FR LE FIGARO 19.2.CHIRAC U SAD

FRANCUSKA LE FIGARO 19. II. 1999. Suradnja na kušnji državnih interesa Jean-Jacques Mevel izvješćuje iz Washingtona o posjetu francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca Sjedinjenim Državama: "Moć novca i vojna nadmoć. Kada se pregovara s SAD-om, uvijek postoji dvostruka zapreka. Naoružan osmijesima i planovima o novom svjetskom poretku, Jacques Chirac je došao prenijeti Billu Clintonu zabrinutost Francuske zbog opasnosti od američke jednostranosti. Odgovor se nazire: Što biste vi bez nas? Tijekom 30-satnog boravka u Washingtonu, obje će strane nastojati hvaliti prijateljstvo i suradnju dvojice predsjednika. Francuz i Amerikanac, svaki na svoj način, bore se s 'kohabitacijom'. Nakon suđenja koje se ovih dana završilo spektakularnim oslobađanjem, Bill Clinton će sa Jacquesom Chiracom podijeliti svoju prvu konferenciju za tisak u Bijeloj kući nakon dugo vremena. Počast je to koja inače nije uobičajena za 'radni posjet'. Kvaliteta tog 'osobnog prijateljstva', kako kažu s obje strane Atlantika, neće prikriti duboke razlike. Od nestabilnosti dolara do prikrivenog rata koji počinje u Iraku i možda Kosova oko kojega postoji najveća suglasnost. Na francuskoj se strani rado upozorava na 'politiku moći' SAD-a, na nedostatak jasne predodžbe Bijele kuće i nedovoljno dogovaranje s Europljanima. Na američkoj strani, mnogi se francuski poticaji još uvijek doživljavaju kao onemogućavanje vodstva koje prirodno pripada Washingtonu. Francuski prijedlog nove međunarodne 'financijske arhitekture' naišao je na mlak odgovor, čak i prije nego ga je predsjednik Chirac jučer predočio glavnom stožeru MMF-a i, danas, Bijeloj kući. Monetarna stabilnost i pravilnost kretanja kapitala 'bit će rezultat bitnih gospodarskih politika' svake zemlje, kaže tajnik državne blagajne James Rubin. A ne rezultat umjetnih mjera ili većeg nadzora monetarnih vlasti, kao što to predlaže Europa. Za razliku od američkog slobodnog pristupa novcu, iračka kriza na koncu simbolizira prevlast SAD-a, drugim riječima njegovu odlučnost da djeluje sam, ako misli da je to potrebno. Jacques Chirac neće plakati zbog odlaska Sadama Huseina, Bill Clinton se iskreno brine zbog patnje 23 milijuna Iračana. Ali bombardiranje Bagdada i neobjavljen zračni rat koji traje od Božića, jesu uzrok stvarnog neslaganja između Washingtona i Pariza. Američka diplomacija ne mari za francuski plan: povratak UN-ovih inspektora u Irak i zabrana ponovnog naoružavanja u zamjenu za ukidanje embarga. 'Najprije treba riješiti pitanje postojećih zaliha oružja', kažu u američkom ministarstvu vanjskih poslova. 'Pariz previše olako shvaća prijetnju u liku Sadama Huseina. Prijetnju za susjede i stablinost toga područja.' Vrhunac krize na Kosovu i odbrojavanje u Rambouilletu mogli bi potisnuti u drugi plan najveća neslaganja susreta u Washingtonu. Do sada su Francuska, SAD i partneri iz kontaktne skupine bili jedinstveni u nastupu prema jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, uključujući i podjelu uloga. Europljani u pregovorima mašu mrkvom. Amerikanci pokazuju batinu, američke zračne snage. Iako još ne slavi pobjedu, Pariz neupadljivo očituje zadovoljstvo što je uvjerio SAD da poštuje zajedničku igru i da se pridržava pravila koja su utvrdili Vijeće sigurnosti, OESS i kontaktna skupina. Ukratko, Irak bi bio iznimka, a Kosovo pravilo, pače izvor nadahnuća koje je dobrodošlo prije NATO-ova susreta na vrhu u travnju. Na poziv Billa Clintona, šesnaestorica šefova država i vlada - među njima i Jacques Chirac - odredit će tom prigodom izgled i nove zadaće Saveza. U tome smislu izazov Rambouilleta nije malen. U slučaju uspjeha, europske će postrojbe biti u većini u NATO-ovim snagama zaduženima za provedbu mirovnog sporazuma, za razliku od Bosne gdje je američka vojska osigurala glavninu snaga. 'Postigne li se sporazum, bit će to jamstvo vjerodostojnosti identiteta europske obrane u sklopu NATO-a', priznaje Anthony Blinken, član Nacionalnog vijeća za sigurnost. No u Bijeloj kući misle da je SAD nedvojbeno zadnja pomoć: 'Završi li se Rambouillet neuspjehom, saveznici su odlučni u primjeni vojne sile, uglavnom američke. Time se neće dokazivati europski identitet NATO-a.'"