NJ28. I. DIE ZEIT: MONETARISTIČKI RECEPT NIJE PRAVO RJEŠENJE ZA ISTOČNU EUROPU

NJEMAČKA DIE ZEIT 28. I. 1999. Slobodan pad u tržišnu privredu "Sedamdesetih godina 17. i 18. stoljeća revoltirane vojske seljaka krenule su s ruba ruskog imperija u smjeru Moskve, paleći usput seoska imanja i zaposjedajući privatne zemljišne posjede. Poduprta općim nezadovoljstvom, pobuna je poharala nemoćne pokrajinske uprave poput požara. Donski kozak Razin vodio je pravi privatni rat protiv glavnoga grada. Emeljan Pugačov, divlji stepski helot, uživao je čak među svojim sljedbenicima status pravog cara. Te su marševe zaustavili tek pravi vojni pohodi, a vođe pobunjenika smaknuti su u Moskvi. No, bjesomučna borba Pugačovljevih seljaka za vlastitu sudbinu razorila je tada pomodnu iluziju da je Rusiju moguće brzo modernizirati uz pomoć prosvjetiteljstva. Prošlog su tjedna tisuće nasilnih rumunjskih rudara marširale s ruba južnih Karpata u smjeru Bukurešta. Ljevičarski fašistički politkriminalac Miron Cozma, koji u otpisanoj rudarskoj regiji doline Jiu uživa status kralja, vodio je od mjesta do mjesta sve veću gomilu ljudi, ostavljajući za sobom krvav trag. Poduprta općim nezadovoljstvom, bijesna je gomila svladala smućene rumunjske policijske snage. Strahujući od masovnih nemira, rumunjska je vlada tek u posljednjem trenutku smogla snage da rudarima zaprijeti otvorenom oružanom borbom s 80 tenkova, zaustavivši ih potom ustupcima. Proteklih su dana tisuće poljskih seljaka slijedile militantnog seljačkog vođu Andrzeja Leppera, blokirajući ceste širom Poljske. Odsjekli su Varšavu od Bruxellesa, prekinuli promet roba između zapadne i istočne Europe. Željeli su zaustaviti dotok jeftinih, državno subvencioniranih, uvezenih poljoprivrednih proizvoda iz EU, koji ugrožavaju njihovu egzistenciju. 'Nemamo nikakvih šansi - mi smo životinje, stjerane u kut', žali se novi seljački Walesa. Mamurluk odjednom prispodobljuje siromašnije slojeve u Poljskoj i Rumunjskoj s bremenskim gradskim glazbenicima. Dosada su dvije najveće zemlje istočnog dijela srednje Europe dobivale sasvim različite ocjene. Poljska je dinamičan čelni kandidat za članstvo u EU, a Rumunjska fenjeraš u drugom redu kandidata. Ni očajni poljski seljaci ni rumunjski rudari, koje su bivši Ceausescuovi gojenci notorno zloupotrijebili za protureformske demonstracije, nisu dosad tvorili agitatorski ansambl. No, bijes, koji ovih dana povezuje njihove nastupe, razoran je. Uništava posljednje nade da je istočni dio srednje Europe moguće brzo i mirno modernizirati monetarističkim receptima. Kad se prije jednog desetljeća počela temeljito mijenjati poslijeratna sudbina Europe, Francis Fukujama nije bio jedini kojega je slom komunizma ohrabrio na poruku da je dostignuta 'završna točka u ideološkoj evoluciji čovječanstva'. Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i američka vlada propagirali su neku vrstu kraja gospodarske povijesti. Neoliberalizam i slobodna trgovina uskoro će pridružiti istočnoeuropske države zapadnoj pobjedničkoj povorci, tvrdili su. Šegrtima kapitalizma propisivana je šokterapija i radikalna tržišna orijentacija, poduprta financijskom pomoći. Nakon propasti socijalističkih planskih privreda, slijedeći monetarističke udbženike, država općenito i socijalna država konkretno morale su se povući. Sanacija proračuna smatrana je čudesnim automatskim oružjem za borbu protiv nekadašnjeg opskrbnog mentaliteta. Što je brže državno vlasništvo završavalo u privatnim rukama, to je bolje trebala funkcionirati tržišna privreda. Nikoga nije zanimalo u kojoj je mjeri takav tempo temeljitog preokreta bio poželjan ili ostvariv za društvo. Često postsrednjovjekovni način života i radne strukture - ponajprije u Bugarskoj, Rumunjskoj i Albaniji - potpuno su zanemareni. Zapadni su Europljani neumorno podsjećali na uspješan brz proces oporavka u Španjolskoj i Portugalu. Pritom su zanemarili samo činjenicu da u tim zemljama nije trebalo prevladati plansku privredu već razbiti okoštale političke strukture i osloboditi postojeću tržišnu privredu državnih okova. Nije bilo vremena za zaštitu stanovništva istočnoeuropskih država. Trebalo je temeljito liberalizirati gospodarstvo - tek tada dopušteno je rješavanje socijalnih zadaća. To je nužno ostalo tek puko obećanje. U socijalističkom sustavu zdravstveno i mirovinsko osiguranje podmirivala je država i državna poduzeća; nije postojao izdvojeni socijalni sustav. Čak ni proces transformacije, koji bi razboritije vodio računa o postojećim društvenim pretpostavkama, ne bi još ni danas stvorio državne ekonomije, dovoljno jake da uspješno potisnu siromaštvo i bijedu. No, drastično smanjenje državnih zadaća i izdataka, nametnuto istočnoj Europi, istodobno je spriječilo vlade da se pozabave strukturnom reformom, prilagođenom uvjetima u njihovim zemljama. Promicanje tehnologije i osnivanje malih i srednjih poduzeća nisu dobili gotovo nikakve šanse. Stoga su danas poljski seljaci i rumunjski rudari usprkos svim političkim i civilizacijskim razlikama u istom položaju. Ni za njih ni za njihovu djecu nema alternative na tržištima rada ni utočišta u gradovima. Zapadni su mediji u svojim izvješćima o nemirima u Rumunjskoj stavljali težište na činjenicu da su rudari - koji su već ranije u znak potpore postkomunistima marširali kroz glavni grad, mlateći prolaznike - prokuljali iz Karpata poput Drakulina čopora kako bi spriječili predsjednika Constantinescua koji želi zatvoriti nerentabilna poduzeća, što je trebalo već odavno učiniti. Richard Swartz skovao je u 'FAZ-u' sljedeću rečenicu: 'Slobodna tržišna privreda ne dopušta bušenje podzemnih hodnika samo radi bacanja novca u probušenu rupu'. Zanemarimo li činjenicu da slobodna tržišna privreda već dugo dopušta da milijarde maraka budu zaorane u njive EU i bačene na dokove nekonkurentnih njemačkih brodogradilišta, u slučaju zatvaranja nerentabilnih poduzeća postavlja se sasvim drugačije ključno pitanje. Naime, kako zadati građanima istočnoeuropskih država nove reforme ako te države bez financijskih sredstava ne mogu ponuditi prekvalifikacije, pomoć u prijelaznoj fazi, radna mjesta ili potporu za nezaposlene? I kako, molim lijepo, provesti ubrzanu privatizaciju u zemlji poput Rumunjske, koja gotovo i nema kompetentnih knjigovođa, analitičara proračuna, manadžera prodaje, stručnjaka za marketing i financije? Nedostatna privatizacija nije jedini razlog izostanka inozemnih ulaganja koje je MMF nekada obećavao kao manu s neba. Nedostaju i industrijska kultura, infrastruktura i prodajna tržišta. Inozemna ulaganja u Rumunjskoj dosegnula su 1997. najnižu točku od samo oko 300 milijuna maraka, a inozemni dugovi koje ove godine valja podmiriti dosegnuli su rekordnu vrijednost, proždirući gotovo polovicu državnih prihoda. Rumunjska, koja je do 1989. prakticirala Ceausescuovu inačicu zrelog staljinizma, zapravo je trebala početi tamo gdje je krajem pedesetih godina počela Mađarska: sa sasvim polaganim oslobađanjem cijena i polaganom izgradnjom malog obrta. Doduše, kotač povijesti nije moguće vratiti unatrag, ali skokom naglavce u slobodnu trgovinu te su zemlje izgubile i tradicionalnu stabilnost. Čak i prvih pet kandidata za EU - Mađarska, Poljska, Estonija, Slovenija i Češka Republika - kojima je bruxellesko Povjerenstvo u međuvremenu priznalo 'funkcionalnu tržišnu privredu', prisiljeno je na neprekidno balansiranje. Balansiraju između stalne stabilizacije proračuna nakon prijama u EU i kriterija za kredit MMF-a s jedne i rastućih socijalnih napetosti s druge strane. Prije poljskih seljaka svoje su konje u zaprežna kola već upregnuli ratoborni mađarski seljaci. Oni namjeravaju i ponovno demonstrirati: u Mazoviji, u pusti, u Vlaškoj. Posvuda raste deficit u vanjskoj trgovini i padaju državni prihodi. Posebno uspješne reformske zemlje konkuriraju poreznim povlasticama radi pridobivanja inozemnih ulagača, što dodatno isušuje javne službe i izaziva siromašenje sve širih slojeva stanovništva. Tako se opće nezadovoljstvo okreće protiv glavnih gradova. Kolone rumunjskih batinaša iz rudarskih naselja u dolini Jiu posvuda su izazivale strah. No, sada im mnoga mjesta kliču, a seljani i sami počinju nasrtati na policijske snage. Predodžba o središtu kao neprijatelju sve se više učvršćuje. Mlada elita, koja zapadne posjetitelje tako dojmljivo uvjerava u svoju spremnost na reforme, okretna je i susretljiva. Pred zapadnim trgovinskim predstavnicima i financijskim institucijama često se prikazuju sjajni talenti. No, monetaristička reformska strategija polučila je također da ti talenti više promiču zapadne interese nego svoju vlastitu zemlju. Periferija iskušava ustanak. Milijuni ljudi u istočnoj Europi opiru se nastojanju Zapada da ih svrsta u kategoriju čiji je njemački naziv upravo proglašen negativnom rječju godine 'stari kadrovski teret'. Tko je na istoku uvršten u tu kategoriju, nijedna ga mreža više neće uzdići na površinu. No, ti dramatično porasli socijalni posljedični troškovi dosad su tek rubno spominjani u izvješćima EU o reformskim zemljama. Razmišljanje o nedostacima monetarističkog koncepta reforma za istočni dio srednje Europe nije čak još ozbiljno ni započelo", naglašava Christian Schmidt- Haeuer.