FR 18.II.COURRIER INT-MILOŠEVIĆ-BALKAN

FRANCUSKA COURRIER INTERNATIONAL 18. II. 1999. Od Miloševića dolazi sve ono najgore "Srbi stižu, s konferencijom o Kosovu u Rambouilletu, poslije duge epopeje nesreća, započete prije dvanaest godina poslije dolaska Slobodana Miloševića na čelo onoga što se tada zvalo Komunistička partija jugoslavenske republike Srbije, do nacionalističkoga programa koji će, iako u politici jedna lasta ne čini proljeće, njegov autor do kraja primjenjivati bez obzira na njegove sve katastrofalnije posljedice. Zaista, u srpskoj samoubilačkoj tvrdoglavosti ima nečega iznenađujuće patološkog: svaki put kad se dođe do nekog izbora, možemo biti sigurni da će srpska vlada izabrati najgore moguće rješenje: svaki put kad vlada oklijeva, kako ne bi napravila neku glupost, možemo biti sigurni da će je oporba navesti na tu glupost. Zamislimo na trenutak što bi se sve dogodilo da je 1988. drugačije srpsko vodstvo moglo odlučivati, ono u kojemu bi bili Nikezić, posljednji pravi beogradski komunist, sklon demokraciji kao i Gorbačov u Rusiji, i Koča Popović, preživjeli junak međunarodnih brigada koji se i sam, poslije Đilasa, sukobio s Titom. On bi bio dobar otac domovine, a u toj zemlji tada nije nedostajalo intelektualaca koji bi postali njegovi saveznici. Tada je trebalo pregovarati o stvaranju jugoslavenske konfederacije, mnogo labavije, zbog želje Hrvata i Slovenaca da se približe Zapadu, a to bi pridonijelo i jačanju jedinstvenoga državnog tržišta koje osamdesetih godina više nije funkcioniralo. Odmah bi se stvorila fronta siromašnih republika, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, koja bi ojačala političku solidarnost, a time bi se omogućilo i stvaranje pravoslavno-muslimanske koalicije u Bosni koja bi isključila Hrvate, ekstremiste. Poslije rušenja sovjetskoga carstva, umjesto crne rupe koja je postala, jugoslavenska bi konfederacija privukla Mađare, Rumunje i Bugare, čak i Albance, na isti način na koji oni danas teže prema tržišnom gospodarstvu i Europskoj uniji. Tada bi bilo lako prekrajati Kosovo kako bi se Albancima omogućilo da dobiju status republike u zamjenu za ustupanje teritorija Srbiji i apsorbiranje makedonskih teritorija s albanskom većinom, uz pristanak Tirane i Sofije. No, probudimo se, svijet ni izdaleka nije toliko lijep. Najveće etničko čišćenje, etničko čišćenje Jugoslavena (da, Jugoslavena, bez navodnika) sa sveučilišnom naobrazbom, već se dogodilo. Milijun mladih otišlo je s tih nesretnih područja, najvjerojatnije zauvijek. Na drugome kraju lanca, krajinske Srbe, koji su na svojoj zemlji živjeli u posljednja tri stoljeća, otjerala je hrvatska ofenziva nakon što su ovi ostali bez ikakvih simpatija javnosti zbog prethodno počinjenih zločina. Nema više nijednoga Srbina u Sarajevu, a srpska republika u Bosni propada i puna je raznih oblika krijumčarenja. Sada autonomija Kosova, koju uspostavlja međunarodna zajednica, otvara put za novi egzodus Srba koji je Malraux predvidio šezdesetih godina, prigodom svoga službenog posjeta Jugoslaviji, kad je u njemu vidio sudbinu Alžira pridruženoga metropolitanskoj Francuskoj. Mogli bismo čak, sa samo još malo loše sreće, doživjeti i ponavljanje bosanske tragedije te stvaranje, vatrom i mačem, male srpske utvrde na sjeveru i zapadu Kosova, a to bi cijeloj Srbiji za dugo zatvorilo pristup najvažnijim manastirima iz njihove povijesti (posebno Đakovici), prepuštenima Albancima kao što se dogodilo s Carigradom, sjedištem patrijarha, koji je prepušten Turcima. Kako zaustaviti taj barbarski proces srpskog sakaćenja vlastite države? Nažalost, dovoljno je opet pročitati pisma koja su izmijenili hrvatski biskup Strossmayer i veliki ruski filozof Vladimir Solovjev u prošlome stoljeću pa da shvatimo da se plan stvaranja Jugoslavije, s kojim se poistovjećivala sudbina Srba, temeljio na dvostrukoj političkoj i kulturalnoj računici. Na računici hrvatske Katoličke Crkve, koja je željela pomiriti Rusiju s Rimom i otvoriti put kršćanstvu prema Carigradu, i na računici ruske kršćanske inteligencije koja je željela stvoriti uvjete za provođenje sveslavenskoga plana i otvoriti se prema Zapadu, a to bi se izvelo potpunom pomirbom s Poljskom. Kako da se, u takvim okolnostima, ne pokuša igrati na kartu staroga hrvatsko-srpskoga prijateljstva-identiteta i stvoriti model slavenskoga svijeta u izgradnji, sintezu Rima i Bizanta, okrenutu prema vjeri budućnosti? Iako je uspjela u duhu, slavenska je ideja propala u tijelu, u proteklih stotinu godina. Nakon što je uspjela odoljeti (i to na kakav način!) Staljinu, eto sada siromašne Srbije kako se, u svojoj nesreći, okreće prema Moskvi, prema onome najgoremu, Zjuganovim nacional-komunistima. A jedina budućnost balkanskoga pravoslavlja nalazi se u pomirbi s Rimom i stvaranju mosta prema Rusiji, ali ne kao naoružana i neprijateljski raspoložena utvrda Rusije u ideološkome ratu protiv Europe. Sada nedostaje samo još taj zaokret pa da Srbi ostanu odsječeni od svojih najbližih rođaka, Rumunja, Bugara, Makedonaca i Grka. Tko će napokon u Srbiji podići glas kako bi se spriječila ta krajnja ludost?" - pita se Alexandre Adler.