FR-LIBERATION 4.2.KOSOVO

FRANCUSKA LIBERATION 4. II. 1999. Kosovo, kriza koja dolazi u pravi čas "Sve su međunarodne krize slične. Počinju razdobljem otvaranja, 'predkrize', neke vrste bolesti u odnosima između država koja je obilježena nestalnom ravnotežom. Inkubacija različite duljine završava 'slomom'. Iznenađeni se sudionici razjaruju. To je 'eskalacija'. Vrlo brzo se donose važne odluke. Ozračje je napeto. Ova faza može, ako se njome loše upravlja, prerasti u sukob; često se završava 'popuštanjem' koje prethodi rješavanju krize. Tada je moguće procijeniti 'posljedice' i izvući pouke. Slična je i kosovska kriza. Faze se u njoj smjenjuju kao činovi u tragediji. Jedina je nezgoda što stvar nije završena, što je oružje spremno, a neki sudionici nisu otkrili svoje karte. Pače, ova se obična kriza čini jedinstvenom jer svjedoči o promjeni ponašanja nekih država. 'Predkriza' je očita. Već godinama, svi stručnjaci za Balkan govore da je rat počeo na Kosovu i da će se tu i završiti. Samouprava koju je Milošević ukinuo 1989., progoni Albanaca, početak tajnog otpora, sve je najavljivalo eksploziju. SAD je dvaput 1998. prijetio Srbiji NATO-ovim napadima. Kako bi prisilio Miloševića da se lijepo ponaša, Richard Holbrooke je rasporedio tisuću promatrača. Ovi su, utvrdivši 'slom', dopustili da kriza izbije. 15. siječnja, 45 ubijenih u Račku narušilo je privremenu ravnotežu. Međunarodna je zajednica tako sazdana da ju je teško ganuti. Nekoliko mrtvih svaki dan, brze osude i otmica nisu dovoljni da bi pokrenuli proces. Račak je bio detonator; kao 5. siječnja 1994. u Sarajevu, kada je trebalo da granata ubije 67 osoba na tržnici Markale da bi se Srbima postavio ultimatum. (...) Iako klasična u svom slijedu događanja, kriza nije toliko uobičajena po svojim razlozima. Naravno, američki tisak koji je donekle popustljiv, optužuje Europljane da su preslikali Dayton. No, skupa s novom europskom voljom, francusko-britanski 'forcing diplomatique', vojno sudjelovanje jednih i drugih, primjena novog pravnog poretka jesu znaci političke obnove Starog Kontinenta. Diplomatski će pritisak biti važan. Milošević se razlikuje od Sadama Huseina time što je osjetljiv na vojni pritisak; najgore je s njim uvijek moguće. On mora vidjeti topove uperene u svoju zemlju da bi pristao na popuštanje. Pregovori će se održati, iako ne pod Miloševićevim vodstvom, iako je Europa u Rambouilletu manje vjerodostojna nego SAD u Daytonu. (...) Međunarodni pravni poredak mora napredovati. Svakako, čini se da Pariz manje nego prije želi dobiti mandat Vijeća sigurnosti da bi mogao djelovati. No, uime Međunarodnog kaznenog suda, sila bi morala pomoći da se uhite ratni zločinci, da se spriječi prijevoz i posjedovanje oružja, da se pregledavaju vozila i stanovi te da se zastraše možebitni prekršitelji. U tu svrhu treba utvrditi stanovit broj pravila koja se mogu primjenjivati u suverenoj državi koja im se mora potčiniti ako pokuša ugroziti ljudska prava. Iako još ništa nije gotovo, promjena je već velika. Plan je nesavršen, još nedovoljno jasan. Predviđeni vojni pritisci mogu se primijeniti samo na Srbe. Albanskim pobunjenicima nije važno hoće li ih bombardirati. Štiti ih to što su usko povezani s pučanstvom. Blokada će jamačno teško spriječiti dopremu oružja OVK-u. Sila će morati priznati poraz. Htjeti nametnuti mir objema stranama koje sanjaju o tome da se potuku, nije jednostavno, posebno ako se dvije strane ujedine protiv vanjskog svijeta. Pozor, prijeti također opasnost da se zapadne u glib! Snage za posredovanje sliče na zavjese na prozorima kuće: s njima je ljepše, ali one nisu prijeko potrebne za stanovanje. UN će još više biti gurnut u stranu. Ipak, ulog je na drugoj strani. Ulog je Europa. S jedinstvenim novcem, ona će u sljedeće stoljeće napokon ući, 'nakon toliko bitaka', sa zajedničkom politikom sigurnosti, iako je ona tek u začetku... U svakoj krizi ima dobrih prilika, a dužnost državnika je da ih ne propuste", piše Jean-Louis Dufour, glavni urednik časopisa 'Obrana'.