NJ 13. II. FR: SFOR JOŠ DUGO

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. II. 1999. "Duh Daytona" i stvarni život "Djeci treba vjerovati, shvatio je u međuvremenu Hans-Bernd Beetz. Kršni pukovnik, trenutačno stacioniran u vojnom logoru Rajlovac u blizini Sarajeva, zapovjednik je izviđačke postrojbe (...) Ovih tjedana angažirani Sas gotovo svakodnevno izlazi na teren u lov na stvarnost ratom izmučene Bosne i Hercegovine. Posao mu nije lak - ni slučajno. Katkad baš i nije sasvim neopasan. Stoga je Beetz naoružan pištoljem i upitnikom od 40 stranica, koji podnosi 'mjesnim autoritetima' - ako ih susretne. Pukovnik je naučio i ovo: spomenuti 'mjesni autoriteti' baš i nisu pretjerano spremni na suradnju, a nisu ni pretjerano točni. 'Poprilično lažu', napominje Beetz pa zato radije odlazi za svojim 'jezičnim posrednikom' u škole, tražeći da mu prevodi što misle učenici. Oni pak pričaju sasvim slobodno - rade li mama i tata ili samo depresivno sjede na kauču, nestaje li katkad struje i ima li je uopće i - što je posebno važno - živi li obitelj u miru ili se njezin miran život ne sviđa zločestom susjedu. Djeca su 'jako izdašan izvor', govori Beetz. Kada bismo se željeli patetično izraziti, rekli bismo da međunarodna zajednica stoji iza saskog pukovnika Hansa-Bernda Beetza i - čeka. Naime, on i njegove kolege sastavljaju kamenčić po kamenčić mozaika koji politici služi kao osnova za donošenje odluka. Tako se bar tvrdi. Njemački ministar obrane Rudolf Scharping također kuje u zvijezde rad svojih uniformiranih prikupljača podataka. U uredu povjerenika njemačke vlade za Bosnu Hansa Koschicka također smatraju da su šareni vojni zemljovidi, iz kojih se uz pomoć pet različitih boja može očitati sigurnosno stanje u svakom okrugu, uistinu jedina pouzdana informacijska osnova. Radi izbjegavanja nesporazuma valja naglasiti da Beetz prikuplja činjenice, dojmove, procjene. On ne kreira politiku. Samo se nalazi upravo na mjestu gdje se u krajoliku prepunom ruševina sastaju 'duh Daytona', ta mješavina međunarodnih interesa i moralnih zahtjeva za multietničkim suživotom, i stvarnost. Beetz je u međuvremenu utvrdio da te dvije stvari zasad nije moguće uskladiti. Njemački časnik drži 'vrlo naivnima' odluku predstavnika EU u Bosni Carlosa Westendorpa da ovu godinu bučno proglasi 'godinom povratka manjina' i ocjenu visoke povjerenice UN za izbjeglice da je 1999. 'odlučujuća godina'. Nakon višetjednih informativnih obilazaka Sas je sastavio drugačiji, trijezan rezime: 'Mira ovdje neće biti još godinama'. Spomenuto 'osobno mišljenje' dijele mnogi koji ovih tjedana služe u Bosni. Opća je ocjena da se SFOR-ove postrojbe moraju pripremiti na višegodišnju, ako ne i višedesetljetnu nazočnost u Bosni - doduše, ne u svom sadašnjem opsegu od 34 tisuća vojnika - kako bi osigurale mir ili bar držale u šahu društvo koje je, doduše, umorno od rata ali je obilježeno dubokom mržnjom i nepovjerenjem. Zajednički život različitih etnija po mjerilima koja vrijede za europsko građansko društvo 'neće biti moguć ni za dvije, ni za pet ni za deset godina', smatra Hans Koschnick. Jedna je generacija izgubljena. Koschnick nema dobro mišljenje ni o prebrzoj repatrijaciji izbjeglica: 'Još ćemo nekoliko godina proglašavati godinama povratka manjina', ističe on. Ako uopće i dođe do toga. Dobre tri godine nakon Daytona međunarodna zajednica ulaže, doduše, goleme napore u sprječavanje deklariranoga ratnog cilja - razdvajanja etnija - ali ljudi se postojano odupiru povratku u sela i gradove u kojima na svakom koraku nailaze na jučerašnje neprijatelje. U Hadžićima, udaljenim 20 minuta vožnje automobilom od Sarajeva, gradski vijećnik Mirdem Krčalo sjedi u raskošno namještenom uredu gradonačelnika i iznosi niz brojka. Hadžići su se proglasili 'otvorenim gradom', što znači dvije stvari: prvo, gradić se obvezuje da će u skladu s Daytonskim sporazumom promicati multietnički suživot. Drugo, zauzvrat dobiva financijsku pomoć. Toliko o teoriji. No, tijekom ratnih i poslijeratnih previranja Hadžići su promijenili svoje lice. Umjesto nekadašnjih 23 posto Srbi danas čine još samo 4 posto stanovništva. Od 6000 Srba koji su napustili grad dosad su samo 133 obitelji signalizirale spremnost na povratak. 'Mnogi od njih još razmišljaju mogu li se uopće pojaviti ovdje', pripovijeda Krčalo. Multikulturalni Hadžići? Otvoreni grad? Krčalo šuti. Naime, tko dođe u gradić, postupa sukladno Daytonskom sporazumu, ali u stvarnom životu samo izaziva probleme. 'Tko god se dosad ovdje naselio, tek je novo ime na popisu nezaposlenih', govori Krčalo. U Hadžićima stopa nezaposlenih iznosi procijenjenih 70 posto, a na ostalim područjima, posebno u republici srpskoj, udio nezaposlenih dosegnuo je već i 90 posto. Industrija je uništena, turisti ionako ne dolaze, a bavljenje poljoprivredom nije moguće jer su mnoge regije u Bosni i Hercegovini minirane. U nekim regijama 'ljudi uglavnom preživljavaju perući automobile', primijetio je pukovnik Beetz. Katastrofalno stanje u gospodarstvu nije jedini razlog što se neki u gradskoj skupštini Hadžića glasno žale na činjenicu da 'bi izbjeglice očito trebale biti repatrirane svim silama'. Krčalo gleda sve nazočne. Jesu li svi razumjeli? 'Svim silama', ponavlja gradski vijećnik. Nedavno je dobio poštu iz Berlina. Pismo- formular na koje treba odgovarati s da ili ne. Imaju li izbjeglice, nastanjene u Berlinu, mogućnost povratka u svoje kuće? No, odgovor nije moguće dati jednostavnim zaokruživanjem riječi. Mnogo je toga razoreno. Nastanjive su pak kuće zaposjednute. Drugog stambenog prostora u gradu nema - a da biste, primjerice, jednu bošnjačku obitelj potaknuli na odlazak u republiku srpsku, jedna tamošnja srpska obitelj morala bi u idealnom slučaju biti spremna na preseljenje. Tada se pak ona suočava s nedostatkom stambenog prostora. Posrijedi je začarani krug koji može biti razbijen tek uz najveće moguće napore. Osim toga, u Hadžićima otvoreno priznaju da povratnici iz inozemstva baš i nisu pretjerano popularni. Imaju status imućnih osoba, unose nered u socijalnu strukturu, a onima koji nisu izbjegli tek su mučna konkurencija za radna mjesta. Ti su ljudi 'izabrali lakši put', gunđa jedan dužnosnik iz Hadžića. O tome valja dobro razmisliti - i na razini 'obnove koja prati povratak', u kojoj sudjeluju i njemački vojnici u okviru civilno- vojnog projekta CIMIC. Protekle je godine pod nadzorom vojnika Bundeswehra dovršeno 808 stambenih jedinica, a u gradnju je uloženo 23 milijuna njemačkih maraka. Program je smišljen u prvom redu za povratnike - ali stvari nisu tako jednostavne: 'Ljudima treba pružiti osjećaj da svi imaju jednak tretman', izjavljuje brigadir Fritz Arlt, zapovjednik njemačke postrojbe CIMIC u Sarajevu; drugim riječima, i oni ljudi koji su za vrijeme rata ostali u Bosni žele da njihove kuće budu renovirane i osposobljene za stanovanje. Inače se javlja zavist, nesklonost, novo neprijateljstvo. Hans Koschnick izražava to još drastičnije: 'Kada bi gradili samo kuće za izbjeglice, izbio bi građanski rat'. Teorija i praksa - koliko brzo reagira politika? Trenutačno bi Hans Koschnick želio da pojam 'relocation', naveden u Daytonskom sporazumu, bude proširen. SAD još inzistiraju na ponovnom naseljavanju u strogom smislu te riječi: tko potječe iz sela X, mora se u to selo i vratiti. Koschnick smatra taj zahtjev apsurdnim, držeći da su zanemarene društvene migracije - poput težnje mladih da presele u gradove. Mladi više ne žele na selo 'gdje je moguće brzo potpirivanje nacionalizma'. Ne bi li u tom pogledu praksa trebala ispraviti teoriju? Pukovnik Beetz nedavno je ponovno doživio takav primjer zadrtog nacionalizma. Tijekom inspekcijskog obilaska Foče vidi je kako policija otrcanim izgovorima zaustavlja bolnička kola. Na završetku dugotrajne provjere 'pacijent je bio mrtav', pripovijeda Beetz" na kraju reportaže Axela Vornbaeumena.