DNEVNI PREGLED BR. 23 - 4. VELJAČE 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 3. II. 1999. Državni odvjetnik u Zagrebu, Radovan Šantek, demantira da je Centar Simon Wiesenthal hrvatskim vlastima dostavio izjave svjedoka koji su vidjeli Nadu Šakić kako ubija logoraše. Za Glas Amerike gospodin Šantek tvrdi da iz Beograda u Zagreb nisu stigli nikakvi materijali o slučaju Nade Šakić. Prilog Linde Miliše. "Osim o nepovjerenju u hrvatsko pravosuđe, tvrdnje gospodina Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal govore i o njegovu nepoznavanju pravne procedure i stanja predmeta, izjavio je u telefonskom razgovoru za Glas Amerike državni odvjetnik u Zagrebu Radovan Šantek. Gospodin Zuroff nije dostavio dokazni materijal. Dostavio je materijal iz kojeg proizlaze sumnje da je Nada Šakić počinila zločin protiv civilnog stanovništva. Na temelju toga i materijala koje je prikupilo Državno odvjetništvo pokrenut je istražni postupak koji je, potom, rješenjem Županijskog suda i otvoren. To je ujedno bio temelj za traženo izručenje Nade Šakić, komentira gospodin Šantek izjavu Ephraima Zuroffa da je Centar Simon Wiesenthal hrvatskim vlastima dostavio 'dokazni materijal, koji je bez ikakve sumnje bio dovoljan za dokazivanje krivnje Nade Šakić'. Županijski državni odvjetnik podsjeća kako ni jedan od 26 svjedoka, koliko ih je ispitano u istražnom postupku, svojim izjavama nije teretio gospođu Šakić. = Isto tako, kaže Radovan Šantek, gospodin Zuroff ne govori istinu kada tvrdi da je dostavio 'izjave svjedoka koji tvrde da su Nadu Šakić vidjeli kako ubija logoraše'. To nije točno, takve izjave u materijalima koje je dostavio Centar Simon Wiesenthal ne postoje. Možda je gospodin Zuroff zamijenio materijale koji se odnose na Maju Buždon, jer se i u materijalima koje je Zuroff dostavio, govori o Maji Luburić, a ne o Nadi Luburić. Dakle, da bi se zaista moglo zaključiti o njezinoj odgovornosti potrebno je u potpunosti poznavati predmet, pozitivne zakonske propise, pa smo zbog toga, kao jedino nadležno državno tijelo, zaključili da više nema osnova za daljnje terećenje Nade Šakić, objašnjava Radovan Šantek. Gospodin Šantek demantira izjavu Milana Bulajića koji tvrdi da je Hrvatskoj diplomatskim putem dostavljen dokazni materijal u slučaju Nade Šakić. = Milan Bulajić dostavio je pismene izjave svjedoka koje su u beogradskom okružnom sudu dali o Dinku Šakiću. Nikakav materijal o Nadi Šakić nismo primili iz Beograda, tvrdi gospodin Šantek. Državni odvjetnik u Zagrebu dodaje kako se u slučaju Dinka Šakića ni jedan od svjedoka iz SRJ nije odazvao pozivu za saslušanje od istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, iako im je bila zajamčena puna sigurnost. Odluku o odustajanju od kaznenog progona bivše pripadnice ustaškog pokreta osuđuje Savez antifašističkih boraca Hrvatske. = Uloga Šakića unutar jasenovačkih logora, poznata je. Ne dokazuju se djela pomoću ljudi, koji su u poodmaklim godinama i koji su tijekom pozivanja na svjedočenje zastrašivani, već postojećim dokazima o ulozi ustaškog režima i izvršiteljima ratnih zakona, koji su ubijali ljude u Jasenovcu, izjavio je za Glas Amerike Ivan Fumić, predsjednik SAB Hrvatske. Puštanje Nade Šakić samo još više pogoršava ugled Hrvatske u svijetu, koji ionako nije nimalo ružičast, kazao je Ivan Fumić. Bivši logoraš, Dragan Roller prvi je saslušani svjedok u slučaju Dinka Šakića. Nade Šakić sjeća se iz srpnja 1943. iz ambulante logora u Gradiški: = Razgovarao sam s drugim logorašima i nitko od njih nije ništa znao reći za Nadu Luburić. Nada Luburić je 1943. popravljala zube u istoj ambulanti kao i ja. Zapamtio sam je jer je bila zgodna cura, ali ona nije uopće nikakve funkcije imala. Ona je s Majom Bužon često šetala u poslijepodnevnim satima po našem logorskom dvorištu. Maja Bužon je bila zapovjednica ženskog logora, ona je počinila zločine. Međutim, Nada Šakić nije nikada, smatram, kao i ovi moji ostali prijatelji logoraši, da je njezino puštanje potpuno opravdano, komentira gospodin Roller. Bivši logoraš drži da se Nadi Šakić 'danas ne može suditi samo zbog njezina ideološkog opredjeljenja ili stoga što je nosila ustašku uniformu'. = Ona je samo bila u ustaškoj uniformi, a takvih sam cura u ustaškim uniformama ja vidio stotine u Zagrebu. Poslije su bile u Partiji, danas su HDZ-u, kako to već ide... Ne možemo gledati ideološki na tu cijelu stvar. Izručena je zbog zločina, zločine nije radila..., izjavio je Glasu Amerike bivši logoraš Dragan Roller." *** Vukovarska se bolnica najčešće povezivala s Ovčarom i ubojstvom 200 ranjenika. Još prije početka mirne integracije počela je njezina obnova kako bi stanovništvo imalo kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Kadrovska i materijalna obnova trajat će i cijelu ovu godinu. Izvješće Vlade Banića. "Doktorica Vesna Bosanac, legendarna ratna direktorica bolnice Vukovar, od 24. srpnja 1997., kad je došla raditi na procesu mirne reintegracije i reorganizacije zdravstva u Hrvatskom Podunavlju, ravnateljica je opće bolnice Vukovar. Formalno je 1. studenoga 1997. završen prvi dio posla. Od tada je prošlo više od godinu dana, ali proces još nije završen jer treba obnoviti i opremiti bolnicu kako bi mogla u cijelosti zadovoljiti sve standarde. Još nedostaju neki uređaji za dijagnostiku i terapiju. Doktorica Bosanac kaže: = Kroz ovih godinu dana mi smo puno toga nabavili i instalirali i približno zaista sva akutna stanju, sve što je bitno, može se rješavati kod nas, a što ne brzim sanitetskim prijevozom se upućuje u Vinkovce odnosno Osijek. Većina stvari se može kod nas napraviti u nekim djelatnostima, pa čak i bolje nego u drugim bolnicama u Hrvatskoj. U tijeku je i kadrovska reorganizacija? = U tom zdravstvenom centru u to vrijeme smo zatekli 750 djelatnika zaposlenih u zdravstvu. Među njima je bilo puno nestručnog kadra koje je tu radilo. Mi smo tada postavili kriterije na koji način ćemo raditi. Prvo, tko će biti primljen na neodređeno vrijeme, to su zdravstveni radnici koji su prije rata radili u bolnici u bivšem Medicinskom centru Vukovar. Sada imamo 439 zaposlenika u bolnici. Od toga imamo 120 i zatečenih zaposlenika na neodređeno vrijeme. Imamo još jedan broj na određeno, mi im produžujemo ugovor o radu jer iz objektivnih razloga nisu položili ispite. I imamo dosta novih uposlenika koje smo primili iz Vinkovaca, Osijeka, iz drugih krajeva Republike Hrvatske, koji su nam trebali zbog toga da možemo organizirati adekvatnu službu, da bi imali dovoljan broj primjerice anesteziologa, kirurških ekipa, transfuzijskih tehničara itd. To su specifične grane medicine. Sve je više i djelatnika vukovarske bolnice koji se vraćaju. = Kažem, prošle godine u ovo vrijeme nas je bilo 50 povratnika i novozaposlenih, a sad nas je 288. Ali još imamo 75 povratnika u progonstvu i liječnika, medicinskih sestara i spremačica itd. koje jednostavno još nismo vratili jer su im kuće i stanovi srušeni ili zaposjednuti. U ovoj će se godini završiti kadrovska reorganizacija koju bi trebalo pratiti i odgovarajuća obnova i opremanje? = Najveću količinu opreme smo dobili iz Zavoda za zdravstveno osiguranje za prošlu godinu ... 30. svibnja smo dobili opreme u vrijednosti milijun maraka. A dobili smo i vrijedne donacije, i to naročito od Hrvata iz iseljeništva. Pa smo tako iz Australije dobili 50 tisuća dolara za aparate na kirurgiji koje smo montirali. Dobili smo od hrvatskoga humanitarnog foruma Švicarske vrijednu donaciju, pa iz Sant Luisa iz Amerike. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 3. II. 1999. Odluka županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Radovana Šanteka da odustane od kaznenog progona Nade Šakić, optužene za zločin protiv čovječnosti, i dalje izaziva pozornost javnosti u Hrvatskoj i izvan nje. Nakon prosvjeda iz Ureda hrvatskog Predsjednika, britanska izvještajna agencija Reuters danas je ispravila svoje jučerašnje izvješće u kojem je među ostalim navedena izjava direktora izraelskog centra Simon Wiesenthal Efraima Zuroffa, da je hrvatski predsjednik Tuđman spominjući slučaj Nade i Dinka Šakića u nedavnom govoru o stanju države i nacije, stavio politički pritisak na pravosudne vlasti koji je rezultirao oslobađanjem Nade Šakić. U svom je ispravku agencija Reuters pojasnila kako predsjednik Tuđman u svom govoru nije izričito spomenuo slučaj Šakić. No direktor Centra Simon Wiesenthal, najutjecajnije međunarodne organizacije koja traga za počiniteljima ratnih zločina protiv Židova u II. svjetskom ratu, Ephraim Zuroff, u intervjuu za hrvatsko uredništvo BBC-a pojašnjava kako je riječ samo o semantičkoj razlici te da je, po njegovu mišljenju, govor predsjednika Tuđmana imao izravan utjecaj na tok istrage o optužbama protiv Nade Šakić. = Mi smo bili osobito uznemireni izjavom predsjednika Tuđmana da Zapad manipulira informacijama o ustaškim zločinima počinjenim tokom II. svjetskog rata. Takva izjava u političkom sustavu kakav vlada u Hrvatskoj, nesumnjivo ostavlja izravne posljedice na napore da se ustaške zločince izvede pred lice pravde, a mi smo u tim naporima tijekom mnogo godina bili vrlo aktivni te ukoliko predsjednik Tuđman kao šef hrvatske države daje takve izjave, možda ne treba čuditi da je samo nekoliko dana kasnije gospođa Šakić oslobođena, rekao je Ephraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu. Gospodin Zuroff je pojasnio kako je njegov centar hrvatskom ministru pravosuđa dostavio niz informacija i dokaza na temelju kojih je Hrvatska od Argentine zatražila izručenje Nade Šakić i koje su argentinske vlasti prihvatile te tvrdi kako mu nije jasno što se s tim dokumentima dogodilo poslije. Tvrdnju županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu da u istražnom postupku protiv Nade Šakić nisu pronađeni dokazi da je ona uopće bila na službi u Staroj Gradiški, gospodin Zuroff je nazvao smiješnom. On je najavio da će Centar Simon Wiesenthal nastaviti prikupljati informacije o djelovanju Nade Šakić tijekom II. svjetskog rata te je rekao kako je do prekjučer suradnja Centra i hrvatskih vlasti bila primjerna, ali da je situacija sada promijenjena. Pregled tiska "'The Times' donosi komentar u kojem se osvrće na najave o mogućem slanju NATO-ovih kopnenih snaga na Kosovo. Te snage bi, ako jugoslavensko izaslanstvo i izaslanstvo etničkih Albanaca stave svoje potpise na mirovni sporazum, trebale nadzirati njegovu primjenu. List pozorno razmatra ulogu Britanije u tom procesu, ističući kako će glavnu riječ ovoga vikenda u Parizu voditi upravo britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook. Te da će, po svemu sudeći, u tom mirovnom kontingentu kopnenih snaga zemalja članica NATO-a britanski vojnici biti najbrojniji. Za zapadne diplomate odlučujuća je spoznaja da je primirje koje je u listopadu dogovorio Richard Holbrooke na rubu propasti te da sukobi svakoga trenutka mogu biti nastavljeni u još većem opsegu. A ti sukobi ne bi samo doveli do nove izbjegličke krize nego su i veliki strateški rizik. Naime, zaraza rata bi se mogla proširiti na Makedoniju u kojoj također živi veliki broj etničkih Albanaca. A to bi, pak, moglo značiti opasnost za širenje sukoba na Bugarsku i Grčku, dodatno potičući dugogodišnje grčko-turske tenzije, piše 'The Times'". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 2. II. 1999. Kosovska kriza - Zapad ovoga puta ozbiljan u prijetnjama? Autor: Bernd Johann "Stvarno se čini kao da se međunarodna zajednica ovoga puta uspjela dogovoriti o zajedničkom diplomatskom smjeru za rješenje krize na Kosovu. Konačno se može prepoznati neki konkretni vozni red za pokretanje mirovnih pregovora. Time se već puno dobilo. Jer dosad su vojne prijetnje NATO-a u određenoj mjeri lebdjele u zrakopraznom prostoru. Valja samo podsjetiti na to da su već sredinom siječnja dvojica NATO-ovih generala visokoga ranga poslana u Beograd bez političkog koncepta - kod jugoslavenske su vlade naišli na hladnokrvno odbijanje. Nemoć međunarodne zajednice nije mogla jasnije doći do izražaja nego u formulaciji koju je ona ponavljala poput litanija: Zapad pojačava pritisak. I sada Zapad pojačava pritisak na sukobljene strane na Kosovu. Ali ovaj put ostavlja dojam odlučnosti. I čini se kao da su svi relevantni sudionici složni. Međunarodna kontaktna skupina za Balkan, NATO i Ujedinjeni narodi s glavnim tajnikom Kofijem Annanom na čelu bacili su svoju zajedničku težinu na vagu kako bi Srbe i Albance doveli za pregovarački stol. Također se čini kao da je u istom čamcu i Rusija, koja je u prošlosti stalno u korist Beograda sprječavala odlučniji način ponašanja u balkanskoj politici - iako moskovski ministar vanjskih poslova upozorava kako nije postavljen nikakav ultimatum. Naravno da je sumnja opravdana: koncept koji bi mješavinom političkog i vojnog pritiska trebao dovesti do rješenja sukoba nije ništa novo. I ni u kojem se slučaju ne smije isključiti mogućnost da ovi predviđeni mirovni pregovori propadnu ili da možda do njih čak uopće i ne dođe. Ali u usporedbi s onim prijašnjim, jedna odlučujuća razlika bode u oči: Prvi put međunarodna zajednica u odnosu prema sukobljenim stranama nastupa s konkretno utvrđenim rokovima. Unutar tjedan dana Srbi i Albanci bi se trebali sastati i početi pregovarati, a zatim u dva daljnja tjedna moraju doći do prijelaznog rješenja za autonomiju na Kosovu. Postavljen je strogi terminski plan po uzoru na Daytonske pregovore za Bosnu, a time i mehanizam na kraju kojega bi morao stajati neki politički uspjeh. U suprotnom ostaje samo opcija vojnog iznuđivanja mira, kako bi se spriječila humanitarna katastrofa koja bi mogla uslijediti kad se počne topiti snijeg. Zbog toga je ispravno što je NATO izgovorio jasnu prijetnju Beogradu i kosovskim Albancima. Sve sada ovisi o tomu hoće li britanskom ministru vanjskih poslova Robinu Cooku u njegovoj misiji u kriznom području ovoga tjedna uspjeti da sukobljene strane obveže na prihvaćanje zaključaka kontaktne skupine. Ako se pretpostavi da bi sukobljene strane mogle djelovati racionalno, sve konačno govori u prilog sljedećem: ni jedna od dviju strana ne može dobiti ovaj rat. Vojska kosovskih Albanaca nije dorasla nadmoćnijim srpskim jedinicama. Srbi pak neće moći spriječiti terorističke akcije i provokacije albanskih boraca. Obje strane precjenjuju svoje pozicije: Albanci, koji se još možda nadaju da bi se NATO mogao uvući u neki 'oslobodilački rat' sa Srbima; vodstvo u Beogradu koje se oslanja na to da se Sjevernoatlantski vojni savez na kraju ipak boji vojnog angažmana. Obje strane, i Albanci i Srbi, mogli bi se kobno prevariti. S obzirom na predstojeće svečanosti u povodu 50. obljetnice, NATO si jedva može priuštiti gubljenje vjerodostojnosti. Ali zajedničkim nastupom NATO-a, glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i kontaktne skupine pritisak na sukobljene strane dobio je novu dimenziju. Napori za pronalazak političkog rješenja i dalje će ostati posao koji će odmicati puževim korakom. Političarima na Kosovu sklonim nasilju sada se ne smiju više otvoriti nikakva vratašca za uzmak. Mir u Bosni, iznuđen pregovorima u Daytonu nedvojbeno stoji na klimavim nogama. Ali tamo se bar više ne gine. Kad se to uzme u obzir, ipak bi Bosna mogla biti primjerom za Kosovo. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. II. 1999. Tema dana: Rambouillet - mjesto održavanja Konferencije o Kosovu "Mjesto potpisivanja sporazuma kojim je završen rat u Bosni - Dayton - iznenada je postalo poznato svim stanovnicima bivše Jugoslavije, pa i šire. Slična bi sudbina mogla zadesiti i Rambouillet, gradić udaljen 50-ak kilometara od Pariza, kojega su zapadne velesile izabrale kao mjesto održavanja konferencije o Kosovu. Kažemo, mogla bi u prvom redu zato što zasad još nije sasvim sigurno da će se konferencija održati budući da vlasti u Beogradu još nisu odgovorile potvrdno na poziv međunarodne zajednice. Ne želimo govoriti kakve su šanse međunarodnih čimbenika da u Rambouilletu protagoniste kosovske krize, kao svojedobno u Daytonu protagoniste bosanske, prisile potpisati sporazum koji bi označio kraj oružanih sukoba, nego jednostavno osvrnuti se na samo mjesto koje je već bilo poprište važnih događaja. Rambouillet, točnije dvorac u Rambouilletu, poznat po tome što je u njemu 1547. izdahnuo francuski kralj Francois I., još je za vrijeme kraljeva bio važno mjesto, ali tek se zadnjih nekoliko desetljeća istaknuo kao lokalitet pogodan za diplomatske susrete. Dvorac je još od 19 st. u vlasništvu države, ali običaj da se u njemu održavaju važni diplomatski susreti uveo je predsjednik De Gaulle 1959. kada je u Rambouilletu primio njemačkog kancelara Konrada Adenauera. U istom mjestu De Gaulle je primio još niz drugih ličnosti. Spomenimo samo glavnog tajnika KP Sovjetskoga Saveza Nikitu Hruščova te britanskog premijera Harolda Macmillana. Ovu tradiciju nastavili su i ostali francuski predsjednici, pa su tako Rambouillet pohodili nasljednik Hruščova, Leonid Brežnjev, njemački kancelar Helmut Schmidt i mnogi drugi. Što se tiče konferencije o Kosovu, događaja po kojem bi ovo mjesto moglo postati poznato velikom broju stanovnika Jugoslavije - može se reći da tradicija diplomatskih susreta vjerojatno za organizatore i nije bila odsudna pri izboru Rambouilleta kao mjesta održavanja susreta predstavnika sukobljenih strana na Kosovu. Zasigurno, mnogo je važnije to što je dvorac u Rambouilletu, uz komfor koji nudi, dovoljno izoliran da se mogu voditi dugi pregovori bez vanjskih utjecaja. Dossier: Politički zahtjevi sudionika konferencije o Kosovu Prilog Stanko Cerović "Komentatori i diplomati su optimisti u pogledu održavanja pregovora u Rambouilletu, iako još ne u pogledu njihova uspjeha. Iako je pristanak predstavnika OVK da sudjeluju na pregovorima stigao u dosta smušenom obliku, smatra se da je sigurno da će OVK na neki način biti zastupljen, dok se Miloševićev pristanak očekuje na osnovi nekih labavih procjena o pisanju državnih medija u Beogradu. 'The International Herald Tribune' piše da je u Washingtonu prilično rašireno očekivanje da će Milošević odgovoriti pozitivno. Očekivanja se temelje i na racionalnoj procjeni situacije da bi za Beograd jednostavno bilo previše loše da odbije pregovore budući da sve sile koje se računaju u međunarodnim odnosima, uključujući i Rusiju, to od njega traže. Jedino ne bi trebalo isključiti da Milošević odugovlači, ne dajući jasan odgovor, postavljajući neke uvjete, podižući napetost do maksimuma - tako je uvijek radio u sličnim situacijama. Za to je kriva zapadna diplomacija koja tako planira pregovore da je u njima Milošević ključni čovjek - kao što je i u ratu. Kako piše također 'The International Herald Tribune', Milošević drži adute u balkanskim pregovorima, pa citira jednog anonimnog zapadnog diplomatu koji kaže: 'Koliko god Washington javno napadao Miloševića i smatrao ga najvećim problemom na Balkanu, on je također i rješenje. Zapadu treba Milošević da riješi problem Kosova, a Miloševiću treba zapadni pritisak da bi to mogao učiniti - sve ostalo je hipokrizija'. Samo održavanje pregovora, ukoliko ih bude, daleko je od toga da jamči uspjeh. U brzini kojom se oni organiziraju ima nešto očajničko - svuda se govori da je ovo posljednji diplomatski pokušaj i ulažu se veliki napori da se zaglade razlike i nametne mirno rješenje za koje, na osnovi realnosti na Kosovu, nema danas više izgleda nego ranije, ako ne i manje. Nagomilani su svi argumenti koje su diplomati u ovom trenutku u stanju naći da bi se zagladile mnoge slabosti koje vrebaju ove pregovore. Angažirana je cijela međunarodna diplomacija i NATO-savez, a pritisak je istovremeno usmjeren i na Miloševića i na razne albanske lidere. Kritičari primjećuju da to nije dovoljno usklađeno i da takav pritisak nije dovoljan. Američki tisak podsjeća da ni u Bosni nisu bili mogući pregovori bez prethodnog vojnog angažiranja Zapada - bombardiranja, a na Kosovu su stvari još teže nego u Bosni. Paradoksalno, kao sve s Miloševićem, bombardiranje srpskih snaga ne treba nikome osim njemu samom. U tome se vidi u kakvim je pandžama Srbija - da bi mogao diplomatski izgubiti na Kosovu, Miloševiću je neophodno da pokaže Srbima da ga je branio, iako je unaprijed odustao od takve obrane. Jer, ako izazove bombardiranje, to je samo s ciljem da bude poražen, da kažemo herojski, pa da se onda onako unesrećeni Srbi okupe oko svoga vođe. Tako da za Miloševića još nisu sazreli uvjeti da počne popuštati oko Kosova - potrebna mu je veća drama. S albanskim pregovaračima stvari su još zamršenije - njih je moguće natjerati da dođu na pregovore, ali Zapad nema sredstva tolikog pritiska da bi ih natjerao da odustanu od zahtjeva za neovisnošću. Ako je za Miloševića još rano, za Albance je vjerojatno prekasno. Oni su već u jeku pravoga rata za neovisnost - to se teško zaustavlja. Po svim analizama, OVK je postao dominantna snaga i vojnički jača. Londonski časopis 'Jane's', najupućeniji na svijetu u vojna pitanja, procjenjuje da bi do proljeća OVK mogao okupiti između 50 i 70 tisuća dobro uvježbanih i iskusnih boraca. Na tome se temelje američke prognoze da će na proljeće doći do velikog rata ako ne uspiju diplomatski napori. Zato se međunarodna diplomacija ovako očajnički napregla da izbriše slabosti i razlike za ove pregovore u Rambouilletu, a slabosti su nažalost velike. Pregovore organiziraju Europljani, Washington ih podupire, ali nekako krajem usana i na pregovore će poslati delegaciju 'srednje razine', kako je rečeno, što ne teži mnogo. Washington jedino obećava da će zaista bombardirati srpske položaje ako ovi odbiju pregovore, ali u samim pregovorima nije angažiran punom snagom. Čak nimalo nije jasno kako bi se Amerikanci ponašali ako bi dogovor bio postignut i ako bi išle NATO-trupe na teren da jamče njegovu primjenu: da li bi slali američke vojnike, koliko bi ih bilo i naročito tko bi zapovijedao tim trupama. Tu odmah počinju važne razlike i sumnjičenja među saveznicima. Rusija opet podupire pregovore i zapadne planove, za razliku od onoga što tvrdi propaganda u Beogradu, ali je protiv prijetnji bombardiranjem ili NATO-intervencije bez dopuštenja Vijeća sigurnosti. A opet, te prijetnje su jedini argument koji ima kontaktna skupina u pritisku na Miloševića. Zapad je puno postigao ovim angažiranjem Rusije oko pregovora, ali možda ne dovoljno da bi se stavio pod kontrolu toliko neuračunljiv režim kao što je Miloševićev. Rusija ne podupire politiku Beograda, prihvaća pritisak i planove Zapada, ali dok se odupire prijetnjama o bombardiranju može još podupirati neke Miloševićeve nade o izazivanju međunarodnih sukoba većih razmjera. Te nade su čiste fantazije, ali ih nacionalisti u Srbiji - od Miloševića, preko njegove žene, do Šešelja - oduvijek potiču. Međutim, najslabija točka u organizaciji pregovora jest sam plan za rješenje kosovskog pitanja. To je plan o velikoj autonomiji, ali ipak samo o autonomiji. Čini se da bi zapadni diplomati prihvatili da se ne zabrani izričito mogućnost neovisnosti, ali bi se ta perspektiva vrlo udaljila za Albance i poslije smirivanja regije ne bi bilo lako opet početi oružanu borbu za nekoliko godina. To je za Albance, dakle, nedovoljno, a za Beograd je previše. Kosovo bi formalno ostalo dio Srbije, ali bi svakome u Beogradu bilo jasno da se borba za neovisnost samo odgađa i da će se sve vratiti u još težim uvjetima. Onda bi za Srbiju bilo bolje da se odmah oslobodi Kosova nego da ga drži kao kamen oko vrata još nekoliko godina i zajedno s njim tone, da bi se suočila ponovno s istim ili težim problemima. Tako ne valja čak i ako se prihvati plan zapadne diplomacije. Odnosi u regiji bi ostali neriješeni i nemogući za život, a jedini bi rezultat bio stabilizacija Miloševićeve vlasti u Srbiji i, možda, Rugovine na Kosovu. Ovo je za Srbiju gore od svega - ona bi izgubila Kosovo i još bi bila kažnjena da živi pod najgorim režimom koji je upoznala u povijesti, a Rugova bi na Kosovu organizirao vlast uz pomoć Zapada ali bez prave potpore Albanaca. Rješenje je odveć polovično, još gore od onoga u Bosni. Moralo bi se ići dalje u zahtjevima za promjenama u Srbiji, ali ti zahtjevi isključuju onda suradnju s Miloševićem u pregovorima. Američka i europska diplomacija nisu na visini svoje vojne sile. Ono što su spremni nametnuti vojno, nisu spremni nametnuti i politički, tj. promjenu režima krivih za rat koja bi trebalo da prati zaustavljanje rata. Primjenjuje se shema koja nije dobra ni u Bosni - uspostavljanje mira s ratnim i nacionalističkim vlastima. To blokira Bosnu, to bi blokiralo i ostatak Balkana - čak i ako se mir silom nametne". (RFI) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 3. II. 1999. Sto dana kazališta "Bonnska pozornica sto dana prikazuje crveno-zeleno kazalište. Općinstvo od desnog do lijevog dijela gledališta rijetko je složno: predstava je u stanovitoj mjeri grozna. Čak ni s crvenih samtastih sjedala u ložama hamburških medijskih kritičara ne dolazi pljesak. Komedija oko porezne reformice, drama oko dvostruke putovnice, farsa oko rada za niske plaće, tragedija oko napuštanja nuklearne energije i ljubavna tragedija oko PDS-a - u previše se komada Schroederova glumačka družina kreće poput glasnih klaunova na krabuljnom plesu. Ponajprije iznenađuje razmjer nesnalažljive spontanosti kojom je postavljena crveno-zelena premijera. Pjeva se naokolo o porezima, državljanstvima i atomskim centralama, europskim susjedima i saveznicima u NATO-u, kao da se radi o zrikavcima u Shakespearovu 'Snu ljetne noći'. Gerhard Schroeder doduše milostivom gestom suverenoga redatelja priznaje da u njegovu ansamblu ima mnogo šeprtlja. Smjer je u grubo, dakako - tako glasi kancelarova kazališna pouka - u redu. No baš on nije u redu: gospodarska politika oslanja se na stari etatizam birokracije, financijska politika teži povećanju poreza i nevješto postavlja klopku dugova, vanjska politika pokazuje arogantnu samouvjerenost, a unutarnja politika u multikulturalnoj spontanoj sceni traži nepotrebne eksperimentalne zamisli. Diletantski se ponašati između kaosa i karizme samo je pronalaženje postave za uvertiru na otvorenoj sceni. Veću težinu ima to što su scenariji pogrešno napisani" - zaključuje Wolfram Weimer. FRANKFURTER RUNDSCHAU 3. II. 1999. Uz mirovni diktat "Slobodan Milošević parlamentu prepušta odluku o sudjelovanju u mirovnom diktatu, a zapovjednici kosovsko-albanskih pobunjenika još autoritativno raspravljaju o svojem pojavljivanju ispred pariških vrata. Odugovlačenje ustupaka na Balkanu napokon spada u kvazi-ratni zanat. U subotu bi jugoslavenski Predsjednik mogao u Rambouillet poslati trećerazredno izaslanstvo, a ni pobunjenici OVK neće biti tako ludi da otkažu svoj dugo željeni nastup na međunarodnoj pozornici. A zatim? Zatim će sukobljenim stranama biti predočen papir o 'načelima i glavnim elementima' prijelaznoga statusa pokrajine Kosovo s kojim bi zapravo obje strane mogle živjeti. Milošević će upozoriti da je svoju zemlja opet spasio od napada izvana, jer formalno gledano, plan kontaktne skupine ne zadire u teritorijalni integritet Savezne Republike Jugoslavije. Kosovari će naprotiv u svojoj pokrajini odlučivati o policiji, pravosuđu, zdravstvu, obrazovanju i financijama te pod nadzorom OESS-a izabrati parlament. Ta prijelazna faza u kojoj će pitanje statusa Kosova ostati otvoreno, trebala bi trajati tri godine - a trajat će puno dulje. Već po tome se može primijetiti tko treba stvari na Kosovu držati u rukama: međunarodna zajednica sa svojim nadglednicima i vojnicima. Realna je politika mukotrpan posao sve dok se vodi bez dobrih zamisli" - drži Rolf Paasch. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. II. 1999. 'Apartheid' na Kosovu mora prestati "Pozivi su izrečeni, pregovarački je stol spreman, a koncept rješenja je već na njemu. U kosovskom sukobu međunarodna zajednica ciljano povećava pritisak na Srbe i Albance kako bi se u subotu pojavili na mirovnim pregovorima u Parizu. U strategiju očito ide i to što su pojedinosti mirovnoga plana već unaprijed lansirane. Obznanjeni temeljni potezi kosovskog koncepta mogli bi izazvati otpor, ponajprije na srpskoj strani. Jer plan smjera na smanjivanje srpske vlasti nad južnosrpskom pokrajinom. Papir oko kojega se složila međunarodna kontaktna skupina za Balkan, uključujući Ruse, predviđa niz 'glavnih elemenata' o kojima više ne treba pregovarati. 'Progutaj ili umri', tako po podacima jednog zapadnog diplomata glasi ponuda. Među načela o kojima se neće pregovarati spadaju proglašenje primirja i izgradnja demokratskih struktura. Pod nadzorom OESS-a treba održati izbore. Za političke zatvorenike predviđena je amnestija, iznimka su ratni zločinci. Budući status Kosova svjesno se općenito definira kao 'velika mjera samouprave'. Planiran je trogodišnji prijelazni rok nakon čega treba potražiti konačna rješenja. Sukob dakle treba zamrznuti. Prema planu je pritom teritorijalni integritet Jugoslavije očuvan. No u praksi će drastično biti srezana prava Beograda koji je na Kosovu ustrojio jednu vrstu režima apartheida. U policiji, pravosuđu, zdravstvu i školstvu, Albanci bi u buduće u skladu s udjelom u stanovništvu trebali imati 90 posto prava na riječ. Njihova prava trebaju biti utvrđena ustavima Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. To bi se približilo položaju samostalne republike. Papir je slab u odnosu na budući međunarodni utjecaj i nadzor. Govori se samo o u tu svrhu stvorenom 'mješovitom povjerenstvu' čiji oblik i ovlasti još nisu utvrđeni. Osim toga, pripreme na Zapadu daju naslutiti da bi kao i u angažmanu u Bosni, kopnene postrojbe NATO-a trebale jamčiti provedbu mirovnoga plana. To će biti točke o kojima će se pregovarati u Rambouilletu - pod pretpostavkom da obje strane uistinu pošalju svoje izaslanike" - piše Peter Muench. DIE TAGESZEITUNG 3. II. 1999. 'Za nas je OVK sveta vojska' Karl Gersuny razgovarao je s Fadilom Sulejmanijem, voditeljem sveučilišta u Tetovu, o kosovskom sukobu i stanju u Makedoniji. - Na Kosovu se vode borbe, u albanskim naseljima Makedonije je mirno - koliko još? = Našem je narodu teško pod makedonskom vlašću, naša se prava gaze. Razumljivo je što mnogi Albanci u Makedoniji otvoreno govore: za nas je OVK sveta vojska. - Je li samo pitanje vremena kad će se Albanci ujediniti pod zastavom OVK? = Kao direktor albansko-makedonskog sveučilišta borim se za kulturne interese. Jedno znam: albansko pitanje na Balkanu može se riješiti samo ako se albanski narod u svojoj egzistenciji neće osjećati ugroženim i ako dobije ista prava kao i ostali balkanski narodi. - Što tražite? = Makedonija neće biti bačva baruta samo ako političari iz krvavog kosovskog sukoba izvuku pouku. Tamo nikada ne bi došlo do oružane samoobrane da srpski režim nije tako okrutno tlačio Albance. To mora spoznati i makedonska vlada: iako realno činimo gotovo 40 posto od dva milijuna stanovnika u zemlji, kao narod nemamo nikakvih prava. Albance tretiraju kao Turke, Rome ili Rumunje. Kako te etnije po dvopostotnoj klauzuli mogu dobivati mjesta u uredima državnih služba, tako možemo i mi Albanci. - Pod Titom su Albanci bili proporcionalno više zastupljeni u državnim ustanovama. = Tada je 30 općina bilo dvojezično, u uredima se govorilo albanski, postojale su albanske gimnazije i kulturne ustanove. Od neovisnosti 1991., geslo vlade glasi: Makedonija je zemlja jednoga naroda s jednim jezikom, jednom kulturom i nekoliko manjina. To vodi prema eksploziji. - Biste li rado sudjelovali na konferenciji o Kosovu? = Prvenstveno je rješenje kosovskoga pitanja. Ako uspije, i albansko pitanje u Makedoniji bit će skoro riješeno. - A ako izostane mirovna pogodba? = Tada će na Balkanu biti mračno. NORDWEST ZEITUNG 1. II. 1999. Hrvatska poslije rata "Dne 15. siječnja 1998. bio je sretan dan za Hrvatsku. Mandat UN-ove prijelazne uprave u istočnoj Slavoniji konačno je istekao. Vraćanjem dunavske regije, Zagreb je ponovno zadobio punu suverenost nad svojim državnim područjem. Unatoč tome, Hrvatska je i dalje zarobljenik nestabilnog stanja na području bivše Jugoslavije. Ponajprije još trpi posljedice srpske agresije u jesen 1991. Tada je grad Vukovar postao simbolom želje za slobodom. I više od sedam godina kasnije, ratna razaranja su neprevidljiva, život se polako vraća među ruševine. Ova vas stranica informira o teškom procesu normalizacije u istočnoj Slavoniji i o problemima Hrvatske na putu u Europu." List cijelu stranicu posvećuje Hrvatskoj. U reportaži pod naslovom 'Nepovjerenje je još strahovito duboko', Rutger H. Kindermann piše o stanju i životu ljudi u Vukovaru. Objavljena je i fotografija oštećenog vukovarskog vodotornja te zemljovid Hrvatske. U manjem članku pod naslovom 'OESS promatra pokus', autor navodi da je Vukovar danas pokusni program suživota Hrvata i Srba. OESS će zadaću praćenja i promatranja obavljati do kraja ove godine sa svojih 250 ljudi razmještenih u istočnoj Slavoniji. U kratkom agencijskom izvješću spominje se opasnost od mina koje u istočnoj Slavoniji onemogućavaju obnovu poljoprivrede, nekada najvažnije grane u regiji. Ratari ipak odlaze u polja i pogibaju. Također je objavljen i interview sa zamjenikom ministra vanjskih poslova dr. Ivom Sanaderom: - Profesore, doktore Ivo Sanader, EU želi politički stabilizirati i gospodarski oživjeti regiju između donjeg Dunava i Jadrana. Kakvu ulogu u tome može imati Hrvatska? = Hrvatska je svjesna svoje odgovornosti u politički i kulturno heterogenoj regiji. Pri tome je osobito važno dobro susjedstvo s Bosnom i Hercegovinom i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Što više potpore dobijemo od EU-a, to prije ćemo moći odigrati stabilizacijsku ulogu. - Odnosi između Hrvatske i EU-a sporo napreduju. Zašto? = Osnovni je problem u takozvanom regionalnom početku EU-a koji bi trebao odrediti procedure za daljnje kandidate za prijam. EU svrstava Hrvatsku u okvir predviđen za jugoistočnu Europu koji obuhvaća zemlje bivše Jugoslavije - bez Slovenije, ali s Albanijom. Naša zemlja ima pravo individualno urediti odnose s EU-om, a ne u paketu država koje EU odredi. - Kako vidite odnose sa svojim jugoslavenskim susjedima u budućnosti? = Moraju se razvijati slično kao njemačko-francuski odnosi poslije Drugog svjetskog rata. Takav bi nam normalitet morao biti uzor. - Hrvatska sebe shvaća kao europski orijentiranu jadransku državu. Što iz toga proizlazi? = Hrvatska je uvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom krugu. Sigurnosno-politička, politička i gospodarska integracija u europske strukture i dalje je jedan od naših najvažnijih ciljeva. Stoga težimo punom članstvu u NATO i EU. U vezi s time, naše je zanimanje usmjereno i na program 'Partnerstvo za mir'. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. II. 1999. Američka unilateralnost uznemiruje Francusku "Francuska pokreće aktivnu kampanju za jačanje multilateralnih ustanova, i to u sklopu pokušaja da američku sposobnost za unilateralnu akciju odredi kao jedan od najvećih svjetskih problema. To je, zapravo, pokušaj da se američka moć ograniči, a druge zemlje uvjere da bi trebale zajedno raditi na njezinu obuzdavanju", piše John Vinocur. "Francuska je inicijativa došla u žarište tijekom posljednja tri mjeseca u izjavama predsjednika Jacquesa Chiraca, premijera Lionela Jospina i ministra vanjskih poslova Huberta Vedrinea. Netko od njih ustvrdio je da je nastao novi američki unilateralizam, da je on neprihvatljiv te da će Francuska glavnoj skupštini UN-a ponuditi niz načela za izgradnju novoga međunarodnog poretka 'koji isključuje unilateralna iskušenja i vodi zajedničkom upravljanju globalnim rizicima i prijetnjama'. U odnosu na desetljeća francuskog kritiziranja američke primjene moći, i gotovo institucionalizirane odlike bockanja među stoljećima starim saveznicama, nova se inicijativa razlikuje na dva načina. Ona Sjedinjene Države navodi kao glavni međunarodni problem, hegemonijsku silu koja sprječava podjelu moći u novom stoljeću. Ona također predlaže reformu, preustroj ili pojačanje broja međunarodnih ustanova, među njima UN-ova Vijeća sigurnosti ili MMF-a, kao sredstvo obuzdavanja ili neutraliziranja američke moći. S američkog se stajališta francuski pristup smatra nedobrodošlim i razdražujućim. Smatra se da njegovi sustavni, gotovo kodificirani aspekti (Francuska je izložila listu 'načela' za reagiranje na američku moć u širokim područjima aktivnosti) dovode novu, nelagodnu dimenziju u globalna pitanja. Amerikanci drže da u francuskom određenju američke svjetske uloge prevladava francusko koristoljublje. Oni inzistiraju da Francuska zanemaruje stvari poput vlastitog unilateralnog nastavka testiranja nuklearnog oružja ili sadašnjeg europskog vodećeg položaja u međunarodnom pokušaju rješavanja sukoba na Kosovu. S gledišta Francuske, Sjedinjene Države čini se nisu u stanju prihvatiti multipolarni svijet, a američki je unilateralizam očit element u pitanju Iraka te razgovorima o trgovini, okolišu i međunarodnom sudstvu. Značaj francuske inicijative vidjet će se u odgovoru koji izazove u Europi i šire. Kao što je prije dva tjedna obrazložio Alain Peyrefitte, bivši vladin ministar za vrijeme De Gaullea, a sada čuvar gaullističke baštine, problem sa svim francuskim pothvatima koji izazivaju američki utjecaj jest da je većina svijeta prilično zadovoljna onim što je on nazvao američkom prevlašću. No Francusku bi mogle ohrabriti nedavni prigovori japanskih dužnosnika koji su se potužili na 'američku dominaciju' u financijama i trgovini te japanska stajališta, koji su sklona svrstati se u isti red s francuskima u pogledu reforme međunarodnih financijskih institucija. U slučaju Njemačke, međutim, Frankfurter Allgemeine Zeitung izvijestio je kako je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer odbio osuditi navodni američki unilateralizam kad su pred Povjerenstvom za vanjske poslove francuskog parlamenta tražili da ga osudi. On je umjesto toga izjavio da su unilateralne akcije bile prvenstveno rezultat europske neodlučnosti. Francuska analiza očito upućuje na drugi smjer. Prošli je mjesec g. Jospin rekao: 'Suočeni smo s novim problemom na međunarodnoj sceni.. Sjedinjene se Države često ponašaju na unilateralan način i imaju teškoća u preuzimanju uloge kojoj teže kao organizator međunarodne zajednice.' (...)" Novinar navodi da je ministar vanjskih poslova g. Vedrine u intervjuu s francuskim dnevnikom Liberation naveo vladina gledišta o američkoj prevlasti u današnjem globalnom svijetu. "Da se uspije protiv 'svakodnevnih očitovanja' američke moći, potrebno je imati metodu. Ministar Vedrine izložio ju je u pet koraka: 1) Imati čvrste živce; 2) Ustrajati; 3) Metodično proširiti temelje europskog dogovora; 4) Surađivati u svakoj fazi sa Sjedinjenim Državama, kombinirajući prijateljstvo i spremnost na poštovanje, a u svim okolnostima braniti organizirani multilateralizam i prava Vijeća sigurnosti; 5) Politički, institucijski i mentalno pripremati trenutak kad će Europa imati hrabrosti da ide dalje.' G. Vedrine drži da sigurno postoji bolji način organiziranja svijeta od njegova prepuštanja američkom unilateralizmu. (...) Francuska je pozornost trenutačno usmjerena na reorganizaciju MMF- a kako bi on izravnije stigao pod politički nadzor zemalja članica, te da bi se na najmanju moguću mjeru svelo ono što se ovdje smatra ulogom MMF-a kao instrumenta američkog utjecaja. Pravo glasa u MMF- ovim vijećima temelji se na bogatstvu i gospodarskoj izvedbi zemalja. G. Chirac se na pitanje američkog unilateralizma osvrnuo nakon primjedbi g. Jospina i g. Vedrina. Govoreći pred diplomatskim zborom, on je izjavio da bi glavna skupština UN-a trebala razmotriti niz načela za međunarodni poredak utemeljena na 'zajedničkom suverenitetu'. Sa Chiracove liste od sedam načela, prvo (bez specifičnog pozivanja na Sjedinjene Države) poziva na 'zajedničku odgovornost' u međunarodnoj akciji. (...) Druga se načela vraćaju na istu opću temu multilateralizma: jednakost, solidarnost i raznovrsnost među zemljama. G. Chirac 19. veljače putuje u Sjedinjene Države radi sastanka s Billom Clintonom." Što se deregulacije tiče, ortodoksnost blijedi, no što je sljedeće? "Svjetski gospodarski forum pruža pouzdan godišnji vodič kroz predmete razmišljanja političkih i korporacijskih upravitelja svijeta i istaknutijih gospodarskih mislioca i publicista. Ili je, možda, vodič kroz pitanja za koja oni misle da bi o njima morali misliti, što je samo po sebi zanimljivo", piše William Pfaff. "Prije 1998. teme su općenito bile pobjedničke: slavljenje blagonaklone gospodarske dinamike koja se širila globalno, priključivanje svijeta u razvoju i obogaćivanje cjeline, pojačavanje i učvršćivanje svega toga s godinama koje prolaze. To se nastavljalo do prošle godine kad su se olujni oblaci koji su se skupljali na istočnom nebu prolomili u oluju koja je pogodila Aziju, a nebo se još nije rasčistilo - posebno ne nad Indonezijom, gdje je nakon gospodarskog sloma uslijedila politička kriza. Ove su se godine organizatori Davosa pripremili na raspravu o reformi sustava, no iz toga nije proizašlo puno bitnog. Izabrani odličnici radije su raspravljali o tom 'što će održavati rad svjetskog gospodarskog stroja', da navedem naslov jednog zasjedanja. Svejedno, razgovor koji se odvijao o razornim učincima deregulacije i slobodnih tržišta, mogućim novim regulacijskim strukturama međunarodnog gospodarstva, povijesti 'financijskih balona' (bubble, engl. - pogrdan izraz za ulaganja čija cijena raste i raste te se zatim sruši; riječ je o burzovnom žargonu koji se odnosi na prenapuhanu cijenu, op. prev.) i etičkoj odgovornosti biznisa izražavali su zdravu promjenu u raspoloženju 'čovjeka s Davosa'. Korijeni promjene različiti su. Važno je da unatoč Clintonovu pozivu na novu liberalizaciju trgovine i brzu pregovaračku ovlast u njegovoj poruci naciji prošli mjesec, u Washingtonu nitko takvu legislaciju ne očekuje. Globalizirana će trgovina biti tema predsjedničke kampanje 2000. Američko oduševljenje liberalizacijom trgovine opada. Sila iza tog oduševljenja jesu korporacije, no javnost, poput one u zapadnoj Europi, brine pitanje kamo to vodi zemlju. Američki radnički sindikati, kritični prema globalizaciji, već 20 godina nisu bili ovako utjecajni. Novo washingtonsko Povjerenstvo za inozemni razvoj, čiji je predsjednik bivši čelnik GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o pristojbama i trgovini, op. prev.) Peter Sutherland, koji trenutno radi za Goldman Sachs, proizvodi kritičke radove o globalizaciji a njihova se nova studija zalaže za povećan utjecaj vlade u internacionalizaciji gospodarstva u razvoju. Autor studije, Dani Rodrik s Harvarda, tvrdi da zemlje u razvoju ne bi smjele potpisivati globalizirajuće međunarodne dogovore bez sudjelovanja i pristanka širokih društvenih skupina unutar svojih zemalja i kaže da trebaju postojati čvrsti dokazi - ne ideološka bajanja - koja će pokazati da će prihvaćanje vanjske gospodarske discipline zaista biti dobro za zemlju. Prije nekoliko godina, čovjek s Davosa to bi smatrao nazadnim, ako ne subverzivnim. Važna promjena u prošloj godini bila je da su stranke lijevo od centra došle na vlast u Njemačkoj i Italiji, priključujući se socijalističkoj Francuskoj i Britaniji. Osim u Britaniji, te vlade imaju kritičnije gledište prema društvenoj i institucijskoj deregulaciji društva nego prije. Europljani su zaustavili multilateralni dogovor o ulaganjima, koji je prošle godine sastavila Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj. Njime bi se korporacije ovlastile da tuže vlade za nametanje ekoloških, kulturnih ili nacionalnih ograničenja na strana ulaganja. Forum za budućnost u sklopu Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj postavlja sad o postojećem sustavu pitanja koja bi se prije godinu ili dvije smatrala nepravovjernima. Gospodarska i fiskalna politika 11 zemalja EU, koja se razvija, obećaje da će u sljedećih nekoliko godina pružiti novi gospodarski i trgovinski obrazac. Izazov američkom gospodarskom obrascu dobiva svoj oblik. Kriza izazvana nereguliranim ulagačkim i špekulativnim protocima, nevolje u Rusiji, žrtvi neprikladnog zapadnog razvojnog obrasca, i nedostaci MMF-ovih lijekova za oboje, presudno su oslabili ortodoksnost, no važno je i to, da globalistički uzorak za budućnost jednostavno više nije zanimljiv kao što je bio. On je bio predstavljen kao lijek protiv svih bolesti svjetskog gospodarstva. Sad su jasna njegova ograničenja i razorne posljedice koje on može imati - i , u svakom slučaju, svijet se promijenio. To je ono što je danas zaista zanimljivo. Možda većina korporacijskih vođa još ne shvaća tu promjenu, no akademska i politička elita iz Davosa ju primjećuje." THE WASHINGTON POST 3. II. 1999. Kosovska igra brojeva "Sjedinjene Države i njezine europske saveznice raspravljaju o obvezama svojih vojnika u mogućoj kosovskoj mirovnoj sili. To je zanimljivo pitanje, koje uključuje pitanja američkog vodstva i europske dužnosti. No to nije najvažniji broj. Najvažnije je koliko će vojnika i policije (ako imalo) Srbiji biti dopušteno zadržati na Kosovu. Ako je taj broj velik, snage NATO-a trebat će biti stvarno brojne da se postigne uspjeh. Ustraje li NATO na povlačenju svih srpskih snaga, tad doprinos svake saveznice NATO-a može biti manji. (...) NATO je napokon odlučio da masakri i drugi ratni zločini moraju stati. Savez shvaća da nastavak građanskog rata prijeti stabilnosti čitavog Balkana, a da savezničku vjerodostojnost i ne spominjemo. Tako savez inzistira da Albanci i vlada g. Miloševića brzo dogovore autonomiju Kosova. Mirotvorci NATO-a nadgledali bi provedbu dogovora tri godine ili tako nešto, nakon čega bi se donijela konačna odluka o statusu Kosova - bilo o neovisnosti ili nečem manjem. Iako vlada u Kongresu oprezno razmatra takvu silu, ona se nadmudruje s europskim saveznicama o tome tko će snositi najveći teret. Vojni planeri vjeruju da bi 28.000 ljudi moglo biti dovoljno, a Britanci i Francuzi spremni su svaki osigurati oko 8.000 vojnika. Oni bi željeli da Amerikanci pridonesu otprilike istim brojem; američka vojska zasad govori o doprinosu od 2.000 ljudi. To bi bilo žalosno malo - zapravo kontraproduktivno malo. U redu je od Europljana zahtijevati da učine više za europski mir, a Francuzi i Britanci kažu da će razmjestiti snage bez obzira na američke odluke. No američko je vodstvo ključno. G. Milošević će ozbiljnije shvaćati silu sa značajnim američkim sudjelovanjem, a po svoj će prilici i kosovski Albanci takvoj sili vjerovati te odložiti oružje. Više je rizika u tome da se razmjesti premalo nego previše vojnika; Sjedinjene bi Države trebale pokazati da namjeravaju uspjeti u misiji i zaštititi svoje vojnike. A ako aktivna američka vojska od pola milijuna muškaraca i žena ne može pronaći 6.000 vojnika za taj posao, Kongres bi generalima trebao postaviti neka ozbiljna pitanja. No sve je to teorija ako predsjednik Clinton i njegove saveznice u NATO-u ne ustraju na povlačenju srpskih snaga. Tako dugo dok su snage g. Miloševića na Kosovu, saveznički vojnici neće biti sigurni, a Kosovari neće biti u mogućnosti obnoviti svoju zemlju, niti osnovati demokratske ustanove, što NATO zahtijeva. Nula srpskih vojnika: to je ključni broj za trajan mir", drži uvodničar lista. THE NEW YORK TIMES 3. II. 1999. Holbrooke pristaje platiti 5.000 dolara nagodbe "Richard Holbrooke, Clintonov odabir za položaj visokog američkog izaslanika pri UN-u, složio se platiti 5.000 dolara ministarstvu pravosuđa zbog navoda o kršenju saveznog zakona o lobiranju povezivanjem s američkim veleposlanstvom u Južnoj Koreji, izjavili su u utorak vladini dužnosnici i Holbrookeovi prijatelji. Dužnosnici kažu da nagodba nije zahtijevala Holbrookeovo priznanje prijestupa te da bi ovaj mjesec njegovo imenovanje na položaj pri UN-u trebalo doći pred Senat radi potvrde. (...) Demokratski dužnosnici Kongresa izjavili su da bi Holbrookeovo imenovanje trebalo biti odobreno razmjerno bez problema, budući da on nije optužen za kazneni prijestup te se čini da je povreda lobiranjem bila neznatna. (...) Senatsko Vijeće za vanjske odnose i njegov često nepredvidljiv predsjednik, senator Jesse Helms, trebaju razmotriti imenovanje. Kao vodeći kongresni kritičar UN-a, Helms je obećao da će pomno ispitati istragu ministarstva pravosuđa da provjeri jesu li tužitelji bili popustljivi prema Holbrookeu. 'Pregledat ćemo sve dokaze, svaki potez koji je ministarstvo pravosuđa povuklo', izjavio je Marc Thiessen, Helmsov glasnogovornik. 'Nećemo ministarstvu pravosuđa vjerovati na riječ. Senator Helms donijet će svoj neovisan zaključak.' On je izjavio da će Helms pomno ispitati Holbrookea o svojim pozivima na značajne proračunske i birokratske promjene u UN-u i percepciji da je Holbrooke preblizak s jugoslavenskim predsjednikom Miloševićem. Dogovor koji je u listopadu postignut između Holbrookea i Miloševića, koji je trebao dokončati borbe na Kosovu, propao je posljednjih tjedana, ostavivši Sjedinjene Države i njezine saveznice na rubu novog kruga razgovora, a možda i zračnih napada na Srbiju. (...) Holbrookeovo se imenovanje već osam mjeseci odgađa zbog zajedničke istrage ministarstva pravosuđa i ministarstva vanjskih poslova. On je zanijekao svoju krivnju što se tiče veza s veleposlanstvom u Seulu i veleposlanikom Jamesom Laneyem. Holbrookeovi prijatelji kažu da su povezivanje, do kojeg je došlo nekoliko tjedana nakon njegove ostavke u ministarstvu vanjskih poslova u veljači 1996., odobrili viši dužnosnici ministarstva vanjskih poslova. (...) Holbrooke, neplaćeni savjetnik ministarstva vanjskih poslova, nakon što se priključio Credit Suisseu, posjetio je južnu Koreju u proljeće 1996. radi predavanja. On se povezao s Laneyem da mu pomogne u dogovaranju sastanka s predsjednikom Kim Young-samom. Laney, bivši predsjednik sveučilišta Emory, kaže da je veza bila 'posve primjerena' te da bi se veleposlanstvo našlo uvrijeđenim da Holbrooke nije tražio njegovu pomoć u utanačivanju sastanka. Istraga je započela krajem lipnja, kad je Holbrooke u anonimnom pismu ministarstvu vanjskih poslova optužen za moguće kršenje zakona o etici radi povezivanja s veleposlanstvom u Mađarskoj 1995. u svrhu dobivanja ugovora o savjetovanju", završava Phillip Shenon. ITALIJA AVVENIRE 3. II. 1999. Manje složeni odnos sa SAD-om "'Ich bin ein Berliner!' iskaz Kennedyjeve solidarnosti građanima bivše njemačke prijestolnice, koje su Sovjeti držali kao taoce, sabire najviše oblike odnosa Amerika-Europa tijekom pola stoljeća, od Trumanova predsjedničkog mandata do onih Reagana i Busha. Odnos koji je omogućio, prvo, brzu obnovu i učvršćivanje slobode na zapadu Europe, a zatim pad komunizma i ponovno ujedinjene Kontinenta u zajednicu. To se dogodilo zahvaljujući snažnom poticaju na integraciju i postupnom građenju partnerstva među jednakima u Atlantskom savezu.(...) Uloga usamljenog vodstva na međunarodnoj pozornici koju Washington obnaša nakon raspada sovjetskog bloka, otežana suđenjem predsjedniku i izrazito oštrom borbom za vlast, može izgledati zgodnom nepripremljenijem dijelu američkoga javnog mišljenja i demagoškom dijelu u Kongresu, no tko ima osjećaj za odgovornost vidi velike rizike i pribojava ih se. Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da smo mi, na ovoj obali Atlantika, koja uključuje i ljupke obale Sredozemlja, prvi koji Ameriku ostavljamo samu u najtežim i najriskantnijim djelovanjima, da oklijevamo držeći se u stanju smanjene odgovornosti. Za narode i pojedince koji nisu baš skloni svemu što je neugodno, dakle prema obvezama solidarnosti, ovakvo stanje stvari ima svoje prednosti, u pogledu materijalnih i moralnih troškova.(...) Europa se ne zanima za drame drugih kontinenata, osim kad se to ne odnosi na burzovne i financijske odraze. Sjedinjene Države ne mogu tako postupati. Europska unija ima veliki otpor suočiti se i s temama kao što su pritisak na granicama mladih u potrazi za poslom, terorizam, netolerancija i fundamentalizam, napetosti pred našim vratima što se stalno vraćaju, poput onih na Bliskom i Srednjem istoku. Što se tiče Kosova, konačno se čini da stvari idu na drukčiji način, i čini se da se ocrtava novo uspostavljanje ravnoteže između uloge Sjedinjenih Država i one Europske unije (osim, očito, Rusije). Potrebno je nastaviti u tom smjeru, pa i pripremajući javna mišljenja na neke opore stvari, budući je branjenje mira skupo, umjesto da ih se odvraća brbljanjima u koje više nitko ne vjeruje, i koja ih udaljuju od sudjelovanja u politici, koje je neophodno u živoj demokraciji. Sa skupova na vrhu, s međunarodnih i europskih sastanaka sljedećih mjeseci, može i mora izići jedno konkretno pokretanje europskog preuzimanja odgovornosti na međunarodnoj sceni, na diplomatskom polju i na polju sigurnosti i obrane, koje niti jedna komponenta Europe nije više u stanju učinkovito obnašati. To podrazumijeva intenzivan, iskren, dijalog, ako je potrebno i dijalektički sukob sa Sjedinjenim Državama, za što je bilo mnogo primjera u već dugoj povjesti Atlantskog saveza(...)", piše Bruno Bottai. CORRIERE DELLA SERA 3. II. 1999. Desnica i ljevica, oznake nostalgije "Poznajete li Alainov paradoks? Evo ga: tko se pita imaju li pojmovi 'desnica' i 'ljevica' još smisla, sigurno nije s ljevice. Razmišljanje, očito, može biti i izokrenuto: tko vjeruje u Alainov paradoks, sigurno nije osoba s desnice. Tako se mogu sastavljati dugi popisi ili zagonetke dostojni 'Alise u zemlji čudesa', a da se ne dotakne srž problema. Koja bi bila: što se krije iza dvije oznake 'desnica' i 'ljevica', što propisuje pripadnost nekog karaktera, ideologije, knjige, ili čak i načina oblačenja, jednoj ili drugoj strani? Kao prvo, treba utvrditi vrijedi li muke gubiti vrijeme oko tog pitanja. Upravo glede toga čini se da snažno dvoje autori izdanja (skupina znanstvenika sa sveučilišta Guido Carli u Rimu, koju su vodili Dario Alisteri i Lorenzo Infantino). Nije dovoljno kazati, tvrde, da se ljevica podudara sa željom za jednakošću, a desnica s ljubavlju prema razlikama. Jer postoje mnoge ljevice naklonjene posebnostima i određenom etičkom relativizmu, dok na desnici ima onih koji njeguju nacionalističke mitove i mitove o jednakosti. Isto može vrijediti i za odnos spram tržišta; povijesno su, i na desnici i na ljevici, bila snažna odbacivanja konkurencije i antipatija prema kapitalu, dok danas, barem na riječima, i jedna i druga strana veličaju 'liberalna' pravila sposobna jamčiti ravnotežu mogućnosti. Da ne govorimo o 'centru', punom stranaka i strančica koje se međusobno nadmeću; u čemu se one razlikuju, tvrde autori, pošto po definiciji 'centra' centar može biti samo jedan? Da li će u sljedećem tisućljeću onaj tko bude koristio pojmove 'desnica', 'ljevica' ili 'centar' biti prepoznat kao neizliječivi nostalgičar starih ideologija? Možda, ali ne i sigurno, jer te dvije etikete i dalje funkcioniraju, i, štoviše, čini se da proživljavaju drugu mladost. No, ipak, predlažu Antiseri i Infantino, bilo bi ih mnogo bolje zamijeniti s drugim parom protivnih pojmova: liberali protiv zagovornika jake države, individualisti protiv kolektivista. Tko zna hoće li sporne strane prihvatiti da se prepoznaju u toj definiciji. Ili, da li će 'desnica' i 'ljevica' završiti nalik na slavnog junaka koji se nastavljao boriti, ne uviđajući da je već mrtav", piše Dario Fertilio. LA REPUBBLICA 3. II. 1999. Rebus Sadam "U Iraku se nastavlja strijeljanje, i ne prođe ni jedan dan da američki lovci-bombarderi ne pogode i ne unište poneku protuzračnu bitnicu Sadama Huseina. Dogodilo se to i jučer, na sjeveru i jugu, u dvije 'no fly zone' gdje stražari zrakoplovstvo Sjedinjenih Država i njezina britanskog saveznika kako bi spriječili letove iračkih zrakoplova. Poneki vojni strateg iznosi pretpostavku da ova vrsta igre mačke s mišem nije slučajna, nego da ima precizno utvrđen dugoročni cilj: uništiti jednu po jednu obranu Raisa, tako da njegov režim ne bude u stanju pružiti ni najmanji otpor kada krene slijedeća ofenziva, koja ne bi bilo isključivo, i ne toliko uperena na uništavanje arsenala oružja za masovno uništavanje, sakrivenih u Bagdadau, nego, prije svega, na uklanjanje diktatora i obaranje njegova režima. To nije scenarij bez logike, no proturiječi mu jedna sve očitija politička stvarnost. Srednjoistočne arapske zemlje protive se angloameričkom svetom ratu za obaranje Sadama. To su, proteklih dana, jasno rekli saudijski prinčevi američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright, a ponavljaju to i zaljevski emiri. Islamski radikali i umjerene vlade, uključujući i tradicionalne saveznike Washingtona, kritiziraju iračkoga predsjednika, no ne ohrabruju vanjski udar kako bi ga se srušilo. Boje se posljedice Iraka u kaosu. Možda su i zabrinuti utvrđivanjem presedana kojim Amerika regiji nameće silom svoju volju. Čak i Turska, članica NATO-a, odakle uzlijeću američki Tomcatsi, no ipak muslimanska zemlja, oklijeva, upozoravajući da njezina raspoloživost neće biti neograničena i bezuvjetna. Možda bi Bijela kuća dobro postupila da prouči drukčiji pristup iračkom problemu, pošto čak i 'Economist', engleski tjednik, bedem tvrde linije, sada Clintonu sugerira da pokuša s drugim putovima, pa čak i da ukine sankcije. Osam godina embarga nije uspjelo baciti Sadama na koljena, niti ga natjerati da se potpuno pokori inspekcijama UN-a. Umjesto toga su poslužile za izgladnjivanje iračkog naroda, i da tiraninu, koji njime vlada, daju odličan argument za njegovu propagandu." LA STAMPA 3. II. 1999. Soros naređuje, Brazil sluša "'Bravo Cardoso. Konačno jedan jasan signal; dosta s posrednicima, pustimo lisicu da se izravno bavi kokošinjcem...'. Tako je u jednom priopćenju CUT-a, najvećeg barzilskog sindikata, dočekan preokret, drugi u mjesec dana, u Središnjoj banci zemlje zahvaćene dramatičnom financijskom krizom. Lisica o kojoj je riječ je George Soros, živi simbol vladavine financijskih tržišta u dobu globalizacije, koji je u ponedjeljak poslao svoje upozorenje iz Davosa, u Švicarskoj. 'Za Brazil', kazao je Soros, 'nema mnogo vremena. A do sada je napravljeno sve što se moglo pogrešno napraviti'. U manje od dvadeset i četiri sata nakon ultimatuma, brazilska je vlada, osma gospodarska sila prema opsegu industrijske proizvodnje, popustila. Predsjednik Fernando Henrique Cardoso, tek nekoliko sati nakon dolaska glavnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda Stanleya Fischera u San Paolo, otpustio je Francisca Lopesa, nakon samo pet dana otkako je parlament potvrdio njegovo imenovanje. Na njegovo je mjesto Cardoso odmah postavio Arminia Fragu, sadašnjeg profesora međunarodnih donosa na sveučilištu Columbia, no, prije svega, tijekom pet godina jednog od najviših upravitelja Quantum Funda, kraljevstva Georgea Sorosa. Tako je, nakon što je 1992. natjerao funtu da se povije (a djelomice i liru), i nakon što je prošlog ljeta kratkim člankom u 'Financial Timesu' strmoglavio stanje u Rusiji, George Soros pružio još jedan dokaz svoga velikog utjecaja ne samo na kretanje tržišta, već i na samu politiku. 'To je pravi škandal', viče u ime oporbe Jose Dirceu, predsjednik PT-a, najveće stranke na ljevici, 'Brazil svoju središnju banku daje jednom od najvećih špekulanata svijeta'. 'Netočno', odgovara Pedro Malan, ministar gospodarstva, 'Arminio Fraga je prekinuo veze s svojom prethodnom profesionalnom djelatnošću. To je vrlo kompetentan i poštovan čovjek na međunarodnom području'. Glede toga, istini za volju, nema se što prigovoriti. Fraga, veliki redatelj Sorosovih operacija na rastućim tržištima, stari je lisac financija, dobro poznat na Wall Streetu. Nije slučajno što je, nakon početnog iznenađenja, reakcija tržišta bila pozitivna.(...) Sada, nakon političkih signala, trebaju rješenja. Neće ih biti lako naći jer bi se politika koju je MMF-a nametnuo Dalekom istoku (visoki porezi, stroga monetarna politika) mogla pokazati fatalnom za Brazil. Sigurno će biti potrebna financijska stega koju je Cardoso najavio, ali je još nije predočio parlamentu da ju probavi. 'Važno je, međutim', sugerira Soros iz Švicarske, 'što prije opskrbiti Brazil novcem. Potreban je zid likvidnosti koji će biti brana zabrinutosti javnosti. Potom će se vratiti povjerenje i sve će se vratiti na svoje mjesto. Brazil nije Rusija...'. Riječ Goergea Sorosa, čovjeka koji otpušta guvernere", piše Ugo Bertone. FRANCUSKA LIBERATION 3. II. 1999. Stanje u svijetu kako ga vidi Davos "Svake godine Davos ponovno riše kartu svijeta. Tektonika ploča koju nameću kolebanja gospodarske moći pojedinih država, nedavne krize i nedostatak novca. U nesigurnom ozračju jako obilježenom nedavnim financijskim vrtlozima, Svjetski gospodarski forum koji se jučer završio, omogućuje da se načini završni račun u zadnjoj godini ovoga stoljeća. Sve je naglašenija nazočnost američkog kompresorskog valjka koji se oslanja na neprijepornu gospodarsku dinamiku - napose na području informacijske tehnologije - i na nepobitnu diplomatsku i vojnu moć koju ovdje malo tko dovodi u pitanje. Američki potpredsjednik Al Gore - sa svojim prijekornim govorom - dužnosnici Američke državne blagajne i MMF-a (Međunarodni monetarni fond) i dobar broj direktora najvećih svjetskih tvrtka, prenijeli su poruku 'američkog stoljeća' o kojemu govore s povjerenjem. Ted Turner, vrlo bogati osnivač CNN-a, obilježio ga je na svoj način, teatralnim govorom punim američkog juga i dobro raspoređene filantropije (koju je dokazao kada je milijardu dolara dao UN-u za razvojne planove). No Amerika ne uspijeva uvijek pribaviti uvjerljivo vodstvo. U ovoj godini uvođenja eura, Europa nije nikada bila bolje zastupljena u Davosu. Svakako, ona se i dalje smatra lošom učenicom koja 'još nije' do kraja provela 'strukturne reforme' (čitaj: slobodnije tržište rada). Skupina 'poduzetnika' iz više zemalja objavila je čak proglas pod nazivom 'Probudi se, Europo!' No euro koji je do prošle godine izazivao stanovite sumnje u Davosu, sada se shvaća ozbiljno u financijskim krugovima koje je umirilo novo uporište u nemirnom svijetu. No to Starom Kontinentu još ne daje vjerodostojnost koju opravdava njezin ugled. Tome nije pridonio ni govor Gerharda Schroedera bez ideje, koji je održao u ponedjeljak navečer: nije dovoljno u svakoj rečenici opetovati riječ 'suvremen'... Kada je riječ o ostatku svijeta, on je otišao nekoliko koraka unatrag. Rusija i dalje slabi, Japan je bolesno dijete u obitelji, a Kina je div s nesigurnim koracima. Zemlje s 'tržištima u razvitku' koje se godinama hvalilo, povijaju svoje rane. Ove godine one pokazuju puno skromnije rezultate ili su gotovo nestale s gospodarske karte svijeta (poput crne Afrike koja je prošle godine bila velika 'nada'). 'Prije dvije godine, priredio sam veliko primanje u Davosu, ove godine ne mogu si priuštiti ni zajutrak', podruguje se indonezijski ministar financija. Te su zemlje vjerovale i još vjeruju u globalizaciju - 'nemoguće je ići natrag', istaknuo je poljski ministar - ali shvaćaju da je carski put koji im je bio naznačen u Davosu, pun zapreka. Krize su oslabile povjerenje njihovih naroda. 'Kako vozaču taksija u Meksiku protumačiti da će mu iznos zajma za kuću četverostruko porasti zbog odluke ruske Dume, za koju nikada nije čuo?', pitao se meksički ministar. Govornici nisu propustili da zaviču 'upomoć', počevši od glavnog tajnika UN-a Kofija Annana: 'Podcijenili smo slabost globalizacije. Otvaranje tržišta daleko premašuje sposobnost pojedinih društava i njihovih političkih sustava da mu se prilagode Š...Ć. Povijest nas uči da se takva neravnoteža između gospodarskog, političkog i socijalnog područja ne može dugo održati'. On je poslovnim krugovima predložio neku vrstu 'socijalnog ugovora' koji bi se ticao socijalnih prava i okoliša. Inače, upozorio je, 'sveopće će vrijednosti biti tek lijepe riječi Š...Ć koje će ograničeno djelovati na ljudski život. Sve će teže biti braniti otvaranje tržišta.' U istom tonu, južnoafrički je predsjednik Nelson Mandela uzviknuo: 'Neće li globalizacija koristiti moćnicima, financijašima, spekulatorima i trgovcima? Što ona nudi muškarcima, ženama i djeci koji trpe siromaštvo? Ako je odgovor 'ništa', onda se stvaraju uvjeti za sukob i nestabilnost.' Danas je taj govor vrlo dobro primljen u Davosu koji ubuduće želi utjeloviti globalizaciju s ljudskim likom. No, dalek je put od riječi do djela", piše Pierre Haski. 'Dati ostavku ne bi koristilo Europi' Jacques Santer, predsjednik Europskog povjerenstva dao je izvjestitelju lista Jeanu Quatremeru prvi intervju pošto je Europski parlament nakon glasovanja 14. siječnja odbio prijedlog o izricanju kazne Povjerenstvu zbog pronevjera: " - Zašto Povjerenstvo nije dalo ostavku nakon glasovanja od 14. siječnja? = S priličnim sam zadovoljstvom utvrdio ne samo da je prijedlog o kažnjavanju odbijen, što se moglo predvidjeti s obzirom na zahtjeve izrazite većine (dvije trećine glasova predstavljale su barem polovicu zastupnika), već i da se većina sa 61 glasom očitovala sklona neprihvaćanju prijedloga. Kao političar, vodim računa o većini. Uopće ne vidim u čemu je bio politički poraz Povjerenstva. Ne znam koliko se premijera u državama članicama može pohvaliti takvom većinom kao što je naša. Sada se moramo okrenuti budućnosti kako bi povratili povjerenje. Pokušat ćemo popraviti stanje prije europskih izbora u lipnju i spriječiti protivnike Europe da izvuku korist iz ovog događaja. - Svoj spas dugujete socijalistima koji su, međutim, glasovali protiv Vašeg imenovanja u srpnju 1994. Vaša politička obitelj, kršćanski demokrati, prilično je bila sklona prijedlogu o izricanju kazne. U svakoj bi se zemlji takvo glasovanje završilo odlaskom izvršnog tijela. = Nismo u državi gdje vlada ovisi o većini. K tome, glasovanje u Parlamentu nije bilo jedinstveno: mišljenja su bila podijeljena unutar svake skupine, već prema stajalištu pojedinih država. - Dakle, Povjerenstvo nije oslabljeno? = Ako smo oslabljeni, kao što kažete, to će se odraziti na sve zajedničke ustanove: naši građani ne razlikuju Povjerenstvo, Parlament ili Ministarsko vijeće. No, ja ne mislim tako: mislim da možemo nastaviti rad i privesti kraju Agendu 2000, tj. prihvatiti financijski okvir za razdoblje od 2000. do 2006. - Ne bi li novo Povjerenstvo lakše povratilo povjerenje? = Ne vjerujem da bi. Da smo otišli, došlo bi do teške krize ustanova, i to upravo u trenutku kada se uvodi euro. Ne vidim kako bi to koristilo Europi. Naprotiv, mislim da bismo promašili zadaću u trenutku koji je jako važan za budućnost Europe. - Nakon afere oko kravljeg ludila, ovo je drugi put da je Vaše Povjerenstvo dovedeno u pitanje? = To su korisne krize. Afera oko kravljeg ludila prisilila nas je da poduzmemo mjere i promijenimo način rada kako bismo bolje mogli voditi računa o razvitku znanstvenih spoznaja. Kriza kroz koju prolazimo posljedica je promjene naših zadaća nakon 1989. Upravljanje je išlo pred koncepcijom. Možda nismo bili dovoljno stručni za provedbu novih zadaća. Zato smo odmah nakon 1995. započeli s reformama kako bismo bili jasniji i uspješniji u obavljanju naših zadaća i vođenju osoblja. Napose smo utrostručili broj osoba u UCLAF-u (odjel za borbu protiv prijevara) koji sada radi na 950 slučajeva prijevara, od čega se samo 27 odnosi na Povjerenstvo. Sada iz te krize moramo izvući pouku kako bismo poboljšali naše ustroje. U tom smislu ćemo provesti sve preporuke stručnog odbora. - Ne mislite li da ispaštate zbog prošlih grijeha, budući da većina afera potječe od prethodnog Povjerenstva? = Prihvaćam institucionalnu odgovornost iz prošlog razdoblja. Ne treba se bacati kamenom na naše predšasnike. - Kako tumačite činjenicu da su ove afere poprimile takve razmjere? Je li to bila, kako kažu neki Vaši povjerenici, 'urota', pače 'njemačka urota'? = Nipošto ne bih govorio o uroti. Jednostavno, naši su građani postali stroži kada je riječ o upotrebi njihova novca. Zato želim uvesti reda u kući kako bi moj nasljednik zatekao Povjerenstvo u savršenom stanju. No, naglašavam: malo je slučajeva prijevare u zajedničkoj upravi. S obzirom na to, svaka me prijevara boli, jer time najviše gubi Europa. Mislim da ne smijemo biti snošljivi prema malverzacijama. Pomalo me žalosti kada se zbog nekoliko slučajeva ocrnjuje sav naš rad. Mi nismo prevaranti. Ne treba skupa s vodom iz kade bacati i dijete. - Ne žalite li što niste pravi predsjednik koji može naređivati povjerenicima i tražiti od njih da odu? = Zahvaljujući ugovoru iz Amsterdama, uloga predsjednika bit će veća: on više neće biti samo 'primus inter pares'. Imat će ovlasti da odlučuje o političkim smjernicama, birat će ga povjerenici država članica i moći će mijenjati resore tijekom mandata. Ja sam se zauzimao za to. Odmah u početku sam osjetio da tadašnji uvjeti neće omogućiti najbolje ravnanje Povjerenstvom. - Hoćete li utvrditi stroga moralna pravila kako biste spriječili svaki oblik nepotizma? = Imat ćemo tri norme ponašanja: jednu za povjerenike, drugu za ministarsko vijeće, treću za dužnosnike. Mislim da ćemo ubuduće morati osigurati veću jasnoću između političke i upravne razine. - Bili ste kandidat za drugi mandat na ovoj dužnosti prije izbijanja afera. Mislite li da još imate izgleda? = Već ima dovoljno kandidata. Mora da je ovo mjesto jako zanimljivo... Prepustimo šefovima država i vlada brigu oko donošenja odluke. No, kako to moraju učiniti u dogovoru s Europskim parlamentom, mislim da susret na vrhu u Koelnu 3. i 4. lipnja ne bi trebao imenovati mog nasljednika, već bi trebao pričekati rezultate europskih izbora." ŠPANJOLSKA EL PAIS 3. II. 1999. Čekajući Miloševića "Oslobodilačka vojska Kosova doći će na sastanak kontaktne skupine u Rambouillet. S vlastitim prijedlozima i velikim ogradama prema planu međunarodne zajednice. Ali bit će tamo, i sigurno će biti najjača snaga u albanskome izaslanstvu. Sada samo još treba vidjeti što će odlučiti Slobodan Milošević. U svakom slučaju, nije vjerojatno da će se usuditi otići tamo osobno, budući da ima dobrih razloga za strahovanje od uhićenja, kao optuženik međunarodnog suda u Haagu. Ali i odluku da tamo pošalje nekoga kako bi o sudbini Kosova izravno pregovarao s onima koje službeno naziva teroristima iz OVK-a, sigurno je teško donijeti, i teško bi je mogao objasniti srpskome narodu kojega je toliko dugo trovao mržnjom i odbacivanjem svega što bi moglo značiti poštovanje prava albanske manjine. Milošević je uništio Jugoslaviju svojom ofenzivom s ciljem stvaranja srpske rasne hegemonije i podjarmljivanja ostalih naroda. Uronio je u krv i ratovanje sve susjedne narode, zajedno s vlastitim. A sada samo što nije izgubio i Kosovo. Milošević će, sasvim sigurno, u povijest Srbije ući kao njezina najveća tragedija od poraza koji je pretrpjela baš na Kosovu 1389. Svoj je narod uveo u bijedu i crninu, a državu pretvorio u međunarodnu crnu ovcu od koje bježe njezina najbolja djeca. Morat će se promijeniti nekoliko naraštaja kako bi se srpski narod oporavio od prokletstva koje mu je donio taj čovjek. A osim toga, izgubio je i Kosovo. Jer međunarodni plan mora Srbiji oduzeti bilo kakvu moć na Kosovu kako bi postojala minimalna mogućnost da taj plan bude uspješan. Poslije tri godine njegova statusa protektorata pod mandatom OESS- a, održat će se izbori i stvorit će se demokratske ustanove, nova uprava i nove redarstvene snage. Sve će se to obaviti pod međunarodnim nadzorom i uz stranu vojnu nazočnost kako bi se zajamčila sigurnost većine stanovnika u slučaju da se Milošević na Kosovo pokuša vratiti s tenkovima, ali i sigurnost srpske manjine. Ne zna se kako će Milošević reagirati u sljedećih nekoliko dana, suočen s tom perspektivom. On bi se mogao dodatno 'sadamizirati', nadajući se da će se raspasti jedinstvo međunarodne zajednice. Ako takav stav izazove savezničke napade, to će mu dobro doći kad bude trebalo opravdavati gubitak Kosova, a da mu to previše ne naškodi kod jedine stvari koja mu je važna, a to je ostanak na vlasti u Beogradu. Mogao bi izvući iz rukava i nekakav plan o podjeli Kosova, što bi bila stupica za cijelu regiju, ali i za Bosnu. On je uvijek bio šampion preživljavanja poraza. Ali sve nas navodi na zaključak da će mu to ovoga puta biti mnogo teže", piše Hermann Tertsch. BELGIJA LE SOIR 3. II. 1999. Europa se spušta na zemlju "Treba li razmjestiti kopnene snage na Kosovu kako bi se proveo mogući mirovni sporazum? Nakon poziva srpskom i albanskom izaslanstvu da dođu u Rambouillet, ove subote, ta dugo odbacivana mogućnost postaje sve stvarnijom i uživa sve više kredibiliteta. Jedino što je sigurno do sada jest da će se misija odvijati u okviru NATO-a, a njegov glavni tajnik Javier Solana već je rekao da se čini da je 30.000 vojnika najrealnija radna postavka. U sjedištu Atlantskoga saveza pozvani su stručnjaci da, već od početka ovoga tjedna, opet žurno aktualiziraju sve planove i scenarije razmještanja tih snaga, a izrađeni su ljeti 1998., poslije prve eksplozije nasilja u toj jugoslavenskoj pokrajini. Europa, koja je preuzela političku inicijativu, sada se nalazi u prvim redovima. Francuski predsjednik Jacques Chirac i britanski premijer Tony Blair dugo su raspravljali, a Njemačka i Italija brzo su izjavile da su i one spremne pomoći kako bi upotpunile 'mobilizaciju' kontaktne skupine (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Italija i Njemačka). 'Polazište za razmišljanje bio je relativni neuspjeh nedavno izvedenih zračnih udara protiv Iraka', kaže jedan europski diplomat. Uočljivo umoran, britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook uzviknuo je: 'Danas bombardiramo, a što radimo sutra? Hoćemo li istu pogrešku ponoviti i na Kosovu?' Rezultat: uvjereni u nužnost stvaranja zajedničke strategije, Pariz i London, koji se već nalaze među glavnim silama koje su poslale svoje vojnike u SFOR, u Bosnu, sada su spremni biti uzor i staviti na raspolaganje dodatne vojne snage. A SAD? Arhitekt Daytonskog mirovnog sporazuma i stvaratelj prvog prijelaznog plana pozorno prati velike pokrete svojih saveznika. Predsjednik Clinton je u ponedjeljak okupio svoje najvažnije savjetnike kako bi s njima raspravljao o mogućnosti razmještanja kopnenih snaga, ali je ministar obrane William Cohen bio vrlo jasan: 'Europa mora preuzeti glavni dio tereta takve operacije, a američko sudjelovanje mora biti što je moguće manje'. U Kongresu s republikanskom većinom imaju, istina, druge brige na umu, a bosanski presedan, gdje su američki vojnici trebali ostati samo godinu dana, dodatno komplicira zahtjev za dodavanjem snaga za Kosovo. U kuloarima Pentagona šapuće se da bi Washington čak i mogao biti spreman staviti pod strano zapovjedništvo vojni kontingent koji bi bio upućen u tu srpsku pokrajinu, ali pod uvjetom da cjelokupne snage i dalje ostanu pod zapovjedništvom vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi, američkoga generala Wesleya Clarka. Iako su požurivani zbog kalendara političkih događaja, razgovori u NATO-u bit će dugi i naporni. Saveznici i dalje više pozornosti posvećuju svojim povlasticama nego činjenici da treba uspostaviti nekakvu ravnotežu snaga između Srba i Albanaca. No, ako pokus iz Rambouilleta uspije, morat će se brzo raditi, ako konje ne želimo zaustaviti usred blatne kaljuže. 'Dovođenjem zaraćenih strana pod maksimalni pritisak, prisiljavajući ih na sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji koja se održava ovoga vikenda, europske su države spektakularno preuzele diplomatsku incijativu', dijagnosticira jedan stručnjak kontaktne skupine. 'Ali od sada moraju dokazati da se mogu pozabaviti i vojnim dijelom problema. Radi se o njihovu identitetu i o njihovu kredibilitetu. Emancipiranje, makar djelomično, od američkoga tutorstva, i potvrđivanje autonomije pri sastavljanju mirovnih snaga sigurno bi bila velika europska premijera i zaokret u usporedbi s bolnim iskustvima s početka sukoba na području Jugoslavije. Hoće li i Rusija dati svoj doprinos? Javier Solana to žarko priželjkuje. Kremlj je oprezan, i prednost daje svojim mrežama gdje ima najjači utjecaj: u UN-u, u OESS-u, a svaki razgovor o tome izbjegava govoreći da je 'još prerano za to'. Ali Zapad podsjeća na to da je Jeljcin žurno prihvatio poziv da i on dade svoj doprinos u Bosni. I da Moskva neće propustiti sličnu prigodu u nastojanju da produlji svoju nazočnost na Balkanu"... - piše Edouard van Velthem. SRBIJA NEDELJNI TELEGRAF 3. II. 1999. Stožeri verifikatora postaju prihvatni centri KFOR-a Miloš Antić piše: "Umirovljeni generali, časnici i obavještajci iz više zapadnoeuropskih zemalja i Amerike, a ponajprije iz Engleske, Francuske i Njemačke, koji su na Kosovu i Metohiji u okviru misije OESS-a, već su odredili lokacije na Kosovu gdje se trebaju iskrcati i stacionirati NATO trupe. Njihov dolazak moguć je na dva načina: kao jamci provedbe eventualno postignutog sporazuma za rješavanje privremenog statusa Kosova ili kao 'interventne snage' za razdvajanje sukobljenih strana na Kosovu. To za NT otkriva jedan visoki vojni časnik verifikacijske misije OESS-a na Kosovu. Prema njegovim spoznajama, 'plan dolaska NATO trupa na Kosovo' ima dvije varijante s puno podvarijanata. U slučaju neuspjeha mirovne inicijative kontaktne skupine i rasplamsavanja oružanog sukoba na Kosovu, prethodnica NATO snaga, koja u obliku određenoga broja verifikatora već boravi na Kosovu, predložila je planerima NATO da, poslije zračnih udara, računaju na angažiranje oko sto tisuća vojnika. Broj bi se smanjivao s vremenom, nakon što bi sukobljene strane bile razdvojene na sigurnu udaljenost. U takvoj situaciji, tvrdi isti izvor, minimalni broj NATO vojnika ne bi smio biti manji od 36 tisuća ljudi, a koji bi cijelo vrijeme imali potporu iz zraka. Druga varijanta, ona koja predviđa sporazum u Parizu o privremenom trogodišnjem razdoblju, podrazumijeva ulazak 'najmanje 20 tisuća NATO vojnika, ne računajući ruski kontingent, kao i one NATO snage koje bi se morale rasporediti u Albaniji kako bi spriječile dotok oružja i streljiva za OVK na Kosovu. NATO trupe za Kosovo zvale bi se KFOR i njihovu okosnicu u oba slučaja činili bi američki vojnici. (...) Mora vam biti jasno, bio je izravan u jednom trenutku naš sugovornik, da je verifikacijska misija OESS-a na Kosovu praktički na terenu već pripremila određenu infrastrukturu za prihvat NATO vojnika. Podsjetio je kako pet regionalnih centara ove misije OESS (Priština, Kosovska Mitrovica, Peć, Prizren i Gnjilane), s nekim isturenim odjelima (Podujevo, Vučitrn, Glogovac, Srbica, Klina, Đakovica, Uroševac, Mališevo) nisu ništa drugo do "prihvatni centri" za dolazak NATO vojnika.(...)"