SL DELO-SREDNJOVJEK. VLAST 18. II.

SLOVENIJA DELO 18. II. 1999. Vlast kao da živi u srednjem vijeku "Hrvatska je država pred bankrotom, piše tjednik Nacional i najavljuje da će službenici zbog pet puta manjeg priljeva u državni proračun, dobiti plaću samo još ovaj mjesec. I naslovna stranica satiričnog tjednika Feral Tribune jako je ozbiljna: propast splitskog škvera (brodogradilišta), bankarstva, ACI-ja odnosno marina, trgovina i rasplinute iluzije zbog kojih veća skupina umirovljenika i nezaposlenih na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića proklinje svoju sudbinu. 'Svi se žalimo da nam je loše, a nitko ništa ne poduzima', pojašnjava taksist koji me vozi na razgovor s nesuđenim hrvatskim premijerom, bivšim predsjednikom zagrebačke vlade, gospodarske komore, nogometnog saveza, ministrom i potpredsjednikom hrvatske vlade, sadašnjim poduzetnikom dr. Mladenom Vedrišem (zastupanje stranih poduzeća u Hrvatskoj i hrvatskih u inozemstvu). - Vjerojatno ste na vrhu svjetske ljestvice najkraćeg premijerskog staža; 1993. godine bili ste nekoliko sati mandatar za sastav vlade. = Istina je, no još su mi godinu ranije dva puta nudili položaj mandatara, ali oba sam puta zahtijevao potpunu samostalnost vlade, čiji sam rad pratio još od 1991. kad sam se u kabinetu premijera Franje Gregurića kao ministar bez portfelja bavio urbanističkim razvitkom i preoblikovanjem javne uprave. Takav je bio početak stvaranja nove filozofije o vladi i svim državnim ustanovama; profesionalno sam još obnašao dužnost predsjednika zagrebačkog izvršnog vijeća. Drugi put sam ušao u vladu za Božić 1992. kad je premijer bio Hrvoje Šarinić. Kao potpredsjednik vlade postavio sam uvjet da u sto dana obavim analizu odnosa s programom prijelaza iz vojnog gospodarstva i procesa osamostaljenja države u smjeru civilne države. - Uz zahtjev za potpunom samostalnošću vlade, ponudili ste stabilizacijski program koji su u parlamentu poduprle sve stranke - i predsjednik Tuđman je isprva bio s njim oduševljen - a zatim je preko noći sve palo u vodu. Zašto? = Model stabilizacijskog programa uistinu je u Saboru prihvaćen konsenzusom svih stranaka, ne samo HDZ-a. Zastupnike nije bilo teško uvjeriti da jamči perspektivu s postupnim, nužnim strukturnim promjenama u gospodarstvu, s istodobnom ponudom razvojnog programa koji je bio kombinacija Marshallovog plana za Hrvatsku i New Deala. Prvi je dio obuhvaćao otvaranje u svijet kako bi za poslijeratnu obnovu dobili strani kapital na koji smo poslije nametnutoga rata imali legitimno pravo. Drugi je obuhvatio oslobađanje vlastitih mogućnosti u tzv. javnim radovima, osobito za osuvremenjivanje i širenje prometnica. Predsjednik je u ponudi programa doista shvatio njegovo značenje, ali ga je predložio na prosudbu predsjedničkom vijeću za nacionalnu sigurnost, a ono ga je pod utjecajem vodstva ministarstva obrane i onih koji još danas u javnosti nose ime liberalnih tehnokrata u HDZ-u - odbio. U ministarstvu obrane i u Ini su se prepali da će uz oslobađanje javnih radova i vanjsku pomoć izgubiti položaj slobodnih strijelaca, nekakve države u državi. Bila je načeta sebičnost, egoizam vodstva ministarstva obrane i njegovih veza s Herceg- Bosnom, a i stega i red u državnim poslovima. Tako sam u ožujku 1993., točno poslije sto dana, odstupio s položaja potpredsjednika vlade, jer sam držao da bi svaki sat ostanka u vladi bio izgubljen. - No stvar nije bila izgubljena za znanost, budući da ste tri godine kasnije svojim stabilizacijskim i razvojnim programom doktorirali na zagrebačkom ekonomskom fakultetu? = Da, i velika mi je čast izjava predsjednika povjerenstva prof. Zdunića da sam pripremio prvu hrvatsku državotvornu dizertaciju koja govori o vitalnim, strategijskim interesima Hrvatske. No, uskoro poslije moga odlaska iz Banskih dvora i preseljenja u gospodarsku komoru, odstupila je Šarinićeva vlada. To je bilo prije izbora i poslije njih je dr. Tuđman ponudio mandat Nikici Valentiću, tadašnjem prvom čovjeku Ine. Nova vlada se neko vrijeme pozivala na naš program, ali sam ih upozorio da rade nešto sasma drugo - da stvaraju čisto monetarnu tvorbu koja može trajati neko vrijeme, ali će Hrvatsku previše stajati. Jer država koja ne brine o izvozu i zaposlenosti ljudi, nema nikakvih mogućnosti za uspjeh. To se nažalost gorko potvrđuje pet godina kasnije. - Iznenađuje me da ste se poslije razočaranja u politici preselili u gospodarsku komoru. = U ljeto 1993. prihvatio sam položaj predsjednika GK, jer sam se još nadao da nije vrijeme za predaju. Bio sam uvjeren da preko gospodarstvenika možemo obaviti pritisak na vladu i da je tako pokušamo utjerati u željeni smjer razvitka. Takvim Sizifovim poslom bavio sam se do proljeća '94. kad je zbog upletenosti Hrvatske u BiH, uskraćivanja demokracije i višestranačja, razbijanja drugih stranaka i odnosa između vlasti i sredstava javnog priopćavanja, puklo u HDZ-u. Raskolnici Stipe Mesić i Josip Manolić sa skupinom od nekih 20 hadezeovskih zastupnika osnovali su novu stranku. Izišao sam iz HDZ-a, ali nisam se uključio ni u jednu drugu stranku. - Teško bi bilo odmjeriti što je bilo veća i skuplja pogreška - odbijanje vašeg stabilizacijskog i razvojnog programa ili model privatizacije koji je u zadnje vrijeme s propašću tzv. tajkunske Hrvatske dospio u središte općeg zanimanja svih staleža. = Uglavnom se radi o batini s dva kraja. Prava je tragedija Hrvatske što je netko mogao otkupiti dobro poduzeće za 20 tisuća njemačkih maraka, a s druge strane su sveučilišni profesori, učitelji, medicinsko osoblje, javni službenici, ukratko predstavnici srednjega sloja, sasma isključeni iz procesa privatizacije. Čak je podjela ili prodaja dionica manjim dioničarima bila nekakav mehanizam pranja novca, jer su ih u gostionicama čekali tajkuni ili njihovi agenti da za malo novca dođu do puno dionica. Naš je koncept bio vrlo sličan slovenskomu - temeljio se na podjeli vlasničkih certifikata odnosno vouchera svim državljanima, na istodobnom osnivanju investicijskih fondova s odgovarajućim, profesionalnim upravama prve dvije godine, dok stvar ne proradi, a fondovi ne bi smjeli trgovati dionicama. Bili smo uvjereni da možemo sačuvati jezgru gospodarstva a ujedno ne pokvariti djelotvornost poduzeća, te ostvariti socijalnu pravdu bez koje je svaka računica pogrešna. Zagovarao sam put da se državna i samoupravna imovina najprije pretvori u javnu (investicijski fondovi) a zatim u privatnu, dakle s istodobnim postupkom privatizacije i dokapitalizacije. Pojednostavljeno rečeno, bolje je da poduzeće koje, recimo, vrijedi sto milijuna maraka, ne prodaš za te novce nego dovedeš nekoga tko će donijeti još toliko novca i dokapitalizirati poduzeće. No kod nas su pojedinci koje pogrešno nazivamo tajkunima, imali prigodu doslovno razgrabiti najbolja poduzeća; najprije su ih očerupali do kostiju, a zatim uništili. - I hoće li tako bitno utjecati na ishod parlamentarnih izbora? = Svakako! Budući da u HDZ-u već za početak ožujka najavljuju osnivanje izbornoga stožera, što bi moglo značiti da razmišljaju čak o prijevremenim izborima. Zanimljivije je postaviti pitanje što bi se dogodilo da HDZ manipulacijom izbora, sredstava javnog priopćavanja itd. opet dobije većinu u parlamentu. Bi li bio sposoban ukloniti kaos koji je sam napravio? Osnovni problem HDZ-a je što ne upravlja državom nego joj vlada. A to je srednjovjekovni, turski sindrom po kojemu samo onaj tko je na vlasti zadovoljava svoje potrebe. Upravljanje državom značilo bi povećanje vrijednosti proizvodnje, imovine, otvaranje u svijet, zapošljavanje, ukratko - perspektivu. Upravo ta spoznaja sazrijeva u ljudima, da na izborima ne glasuju za HDZ. A ni izdaleka nije dovoljno da HDZ izgubi vlast. Njegova alternativa mora već prvoga dana kada preuzme vlast, biti sposobna sukobiti se s kaosom i državu postupno odvesti prema napretku, zajamčiti budućnost mladima i socijalnu sigurnost starim ljudima. - Sada se dakle radi o golom preživljavanju, što također ne može trajati u nedogled? = Ako država proda još nešto obiteljskoga srebra, ponajprije telekomunikacije, a turistička sezona morala bi biti uspješna, možda će vratiti 1,2 milijarde dolara koliko iznose ovogodišnje obveze prema stranim vjerovnicima. Ali ne vjerujem da gospodarstvo može donijeti u državnu blagajnu planiranih 1300 milijarda tolara. Budući da gospodarska djelatnost strmo pada, padaju i prihodi od poreza na dodanu vrijednost i drugi proračunski prihodi. A to je prag ozbiljne inflacije. Hrvatski je model još najsličniji brazilskom koji se temeljio na nerealnom tečaju nacionalne valute i visokih kamata, a na posljetku ga je srušila neograničena državna potrošnja. - Predviđate li takav rasplet i u Hrvatskoj? = Ako se zadrži sadašnji odnos političkih snaga, gospodarska će se kriza još produbljivati i na kraju će puknuti kao u Brazilu. Proračun nije sposoban biti servisom za uzdržavanje vanjske likvidnosti, cijene valute i prevelike domaće potrošnje. Za Hrvatsku je najgore što nema izlaza bez ponovne inflacije, jer s njom gubi povjerenje među stanovništvom i stranim partnerima. Za odvajanja od Jugoslavije Hrvatska je bila dužna inozemstvu 2,5 milijarde dolara, danas mu duguje već 8 milijarda dolara. To znači da su velike žrtve za stabilizaciju gospodarstva bile uzaludne. Odgovornost nositelja gospodarske politike je zapanjujuća. Hrvatska je gotovo u cijelosti izgubila prerađivačku industriju koja je u njezinu društvenom proizvodu pala na udjel od 20 posto, dok je u razvijenim državama taj udjel između 30 i 35 posto. - Dakle, svladavanje gospodarske krize ne može se zamisliti bez konkretnih promjena u politici? = Tako je. Gospodarski rasplet može samo slijediti politički, sadašnja politička garnitura nije sposobna pridonijeti nove kvalitete. Aktualna vlast osim fraza ne želi europska pravila igre. Zato je sve izoliranija. Kad bi prihvatila europska pravila igre, ne bi mogla manipulirati biračkim tijelom, povijesno gledano morala bi se maknuti s političke pozornice. Čudovišnu cijenu samoizolacije Hrvatske nije moguće izmjeriti, ali ova će godina zacijelo biti nesigurna i nestabilna. Tek poslije svršetka predizborne borbe, potvrde izbornih rezultata, moći ćemo govoriti o novom početku Hrvatske i njezinu razvitku. Nažalost, pokazat će se da su protekle godine za državu u gospodarskom pogledu bile uludo potrošene. Razgovor je vodio Peter Potočnik.