VOA-PROBLEMI HRV. BRANITELJA-11-2

GLAS AMERIKE - VOA 11. II. 1999. Problemi razvojačenih hrvatskih branitelja Petra Mezeja i Josipa Forjanija. Prilog Linde Miliše "Hrvatski branitelji Josip Forjan i Petar Mezej administrativnim su hirom kvalificirani za korisnike socijalne pomoći. 52-godišnji Petar Mezej već drugu godinu živi u prenočištu Crvenoga križa. 26- godišnji Josip Forjan tamo je proveo kraće vrijeme između dva pokušaja samoubojstva. Obojica su '91 dobrovoljno otišli braniti Hrvatsku. Nakon razvojačenja Josip Forjan pokušao se, kaže, 'ubaciti u civilni život'. U zadarskom mjestu Smiljčiću dobio je na uporabu srpsku kuću u kojoj je do dolaska vlasnika živio s trudnom suprugom. Vlasnik je kuću namjeravao prodati, a borac s vukovarskog ratišta nije mogao podnijeti eventualni susret. Objasnit će da se 'još jednom poražen', sa ženom vratio u Zagreb. Podstanarstvo je bilo preskupo, problemi nagomilani. 'Puk'o sam, i bog bi puk'o', kaže dodajući kako je tada naprosto otišao od kuće. 'Onda mi je 'pomogla' Udruga ratnih veterana. Poslala me u prenoćište Crvenog križa. Kakva je to pomoć, to jedino oni znaju. Sve što sam tražio od Udruge veterana i od svih drugih je da mi se pomogne da počnem normalno živjeti. Čim sam je dobio ja sam tu kuću počeo sam obnavljati, nisam tražio ničiju pomoć, sve sam sam napravio svojim žuljevima...' Smještaj u prenoćištu Crvenog Križa, poslodavac koji mu je uručio otkaz uz objašnjenje da 'nije socijalna ustanova' i život bez supruge i curice koja se u međuvremenu rodila navele su ga da inscenira miniranje kuće u Smiljčiću. Za pokušaj skretanja pozornosti na svoj slučaj 'zaradio' je kaznenu prijavu zbog lažne dojave i uznemiravanja javnosti. Josip Forjan pisao je pismo predsjedniku Tuđmanu. 'Napisao sam da mi se, ako ima ikakvih mogućnosti, pomogne, ili neka mi se bar javi da mi se ne može pomoći. Tako da znam nešto drugo smisliti. Nikad mi se nitko nije javio, čini se da nitko nije ni pročitao to pismo, nikoga nije ni zanimalo to pismo...'. Iako se tri godine borio za Hrvatsku, nema mirovinu. Bio je ranjen, ali nema status ratnog vojnog invalida. Zato što se, umjesto da pribavlja dokumentaciju o sudjelovanju u ratu i ranjavanju, vratio u jedinicu. Boluje i od postraumatskog stresnog sindroma, ali mu se ne priznaje da su ta oboljenja 'vezana uz obranu suvereniteta države Hrvatske'. Zakon regulira stresna oboljenja registrirana u jedinici ili 30 dana nakon demobilizacije, a Josip je prvi put pomoć pristao primiti '98. 'Došao sam u Ministarstvo hrvatskih branitelja, od kancelarije do kancelarije. Rečeno je - vi niste ranjeni. Da sam došao s glavom ispod ruke, valjda bi mi dali invalidnost. To što meni nije još utvrđena invalidnost, što po njima nisam ranjen, da li to znači da mi se ne treba pomoći? Ako sam ja bio spreman '91. pobjeći iz škole u gardu, nas trojica smo markirali hrvatski i otišli u gardu, ako sam ja bio spreman otići braniti državu, onda bi ova država trebala pomoći svim ratnim veteranima, ne veteranima, dobrovoljcima...' Josip Forjan ponovno je na korištenje dobio srpsku kuću. Ovaj put u Karinu kod Zadra. Nada se da će tu kuću moći otkupiti. Na pitanje što će biti ako se ponovi slučaj iz Smiljčića, sliježe ramenima. Ne želi, kaže, ništa tuđe, želi samo negdje započeti život s obitelji, a ovo je jedino što je mogao dobiti. Zahvalan je i Mariji Kronji, tajnici u Središtu za hrvatske branitelje koja je molila da mu se u zadarskoj 'Elektri' nađe nekakav posao. Marija požuruje i slučaj Petra Mezeja koji već dvije godine živi u Crvenom križu. 'Jako puno branitelja prošlo je kroz tu našu sobu 14. Na prozoru su rešetke, kao da smo u zatvoru, makar, uprava nas je na neki način prihvatila pa nas puste do deset da popijemo kavu, inače već se u osam mora napustiti prenoćište, otići na ulicu dok se ponovno ne otvori u 15,30. I tako živimo iz dana u dan, živimo od.... ničeg!' Petar Mezej ima status ratnog vojnog invalida. Mirovina mu je odobrena prvog lipnja prošle godine, ali je još nije dobio zbog neutvrđene mirovinske osnovice. 'Domoljubnost ne znači sitost, makar bi mi trebali biti obraz našim poginulim suborcima. To trebaju znati i u HDZ-u i u oporbi, i mali i veliki tajkuni... Znači da bi mi preživjeli na neki način trebali bi biti zaštićeni, imati svoja ljudska prava, da nam birokracija ne bude zapreka, balvan u ostvarivanju naših prava'. Vlast bi, kaže, Josip Forjan, trebalo brinuti naše nezadovoljstvo. 'Mi smo pomogli stvoriti hrvatsku državu, isto je tako možemo i 'okrenuti', pa da je stvorimo onakvu kakvu smo je htjeli stvoriti. Vlast bi se upravo toga trebala bojati i znati da se tim ljudima prvima treba pomoći. Trebaju znati i da se na reviziji treba vidjeti tko je dobio pomoć i je li je taj zaslužio tu pomoć. Osobno znam pet ljudi koji dobivaju invalidsku mirovinu, dobivaju pomoć, a da nigdje nisu bili, bili su ratni profiteri!' Josip Forjan i Petar Mezej svakodnevo dolaze u 'Središte za hrvatske branitelje'. Jedino se tamo, kažu, osjećaju neporaženo. Tamo dolaze slični njima. Oni za koje je rečeno da su upisani u hrvatsku povijest, a koji osim bolesti i godina izgubljenih u traženju prava na dostojanstven život imaju dodatan problem. Za razliku od povijesti, biologija ne poznaje povratan proces". (VOA)