AVVENIRE 20. I.- O INTERVENCIJI NA KOSOVU

ITALIJA AVVENIRE 20. I. 1999. Zaštita civila apsolutni je prioritet "Nedvojbeno bi bilo pojednostavljujuće i površno (uz to neproduktivno i opasno) odgovornost za kosovski sukob pripisati samo jugoslavenskoj vladi. Albanski separatisti, a ponajprije njihovo oružano krilo OVK i sama vlada u Tirani, nisu izuzeti od krivnje za to što se u autonomnoj pokrajini koja pripada republici Srbiji nije iskreno nastojalo postići mir. Činjenica je, međutim, da Miloševićeva vlada u potpunosti snosi mučan teret niza pokolja nenaoružanih civila, koji uistinu (...) svijetu želi objaviti da će, budu li se Miloševiću dale slobodne ruke, ovaj kosovski prizor koji ćemo morati gledati biti mnogo gori čak i od bosanskog ubijanja. Bilo kakvo promišljanje o potrebi vojne intervencije NATO-a treba stoga početi od toga, od svijesti da posredovati ne znači dati konačne presude o krivnji samo Jugoslavije, ni prešutno zajamčiti odcjepljenje Kosova. Intervenirati, što je brže moguće, znači jednostavno zaustaviti pokolj civila, žena i djece, kojega beogradske policijske snage sustavno provode nad velikom većinom kosovoskog stanovništva, 'krivoj' za to što pripada albanskom narodu. Zaustaviti istrjebljenje i zaštiti nenaoružane, to je kriterij u čijem svjetlu treba procjenjivati moguću intervenciju o kojoj se raspravlja u ovim trenucima. Sve što ne ide u ovom jednostavnom smjeru riskira da objektivno postane sudionik u akcijama ljudi srpskih specijalnih snaga. Jasno, ostvarivanje jedne kopnene vojne akcije, koja ne bi bila toliko usmjerena na raspoređivanje snaga između dviju bojišnica (koje zapravo ne postoje), već na zaštitu civilnog stanovništva (srpskog il albanskog, kojeg bilo) podrazumijeva da smo spremni preuzeti mnogo veću gospodarsku, vojnu i političku obvezu od one koju bi tražilo bombardiranje srpskih vojnih ciljeva na Kosovu i drugdje. Jedne tako sastavljene snage riskirale bi da si put moraju prokrčiti borbom ili da se moraju uteći korištenju oružja u postizanju svojih ciljeva. One bi stoga morale biti kvalititivno i kvantitativno vjerodostojno odvraćajuće, čak i u većoj mjeri nego pri prvom razmještaju IFOR-a u Bosni. To zasigurno traži određeno vrijeme za njihovo organiziranje, no istina je i to da bi kontingent razmješten u Makedoniji za zaštitu promatrača OESS-a, mogao u međuvremenu zauzeti položaje, uz pomoć primjerene zračne potpore. Sigurno bi akcija jednih takvih 'zaštitnih snaga' mogla postaviti više problema glede međunarodnog prava, i, konačno, pošto bi morala krenuti iz Albanije ili Makedonije, opasnost od proširenja sukoba ne može biti prešućena. No barem njezini ciljevi ne bi mogli biti krivo protumačeni, a to nije malo. S druge je strane istina i to da bi 'najjednostavnije' kirurško bombardiranje pravno bilo kršenje srpskog suvereniteta, i uključivalo bi rizik eskalacije, a i vrlo vjerojatno ne bi ostvarilo cilj zaustavljanja etničkog čišćenja na Kosovu. Suočen s bombardiranjem Milošević bi mogao pokušati reagirati sa svojim obrambenim snagama (nastavljajući stalno podizanje napetosti u regiji, što se čini da je njegov prozirni plan), ili još jednom se pretvarati da igra ulogu stabilizatora na Balkanu, zaustavljajući pokolje na neko vrijeme. Treba kazati da Washington nije izuzet od poneke krivnje utoliko što je Miloševiću priznao takvu ulogu, katkad i s pretjeranim optimizmom (pokazujući jako loš osjećaj za realizam). No čini se da se u Washingtonu vjetar promijenio i da nastupa jedan oštriji odnos spram beogradskog despota, čiji se profil, ne slučajno, sve češće izjednačuje s onim Sadama Huseina, koji je Clintonovoj vladi prava mjera 'apsolutne političke izopačenosti'. Miloševiću treba vrlo jasno obznaniti da se ne treba zannositi kako je on neizbježan sugovornik, što god da činio (odnosno, kada sustavno krši potpisane sporazume), jer se mogu naći i drugi sugovornici (i pomoći im da ojačaju), upravo stoga što Srbija nije Irak, unutar srpskog društva i među mnogim protivnicima ovog malog ilirskog diktatora. Sigurno je da je Beograd upravo u ovim dramatičnim trenucima našao neočekivanu pomoć u izjavama Fischera (njemačkog 'zelenog' ministra vanjskih poslova), koji, izgleda, smatra da nisu iscrpljene sve mogućnosti za mirotvorno posredništvo. Stajalište koje je zauzeo Bonn toliko je iznenađujuća, koliko i potpora koju je 'crveno-zelena' Njemačka dala angloameričkim napadima na Bagdad, prije tek nekoliko tjedana. Bilo da se o radi Europskoj uniji, NATO- u, ili Balkanu, čini se da novi upravitelji Bonna (a budući Berlina) ne žele propustiti niti jednu priliku da požalimo za Kohlom i njegovim saveznicima liberalima. Kao i obično, Europa djeluje nesposobna naći onaj minimum usklađenosti u vanjskim politikama i obrani kojega svi prizivaju (općenito kako bi 'opravdali' svoje ograđivanje od akcija u koje su sa Sjedinjenim Državama uključene ostale europske zemlje), no koja se ne pojavljuje na vidiku.", piše Vittorio E. Parsi