RDW-KOSOVO-KOMENTAR-2-2

NJEMAČKI RADIO - RDW 2. II. 1999. Kosovska kriza - Zapad ovoga puta ozbiljan u prijetnjama? Autor: Bernd Johann "Stvarno se čini kao da se međunarodna zajednica ovoga puta uspjela dogovoriti o zajedničkom diplomatskom smjeru za rješenje krize na Kosovu. Konačno se može prepoznati neki konkretni vozni red za pokretanje mirovnih pregovora. Time se već puno dobilo. Jer dosad su vojne prijetnje NATO-a u određenoj mjeri lebdjele u zrakopraznom prostoru. Valja samo podsjetiti na to da su već sredinom siječnja dvojica NATO-ovih generala visokoga ranga poslana u Beograd bez političkog koncepta - kod jugoslavenske su vlade naišli na hladnokrvno odbijanje. Nemoć međunarodne zajednice nije mogla jasnije doći do izražaja nego u formulaciji koju je ona ponavljala poput litanija: Zapad pojačava pritisak. I sada Zapad pojačava pritisak na sukobljene strane na Kosovu. Ali ovaj put ostavlja dojam odlučnosti. I čini se kao da su svi relevantni sudionici složni. Međunarodna kontaktna skupina za Balkan, NATO i Ujedinjeni narodi s glavnim tajnikom Kofijem Annanom na čelu bacili su svoju zajedničku težinu na vagu kako bi Srbe i Albance doveli za pregovarački stol. Također se čini kao da je u istom čamcu i Rusija, koja je u prošlosti stalno u korist Beograda sprječavala odlučniji način ponašanja u balkanskoj politici - iako moskovski ministar vanjskih poslova upozorava kako nije postavljen nikakav ultimatum. Naravno da je sumnja opravdana: koncept koji bi mješavinom političkog i vojnog pritiska trebao dovesti do rješenja sukoba nije ništa novo. I ni u kojem se slučaju ne smije isključiti mogućnost da ovi predviđeni mirovni pregovori propadnu ili da možda do njih čak uopće i ne dođe. Ali u usporedbi s onim prijašnjim, jedna odlučujuća razlika bode u oči: Prvi put međunarodna zajednica u odnosu prema sukobljenim stranama nastupa s konkretno utvrđenim rokovima. Unutar tjedan dana Srbi i Albanci bi se trebali sastati i početi pregovarati, a zatim u dva daljnja tjedna moraju doći do prijelaznog rješenja za autonomiju na Kosovu. Postavljen je strogi terminski plan po uzoru na Daytonske pregovore za Bosnu, a time i mehanizam na kraju kojega bi morao stajati neki politički uspjeh. U suprotnom ostaje samo opcija vojnog iznuđivanja mira, kako bi se spriječila humanitarna katastrofa koja bi mogla uslijediti kad se počne topiti snijeg. Zbog toga je ispravno što je NATO izgovorio jasnu prijetnju Beogradu i kosovskim Albancima. Sve sada ovisi o tomu hoće li britanskom ministru vanjskih poslova Robinu Cooku u njegovoj misiji u kriznom području ovoga tjedna uspjeti da sukobljene strane obveže na prihvaćanje zaključaka kontaktne skupine. Ako se pretpostavi da bi sukobljene strane mogle djelovati racionalno, sve konačno govori u prilog sljedećem: ni jedna od dviju strana ne može dobiti ovaj rat. Vojska kosovskih Albanaca nije dorasla nadmoćnijim srpskim jedinicama. Srbi pak neće moći spriječiti terorističke akcije i provokacije albanskih boraca. Obje strane precjenjuju svoje pozicije: Albanci, koji se još možda nadaju da bi se NATO mogao uvući u neki 'oslobodilački rat' sa Srbima; vodstvo u Beogradu koje se oslanja na to da se Sjevernoatlantski vojni savez na kraju ipak boji vojnog angažmana. Obje strane, i Albanci i Srbi, mogli bi se kobno prevariti. S obzirom na predstojeće svečanosti u povodu 50. obljetnice, NATO si jedva može priuštiti gubljenje vjerodostojnosti. Ali zajedničkim nastupom NATO-a, glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i kontaktne skupine pritisak na sukobljene strane dobio je novu dimenziju. Napori za pronalazak političkog rješenja i dalje će ostati posao koji će odmicati puževim korakom. Političarima na Kosovu sklonim nasilju sada se ne smiju više otvoriti nikakva vratašca za uzmak. Mir u Bosni, iznuđen pregovorima u Daytonu nedvojbeno stoji na klimavim nogama. Ali tamo se bar više ne gine. Kad se to uzme u obzir, ipak bi Bosna mogla biti primjerom za Kosovo. (RDW)