reforme subvencijskog sustava Francuzi, Talijani i Španjolci posebno se tvrdoglavo opiru kresanju tih sredstava. Valja napomenuti da je vlasnicima malih seoskih gospodarstava u Italiji uistinu teško gospodarski preživjeti s obzirom na male prinose. Svako kresanje subvencija ugrožava njihovu egzistenciju. No, retorika seljačkih udruženja o siromaštvu vara. Glavni profiteri subvencijske politike velika su seljačka gospodarstva. To vrijedi čak i za Italiju gdje u regiji oko Bologne golema zadružna gospodarstva ubiru lavlji dio subvencija. Svojim otporom kresanju subvencija francuska i španjolska vlada također služe poljoprivredno-industrijskim kompleksima u svojim zemljama. Prijedlozi reforme, koje je podnio austrijski povjerenik za poljoprivredu Franz Fischer te koje podupire i njemački predsjedatelj Vijeća ministara poljoprivrede Karl-Heinz Funke, nisu pretjerani. Velika gospodarstva mogu preživjeti smanjenje zajamčenih cijena - 15 posto za mlijeko ili čak 30 posto za teletinu. To smanjenje cijena trebale bi u prvoj fazi nadoknaditi izravne isplate razlike seljacima, koje bi se potom iz godine u godinu trebale smanjivati. Drugim riječima, vlasnici malih seljačkih gospodarstava dobit će poštedni rok da se pripreme za strukturnu promjenu. Velika gospodarstva morat će se ubuduće u većoj mjeri izložiti tržišnoj konkurenciji - za što su nesumnjivo i sposobna. Treći prijedlog reforme svodi se na to da bi nacionalne vlade ubuduće trebale iz vlastite blagajne financirati četvrtinu poljoprivrednih subvencija u svojoj zemlji. U tom bi slučaju iz bruxelleskog proračuna EU dotjecalo još samo 75 posto ukupnih subvencija. Ta bi reforma skupo stajala Francusku čiji bi nacionalni proračun bio opterećen za dodatnu milijardu maraka. Njemački proračun bio bi pak rasterećen za 1,4 milijarde maraka. Naime, Njemačka je netto-platiša u Europskoj uniji - od dobrih 40 milijardi marka koje Bonn godišnje doznačuje u Bruxelles u Njemačku se vraća samo oko 20 milijarda maraka. Reformski paket rasteretit će godišnje proračun EU za 14 milijarda maraka. Riječ je o 10 posto ukupnog proračuna - i čak oko 20 posto proračuna za poljoprivredu", napominje na kraju analize Hans Dembowski. INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 25. II. 1999. Sve upućuje na pojačavanje sukoba "Nakon velikog neuspjeha konferencije u Rambouilletu valja očekivati da će se u razdoblju do planiranog nastavka pregovora, 15. ožujka, oružani sukobi na Kosovu pojačati. Brojne naznake u proteklih 48 sati upućuju na predstojeću veliku vojnu ofenzivu srpskih postrojba protiv Oslobodilačke vojske kosovskih Albanaca, OVK. U južnoj srpskoj pokrajini trenutno je razmješteno 12 tisuća vojnika, naoružanih teškim tenkovima i oko 13 tisuća pripadnika paravojnih policijskih postrojba. Od ovog utorka dodatnih 6500 srpskih vojnika, s 250 tenkova i 90 topova, raspoređeno je na uporištima u neposrednoj okolici Kosova. 600 policajaca premješteno je u Kosovsku Mitrovicu, grad na sjeveru Kosova. 'I dalje ćemo se svim sredstvima boriti protiv albanskih terorista', najavio je srpski predsjednik Milan Milutinović u utorak na konferenciji neposredno prije svog odlaska iz Rambouilleta. Novom ofenzivom protiv OVK-a Beograd bi mogao potisnuti oslobodilački pokret s položaja koje ovaj nadzire i time ojačati vlastite položaje za buduće pregovore. Nadalje, jugoslavenski predsjednik Milošević može računati da će pojačavanje oružanih sukoba dodatno otežati pristanak kosovskih Albanaca na plan kontaktne skupine o autonomiji, koji je njihovo izaslanstvo prihvatilo u posljednjem trenutku i tek uz velike ograde. Ako albansko stanovništvo na Kosovu ne prihvati plan, Milošević neće morati napraviti ustupke ni u nastavku pregovora od 15. ožujka - budu li pregovori uopće nastavljeni nakon što albansko stanovništvo, što je moguće, odbije plan o autonomiji. Milošević se pritom izlaže vrlo maloj opasnosti da će NATO na ofenzivu njegove vojske i policije na Kosovu reagirati zračnim udarima - iako nekoliko priopćenja Clintonove vlade i bruxelleskog glavnog stožera NATO-a od utorka navečer nastoje posredovati drugačiji dojam. Naime, povelike razlike u mišljenjima među članicama kontaktne skupine glede NATO-ovih zračnih udara još su povećane nakon što izaslanstvo kosovskih Albanaca nije konačno i bez ograde prihvatilo plan o autonomiji. Osjetno je opala i spremnost SAD-a na zračne udare NATO-a. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright smatra rezultat konferencije mršavim, između ostaloga, i osobnim neuspjehom. Izjave američkih diplomata od utorka navečer očituju ogorčenje izaslanstvom kosovskih Albanaca. To se posebno odnosi na vođu i predstavnika OVK-a Hasima Thaqija i na šefa političkoga krila OVK-a Adema Demacija. Demaci je odbio sudjelovanje u pregovorima, ali je u posljednja dva dana konferencije savjetovao izaslanstvu da odbije plan o autonomiji. U telefonskom razgovoru u utorak gospođa Albright nije ga mogla nagovoriti da promijeni svoj stav. Jučer je Demaci objavio da će OVK 'nastaviti svoj oslobodilački rat'", zaključuje izvješće Andreas Zumach. FRANKFURTER RUNDSCHAU 25. II. 1999. Tko je pobijedio? "Pobjednik iz Rambouilleta sjedi u Beogradu. Jer Slobodan Milošević, poslije odgode pregovora između Srba i kosovskih Albanaca, može žariti i paliti. Tjednima je izdržavao pritisak međunarodne zajednice koja je predočenu alternativu između mirovnog diktata i bombardiranja odvažno povukla sa stola i Srbima sačuvala svete samostane, tako će to znati predstaviti njegov poslušni tisak. Do ponovnog početka pregovora, sredinom ožujka, jugoslavenski Predsjednik može poslati svoju vojsku u pohod na pobunjenike OVK-a. No, može i predbilježiti Kosovo za ulazak međunarodnih postrojba. Ili oboje. S rukom pod rukom, europski, američki i ruski vojnici u opet spašenom Kosovu tada će štititi srpsku manjinu od albanskih pobunjenika, tako bi nekako moglo glasiti objašnjenje. Jer, unutarnjopolitički gledano, ne treba se bojati ni ultradesnog Šešelja ni liberalnoga Draškovića. Oduvijek je bilo pretjerano nazivati ih oporbom. Da nema gospodarskog bankrota u njegovoj zemlji, Miloševićevom bi režimu bilo izvrsno. Hvala. Pa čak i za taj problem postoji privremeno rješenje. Nagodba o Kosovu koju bi pregovarači nagradili ukidanjem sankcija. No, račun toliko neprijeporne Miloševićeve vladavine na kraju će ipak morati platiti Srbi" - drži Rolf Paasch. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. II. 1999. Gorka real-satira "Čini se da neki realpolitiku tumače kao podređivanje realnosti politici. Svi, od američkoga predsjednika Clintona preko ruskog predsjednika Jeljcina do Vijeća sigurnosti UN-a, rijetkom jednodušnošću hvale rezultat pregovora na konferenciji o Kosovu, održanoj u Rambouilletu. Jedni govore o napretku, drugi čak o rezultatima, a svatko ističe ono što mu tog trenutka treba kako bi prikrio neuspjeh, pretrpljen unatoč velikom trudu međunarodne zajednice. Kad, na kraju, još i brigama izborani Joschka Fischer zapazi da je 'postignuto sve osim potpisa', tada čitava stvar počinje graničiti s real-satirom. Nisu li - prisjetimo li se zbivanja od prije dva tjedna - najvažniji bili upravo potpisi sukobljenih strana? Nije li u Rambouilletu kontaktna skupina za Balkan podastrla mirovni plan, čiji veći dio 'ne može biti predmetom pregovora'? Zapad nije kriv što je njegov koncept za Kosovo za sada pretrpio neuspjeh. No, njegovo naknadno uljepšavanje toga neuspjeha teško šteti njegovoj vjerodostojnosti. Dakle, dok cijeli svijet nastoji sačuvati dostojanstvo, Srbi drže da si jedino oni mogu priuštiti jasne riječi. Njihov predsjednik Milutinović izjavio je još u Parizu da je sastanak u Rambouilletu bio neuspješan. Milutinović je i dalje odlučno odbijao razmještanje međunarodnih mirovnih postrojba, bez kojih sporazum na Kosovu nije moguć. No, stvarne su vijesti stizale sa samog Kosova gdje se ponovno vode oružane borbe, a OESS izvješćuje o novim masovnim progonima. Tako izgleda stvarnost s onu stranu političkih sljeparija", zaključuje Peter Muench. Što je narod? "Postoje ideje koje su tako uvriježene da ih drže prirodnom danošću. Stoga su imune na svaku povijesnu kritiku. Jedna od njih nesumnjivo je i ideja o pravu naroda na samoodređenje. Posrijedi je pravo, proisteklo navodno iz posebne kulturne, etničke i povijesne posebnosti koja je navodno jedinstvena pa zato svaki narod razlikuje od svih ostalih. No, ta ideja, čije izvorište često smještaju u mitsku dubinu pretpovijesnoga doba, zapravo je vrlo mlada. Štoviše, ideja o pravu naroda na samoodređenje započela je svoj pobjedonosni pohod kao propagandistički borbeni pojam koji je pomogao Francuskoj revoluciji, ugroženoj europskim odnosima snaga, da uspješno obrani stečene položaje, ali i da preuzme inicijativu za dobra dva desetljeća. No, spomenuta ideja odavno se odvojila od toga povijesnoga konteksta, gradeći još i danas aktualnu globalnu karijeru. Ona je vjerojatno najdalekosežnije promidžbeno lukavstvo, uspješnije čak i od bitno starijeg izuma istočnog grijeha, koji je svojim djelovanjem ograničen na kršćanski kulturni krug, a poslužio je kao shema za spomenuto samoodređenje. No, dok su Francuska revolucija, a osobito njezin izvršitelj i pobjednik Napoleon, pravo na samoodređenje uvijek podređivali realpolitičkoj računici - naime, Napoleon je zbog priželjkivanoga pomirenja s Rusijom mudro izbjegavao dati Poljskoj neovisnost - ta je ideja pala na vrlo plodno tlo upravo u Pruskoj koju je Napoleon porazio i ponizio. Takav razvoj događaja bio je to zagonetniji što je upravo ta država bila skrpana od velikoga broja kulturno i socijalno vrlo heterogenih dijelova, koje je na okupu držala samo željezna uprava njezinih vladara. Ta činjenica objašnjava zašto je pruska sila, koju je uzdigao Friedrich II., bila više izazov nego politička stvarnost. Ta je iluzija raspršena slomom Pruske 1806. No, upravo tada, u trenutku potpune propasti, revolucionarno- propagandistička ideja o pravu na samoodređenje, izvedena iz francuskog uzora, pridobila je svoje pristaše. Stopila se s idealističkom filozofijom i postala gorivom unutrašnjih reforma koje su slijedile cilj opsežne obnove i osuvremenjivanja pruske države. S druge je strane pravo na samoodređenje, kao ideološki borbeni pojam, služilo za mobilizaciju otpora protiv francuskih tlačitelja. No, razmjerno zapinjanju reforma, ta se ideja brzo emancipirala u odnosu na svoju realpolitičku ili reformsko-političku pozadinu, donijevši na svijet bijesan, zapjenjeni nacionalizam, u ulozi čijeg se rapsoda istaknuo pruski pjesnik Kleist. Taj patos moralne bezobzirnosti, popraćen kroničnim realpolitičkim neznanjem, bio je i ostao sastavni dio i obilježje nacionalizma koji je proizišao iz ideje o samoodređenju i na ovim je područjima više od stotinu godina lutao u potrazi za subjektom - nacijom. Revolucija iz 1848., koja je tu potragu nasilno željela privesti sretnome završetku, propala je zato što je pokušala ostvariti previše toga odjednom, posve pogrešno tumačeći stvarnost. No, paradoksalna je pojedinost da je upravo zahvaljujući tom neuspjehu ideja o pravu naroda na samoodređenje uspješno promicana: zahtjev za stvaranjem slobodne nacije i za zaokruživanjem vlastitoga državnog teritorija na račun susjeda napredovao je u status političke modne ludosti 19. stoljeća. Status njezina najuspješnijega promicatelja uživao je Napoleon III. prije no što je ironijom sudbine i sam pao kao žrtva vlastite politike prema nacionalnostima. Bismarckovo carstvo iz 1871. pružilo je Nijemcima tek realpolitički surogat u funkciji ispunjenja njihova sna koji su od tzv. 'oslobodilačkih napoleonskih ratova' slijedili u potrazi za vlastitim narodom. Manji narodi istočne i jugoistočne Europe morali su čekati čak završetak Prvoga svjetskog rata da im se ispune iluzije koje im je obećavala ideja o samoodređenju. No, tako žarko priželjkivana sreća nije dugo trajala, a potom su se na najstrašniji mogući način obistinile proročanske riječi, koje je češki nacionalist Jan Palacky 1848. doviknuo velikonjemačkim revolucionarima. Upozoravajući na već tada aktualnu rusku prijetnju, napomenuo je sljedeće: 'Uistinu, da austrijsko carstvo već odavno nije postojalo, trebalo bi se požuriti i stvoriti ga u interesu Europe, u interesu čovječnosti'. 'Multinacionalne države' poput nekadašnje dunavske monarhije bile su za ideju o pravu na samoodređenje oduvijek anatema. Njezina je pobjeda dokrajčila narode. Posljedice toga procesa obilježile su ovo stoljeće na strašan način. Zapadni Europljani izvukli su neke pouke iz tih događaja, koje sada pokušavaju pretočiti u djelo europskim ujedinjenjem. No, to nimalo ne mijenja činjenicu da u neposrednom susjedstvu EU-a još i danas traju krvavi sukobi, obilježeni jednim idolom - pravom naroda na samoodređenje. Kobna je pojedinost da je upravo njemačka politika, ponesena ponovnim ujedinjenjem Njemačke, ostvarenim mirnim putem, odlučujuće pripomogla tome procesu. Međunarodnopravno priznanje Slovenije i Hrvatske, koje je tada izborio tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Genscher, nije riješilo nego je zaoštrilo aktualnu krizu na Balkanu jer je dalo novi poticaj povijesno zastarjeloj i poviješću 20. stoljeća kompromitiranoj ideji o pravu na samoodređenje. To se danas osvećuje na Kosovu, a sutra možda negdje drugdje u jugoistočnoj Europi, jer se tamošnji politički zemljopis nigdje ne podudara s etničkim zemljopisom. Ono što vrijedi za tu regiju, vrijedi i za druge, udaljenije od nas - poput Bliskog istoka ili srednjoazijskih država, nekada u sastavu Sovjetskog Saveza. Bukne li na tim područjima ideja o pravu na samoodređenje kao što je buknula na Balkanu, svijet će se pretvoriti u vještičji kotao, kojemu su današnji kurdski nemiri tek nagovještaj. Dakle, trajno prihvatljivo, politički razumno rješenje ne može biti međunarodnopravno priznanje prava svih tih etniciteta na samoodređenje već u najboljem slučaju ostvarivanje njihove relativne političke i kulturne autonomije u postojećim političkim granicama. No, to pretpostavlja spoznaju koju - kao što sada pokazuje konferencija o Kosovu - ne može priznati nijedna sukobljena strana jer bi je u njezinu vlastitom bloku smjesta proglasili slabošću", smatra Johannes Willms. DIE WELT 25. II. 1999. Eksploziv zvan "Agenda 2000" "Počela je vruća faza u pregovorima o reformi EU-a. Njemački ministar poljoprivrede Karl-Heinz Funke moli svojih 14 kolega u Europskoj uniji da konačno postignu napredak u određivanju nove buduće poljoprivredne politike. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer prethodno je u Luksemburgu, također sa svojim kolegama u Europskoj uniji, raspravljao o paketu reforma. Proces se nastavlja gotovo svakoga tjedna. U petak će šefovi država i vlada pod predsjedanjem kancelara Schroedera izvući bilancu napredovanja teških pregovora odnosno nepomirljivosti stajališta pojedinih vlada. Vrijeme polako istječe, budući da bi već krajem ožujka trebalo početi ostvarivanje jednog od najambicioznijih projekata Europske unije, čiji pomalo neformalni naziv glasi 'Agenda 2000'. No, iza toga naziva skriva se istodobno nekoliko prijedloga reforma, koji svaki za sebe sadrži dovoljno eksplozivnog mterijala za EU: novo usmjeravanje zajedničke poljoprivredne i strukturne politike, novi ključ financiranja EU-a i - zadnje, ali ne i najmanje važno - postavljanje smjernica za proširenje EU-a na istok - sve to pod njemačkim predsjedanjem. Najnoviji seljački prosvjedi u Bruxellesu pokazuju kakva se eksplozivna snaga krije u tom projektu. Njemačka se vlada treba pobrinuti da se ta snaga ne razvije. Ta je zadaća za nju dvostruko teža budući da tu i sama ima vitalne interese. Trenutno sve vlade, a ne samo njemačka, nastupaju oštro. Francuska odbija mogućnost da svaka država sufinancira poljoprivredu, Španjolska se opire presušivanju kohezionog fonda, Britanci izjavljuju da se o smanjivanju njihova doprinosa ne može pregovarati. Talijani se opiru pretvaranju domaćeg brutto proizvoda u osnovicu za uplate. A Nijemci ustraju na osjetnom smanjenju netto-uplata za Europsku uniju. Taj je zahtjev postavila već prethodna njemačka vlada, ali ga je spretnije diplomatski predstavila. Nije prijeporno da je njemački netto-doprinos za EU previsok. To je, nakon dugotrajnog oklijevanja, priznalo i Povjerenstvo EU-a. Doduše, vlada Helmuta Kohla nije sasvim bez krivnje za takvo stanje, jer je financijske sporazume iz 1984. i 1992., kojima su određene visoke netto-uplate od 220 milijarda maraka, dogovorila i blagoslovila zajedno s ostalim vladama EU-a. To je teško nasljeđe za Schroederovu vladu. Doduše, danas gotovo sve članice EU-a priznaju da je Njemačka pretjerano financijski opterećena, ali konkretna susretljivost zasad nije na pomolu. Njemačka je vlada i na unutarnjopolitičkoj razini izložena velikom pritisku kad je riječ o netto-uplatama. CDU i CSU postavljaju vladi granicu rasterećenja od 14 milijarda maraka. Ne bude li to postignuto, oporba neće u Zemaljskom domu njemačke skupštine odobriti Agendu 2000. Taj zahtjev oporba možda smatra sasvim legitimnim, ali bi se trebala prisjetiti da joj se čak i bivši ministar financija Theo Waigel u svojim najodvažnijim računicama približio tek na maksimalno sedam milijarda maraka. Ni jedna ni druga svota nisu realne. Oporba to zna, ali ponajprije to zna vlada. Već je sada smanjila očekivanja, upozorivši da se ne treba nadati glavnom dobitku na lotu. Naime, rasterećenje Njemačke mora odobriti i ostalih 14 članica EU-a. Dakle, njemački netto- doprinos bit će moguće smanjiti u najboljem slučaju malim koracima i samo posredstvom brojnih kompromisa. Pravi put do toga cilja vodi preko reforme poljoprivredne politike. Ona je u svom dosadašnjem obliku jedan od glavnih uzroka nepovoljnoga njemačkog položaja netto-platiše. Za svaku marku koju njemački seljaci dobivaju iz Bruxellesa Bonn mora doznačiti Bruxellesu dvije marke. Već bi sam ispravak toga nerazmjera osjetno rasteretio blagajnu u Bonnu. No, time bi u prvom redu bila ostvarena promjena trenda. Uspješna poljoprivredna reforma ponovno bi snažnije primaknula širenje EU-a na istok u središte europske politike. Naime, pristup Poljske, Mađarske i Češke Europskoj uniji nije moguć bez poljoprivredne reforme zato što ga nije moguće financirati", upozorava Andreas Middel. Michael Steiner, uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu "Zapravo je Michael Steiner odlučio napokon nešto učiniti za svoje zdravlje. Kada je u siječnju 1998. imenovan njemačkim veleposlanikom u Pragu, prestao je pušiti - 60 cigareta dnevno - i kupio si je vrhunski hi-tech bicikl s blatobranima od balzovine (posebno lagano tropsko drvo - op. prev.). No, nakon deset mjeseci, točnije 2. listopada 1998., dobio je telefonski poziv iz Hannovera koji je - ponovno - iz temelja promijenio njegov život: Gerhard Schroeder želi porazgovarati s njim nakon svečanosti povodom Dana njemačkog jedinstva, glasila je poruka. Sljedećeg je dana Steiner zrakoplovom otputovao s češkim predsjednikom Havelom na grad na Leini. Schroeder mu je ponudio da postane njegovim vanjskopolitičkim i sigurnosno-političkim savjetnikom. Steiner je zagrizao. 'Tako nešto ponude ti samo jednom u životu', govori danas - i dosad nije požalio zbog svoje odluke: 'Ne postoji zanimljiviji položaj za jednog diplomata', objašnjava on. Steiner više nema vremena da nešto učini za svoje zdravlje. Nakon što je imenovan na spomenutu dužnost u kancelarovu uredu, postao je članom malene ali ekskluzivne 'međunarodne klike' savjetnika za sigurnost, koji rade - bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu ili Moskvi - 16 sati dnevno i vuku konce iza kulisa. Bicikl stoji u podrumu. Umjesto toga, Steiner je nazočan na svim kancelarovi putovanjima. U Schroederovoj je sjeni iznutra upoznao Bijelu kuću ali i Kremlj, Elizejsku palaču i Downing Street br. 10. 'To nema nikakve veze s kvalitetnim životom', priznaje njemački diplomat. No, na njemu je jasno vidljiva radost zbog povjerene mu zadaće u središtu moći. Upravo mladenačkim oduševljenjem pokazuje kako malenom crnom plastičnom kartom kao čarobnom izrekom 'Sezame, otvori se' otvara teška staklena vrata koja povezuju uredsko krilo i kancelarovu zgradu: naime, Michael Steiner ima izravan pristup njemačkom kancelaru. 'U protivnom savjetnik za sigurnost ne bi mogao raditi svoj posao', tumači on. Njegovi su se prethodnici uvijek mučili kada bi u svojoj ulozi sudionika u kreiranju vanjske i sigurnosne politike na skretnici moći morali paziti da ne povrijede nekog u ministarstvu vanjskih poslova ili u ministarstvu obrane. Horst Teltschik, dugogodišnji savjetnik Helmuta Kohla za sigurnost, povremeno je u ministarstvu vanjskih poslova čak manje ili više zlobno nazivan 'paralelnim ministrom vanjskih poslova'. Steinerov recept glasi - 'nemilosrdno uključivanje u proces donošenja odluka'. Naime, za razliku od Teltschika, on dobro poznaje neprijateljstva u njemačkoj ministarskoj birokraciji. Njegov sasvim osobni credo glasi: 'Valja pripaziti da se čovjek ne ponaša kao da zna sve. Tada bi bio hohštapler. No, istodobno ne treba ni pokušati iz straha perfekcionistički usisavati sve jer je odgovarajući spektar prevelik'. 48-godišnji neženja diplomat je od karijere, iako se nikada nije uklapao u tradiconalni raster uobičajenih biografija u ministarstvu vanjskih poslova. Uvijek je bio čovjek koji je u pravo vrijeme bio na pravom mjestu odnosno - kao što sam kaže: 'Jednostavno sam imao sreće'. G. 1989. poslan je u Prag kao pojačanje tamošnjem njemačkom veleposlanstvu. Dva mjeseca kasnije počela je pritjecati rijeka izbjeglica iz DDR-a. Steiner se našao u samom žarištu zbivanja. Po potrebi sam je pomagao izbjeglicama da prijeđu žičanu ogradu i stupe na spasonosni teritorij veleposlanstva. Posredstvom televizije njegovo je lice preneseno u njemačke dnevne sobe. Kada je Hans-Dietrich Genscher s balkona palače Lobkowicz objavio mogućnost odlaska u zapadnu Njemačku, Steiner je stajao uz svoga ministra - dirnut i ozaren. Drugi je put Michael Steiner u svom životu dospio u udarne stupce novina nakon što je u prosincu 1995. postao zamjenikom koordinatora UN za Bosnu Karla Bildta. Pored nešto blijedog Šveđanina Steiner je kao 'tegleća životinja' vrlo brzo postao nešto nalik neslužbenom šefu države u Bosni. G. 1996. dobio je počasnu titulu 'bosanskog čovjeka godine'. Bio je jedan od malobrojnih Europljana koji su sudjelovali u sklapanju Daytonskog mirovnog sporazuma. Amerikanac Richard Holbrooke vjerovao mu je. Steiner je 1997. želio postati Bildtovim nasljednikom, ali politika je odlučila drugačije. Steiner se vratio tamo gdje je proslavio svoje prve uspjehe: u Prag. Prije dobrih 100 dana vratio se na veliku pozornicu, iako ne i pod svjetlo reflektora - to je mjesto rezervirano za 'šefa'", zaključuje Karl-Ludwig Guensche. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. II. 1999. Zapad sa sukobljenim namjerama na ratom ispaćenom Kosovu "Kosovski Albanci, kao i Kurdi, nezgodan su narod Otomanskoga Carstva koji su zaostali kad se to carstvo raspalo, a velike sile prekrojile političku kartu Europe i Srednjeg istoka, nakon Prvoga svjetskog rata. Oni su preostali kad su podijeljeni nacionalni domovi. Saveznici su umjesto nepredvidljivog Kurdistana prednost dali cijelovitoj Turskoj, a Kurdistan je bio jednako nepoželjan i za Irak, Britansku Ligu naroda i Iran, britanski protektorat 20-ih godina ovoga stoljeća. I danas više vole Tursku, kao što je to Zapad pokazao namjernim ignoriranjem kurdskog problema u prošlosti. SAD je svoj izbor pokazao pomažući pri turskom uhićenju kurdskoga pobunjeničkog vođe Abdulaha Ocalana. Europljani i Amerikanci više vole i Kosovo u okviru Srbije nego neovisno Kosovo. Glavna briga originalne skice zapadnoga plana sporazuma, koji se trebao pojaviti na sada prekinutim pregovorima u Rambouilletu, bilo je ograničavanje posljedica koje bi autonomija kosovskih Albanaca mogla imati na albanski nacionalizam negdje drugdje. Kurdi su se više približili političkim granicama i osnivanju vlastite države nego kosovski Albanci. Još su 1919. od saveznika zahtijevali vlastitu državu, a saveznici su obećali nacionalno samoodređenje za narode poraženog Otomanskog i Habsburškog carstva. Sporazumom iz Sevresa iz 1920., kojim je dokrajčeno Otomansko Carstvo, obećan je i autonomni Kurdistan. Tri godine kasnije, taj je sporazum zamijenio Sporazum iz Lausanne u kojemu se Kurdistan i ne spominje. Kemal Ataturk u međuvremenu je oživio i obnovio jaku Tursku. Kurdima su se od tada služili i zlorabili ih svi susjedi, a i SAD. U ime šahovoga Irana 70-ih godina, zatim kad je Washington želio pobune protiv Sadama Huseina nakon Zaljevskoga rata, i danas, dok pokušavaju pokrenuti Sadamovu oporbu. Sve to nije bilo ni od kakve koristi za Kurde jer Washington, na kraju krajeva, više voli centralizirani Irak nego rastrgani Irak, koji bi omogućio iransku dominaciju u tom području. Kad je riječ o problemima Srednjeg istoka i Balkana, Zapad više voli liberalna rješenja od neliberalnih, ali je njih teško pronaći. Što se Balkana tiče, saveznički program iz 20-ih godina ovoga stoljeća za postizanje samoodređenja pokazao se potpuno neostvarivim u teritorijalnom smislu (stanovništvo je previše rašireno), i prouzročio je više etničkoga iredentizma nego što je stanje smirio. A međuratni je fašizam iskoristio rezultate. Liberalni program međunarodna zajednica primjenjuje i u Bosni. Postoji šansa za uspjeh jer je Sarajevo, koje dominira Bosnom, bilo kozmopolitsko središte i prije rata. (...) Plan Kontaktne skupine iz Rambouilleta u svom je korijenu bio etničko-nacionalističke prirode, uz liberalne natruhe, no u sebi je sadržavao i temeljno proturječje, zbog čega i nije prihvaćen: djeluje kao da kosovskim Albancima nudi državu za koju su se borili od kraja 19. stoljeća, a zapravo je njegov cilj upravo da je spriječi. Prvi albanski nacionalistički program proglašen je 1878., a traži stvaranje ujedinjene Albanije, s Kosovom, otprilike s dimenzijama "Velike Albanije" koju danas zahtijevaju neki pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Mađarska i Italija u 20. su stoljeću pomagale neovisnu albansku državu koja postoji i danas zbog toga što su očekivale da će postati njihov protektorat. Albanci na Kosovu i u Makedoniji bili su izostavljeni. Neki od tih Albanaca podupirali su Talijane i Nijemce u Drugome svjetskom ratu zbog toga što su sile osovine obećale potporu albanskome nacionalizmu. Ostali su se pridružili komunističkome partizanskom pokretu, koji je odbacio nacionalizam kao primitivizam koji će nestati u višenacionalnoj socijalističkoj državi. Pod Titovim vodstvom, kosovski su Albanci postali dio jugoslavenskoga državnog čelništva. U onome što se dogodilo nakon Titove smrti ima dosta ironije. Ustav iz 1974., kojim se vlast u Jugoslaviji decentralizira, ponovno je stvorio separatističke etničke interese diljem zemlje. Kosovo je dobilo neovisno sveučilište, a razvile su se i kulturne veze s Albanijom. U isto vrijeme, oživljen je reakcionarni nacionalizam u srbijanskim intelektualnim krugovima koji je pronašao sudbonosni politički izraz u nihilističkoj politici Slobodana Miloševića. Naftna kriza 70-ih godina u Jugoslaviju je dovela Međunarodni monetarni fond i štednju u zamjenu za novčane kredite. To je više pridonijelo jačanju središnje vlade nego decentraliziranju reforma od kojih su najviše koristi imali kosovski Albanci. Stroga štednja i tržišna ideologija Zapada koja je od Jugoslavije zahtijevala odustajanje od izvoza robe i veću proizvodnju, zadali su Kosovu, najnerazvijenijem jugoslavenskom području, dodatne gospodarske udarce. To je poticalo kosovski separatizam i buntovništvo i potaklo sve agresivniji srpski nacionalizam. Takva je povijest kosovske Albance i Srbe ovoga mjeseca dovela u Rambouillet. To je stvarnost kojoj se oni sada vraćaju. Vojni dio prijedloga iz Rambouilleta, koje tek trebaju potpisati obje strane, predviđa 30.000 vojnika NATO-a na Kosovu. Njihov bi zadatak bio da Albancima i Srbima uskrate ono za što svaka od dviju strana vjeruje da je njezina povijesna sudbina. Rambouillet zauzvrat nudi liberalno rješenje. No, ljudi kojima se to nudi jako su privrženi zamisli da se njihovi nacionalni interesi brane neliberalnim rješenjima", piše William Pfaff. THE NEWSDAY 25. II. 1999. Proširenje NATO-a i dalje zamućuje vanjsku politiku "Sada, kad je ludost pokušaja opoziva predsjednika Billa Clintona gotova, pred državu se postavljaju zaista ozbiljna pitanja. Naravno, Washington bi se radije bavio budućnošću Hillary Rodham Clinton u newyorškoj politici ili bi raspravljao o najnovijim seksualnim optužbama protiv Clintona. No, Washingtonu se nameću velika, neizbježna pitanja o kojima vjerojatno niste mnogo čuli, a koja bi mogla utjecati na dobrobit zemlje. Primjerice, što učiniti u vezi s pogrešnom prošlogodišnjom odlukom Predsjednika i Kongresa o proširenju NATO-a", piše urednik lista James M. Klurfeld. "Ne, NATO nema privlačnost pokušaja uklanjanja Predsjednika zbog izvanbračne veze u uredu. MSNBC neće 24 sata prikazivati emisije o budućnosti NATO-a. No, budući da NATO nailazi na sve veće pritiske istočne Europe da proširi savez sve do ruskih granica, on će prilično utjecati na izgled svijeta u sljedećem stoljeću. Cijeli taj zbrkani problem bit će na našem pragu u travnju, kad se europski vođe nađu u Washingtonu kako bi proslavili pedesetu obljetnicu Saveza. Tamo će biti mnogo tapšanja po ramenima i govora o tome kako je u hladnom ratu postignuta pobjeda. No, tamo će biti i društvo vođa istočne Europe koji će kucati na vrata govoreći: 'Sad je na nas red'. A ozbiljno ranjen, ali oprezan ruski medvjed to će promatrati. NATO je jedan od najuspješnijih, ako ne najuspješniji pokušaj postizanja zajedničke sigurnosti u povijesti. Njegova postojanost bila je glavni razlog zbog kojega je Zapad pobijedio u hladnome ratu. Osim toga, NATO je pomogao zapadnoj Europi da dovrši stoljeća neprijateljstva i postane područje mira i stabilnosti. Bez NATO-a i američke prisutnosti Europa je vodila dva krvava rata. U posljednjoj polovici stoljeća, s američkom nazočnošću u Europi, nije bilo ratova u zapadnoj Europi. Jedini je problem to što je hladni rat završio prije gotovo 10 godina. Od tada se postavlja pitanje koja je svrha NATO-a u svijetu poslije hladnog rata? Jedan od ciljeva na summitu NATO-a bit će razvijanje nove strateške doktrine. Uporaba savezničkih snaga u Bosni, a sada možda i na Kosovu, dio je toga pokušaja. No sve do sada, sve su odluke bile donijete ad hoc, neutemeljene na bilo kakvom općem osjećaju što bi NATO trebao ili ne bi trebao činiti. Nije jasno hoće li bosanska misija uspjeti, a danas je mnogo manje izvjesno i hoće li ikad biti, i bi li trebalo biti, misije na Kosovu. Clintonova je vlada istodobno financirala proširenje NATO-a tako da uključi Poljsku, Republiku Češku i Mađarsku, a prošle godine američki je Senat odobrio tu novu obvezu. Mnogo je stručnjaka za vanjsku politiku, uključujući ljude poput Georgea Kennana, graditelja NATO-a, senatora Daniela Patricka Moynihana i Michaela Mandelbauma iz Johns Hopkinsa, koji vjeruju da je proširenje NATO-a bilo velika pogreška. Sada se postavlja pitanje što bi još NATO trebao učiniti. To nije malen problem. Države istočne Europe koje nisu ušle u NATO prošle godine žele jamce da će biti primljene u budućnosti. No, koje bi zemlje trebale biti prihvaćene? Rumunjska? Slovačka? Litva? Letonija? Estonija? Ukrajina? Rusi, naravno, priključenje zemalja na svojim granicama NATO-u drže izravnim izazovom za njihove dugoročne sigurnosne interese i namjernim ponižavanjem. Ali ako se proširenje NATO-a sada zaustavi, postojat će nova granica u Europi, novi zastor podjele. Pritisak s ciljem da se NATO nastavi širiti bit će velik i o njemu će se mnogo pričati na travanjskom sastanku na vrhu u Washingtonu. Dok rusko gospodarstvo nastavlja propadati, ima li zaista ikakvog smisla nastaviti izazivati Rusiju koja nije i još godinama ne može biti vojna prijetnja svojim susjedima? Rusiju čija je demokratska budućnost daleko od sigurne? Clintonov vanjskopolitički stil jest gurati naprijed. To je ono što će vjerojatno pokušati učiniti i ovdje: zanemariti daljnje proširenje NATO-a i prepustiti svojim nasljednicima da rješavaju njegove posljedice. No, to nije odgovorno i pritisci bi mogli učiniti izbjegavanje akcije nemogućim. Postoji već istaknuta vanjskopolitička skupina koja preporučuje da se Litvi, koja graniči s Rusijom, dopusti ulazak u NATO kao sljedećoj državi. Odluka o proširenju NATO-a nije bila dobro razmotrena. Clinton i Senat reagirali su više na domaći politički pritisak nego na zdravo vanjskopolitičko razmišljanje. No, budući da je to učinjeno, NATO- ove članice sada moraju odlučiti hoće li zaustavljanje daljnjeg proširenja donijeti manje štete nego njegovo nastavljanje. Sada, kad je on još naš vođa, Clintonova je dužnost da rješava tu dvojbu - želi li on to ili ne." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 25. II. 1999. Ruski izbori nude dramu i zazivaju slavu Judith Matloff piše o neobjavljenoj predsjedničkoj kampanji koja je započela u Rusiji: " (...) Nije važno što dvojica ljudi o kojima se radi, moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov i filmaš Nikita Mihajlov, zapravo nisu potvrdili planove da se natječu za visoki položaj. Većina ljudi u Rusiji vjeruje da se oni natječu, a u zemlji gdje uvjerenje može bregove derati, to je ipak najvažnije. Iako su njihovi nastupi različiti, poruke te dvojice napadno su slične. Obojica žele iskoristiti raširenu nostalgiju za Rusijom koja je nekada bila slavna, prije nego što su stigli Sovjeti. U vrijeme kad se 147 milijuna Rusa osjeća uništeno poput ruskoga gospodarstva, obojica povikuju: 'Rusija je u redu i mi smo ponosni na svoju baštinu.' Za razliku od Amerike, gdje mogući suparnici koji razmišljaju o kandidiranju na izborima 2000. oklijevaju prerano pokazati previše interesa, budući ruski kandidati mjesecima se pripremaju. (...) Tu je i premijer Jevgenij Primakov, koji nije objavio svoje namjere. Svoje su planove iznijeli Grigorij Javlinski, koji se najviše približio liberalnom demokratu zapadnog profila, zatim vođa komunističke stranke Genadij Zjuganov i Aleksander Lebed, bivši padobranac i sadašnji guverner moćne sibirske pokrajine Krasnojarsk. Špekulacije da će se Lužkov kandidirati pojavile su se prošloga prosinca, kad je osnovao vlastitu stranku pod nazivom 'Domovina'. Mihajlov je tek nagovijestio da će se kandidirati, a na subotnjoj je premijeri svoga filma 'Sibirski brijač' zagonetno izjavio da će to učiniti ako 'Bog tako odluči'. Zatim je poučio gomilu da je nemoralno govoriti o nasljeđivanju sadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina, dok on još ima 18 mjeseci mandata pred sobom. (...) Mihajlov svoju popularnost djelomice duguje svom uglađenom sjedokosom šarmu, svom podrijetlu (rođen je u obitelji vodećih pripadnika ruske inteligencije) i svojim nacionalističkim filmovima koji pogađaju pravu žicu. Iako se mnogi u publici možda ne slažu s filmskom glorifikacijom monarhije i vojske, svejedno su napeto pratili raskošne prizore koji prikazuju plesne dvorane, šume i idealiziranu Rusiju prije boljševičke revolucije iz 1917. Film naglašava korumpirajući utjecaj Amerikanaca, uključujući i vodeću žensku ulogu lažljive zavodnice. No, usprkos svoj potrazi za nacionalnom vizijom, film ima sastojke holivudske drame, uključujući i proračun od 40 milijuna dolara i engleski dijalog. (...)" Za razliku od Mihajlova, koji je za snubljenje javnosti izabrao premijeru svojega novog filma, Lužkov je, navodi Matloff, odlučio pozvati mali krug novinara na folklorni ručak povodom poklada. "Glumeći stereotipnog ruskog domaćina, nudio je votku svojim gostima, a sam je pio sok od brusnica da naglasi svoje trezvenjaštvo. (...)" FRANCUSKA LE MONDE 25. II. 1999. Beograd optužuje Zapad za 'pristranost' i misli da je susret bio loše pripremljen "Režim Slobodana Miloševića koji je umakao ne samo NATO-ovu bombardiranju već i jednodušnim i isključivim optužbama Zapada koji je otvoreno morao priznati da je i albanska strana kočila pregovore u Rambouilletu, izjavio je u utorak 23. veljače da je 'spreman nastaviti pregovore na sljedećem susretu.' U pismu naslovljenom na Huberta Vedrinea i Robina Cooka, srbijanski predsjednik Milan Milutinović koji je bio nazočan u Rambouilletu, ukratko je izložio rezultate pregovora. On 'ističe' da načelni sporazum postignut u Rambouilletu 'ne znači neovisnost Šza KosovoĆ, niti treću republiku' u sklopu Jugoslavije. U vezi s vojnim dijelom plana u pismu se kaže: 'SRJ pristaje da se promotri brojnost i narav međunarodne nazočnosti' na Kosovu, ali se ne spominju postrojbe. U dugom priopćenju koje je objavila beogradska televizija, g. Milutinović je također izrazio suzdržanost o tekstu sporazuma, žaleći što on 'ne govori o jednakosti različitih etničkih zajednica' na Kosovu, što je izraz kojim Beograd, uz Albance i Srbe, označava i 'Crnogorce, Turke, Muslimane, Cigane, Egipćane i Gorance' koji žive u toj pokrajini. Srpski su se dužnosnici napose okomili na okolnosti u kojima je protekao susret u Rambouilletu. On 'nije bio dobro pripremljen', rekao je g. Milutinović na konferenciji za tisak održanoj u rezidenciji jugoslavenskog veleposlanika u Parizu koju je prenosila beogradska televizija. On je zatražio da zapadni predstavnici budu 'nepristrani' u nastavku pregovora, budući da to nisu bili u Rambouilletu. G. Milutinović u propćenju optužuje 'međunarodnu zajednicu' da je 'u potpunosti stala na stranu kosovskih Albanaca'. Vođa srpskog izaslanstva Ratko Marković upozorio je sa svoje strane na 'veliku improvizaciju' susreta u Rambouilletu. Zamisao o visokom stupnju samouprave 'bila je nezakonita', dodao je . Srpski predstavnici gradili su se da su spriječili niz klopaka koje im je postavio Zapad. Da bi 'opravdali okupaciju' Kosova od inozemnih postrojba, 'pod izlikom uspostave mira', važnost OVK-a je 'prenapuhana', rekao je još g. Milutinović. 'Htjeli su da prihvatimo strane postrojbe prije političkog dokumenta', kazao je. U Beogradu je savezni potpredsjednik Vuk Drašković upozorio na 'pokušaj da se bez dogovora s izaslanstvom uvede pojam referenduma pod drugim imenom' za Kosovo. G. Milutinović drži da je konferencija u Rambouilletu 'neuspjeh' koji Zapad nastoji 'prikriti'. Srpska je strana, izjavio je, 'uvijek govorila da najprije treba utvrditi zamisao samouprave', a onda razgovarati o vojnom dijelu. 'No dogodilo se suprotno, pa smo se sada našli u šumi proturječnih odredaba.' U utorak navečer beogradska televizija koju vlast u potpunosti nadzire, nije slavila pobjedu, već se zadovoljila pohvalom srpskog izaslanstva koje je 'pokazalo dosljedno poštovanje načela'. 'Međunarodna glasila misle da je albansko izaslanstvo krivo za nepotpisivanje' dokumenta, ustvrdio je državni kanal prije nego je prikazao snimke svakodnevnih 'mitinga' u Srbiji. Tu su se, uz uobičajeni pljesak malobrojne publike čuli slogani: 'Nećemo klečati ni pred kojom silom' i 'Živio naš predsjednik Slobodan Milošević'", piše Natalie Nougayrede. LA CROIX 25. II. 1999. 'OVK nema izgleda u oružanoj borbi' Francois d'Alancon razgovarao je s Christopherom Hillom, američkim diplomatom i posrednikom za Kosovo, o pregovorima u Rambouilletu: " - Zašto Srbi i kosovski Albanci nisu postigli sporazum u Rambouilletu? = Činjenica je da su se Srbi i Albanci prvi put našli zajedno i da su postigli stvaran napredak radeći na zajedničkom tekstu i prijedlogu sporazuma. Sada nije riječ o tomu da se predloži neki drugi plan, svatko zna da je rješenje u ove 83 stranice gdjekada mučne proze. Obje strane počinju shvaćati da će se Kosovo tako moći organizirati ubuduće. Albanci su imali unutarnjih problema oko načina zaključenja, ali su se na koncu složili da će prihvatiti i potpisati prijedlog za petnaestak dana, nakon dogovaranja. Ako se uzme u obzir da Kosovo nema vladu koja bi izaslanstvu dala ovlasti da pregovara, ne čudi što se oni žele savjetovati sa svojim prijateljima i pristašama kada se vrate. Kod Srba je uvijek nazočan taj problem što ne razumiju da je nazočnost NATO-ovih snaga na Kosovu zapravo u njihovu interesu. Sada imaju nekoliko tjedana da razmisle o tome pitanju i možda nađu rješenje za nj. Snage koje će predvoditi NATO bit će osnovane. Jedino je pitanje kako će strane to prihvatiti. - Američki pritisak nije bio dovoljan da uvjeri albansko izaslanstvo da potpiše sporazum. Je li to iznenađenje ili frustracija? = Ne postoji jedna, već nekoliko albanskih strana. Mislim da je iznenađenje Rambouilleta bilo u tome što su sve te skupine bile u stanju doći zajedno i sačiniti više-manje jedinstveno izaslanstvo. Svakako, oni su dobili puno preporuka izvana. A te su preporuke bile da ne potpisuju sporazum. Puno tamošnjih ljudi, napose borci, vjeruju da će NATO doći pod njihovim, a ne pod našim uvjetima. Naš je uvjet da NATO na Kosovu mora primijeniti političko rješenje, dok mnogi među njima misle da političko rješenje nije potrebno. Zato je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) došla na pregovore sa zamisli da će samo potpisati sporazum o primirju. Nakon toga, kada bi došlo do raspoređivanja NATO-ovih snaga, ona bi imala vremena da se prerasporedi, naoruža i uvježba. Iskreno govoreći, mislim da su svi članovi albanskog izaslanstva u Rambouilletu htjeli prihvatiti sporazum, ali je poteškoća u tome što moraju uvjeriti ljude izvana s kojima su oni u stalnoj vezi. Ova je konferencija bila neobična: razgovarate s ljudima, oni nestanu sa svojim prijenosnim telefonima i, prije nego i opazite, novinar u Prištini zna što ste rekli prije tri minute. Napokon, u utorak, na zadnjoj, uzbudljivoj sjednici s njihovim izaslanstvom, tražio sam da isključe telefone i da slušaju. - Do 15. ožujka puno se toga može dogoditi na terenu. Ne bojite li se da bi se svatko mogao vratiti s novim uvjetima? = Naravno, sve je moguće. No mislim da taj sporazum ima veliku potporu na Kosovu. Istina je da u OVK-u ima ljudi koji se pitaju što sporazum znači za njihovu budućnost. Ali je također puno onih koji bi bili sretni da skinu vojničku odoru i vrate se tobožnjem normalnom životu. Ovo kritično razdoblje od tri tjedna moramo iskoristiti kako bi se približili potpisivanju mirovnog sporazuma. Moramo se uvjeriti da na albanskoj stani dogovaranje proteče dobro i da razumiju što bi to trebali potpisati. Srpska strana mora naći načina da prihvati NATO-ove snage bez kojih neće biti sporazuma. To će biti teško, ali mislim da mali broj Srba doista misli kako su im američki vojnici neprijatelji. - Kakve poticaje i pritiske možete primijeniti? = OVK mora shvatiti da je budućnost njegovih članova u političkim strankama i mjesnoj policiji, a ne u nastavku oružane borbe. NATO će jamčiti sigurnost srpskih i albanskih sela. To je teško prihvatiti jer misle, a nisu u pravu, da oni štite pučanstvo. Neki pače ne prihvaćaju i ne odbijaju sporazum, ali ne dijele naše vrijednosti i jako su protuzapadnjački raspoloženi. Neki su pristaše neovisnosti ponikli u redovima marksističko-lenjinističkog pokreta i nisu oduševljeni našim posredovanjem na Kosovu, iako se svi očituju za njega. Siguran sam da bi, da se danas provede referendum o tome pitanju, 90 posto Albanaca poduprlo sporazum. - Nije li malo oslabio pritisak na Beograd? = Pritisak se može primijeniti vrlo brzo. Srbi koji su izjavili da ne mogu prihvatiti sporazum pod prijetnjom zračnih napada, imaju prigodu da pokažu kako su napredovali. A oni koji misle da će Srbi to učiniti samo uz prijetnju zračnim napadima, brzo će imati prigodu istaknuti svoje stajalište. Kad se približimo trenutku potpisivanja, Srbi će shvatiti da su osamljeni, i morat će se pokrenuti. Pitanje je samo misle li oni da će imati vremena poduzeti na terenu veće vojne operacije protiv OVK-a. Ta će kušnja postojati i Zapad mora biti vrlo odlučan u nakani da primijeni silu ako dođe do kršenja primirja zaključenog u listopadu prošle godine." AUSTRIJA DER STANDARD 25. II. 1999. 'Odgađanje neizbježnog' "Šef promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), William Walker, proveo je ove dane u napetosti, spreman za evakuaciju ako dođe do NATO-ovih zračnih udara. Tijekom razgovora sa suradnikom ovoga lista Marcusom Pucnikom, u Walkerov je ured u Prištini stigla vijest o suglasju glede civilnog dijela kosovskoga sporazuma u Rambouilletu. - Možemo li sada biti sigurni da kosovski Albanci više neće pokušavati iznuditi neovisnost oružanom silom? = Albanci ni danas ni sutra ne mogu postići neovisnost. U bližoj budućnosti sigurno neće potući Srbe. - Mogu li Srbi potući Albance? = Srbi mogu samo odgoditi neizbježno. Silom mogu držati Kosovo možda tri, možda pet godina. Zapravo ne mislim da bi odbijanje sporazuma koristilo OVK-u. Ako dođu postrojbe NATO-a, ne vjerujem da će jugoslavenski predsjednik Milošević ponovno dobiti to područje. NATO-ove će postrojbe stvoriti stanje u kojem ćemo mi, OESS, moći uvesti stvarnu autonomiju. I ne znam kako bi Milošević to nakon tri godine mogao vratiti u prijašnje stanje. - Hoće li OESS ostati na Kosovu? = Za sada ostajemo. Poslije ćemo vidjeti što će se dogoditi. Borbe nas neće odvratiti od obavljanja našega posla. Ishod u Rambouilletu nije baš ono što smo očekivali. Imamo dva tjedna da vidimo što će se dogoditi. Neki strahuju da će jedna ili druga strana poduzeti ofenzivu, a mi smo tu da to zaustavimo. - Čini se očitim da NATO nije bio spreman napasti... = To nije točno. Držim da je očito da je kontaktna skupina bila podvojena. Neki su članovi imali negativno stajalište glede zračnih udara. NATO je druga priča. Ako se Srbi vrate na odnose od prošloga ljeta ili ponove Račak, NATO će napasti. - U čemu je, dakle, napredak? = Prije godinu i pol bio sam na jednoj konferenciji na kojoj Srbi nisu htjeli ni razgovarati o Kosovu. Danas im je u gostima 1300 promatrača OESS-a koji jure po zemlji i o njima govore loše stvari. Za sada ne mogu reći hoće li napraviti još i daljnji korak i pustiti strane postrojbe na Kosovo. No, možda će za dva tjedna na to biti prisiljeni. - Još je riječ o NATO-ovim postrojbama? = Mogu zamisliti da, kao u Bosni, bude i ruskih postrojba. To bi bilo idealno. ŠPANJOLSKA EL PAIS 25. II. 1999. Nevidljive bombe "Vidim da je dosta ljudi razočarano konferencijom o Srbiji. Nije bilo bombardiranja. Nisu to krvožedne osobe, nego pravdoljubive. Dojmila ih se ta Miloševiću prirođena zloba i nehumanost srpskoga ratnika. A kakav je to ratnik... Ubijao je djecu, žene i starce. Vidio sam tu napetost i za vrijeme hladnoga rata. Kad su isti ovi ljudi, ili možda njihovi očevi, bili razočarani zato što nije bačena nuklearna bomba na Moskvu? Staljin je bio prototip masovnog ubojice, a 'Rusija je bila kriva', kako je još jučer govorio Serrano Suner. A sada čitam da Eliji Kazanu žele oduzeti počasnog Oscara zato što je prokazivao komuniste u vrijeme američkoga nacizma koji je vodio senator McCarthy. I objašnjava da je, kad je čuo za užase Staljinovih zločina, nešto morao učiniti. Npr. poslati u zatvor svoje hollywoodske kolege. A svojedobno su Staljinu pripisivali i sporazum sklopljen s vragom. Vrag bi mu se često prikazivao i davao mu upute, u jednoj smrdljivoj bačvi za naftu, o čemu nam je govorio Francov ministar informiranja Arias Salgado, otac današnjeg ministra Fomenta. Ministarski se geni i osjećaj za autoritet prenose. A Miloševiću sada pripisuju mračno svjetlo u njegovoj glavi, koja uspijeva prevariti sve političke glave Zapada. A nije da su te glave povlaštene, osim možda glave Javiera Solane, ali istina je da rade ono što im padne na pamet. Uništile su Jugoslaviju. Sada joj oduzimaju i kosovski komad. Balkan su uvukle u bijedu, a na njemu se sada doslovce umire od gladi. Nećemo sada o Albaniji koja se, kao i sve siromašne države, želi proširiti. Pa će joj dati Kosovo, koje će najprije biti neovisno, a kasnije i albansko. Istina je da nam sada nedostaje samo Miloševićeva smrt u nekom bunkeru u Beogradu, ili neka bude obješen, zajedno sa svojom djevojkom, na stubu javne rasvjete na nekome trgu. Zbog toga mnogi ljudi u našoj zemlji kažu da konferencija nije uspjela. Nije bilo bombardiranja 'vojnih ciljeva' kao što je to bilo u Iraku. A, istina je, oni nisu fašisti. Problem je u tome što svemu vjeruju. Ali mislim da se ne bi trebali prebrzo ljutiti. Bombardiranje će se na kraju ipak dogoditi. Sljedećeg mjeseca, ili možda za dva mjeseca. I neće biti promjene režima u Jugoslaviji. Milošević i Sadam Husein su likovi prijeko potrebni za snagu doktrine zapadne demokracije. Kao i Staljin, zahvaljujući kojemu je postojao ratni antikomunizam, toliko koristan za sve samo ne za dokrajčivanje toga komunizma. Koji je umro sam od sebe, kao i frankizam", piše Eduardo Haro Tecglen. SLOVENIJA DELO 25. II. 1999. Kobna ciparska jugovina "Presuda ciparskog vrhovnog suda koja je odmrznula devizne pričuve bivše Narodne banke Jugoslavije, uložene u nikozijskoj podružnici Beogradske banke, hladan je tuš za četiri od pet država nasljednica nekadašnje SFRJ. Ciparski suci nisu, doduše, bili jedinstvenoga mišljenja, ali je odluka kojom su 146 milijuna dolara zajedničkih pričuva prepustili samo jednoj od nasljednica bivše SFRJ posve u skladu s tamošnjim anglosaksonskim zakonodavstvom, iako je to za Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo i Skopje slaba utjeha. Slično vrijedi za jamstva ciparskih vlasti da će u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a poštovati interese svih država nasljednica. Te izjave upućuju na izraženu političku volju Nikozije, ali je gotovo nevjerojatno da će samo to stajalište spriječiti Beogradu uporabu, bolje rečeno zlouporabu pričuva. Naprotiv, možemo pretpostaviti da će Milošević ciparski 'dar s neba' brzo potrošiti, i u slične svrhe i kao onih pet milijarda dolara zajedničkih jugoslavenskih pričuva koje su nestale s računa krajem 1990. godine. Priča o jugoslavenskome nasljedstvu sa završenom ciparskom epizodom prošla je još jedno poglavlje. Slovenskoj strani, pošteno rečeno, ne možemo natovariti krivnju za odluku nikozijskih sudaca. Naprotiv, njezini su predstavnici, prema pristupačnim podacima, tamo djelovali korektno, otkrili su 'skrivene' pričuve te ih dvije i pol godine držali zamrznutima za diobu 'taktikom odugovlačenja' pred tamošnjim okružnim i vrhovnim sudom. Sada, kad još samo čudo može spriječiti da ciparske devize ne potonu u beogradskim financijskim kanalima, vrijeme je da Slovenija iznova odvagne svoju strategiju glede nasljedstva. I zato što, barem u pogledu nekadašnje zajedničke imovine, gotovo da i nema više što izgubiti. Devizne pričuve NBJ na Cipru bile su, naime, osim zlata, dionica i deviznih depozita koji su još zamrznuti u baselskoj banci za međunarodna poravnanja, jedina veća i opipljiva svota koju bi države nasljednice mogle razdijeliti. Odmrzavanjem su se pretvorile u samo još jednu od knjigovodstvenih stavaka. Ne treba se puno nadati da će je međunarodni posrednik sir Watts uvrstiti u neki svoj ispravljeni memorandum i u diobenu bilancu. Posrednik, doduše, utjelovljenje britanske hladnokrvnosti i profinjene diplomatske retorike, čini se gubi živce i želi polako dovršiti svoj do sada neplodan zadatak. Njegov zadnji, javnosti još prilično skriveni prijedlog za diobu imovine, do sada je najradikalniji i odsviran je ponajprije po beogrdskim notama - zato se može očekivati da će se države nasljednice još više prikloniti tomu da problem oko nasljedstva razriješi međunarodna arbitraža. Tako bi se rješavanje toga problema prenijelo u neodređenu budućnost. To nekima odgovara. Potvrđuju se najave od prije nekoliko godina da ćemo poslije završetka jugoslavenske drame dijeliti uglavnom samo dugove, vodeći računa da svi potencijalni dugovi, primjerice oni na računu deviznih štediša u Ljubljanskoj banci, još nisu ni podijeljeni. I zbog toga od uglednih predstavnika vlade - osim Drnovšeka i Podobnika najpozvaniji su ministri Frlec i Gaspari - očekujemo više pojašnjenja građanima, više dinamike, više rezultata. Jer slovenska vlada do sada, osim sklopljenoga sporazuma sa stranim vjerovnicima, u rješavanju nasljedstva nema što pokazati" - piše Miha Jenko.