DNEVNI PREGLED BR. 1 - 4. SIJEČNJA 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 3. I. 1999. Oporbu povezuju jedna jedina rečenica: 'Svim sredstvima protiv HDZ-a' - rekao je među ostalim Ivić Pašalić s kojim je razgovarala Linda Miliša. "Dr. Ivić Pašalić, Predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku i potpredsjednik HDZ od veljače '98. i 4. općeg Sabora HDZ-a, u javnosti slovi kao 'drugi čovjek Hrvatske', 'čelnik HDZ-ove desne frakcije', 'osoba od najvećeg Predsjednikova povjerenja' koje nije poljuljao ni najveći bankarski skandal u Hrvatskoj, afera 'Dubrovačka banka' uz koju se vezivalo njegovo ime. Predsjednikovo povjerenje u Ivića Pašalića nije poljuljano ni aferama s obavještajnim službama gdje mu se također pripisivala glavna negativna uloga. Iznijete ocjene Ivić Pašalić naziva paušalnim i politikantskim koje su 'neprestanim ponavljanjem u pojedinim tiskovinama zaživjele kao stvarnost, makar sa stvarnošću nemaju veze'. Nije, kaže, drugi čovjek u državi. S aferom 'Dubrovačka banka', kaže, 'nema veze'. 'Taj će se slučaj riješiti na sudu', kaže Ivić Pašalić koji je tužio predsjednika uprave 'Dubrovačke banke' Nevena Barača nakon što je ovaj javno ustvrdio da petorica ortaka, vođeni Ivićem Pašalićem i Miroslavom Kutlom, banku namjeravaju preuzeti bez ijedne vlastite kune. Za rujansku aferu SIS-a koju su javnim istupima otvorili HDZ-ovci Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić, Ivić Pašalić tvrdi da je riječ o 'političkoj konstrukciji iza koje ne stoji ni jedan argument, samo želja jednog moćnog kruga ljudi iz redova HDZ-a'. 'Ti su se ljudi htjeli obračunati sa mnom', tvrdi Ivić Pašalić, dodajući kako će i afera SIS imati sudski epilog. Predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku vjeruje u ponovnu izbornu pobjedu HDZ-a. Ne vjeruje istraživanjima javnog mišljenja po kojima njegova stranka gubi na popularnosti i uvjerljivosti. Prema istraživanjima koja objavljuju hrvatski tjednici, Ivić Pašalić druga je najnepopularnija osoba u Hrvatskoj. 'To su političke ankete koje se slažu po političkim ukusima, narudžbama i prijateljstvima', komentira Ivić Pašalić. Ocjenjujući '98., kazat će kako je bila 'ekonomski mnogo uspješnija nego što to žele prikazati mnogi katastrofičari'. 'Sve što smo prošli dio je hrvatskoga gospodarskog puta, ukupne gospodarske i demokratske tranzicije koju, nažalost, nismo mogli izbjeći', rekao je gospodin Pašalić. Zna li Predsjednikov savjetnik kako teško živi prosječna hrvatska obitelj? Vjeruje da zna jer je, kazat će, i sam potekao upravo iz takve obitelji. 'I vjerujte da znam kako običan hrvatski čovjek živi... i iako je vaše pitanje u dobroj mjeri na mjestu, jer rad u kabinetima ljude odvaja od realnog, stvarnog života, ja sam se iskreno i istinski trudio, ne samo ne izgubiti tu vezu nego živjeti onim životom kako sam živio prije ulaska u politiku'. 'Kad je riječ o mojoj imovini ona je bez ikakvih bitnih promjena od dana kad sam ušao u politiku', rekao je Ivić Pašalić, napominjući kako stvari nisu katastrofične niti ih treba gledati u crno-bijeloj tehnici. 'Da, ljudi teško žive, to je točno. Postoji ne tako uski krug ljudi, kako se priča, sto-dvjesto obitelji koje žive dobro, naprosto to nije točno. Postoji jedan krug ljudi koji žive dobro. Recimo, ove je godine u Hrvatskoj, po mojim podacima, prodano oko 60 tisuća automobila od čega velik dio novih automobila. To pokazuje da nije taj broj ljudi koji si mogu priuštiti nekakvu imovinu tako malen, ili preko 100 tisuća ljudi odlazi ovih dana na skijanje... ne želim reći da svi žive dobro, ima ljudi koji žive loše, najugroženiji su umirovljenici i nezaposleni'. 'HDZ pažnju mora posvetiti upravo malim ljudima', kaže gospodin Pašalić. Na pitanje kako to misle napraviti, odgovara - 'Radit ćemo na rješavanju temeljnjih gospodarskih pitanja, u prvom redu smanjenju nezaposlenosti'. Ne misli da vlast uljepšava situciju u kojoj se nalazi država. 'Ne radi se o tome da se ljude vara, da im se stvari farbaju, radi se o tome da nema dovoljno spoznaje o potrebi kvalitetnijeg javnog komuniciranja', kaže Ivić Pašalić. Objašnjava kako kod vladajuće stranke ne postoji dovoljno znanja o važnosti komunikacije, a s druge strane, kaže, 'postoji fronta medija koja zrači agresijom prema vladajućoj stranci'. Upravo stoga Ivić Pašalić drži da ne stoje kritike kako u Hrvatskoj nema slobode medija. 'Ima je', kaže, 'više nego u mnogim takozvanim razvijenim demokracijama'. Govoreći o tiskanim medijima, kazat će kako 'smo tu na rubu nečega što nije demokracija već agresivna propaganda, ponekad i plaćena da radi protiv vlasti'. Kada je riječ o elektronskim medijima, kao član vijeća za telekomunikacije, istaknut će da u Hrvatskoj na lokalnoj i nacionalnoj razini postoji 115 radiostanica. 'Nemate primjera gdje postoji takvo bogatstvo lokalnih radiopostaja kao što je to u Hrvatskoj. Sam je gospodin Matković na jednom okruglom stolu kojega je organizirala Zaklada hrvatskog državnog zavjeta rekao da daleko više demokraciji pridonose lokalne radijske postaje nego televizija, na lokalnoj razini. Ako je to točno, a vjerujem da u jednom dijelu jest točno, onda je ova hrvatska vlast silno pridonijela demokratizaciji i elektronskih medija. Kad je riječ o televizijama, emitira negdje oko 15 lokalnih televizija, kad je riječ o Mreži, Mrežu nije ugasila vlast nego vlasnici zbog financijskih problema'. 'Govoreći kao član HDZ-a, imam temeljite rezerve prema sadašnjoj programskoj usmjerenosti HRT-a, temeljitih rezervi imam u odnosu na politički sadržaj i politički utjecaj poruka koje dolaze s HTV- a. Osim demokratizacije medijskog prostora, promjena izbornog zakona drugi je važni zahtjev kojim međunarodna zajednica uvjetuje hrvatski ulazak u europsko društvo'. Prema riječima Ivića Pašalića, vladajuća stranka spremna je 's oporbom razgovarati o zakonu u cjelini i tražiti najbolja rješenja, ali je HDZ protiv ukidanja liste za dijasporu'. Za odnos Hrvatske prema Federaciji BiH i Hrvatima u Bosni ključnim drži sporazum o posebnim odnosima. Očekuje da se aneksi na sporazum donesu u definiranom roku. Ističe sporazumom definirano rješavanje svih spornih pitanja konsenzusom. 'Federacija kao entitet u kojem su Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narod može funkcionirati jedino temeljem konsenzusa'. Govoreći o odnosima sa SAD neće se složiti s dijagnozom pogoršanja. 'Ne bih rekao da su se odnosi pogoršali, postoje problemi, postoji par incidenata, ali kada je riječ o ukupnim odnosima, ne bih rekao da je to na ukupne odnose imalo utjecaja, moja je procjena da će idućih mjeseci doći do poboljšanja odnosa Hrvatske i SAD'. Ivić Pašalić kaže da su učinjeni bitni i ohrabrujući koraci i misli da su poboljšani odnosi i u hrvatskom i u američkom interesu. Upitan na kraju da prokomentira aferu s prisluškivanjem novinara, rekao je da je ministar unutarnjih poslova priopćio kako 'nitko nije prisluškivan samo zato što je iz neke profesije, nego je prisluškivan u slučajevima kada se procijenilo da predstavlja dio sigurnosnog problema'. 'Nitko ne može biti zaštićen svojom profesijom ako iz bilo kojeg razloga postane dio sigurnosnog problema, bili to novinari, pravnici, doktori ili bilo tko drugi'. U razgovoru za Glas Amerike gospodin Pašalić je potvrdio kako će vlast razmotriti suradnju s Haaškim tribunalom u slučaju podizanja optužnica protiv hrvatskih generala. 'U protekle dvije-tri godine haaški sud neravnopravno tretira događanja na ovim prostorima, politički se usmjerava, i ne pokazuje želju ni volju da se kazne agresori na Hrvatsku niti zločini počinjeni nad Hrvatima u Hrvatskoj i BiH', kaže gospodin Pašalić, ističući potrebu da to pitanje razmotri i Hrvatski državni sabor. 'Nakon svega što se dogodilo u Hrvatskoj, nakon zločina, agresije, okupacije, a sukladno Ženevskim konvencijama, gdje stoji da je pravo zemlje da uspostavi svoj suverenitet i teritorijalni integritet sredstvima koja stoje na raspolaganju. U tome vidim ključne argumente koji priječe haaškom sudu da hrvatske generale, koji su bili ključni čimbenici u oslobađanju Hrvatske, zove u Den Haag'. Na kraju razgovora ističe kako će se u idućoj godini zalagati za bolji dijalog na hrvatskoj političkoj sceni. 'Kad je riječ o opoziciji, držim da je problem što se povezuju na jednoj jedinoj rečenici - 'svim sredstvima protiv HDZ-a' - a to vodi u konfrontaciju, bipolarizaciju i u konačnici i u dvostranačje hrvatske političke scene što za razvoj demokracije u Hrvatskoj nije dobro'. Ivić Pašalić nada se da će iduća godina biti bolja. Osobno će se, kaže, zalagati za bolji dijalog. 'Budućnost je u koalicijama, a da bi one bile moguće potrebno je prevladati sindrom neprijateljstva koji postoji u hrvatskom političkom životu', kaže savjetnik hrvatskog Predsjednika za unutarnja pitanja Ivić Pašalić". (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. I. 1999. Sa Slobodanom Šnajderom, dramskim piscem, kolumnistom Novoga lista i odbijenim intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca razgovarao je Frano Cetinić - "Gospodine Šnajder, u Njemačkoj prije mjesec dana postavljena je na scenu praizvedba Vašeg najnovijeg teksta 'Nevjesta od vjetra'. Trenutačno se Vaš komad 'Zmijin svlak' igra u Kopenhagenu, Varšavi, M?ellheimu, a sprema se idućeg mjeseca i u Krakovu. Isti je već igran u Norveškoj, Italiji, Irskoj i Austriji. U Francuskoj bio je komad 'Ines i Denis'. Unatoč ovim nesumnjivim međunarodnom uspjesima, hrvatski ministar kulture nije potvrdio Vaše imenovanje za intendanta HNK 'Ivan Zajc' u Rijeci, i to, kako je rečeno, iz profesionalnih razloga. Gospodine Šnajder, ima li hrvatska vlast neke vrlo visoke kulturne standarde koje, eto, ne zadovoljavate ili je riječ, u 'aferi Šnajder', o nečemu što s kulturom nema ni dalekih asocijativnih veza? = Ovo drugo je, naravno, istina. Znate, meni osporavaju u odbijenici gospodina Biškupića profesionalne vrline, iskustvo. U toj jednoj zemlji koja ima, na primjer, ministra vanjskih poslova koji je liječnik... - Za dijabetes. = On je sigurno dobar liječnik za dijabetes, ali je sasvim izvjesno da zna nerazmjerno manje o vanjskih poslovima što se, uostalom, i vidi iz stanja vanjskih poslova moje domovine, no što ja znam o teatru. A eto, čini se da je teatar nerazmjerno važniji od vanjskih poslova, pa se onda, da bi se postalo intendant u Hrvatskoj, mora donijeti neko zlatno runo ili izvesti neki od Heraklovih podviga. Nitko ne kaže, doduše, koji su to podvizi i gdje je to zlatno runo, a kad bi mi oni to rekli, ja bih ga možda i donio. Dakle, bit će da je istina ovo drugo, da se radi o jednoj političkoj igri moći preko mojih leđa. Da se obračunavaju politika, ona od danas - koja je, kao što znate, da bi bila politika od danas zakupila i cijelu prošlost, kolonizirala - s ovom politikom koja će ipak doći sutra, u dvije riječi, to je spor. Kultura je tu, a i ja, moram reći, u drugom planu i, dakle, 'slučaj Šnajder', ima naravno neke svoje konotacije. I ja se, dapače, borim za te vlastite konotacije, pa se u tom smislu borim da 'slučaj Šnajder' bude 'slučaj Šnajder', a ne 'slučaj Linić' ili 'slučaj Tuđman'. Radi se, dakle, o relaciji dviju sučeljenih politika, o tome ne treba sumnjati. Radi se, u dvije riječi, o kažnjavanju oporbene situacije, kako to veli naš vlasnik, koja je u Rijeci. - Međutim, od Tuđmanova dolaska na vlast, to pamtimo i dugo ćemo pamtiti, ni jedan Vaš komad nije izveden na sceni. Ipak je riječ o nekom dubljem bojkotu, razlozima koji mi nisu posve jasni. = Meni su oni posve jasni. Nas je, da tako kažem, na izborima dobila jedna vlast koja ne razlikuje neprijatelje i protivnike. Bez sumnje, ja jesam jedan prononsirani protivnik Tuđmanova režima, i to od prvoga časa. Ja sam shvatio da nemam što tu tražiti i da Tuđman nije moj predsjednik. Da to što on govori, na to se ja ne palim i da gotovo o svemu mislim susprotno ili barem drugačije. No, ali ja nisam neprijatelj. Imamo jednu mladu ratničku demokraturu, kako bi rekao Matvejević, na vlasti. Doduše, sa starcem na čelu. Dakle, ona je u svim svojim manifestacijama starački mrzovoljna. Jasno je onda, da netko tko biva označen neprijateljem, ne može dobiti teatar. Ne može biti igran u teatrima koje financira država. Premda, nota bene, riječki teatar financira grad, pa ima neke perverzije u tome da me odbija država a ne grad. Grad, dapače, me je jako htio. No, ali ako je netko već neprijatelj kao što sam to ja, punih osam godina - lijep staž - pa ajmo onda, ako već nije interniran, bit će. - Recite mi na kakvu podršku nailazite, naročito Vaših kolega, imate li podršku... = Ono što u Hrvatskoj, pa ide to i šire od profesionalne javnosti (podrška je ovaj puta šira od struke), ono što u Hrvatskoj danas postoji kao javnost - to se diglo na zadnje noge. To je činjenica. To ne može, međutim, promijeniti odluku, jednu blesavu odluku jedne tvrdoglave, starački mrzovoljne vlasti, ali na neki način ipak signalizira i upućuje na neke sutrašnje promjene. - Očigledno još niste okajali grijehe za 'Hrvatskog Fausta'... = To je taj tamni predmet žudnje. Naravno, to se dakle drži grijehom. Ja sam se, na neki način, milijun puta javio za riječ i kad su me zvali i kad me nisu zvali, u temi koja se zove 'Hrvatski Faust'. Naravno da se ne mogu odreći... Odricati se svojih drama to bi bilo kao odreći se svoje djece. Odreći se kolumne ili političkih stavova to je kao kad bi netko tražio, evo, dat ću lijevu ruku. To jest po šerijatskom pravu za zločin, ali nije demokratski. - Evo, gospodinu predsjedniku Tuđmanu se bilo mnogo lakše odreći nekih svojih rukopisa. = Naravno, ali je zato ukrao rukopise nekih drugih ljudi koji baš možda nisu bili time jako sretni. - 'Afera Šnajder' poklapa se s krizom u Matici hrvatskoj - primjer časopisa 'Vijenac'. Što se kroz nju, zapravo, promalja kroz cijeli ovaj kulturni blok. = Pa, promalja da je nervoza vlasti sve veća. Vidite, kad gledate globalnu orijentaciju 'Vijenca', ona spada u neki fingirani konzervativizam. Dakle, orijentacija 'Vijenca' nije radikalna ni u kom smislu. Ona je, da tako kažemo, fingirani konzervativizam, i to je nešto što bi zapravo morala njegovati institucija kao što je Matica. Dakle, ako Matica hrvatska drži da je to radikalizam koji ne može podnijeti, to znači da je ta institucija stvarno besmislena. Kao što kažem, cijela kultura je samo transmisija represije. Kultura u Hrvatskoj ima sistem kao kod kibernetskog uključivanja i isključivanja, na gumb, kažnjavanja nepoćudnih. Kultura ne služi više ničem u Hrvatskoj, nego da označi i kazni nepoćudne ili nepodobne. - Da je Hrvatska u agoniji jednog režima, takva dijagnoza trebala bi u sebi uključivati i ekonomske i političke, ne samo kulturne determinante. Možemo li ući u tu malo širu frontu i govoriti i što se danas, s političkog stajališta, događa u Hrvatskoj? = Događa se, naravno, ipak, dakle ja sam u osnovi optimist. Može se govoriti o izgubljenoj bitci, ali ne i o ratu. Događa se ta promjena, rađa se javnost koja se rađa preko demokratskih punktova, dakle uistinu nezavisnog privatnog tiska. To, naravno, traje to ne ide preko noći, ali na neki način se Hrvatska, građanska Hrvatska budi. E sad, naravno, pitanje je koliko još posla ima. Ako radimo demokratski preobražaj Hrvatske, mi moramo doći do neke određene nulte pozicije. Ako ima nekih elemenata u javnom životu oko nas koji upućuju da bi nam trebala ona nulta, ona 'Stundenul', dakle sat nula - koji je u Njemačkoj nastupio 1945. - Dakle, u mnogo čemu smo u negativnim vrijednostima. = Apsolutno, mi smo ekonomski izgubili svaki priključak i ako vam netko kaže da se u Hratskoj sve promijeni ovaj čas, ovaj čas da se promijeni sustav i da se on zaista okrene tržišnoj ekonomiji i da se dogodi ono što se dogoditi neće, Hrvatskoj bi trebalo nekih deset godina da dođe do točke na kojoj je već bila. To je sumanuto, pa ja tih deset godina nemam, a i većina onih koji danas sa mnom žive u ovoj zemlji, pitanje je imaju li ovo vrijeme koje si Tuđman uzima, koje je uzeo, naravno. Dakle, treba jedno strahovito ubrzanje da se preskoči taj zaostatak. - Je li po Vama, gospodine Šnajder, ova hrvatska opozicija, kao opozicija kadra artikulirati te šire demokratske aspiracije? = Ja u to vjerujem. Ja vjerujem, zvalo se to oporbena šestorka ili nekako drugačije, da je moguće osmisliti jednu cjelovitu, transparentnu, socijaldemokratsku alternativu koja onda koalira sa srodnim strankama, sa svima , zapravo, koji nisu još desniji od HDZ-a. Dakle, ono čime se koalirati ne može, jer su to klonirane strančice koje služe tome da se vidi kako izgleda neprovjetrena podsvijest vladajuće stranke. Ljudi poput, crnokošuljaši, poput Đapića i sličnih, Gabelice, iznose ono što Tuđman ipak ne smije zbog međunarodne javnosti. Ali, oni svakako izriču ono što si Tuđman misli i što sanja. Dakle, s njima naravno ne, ali sa svima drugima socijaldemokrati moraju naći neku formulu koja će ih dovesti na vlast. Jako je smiješno kad se vladajući danas žeste što oporba govori o tome da želi osvojiti vlast. A što bi oporba trebala raditi, molim vas lijepo, pa ne radi se o mrkvi na tržnici. Pa, dakako, da se radi o vlasti, pa hvala Bogu. Pa i ja, naravno, radim to što radim da bih pomogao oporbi ili onom dijelu oporbe kojem vjerujem, da dođe na vlast, a nego što drugo". Iz tiska "Europa još nema ni svojih vojnika, ni svojih pjesnika, ni svojih domoljuba, no ona bi željela dovršiti s nacionalizmom koji je u dva posljednja stoljeća prouzročio 150 oružanih sukoba koji su odnijeli 80 milijuna života. Spomenute ocjene nalazimo u magazinu 'Nouvele Observateur' koji je, kao i svi mediji ovih dana, posvetio veliku pozornost Europi. Povod je, naravno, bilo uvođenje jedinstvene europske valute. U prilogu pod naslovom 'Jedinstvena valuta, godina 1., rađanje kontinenta', kaže se da je osnivanje EU pobjeda razuma. Prije osnivanja EU države su bile zasnovane na dominaciji, bile su osnovane upotrebom sile. Zapadna Europa je postupila na sasvim suprotan način - ona je pošla od sloboda, odnosno, zajedničke političke spremnosti. Zapadna Europa je, kako poručuje magazin 'Le Point' stvorila događaj koji će u čitavom svijetu promijeniti financijske, monetarne, ekonomske, političke, a možda čak i diplomatske parametre. Magazin zatim iznosi ocjene da je za uvođenje jedinstvene europske valute u određenoj mjeri zaslužno i njemačko ujedinjenje. Tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl napravio je ustupak Francoisu Mitterrandu tijekom pregovora o sporazumu iz Maastrichta. Kohl je, zapravo, želio pokazati francuskom predsjedniku da Njemačka neće dovesti u pitanje svoju europsku orijentaciju. Magazin objašnjava i praktičnu stranu uvođenja jedinstvene europske valute. Što se tiče pojedinaca i poduzeća, za njih će važiti pravilo ni-ni. Niti obveza da se koriste jedinstvenom europskom valutom, niti zabrana. Dakle, sami će odlučiti hoće li se koristiti eurom u svakodnevnoj upotrebi. Veliki broj državnih ustanova je odlučio da već od ove godine prihvati euro. Francuzi će, na primjer, već od 1. siječnja, moći plaćati porez i određeni broj usluga novom valutom. To je slučaj s računima za potrošenu električnu energiju i telefonske usluge. Pojedinci će, također, moći plaćati i račune u samoposluživanjima, ali pod uvjetom da posjeduju specijalnu čekovnu knjižicu. Što se tiče cijena, one će biti izražene u francuskim francima, s tim što će se prodavači moći odlučiti za dvostruko računanje cijena, što je već odavno slučaj". (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 2. I. 1999. Iz tiska "Najistaknutija tema današnjega tiska je uspostavljanje Europske monetarne unije i uvođenje zajedničke valute eura. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' to komentira na ovaj način: 'Nova zajednička valuta je korak integracije s najvećim posljedicama otkako je osnovana Europska gospodarska zajednica u 1958. godini. Države eura odrekle su se jednoga dijela svog suvereniteta i centralizirale novčanu i monetarnu politiku. Međutim, zajednička valuta je samo na prvi pogled gospodarska mjera; euro je zapravo politički projekt kojim se Njemačku neopozivo vezuje uz Europu i kojim se neopozivo ekonomskom zajednicom nastavlja integracijski proces. Europa se uputila na put bez povratka na kojemu mora uspjeti', zaključuje 'FAZ'. Berlinski 'Die Welt' primjećuje da je euro pravilan odgovor Staroga Kontinenta na brze promjene u svijetu, na globalizaciju iz koje se zajedničkim snagama može izvući više koristi nego na državnoj razini: 'Unatoč svim sumnjama, start eura je uspio. Ali euro ujedno postavlja na nov način stara pitanja: da li će iz zajedničke valute na kraju proizići i zajednička država Europljana? Očito je da euro sve članice stavlja pod pritisak da usuglase svoju gospodarsku i financijsku politiku. A da se gospodarskom suradnjom iznudi i politička, bila je strateška ideja utemeljitelja. Proširenjem Unije prema istoku predstoji još jedan projekt stoljeća. O njemačkoj vladi će ovisiti da li će se razmišljati i o cilju Europe. Euro je samo početak', zaključuje 'Die Welt'. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 1. I. 1999. Iz tiska "Na prvim stranicama je je početak novog doba - uvođenja zajedničke europske valute. Tako 'The Daily Telegraph' pod naslovom 'Želje za sretan novi euro' obilježava rođenje nove valute koja bi trebala donijeti političko ujedinjenje. Sličan naslov donosi i 'The Independent' - 'Euro je rođen kao nastojanje ministara da stvore i političku zajednicu'. 'The Timews' hladno ustvrđuje - 'San o euru' postaje stvarnost', dok 'The Guardian' jednostavno kaže 'Dobrodošli u Eurozemsku'. 'The Guardian' na prvoj stranici navodi uz fotografiju i riječi njemačkog kancelara Schroedera: 'Naša budućnost počinje 1999. godine. Euro je ključ 21. stoljeća. Završeno je doba državne fiskalne i ekonomske politike'. Budući da se Britanija ne nalazi među jedanaestoricom, predsjednik Europskog povjerenstva Jacques Santer je izjavio da razumije britansku vladu i njezina ministra financija, ali da se ne radi o pitanju da li će Britanija pristupiti zajedničkoj europskoj valuti već samo kada će to biti. 'The Independent' navodi da postoje dobri razlozi za uvođenje eura. Euro je već samim uvođenjem Europu sačuvao od azijske ekonomske gripe. Zemlje koje su uvele euro imaju minimalnu inflaciju i niske kamatne stope. Gospodarski stručnjaci stoga prognoziraju da će EU 1999. biti najdinamičnija regija na svijetu, naglašava list, ali postavlja pitanje što je činiti Britaniji koja nije član jedanaestorice. Postoje možda dobri ekonomski razlozi zašto i Britanija nikada nije željela euro, ali sada kada euro postoji, nama Britancima postavljat će se drugo pitanje - možemo li dozvoliti da budemo izvan svega toga, pita se 'The Independent". (BBC) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 3. I. 1999. Nova podjela rada za novi svjetski poredak "Poput braka, savez će trajati ako partneri zajedno rastu u iskustvima koja dijele. Tako je nedavna odluka NATO-a o traženju nove strateške zamisli mudra, želimo li da partnerstvo ostane čvrsto. Na svoju pedesetu obljetnicu - i s Europom koja je mnogo drukčija nego 1949. - krajnje je vrijeme da se savez ponovno osmisli", piše senatorica Kay Bailey Hutchison, republikanka iz Texasa. "Clintonovu vladu treba pohvaliti za početak toga procesa. A s obzirom na nedavne američke zračne napade u Iraku i mlitavo ohrabrenje naših europskih saveznica, sad je vrijeme za raspravu o novoj podjeli rada za novi svjetski poredak. Osim odanog i dragocjenog doprinosa Velike Britanije, operacija Pustinjska lisica bila je zapravo američka operacija za postizanje prekooceanskih ciljeva: onemogućavanja Sadama Huseina da rabi kemijska i biološka oružja za destabilizaciju područja Perzijskog zaljeva. Naše saveznice tvrde da ih to brine jednako kao i nas. Zapravo, početkom ovog mjeseca ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright predložila je NATO-u da jedna od novih misija saveza bude zaustavljanje širenja oružja masovnog uništenja; naše su saveznice taj prijedlog pozdravile. No kad se ukazala prilika da tu potporu dokažu djelima, one su žalosno podbacile. Očito je da su naše saveznice nespremne ili nesposobne pokrenuti vojnu operaciju potrebnu za obuzdavanje te prijetnje, u nedostatku jasne provokacije kakvu smo doživjeli u napadu na Kuvajt 1990. To je razlog zbog kojeg je tako važno da s našim saveznicama počnemo raspravljati, u prijateljskom okružju NATO-a, o tome što Sjedinjene Države mogu a što ne mogu učiniti za održavanje europske sigurnosti dok mi snosimo veći dio odgovornosti za očuvanje globalne stabilnosti. Primjerice, kako naši europski prijatelji od nas mogu očekivati da održavamo nerazmjerno velik broj vojnika na Balkanu (gotovo 10.000 Amerikanaca sad se tamo nalazi uz milijarde dolara troškova godišnje) kad također nagomilavamo velike snage u Perzijskom zaljevu, kao odgovor na prijetnje koje ugrožavaju sve nas? Sjedinjene Države potrošile su više od od 12 milijarda dolara za održavanje mira u Bosni. Od kraja operacije Pustinjska oluja u Perzijskom smo zaljevu potrošili polovicu tog iznosa na naoružavanja i povlačenja. Ispitivanje podjele rada u Europi i drugdje između Sjedinjenih Država i njezinih saveznica, vrijedna je rasprava nakon 50 godina uspjeha NATO-a kao uzajamnog obrambenog pakta. Savez smo osnovali da bi postigli sinergiju snage i diplomacije u postizanju zajedničkih strateških ciljeva, i to bi trebao biti temelj na kojem će savez nastaviti živjeti u sljedećem stoljeću. Na nesreću, međutim, naše su saveznice izgleda zapele u prekomjernoj ovisnosti o Sjedinjenim Državama. Nigdje to nije bilo očitije nego u Bosni, gdje se ubijanje nastavilo dok nisu stigle američke snage. Jedina sinergija koja danas postoji odnosi se na američki obrambeni proračun: američkoj potrošnji na obranu Europe od regionalnih prijetnja priključuje se američka potrošnja na rješavanje drugih globalnih prijetnja. U vrijeme kad imamo proračunska ograničenja, a naša vlastita vojska gubi svoje najiskusnije osoblje jer je preopterećena dužnostima i potplaćena, mi jednostavno ne možemo i dalje biti izloženi naletu troškova europske sigurnosti - posebno kad isti posao vršimo na globalnoj pozornici. Do travanjskog summita NATO-a 1999., zajednička europska valuta spojit će većinu naših saveznica u moćan blok zemalja sa združenim bruto domaćim proizvodom koji konkurira našem te s brojem stanovništva koje nadmašuje naš. Dok se summit približava, američki bi pregovarači trebali ohrabriti naše saveznice na razmatranje nove strateške zamisli koja europske članice čini prvenstveno odgovornim za sigurnost na kontinentu. Teško da se trebamo bojati neovisnog europskog obrambenog položaja tako dugo dok dijelimo ciljeve stabilnosti, demokracije i obuzdavanja diktatora poput Slobodana Miloševića. Amerika bi trebala pozdraviti Europu koja je potpuno sposobna braniti vlastite granice i vrijednosti. To bi omogućilo Sjedinjenim Državama da podnesu teret strateški vitalnih dužnosti poput održavanja odnosa snaga na Bliskom istoku i u Aziji. Iako su te regije u interesu naših saveznika, one su u prvom redu američki državni sigurnosni interes. Održavanje mira u Bosni, koliko god bilo vitalno europskim susjedima, za nas nema isti strateški prioritet. Ukratko, na europskom kontinentu vodi Europa sa Sjedinjenim Državama kao pojačanjem; u ostatku svijeta, vode Sjedinjene Države s europskim i drugim saveznicama kao pojačanjem. Koliko god zakašnjeli bili, vojni napadi na Irak zaslužili su i dobili potporu američkog naroda i Kongresa. Ostaje da vidimo jesmo li postigli cilj smanjenja Sadamovih oružanih mogućnosti. Svejedno, istinski uspješna politika prema Iraku i čitavom Perzijskom zaljevu zahtijevat će trajnu predanost; tu ćemo možda trebati uglavnom sami djelovati. To će međutim biti sve teže bez veće preorganizacije naših dužnosti drugdje, posebno u Europi. Osnivači NATO-a vjerojatno bi bili šokirani kad bi pola stoljeća kasnije vidjeli snažne, demokratske europske zemlje koje nisu sposobne vojno djelovati, dok je 100.000 američkih vojnika još uvijek potrebno za održavanje saveza. Američka sposobnost da ostane uključena u Europi sljedećih pola stoljeća mogla bi uvelike ovisiti o ponovnom razmatranju podjele tereta između nas i naših saveznica." Godina eura "Jedanaest zemalja Europe sutra se upušta u povijesni pothvat od kojega zastaje dah. One pokreću zajedničku valutu kojom će zamijeniti svoje nacionalne monete. Tako će te zemlje na kontinentu stvoriti zajedničko gospodarstvo slično Sjedinjenim Državama", piše C. Fred Bergsten, direktor Instituta za međunarodnu ekonomiju i bivši pomoćnik američkog ministra financija (1977.- 1981.) "Njihova inicijativa ima golemu važnost za Ameriku: euro će ojačati naše najvažnije gospodarske i sigurnosne partnere te na posljetku izazvati prevlast dolara kao glavne svjetske valute. Gospodarska i monetarna unija Europe znači vrhunac kontinentalne integracije duge 50 godina. Zemlje koje su u dvadesetom stoljeću započele dva svjetska rata odlučile su predusresti svaku mogućnost budućeg sukoba, nepovratno usklađujući svoja gospodarstva. One su također zaključile da im njihova snažna gospodarska međuovisnost nudi goleme moguće dobitke, uklone li zapreke trgovini i drugim gospodarskim transakcijama. I političko i gospodarsko ujedinjenje zahtijevali su institucionaliziranu suradnju radi sprječavanja nacionalističke reakcije. Europsko ujedinjenje najuspješniji je povijesni primjer trajne međunarodne suradnje. Zajedničko tržište slobodne trgovine šest zemalja krajem pedesetih stalno je raslo, da bi do devedesetih postalo jedinstveno europsko tržište sa sadašnjih 15 članica. Velika Britanija, Švedska, Danska i Grčka neće se priključiti euru na početku, ali ostatak Europske unije prihvatit će zajedničku valutu: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Prihvaćanje zajedničke valute zasigurno je najsmionije poglavlje europske integracije. Novac je tradicionalno sastavni element državnog suvereniteta. A zemlje koje će prihvatiti euro odbacit će pravo da određuju vlastite kamatne stope i tečaj, dvije najvažnije vrijednosti svakog modernog gospodarstva, a također su oštro ograničile svoju uporabu fiskalne politike. Njemačka odluka da odbaci svoju dragu marku i francuska spremnost da ukloni svoj povijesni franak najdramatičnije su dragovoljne predaje suvereniteta u zabilježenoj povijesti. Središnja europska banka, koja će upravljati eurom, istinski je nadnacionalna ustanova. Ona će predstavljati prvu monetarnu vlast bez vlade koja bi ju nadgledala. Taj 'eurofed' (kovanica nadahnuta američkim nazivom za središnju banku Sjedinjenih Država, Federal Reserves, op. prev.) bit će neovisna i moćna ustanova od sutra nadalje. Te su promjene toliko revolucionarne da je tijekom čitavog procesa bilo mnogo sumnjičavosti, posebno u Sjedinjenim Državama, a neki još očekuju propast eura. Izazovi su zaista golemi. Nezaposlenost je u većem dijelu Europe visoka. Europa nema središnju vladu koja bi preusmjeravala fondove u stagnirajuća područja, kao što imamo mi u američkoj monetarnoj uniji. Rad u Europi nije previše pokretljiv, djelomično zbog kulturnih i jezičnih razlika. Europljani će morati uvelike poboljšati fleksibilnost svojih cijena i plaća kako bi nadomjestili instrumente monetarne, fiskalne i tečajne politike koje su pojedinačne zemlje prije koristile da bi se suoprotstavile smetnjama svom gospodarskom rastu i stabilnosti cijena. No euro je čak i prije svog službenog pokretanja spektakularan uspjeh. Zbog snažne političke predanosti ispunjavanju uvjeta za ulazak u zajednicu, Italija, Portugal i Španjolska uspjeli su postići nekad nedostižna smanjenja svojih proračunskih manjkova, inflacije i kamatnih stopa. Počevši nešto ranije, Francuska je postigla nižu inflaciju i kamatne stope od Njemačke. Međusobno gospodarsko približavanje u Europi besprimjerno je. Sumnjičavci također zanemaruju iznimnu europsku političku predanost procesu integracije. Nijedan političar neke europske zemlje ne može se suprotstaviti euru ili pokrenuti korake koji bi ga potkopali. Neuspjeh nove valute, sad kad je pokrenuta, bio bi katastrofalan za budućnost čitavog kontinenta: stoga je vjerojatno da će proces izmamiti korake potpore koji će biti potrebni za njegov uspjeh. Sve to važno je Amerikancima, jer će euro ojačati Europu kako gospodarski tako i politički, što je dobra vijest za Sjedinjene Države. Nadalje, euro će početi izazivati dolar kao vodeću svjetsku valutu čim Europska središnja banka i nova valuta uspostave svoju vjerodostojnost - što će vjerojatno biti prilično skoro. Dolar premoćno vlada otkad je između dva svjetska rata istisnuo britansku funtu. Tomu je djelomično razlog to što nijedna druga valuta nije počivala na gospodarstvu ni približno toliko velikom. No početni Euroland jedanaestorice bit će gotovo jednako velik kao Sjedinjene Države, a konačno okupljanje petnaest (ili više) zemalja znatno će proširiti to područje. Čak i početna europska skupina obavlja više trgovine s ostatkom svijeta, ima veće devizne pričuve i uživa mnogo snažniji vanjski financijski položaj od nas. To znači da će euro odmah pokrivati jednako široku gospodarsku bazu kao i dolar, što će smanjivati troškove transakcija te ga učiniti privlačnim i strancima i Europljanima. Tvrtke Eurolanda provodit će svoju veliku trgovinu u euru, potičući druge na isto. Rezultat će biti veliki prijelaz tvrtki, ulagača i središnjih banaka širom svijeta s dolara na euro. Količina o kojoj se radi mogla bi se protezati od 500 milijardi do 1 bilijun dolara, što bi bila nadaleko najveća diverzifikacija portfelja u povijesti. Prijelaz s hegemonije dolara na bipolarni monetarni svijet imat će ozbiljne implikacije za Sjedinjene Države. U vrijeme prijelaznog razdoblja, mijenjanje u euro moglo bi proizvesti oštar pad tečajne vrijednosti dolara.(Golem američki trgovinski manjak, koji bi mogao doseći 300 milijarda dolara 1999., pojačat će taj učinak.) Smanjujući cijene naših izvoznih proizvoda, to će poboljšati našu konkurentnost i smanjiti naš trgovinski manjak. No to će također povećati cijene uvoznih proizvoda, stvarajući pritisak na rast inflacije te možda kamatnih stopa, ostane li naše gospodarstvo blizu pune zaposlenosti. Dugoročno, postojanje stvarnog takmaca stvorit će u svjetskom gospodarstvu zdravu konkurenciju Sjedinjenim Državama. Euro bi, međutim, Sjedinjenim Državama mogao donijeti skuplje uzajmljivanje velikih količina stranog kapitala potrebnog za financiranje naših kroničnih vanjskih raskoraka. To bi čak moglo izazvati dolarsku krizu, ne budemo li uspijevali održavati red u kući. Stvaranje eura znači da će se Europa konačno izjednačiti sa Sjedinjenim Državama, barem u gospodarskom smislu. Dvije gospodarske supersile morat će naučiti djelovati kao partneri, da bi izbjegle međusobno razaranje i preuzele zajedničku odgovornost za svjetsko gospodarstvo. Bit će potrebni novi mehanizmi za održavanje stabilnosti valute, otvorenosti trgovine i ulaganja te gospodarskog napretka. Ako Sjedinjene Države i Europa budu u stanju ponoviti europska dostignuća u gospodarskoj integraciji i političkoj suradnji, prekooceanski odnosi mogli bi biti globalna priča o uspjehu za sljedećih 50 godina." THE NEW YORK TIMES 3. I. 1999. Pomak na bolje u UN-u "Otkad je prije dvije godine došao na mjesto glavnog tajnika UN-a, Kofi Annan donio je novi idealizam i ojačao upravljanje u toj ustanovi. On je također podigao odnose s Washingtonom sa žalosne razine na koju su oni spali za vrijeme njegova prethodnika Boutrosa Boutrosa Ghalija. No UN-ova diplomatska vjerodostojnost i dalje se urušava, posebice što se tiče Iraka. Uglavnom je zato krivo Vijeće sigurnosti, razjedinjeno Sadamovim beskrajnim provokacijama. No Annanovi pokušaji ostvarivanja dijaloga s Bagdadom zamrsili su stvari. Dobar glavni tajnik mora združiti vještine prvorazrednog diplomata, spretnog organizacijskog političara i bezosjećajnog rušitelja proračuna. Taj posao donosi golemi ugled no ograničenu moć. UN nema vojsku koja bi nametnula njegove odluke i svoje članice mora salijetati da plate pristojbe. Posao g. Annana također je otežan slomom širokog konsenzusa između Washingtona i Moskve, koji je početkom devedesetih omogućio Vijeću sigurnosti glatko djelovanje. Snaga g. Annana u njegovu je sustavnom zagovaranju UN-ovih ideala čovjekoljublja i internacionalizma. On zahtijeva nove programe za obrazovanje siromašnih u svijetu i za ublažavanje duga zemalja Trećega svijeta. On je mnogo uložio u stvaranje snažnog međunarodnog suda, pa je bio razočaran kad se Clintonova vlada pokorila neutemeljenim strahovima Pentagona i uskratila američku potporu. Iako je vlastitu karijeru ostvario kao dužnosnik UN-a, g. Annan je izazvao elitističku i sobom zaokupljenu kulturu organizacije, donijevši dobrodošao, svjež način razmišljanja humanitarnih organizacija i poslovnih izvršnih dužnosnika. On je podigao kakvoću visokog UN-ova osoblja, imenujući Mary Robinson na mjesto visokog predstavnika za ljudska prava i Jayantha Dhanapala na mjesto pomoćnika glavnog tajnika za razoružanje. No on svoje kadrove nije dosljedno podupro protiv otpornih birokrata. Presudan test petgodišnjeg mandata g. Annana bit će njegov doprinos određenju novog, konstruktivnog odnosa između Sjedinjenih Država i UN-a. Kao jedina svjetska vojna supersila, Washington je kadar samostalno intervenirati u svjetskim krizama, bude li razočaran slabošću UN-ove diplomacije. Razumljivo, Washington bi želio da UN-ove odluke odražavaju američke političke ciljeve. No ponekad je za Sjedinjene Države bolje da žrtvuje neke neposredne ciljeve kako bi izgradile širi međunarodni konsenzus i potvrdile međunarodnu vladavinu zakona. G. Annan se ne može nadati da će bilo koju zemlju uvjeriti da djeluje suprotno njezinim vlastitim interesima. No njegova je uloga da ohrabri članove Vijeća sigurnosti i navede ih da se izdignu iznad uskih državnih interesa i usredotoče na međunarodne prijetnje, poput iračke tajne proizvodnje biološkog i kemijskog oružja. Čim to bolje može činiti, to će Washington ozbiljnije shvaćati UN. S dugim iskustvom u UN-u i dubokom sklonošću za Sjedinjene Države, g. Annan ima podlogu da stvori snažno partnerstvo između Washingtona i UN-a. No još nije jasno hoće li u tome uspjeti. Neki njegovi pokušaji da izbjegne oružani sukob s Irakom diplomatskim ustupcima s razlogom su razljutili Clintonovu vladu i Kongres. G. Annan je prošle veljače odletio u Bagdad i dogovorio UN- ove inspekcije oružja u predsjedničkim palačama. No zatim je imenovao vlastite diplomatske predstavnike u Bagdadu. Irak je iskoristio dogovor da potkopa ovlast glavnog UN-ova inspektora za oružje, Richarda Butlera, i pojača podjele u Vijeću sigurnosti. Washington također ostaje u zavadi s UN-om u vezi sa skandaloznim zaostatkom američkih pristojba i potrebe za daljnjim smanjenjem troškova u UN-u. Na obje je bojišnice bilo napretka, no ne dovoljno. Američke zaostale pristojbe ostaju neplaćene, a g. Annan mora još smanjiti prebrojno osoblje UN-a i proračun. Uzevši sve u obzir, mandat g. Annana započeo je obećavajuće. On mora naučiti iz svojih pogrješaka u Iraku i u sljedeće tri godine još snažnije raditi na stvaranju skromnijeg i snažnijeg UN-a, spremnog da se suoči s izazovima novog tisućljeća", piše uvodničar lista. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2./3. I. 1999. Učenje djelotvornosti u svjetskoj zajednici "Nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, Henry Luce, utemeljitelj novinskog carstva Time - Life, proglasio je da će sljedećih sto godina biti 'stoljeće Amerike'. Jedan naraštaj kasnije, nije uopće tako izgledalo. Hladni rat, Vijetnam, Treći svijet iscrpili su američko samopouzdanje i naveli narod da razmišlja o rizicima uključenja. Činilo se da je došao kraj jednog razdoblja", piše Flora Lewis. "Sada, uoči XXI. stoljeća, američka uloga još jednom neprijeporno prevladava. Amerika sebe naziva 'nezamjenjivom zemljom'. I stvarno, iako ne može činiti što hoće, ništa se konstruktivno bez nje ne može učiniti. Nikad nije bilo takvog gomilanja moći. Politički, vojno, gospodarski, kulturno, tehnološki - Amerika prevladava na svakom polju. Čak ju i neki američki analitičari nazivaju carstvom, jer je njezina moć usporediva s klasičnim Rimom u njegovoj sposobnosti da druge zemlje ili skupine zemalja spriječi nametanjem svoje, protivne volje. No ako je Amerika carska u svom dosegu i utjecaju, riječ je o jedinstvenoj vrsti prevlasti nepoznatoj povijesti, jer se svjesno temelji na savezu resursa i volje, koje stalno traže međusobno približavanje. Ona je otvorena svima koji se žele priključiti, i stalno se obraća 'međunarodnoj zajednici' za potporu i ozakonjenje. Kad Sjedinjene Države ne pokažu primjeren obzir za interese svojih različitih partnera, one na ovaj ili onaj način osjete ograničenja svoje moći. Stalna potreba da se drugi okupe pokazuje da one priznaju 'međunarodnu zajednicu' koja stječe značaj. Trenutačni sukob s Irakom primjer je dileme s kojom se Sjedinjene Države suočavaju kad odluče samostalno djelovati, a ne uspiju uvjeriti ključne sile na sudjelovanje ili barem na suzdržavanje od osude. Daleko od toga da prisile Sadama Huseina na priznanje da je njegova moć 'smanjena' bombardiranjem, kao što je Washington objavio, prosinački je napad donio njegovu reakciju namjernog izazivanja daljnjeg sukoba napadanjem zrakoplova koji su nametali 'zonu zabrane leta'. Očito on drži da će bude li snažno i dovoljno pametno vršio pritisak, sve osim Britanije moći odvratiti od podupiranja Sjedinjenih Država. On je svjestan, što Washington izbjegava jasno pokazati, da Sjedinjene Države mogu bombardirati same, ali da same ne mogu nametnuti djelotvorne sankcije. Vjerojatno će, pretjeravši kao i obično, Sadam završiti bez dodatnog popuštanja i suosjećanja koje traži od arapskog svijeta i ostatka UN-ova Vijeća sigurnosti. I dalje će to biti slijepa ulica. No bit će jasno da on još može pokazivati prkos. A Sjedinjene Države morat će priznati (kao što su prešutno učinile svojim ograničenim napadom za smanjenje moći, no ne i zbacivanje Sadama) da im unilateralna akcija ne donosi ono što žele. No, također za razliku od prethodnih carstava, koji su željeli nadzor i danak, Sjedinjene Države nemaju jasnu zamisao što žele. To nije samo nedostatak strateške vizije ili lucidnog raščlanjenja politike, to je u samoj prirodi ovog novog pokušaja organiziranja svijeta. Washington nema plan koji bi želio nametnuti. On će morati malo po malo izrasti iz savezničke rasprave. Važan odraz i test razvijanja tog pokušaja donijet će 'nova strateška zamisao' NATO-a, na travanjskom summitu povodom pedesetgodišnjice saveza. NATO je stvoren radi jednostavne svrhe odvraćanja te moguće obrane od sovjetskog napada na Europu. Njegov uspjeh učinio je taj cilj zastarjelim. No njezine članice NATO ne smatraju zastarjelim i stoga za njega moraju naći novo određenje. Tijekom godina savez se već razvija, a s prihvaćanjem novih članica on će poduzeti novi važan korak u svojoj promjeni iz obrambenog pakta u zajednički sigurnosni pakt. No Washington predlaže mnogo širi jezik nove strategije, pozivajući na obranu interesa članica u cijelom svijetu. Francuzi, primjerice, smatraju da to znači sam se proglasiti globalnim policajcem. Oni ni u kom slučaju neće biti jedini koji će biti mučaljivi na zamisao o savezničkoj ovlasti da djeluje bilo gdje. Sjedinjene će se Države bez sumnje morati zadovoljiti skromnijim dužnostima. Američke dužnosti u dijelovima svijeta izvan Europe često nisu dovoljno dobro određene i institucionalizirane. One su svejedno prepoznate. Nije došlo do povlačenja ili ograničenja koji su neki očekivali kad se Sovjetski Savez slomio. No američka se uloga, više nego ikad prije, igra zajednički i u sklopu međunarodne zajednice i drukčije ne može uspjeti." FRANCUSKA LIBERATION 2./3. I. 1999. Kako će Schroeder voditi Europu? "Njemačka je postala predsjedateljicom Europske unije u trenutku kad se uvodi euro. Napokon, ništa normalnije nego da Njemačka prati prve korake zajedničkoga novca - do lipnja 1999. - jer je upravo ona načinila najveću žrtvu, odrekavši se marke, neprijepornog atributa svoje gospodarske i financijske moći. No Njemačka 1999. nije Njemačka Helmuta Kohla kojemu Unija najviše mora zahvaliti za euro i koji je na koncu uvijek znao progurati europske interese prije njemačkih. Gerhard Schroeder, novi socijaldemokratski kancelar čija se zauzetost za Europu dugo činila više nego slabom, imat će prigodu pokazati je li dostojan nasljednik Adenauera, Schmidta i Kohla ili je tek jedan od čelnika zaokupljenih obranom državnih interesa. Potvrdi li se ovo potonje, Unija bi se ozbiljno mogla poljuljati, budući da je Njemačka, kao i Francuska, u središtu europske građevine. Polugodište koje započinje jako je bogato događajima: Agenda 2000 (paket koji sadrži proračun Unije za razdoblje od 2000. do 2006., reforme zajedničke agrarne politike i regionalnu pomoć), imenovanje povjerenstva koje će preuzeti dužnost u siječnju 2000. i gospodina ili gospođe vanjske politike, europski izbori u lipnju itd. Već tri mjeseca Schroeder uz potporu svoga ministra vanjskih poslova, zelenog eurofila Joschke Fischera, pokušava učiniti da se zaborave njegove poruke iz predizborne utrke kada je o euru govorio kao o 'nedonoščetu' i mogućem uzročniku nezaposlenosti. Tako je gospodarski dnevnik 'Handelsblatt' od četvrtka pisao da je euro 'ključ za Europu XXI. stoljeća'. 'Dok se poslijeratno razdoblje završilo padom Berlinskog zida prije devet godina, naša budućnost počinje 1. siječnja 1999.' Otkako je pobijedio na izborima 27. rujna, sve su češće njegove izjave iz kojih se vidi da želi Europu koja će biti više socijalna, više okrenuta zapošljavanju, bliža građaninu, Europu koja će biti više politička, a manje monetarna. To su simpatični govori koje on dosad nije pretvorio u stvarnost. U Parizu se već počinju brinuti zbog nesposobnosti Bonna da ide dalje od riječi. Pače, uznemiruje i jedina stvar u kojoj se Schroeder čini sigurnim u sebe: preuzevši na svoj račun zahtjev Thea Waigela, bivšeg ministra financija, jako popularan među biračima, on traži smanjenje njemačkih davanja u zajednički proračun: 'Mi ne možemo i ne želimo voditi politiku koja kupuje zadovoljstvo naših susjeda, uzviknuo je 10. prosinca. Mi ne možemo i ne želimo rješavati europske probleme njemačkom čekovnom knjižicom.' To je populistička izjava koja prije sluti na zlo kada je riječ o njegovoj sposobnosti da do izvanrednog susreta na vrhu u Bruxellesu 24. i 25. ožujka bez protivljenja riješi glavno pitanje njegova predsjedanja, Agendu 2000. Jer da bi dobio ustupke, nije baš diplomatski postupati s partnerima kao s gotovanima. K tomu, razlog činjenici da Bonn plaća više nego dobiva ponajprije je u ustroju europskih troškova: budući da je oko 70 posto proračuna namijenjeno agrikulturi i regionalnoj pomoći, on ima manje koristi negoli poljodjelske i siromašne zemlje. No, s obzirom na njegovu važnost u bogatstvu Unije, on plaća približno svoj udio. Dakle, veći je problem ponovno uravnotežiti proračun u skladu s novim troškovima, nego ga jako skresati, napose kada jedanaest zemalja ubuduće ima isti novac. Zapravo, monetarno područje nije nikada djelovalo bez financijskog preokreta. Ta ga je briga za gospodarstvo čak dovela do toga da poželi što kasnije proširenje na zemlje istočne Europe, kako bi se njegove financijske posljedice odgodile do 2005. - 2006... Također, kako pomiriti želju da se 'bez kompleksa' brane vlastiti interesi i brigu Bonna da ponovno aktualizira pitanje do kojega mu je stalo, europsku političku uniju koja je u Maastrichtu ostala u kvaru: treba 'smanjiti debalans' s monetarnom unijom, izjavio je nedavno kancelar za 'Handelsblatt'. Čini se, dakle, da on želi Europu koja će biti sve više federalna, a sve manje financijski solidarna. Ima poteškoća u daljnjem djelovanju. Partneri Bonna mogu se, dakle, s razlogom zapitati o pravim namjerama 'nove' Njemačke, Njemačke berlinske republike", izvješćuje iz Bruxellesa Jean Quatremer. Prvo tepanje eura O uvođenju eura, zajedničkog novca Europske unije piše Pascal Riche, pozivajući se na AFP i Reuter: "(...) Malo pomalo, euro počinje živjeti. Belgijski Reymen Data Center hvalio se da je jučer prvi promijenio svoj kapital u euro. Tajvan je već promijenio jedan dio svojih velikih deviznih pričuva. Novi je europski novac svoju prvu kotaciju doživio u Indiji, budući da je burza u Bombaju jedna od rijetkih međunarodnih burza koje rade 1. siječnja. Tako je u petak rano ujutro jedan euro vrijedio 49,769 rupija i 1,1720 dolara... U subotu je bio dan 'prvih događanja'. No pravi se početak očekuje u ponedjeljak, kada će burze i banke Eurolanda raditi s novim novcem. Da bi se pripremili za taj ponedjeljak, tisuće informatičara u Europi žrtvovali su svoju novogodišnju noć kako bi prilagodili računalne programe u bankama. Ironija povijesti: Britanci nisu htjeli sudjelovati u zajedničkom novcu, a njihovo će financijsko tržište biti najviše pogođeno ovim događajem. U londonskom Cityju, najvećem svjetskom deviznom tržištu (1.500 milijarda dolara na dan), oko trideset tisuća posrednika, analitičara, tehničara i informatičara pozvano je da sudjeluje u konvertiranju gomila obveznica i dionica. (...) U četvrtak navečer banke su ubrzale konačnu obradu operacija u francima iz 1998. kako bi u cijelosti očistile svoje sustave. U petak i subotu sve će se operacije obavljati u euru. Zatim će informatičari provjeriti sustave. Međusobno će obaviti plaćanja karticom na nekoliko franaka. U ponedjeljak rano ujutro obavit će se zadnje provjere prije otvaranja burze i agencija. Bankari tvrde da nisu zabrinuti, ali se svi plaše pogrješaka. Dokaz da nitko nije pošteđen od pogrješaka jest prvi 'bug' ... nekoliko metara od Središnje europske banke u Frankfurtu. Sat koji je jučer navečer vjerno odbrojavao minute do uvođenja eura u ponoć, nije se htio zaustaviti. Gledajući na njega, ostalo je 'samo' 364 dana, 23 sata i 59 sekunda do rođenja zajedničkog novca..." ITALIJA LA REPUBBLICA 2. I. 1999. Oklada euro-domoljuba "Priznajem: prvotno sam bio uvjeren, a tako sam i pisao, da euro nikad neće biti napravljen. Međutim, vidim da se radi, a ta mi se stvar sviđa. Očito su moja predviđanja bila pogrešna. To me veseli. No kako se rodila moja pogreška? Rodila se ponajprije iz jednog presedana. Kao novinar iz blizine sam pratio projekt europske vojske, lijep, velik projekt. Divizije europske vojske trebale su biti stvorene od regimenata raznih naroda, Nijemaca, Francuza, Talijana i tako dalje. Svaka se pojedina država u skladu s tim trebala odreći svoje nacionalne vojske. Nije postojao bolji način za cementiranje jedinstva kontinenta. Došlo je (pedesetih godina) blizu potpisivanja. Zatim nije napravljeno ništa: Francuska je u posljednjem trenutku rekla ne. Došao sam do uvjerenja da se prave europske države nikada ne bi odrekle svoje nacionalne suverenosti: u posljednjem bi trenutku jedna ili druga uvijek rekla ne. I postao sam neoprezan, iz jednog sam slučaja napravio opće pravilo. Uvjerio sam se dakle da niti jedan savez između država neće biti moguć ako jedna država, najjača, silom ne 'ujedini' ostale. Po toj bi teoriji uvijek bio nemoguć jednodušan savez. Povijest je, da tako kažem, bila na mojoj strani. Bi li se možda talijanske državice ujedinile da bi se rodila jedinstvena Italija, da je proces ujedinjavanja bio povjeren svetalijanskoj mirovnoj konferenciji? Sigurno ne bi: Italija je ujedinjena oružjem Piemonta kao što je Njemačku ujedinila Prusija, Ujedinjeno Kraljevstvo Engleska. I Sjedinjene Američke Države proizvod su građanskoga rata između Sjevera i Juga. Nisam dakako želio rat u Europi kako bi se kontinent ujedinio: mislio sam da su mirnim putem nemoguća odricanja od nacionalne suverenosti. Pogrešno? Kako mi se čini, pogriješio sam. Pouka: nikada ne pokušavaj predvidjeti budućnost na temelju više ili manje logičnih prosuđivanja. Priznajem pogrešku, ali ostaje pitanje kako je unatoč svemu rođen euro. Rođen je dakako zbog mnogo razloga, ali čini mi se da je najvažniji slabljenje nacionalizma u pojedinim državama. Za manje od pedeset godina, nacionalizam koji je spriječio stvaranje jedne jedine europske vojske, sada ne sprječava odricanje od ne manje važne povlastice, valute. Postoji dokaz za suprotno: Engleska čiji je nacionalizam još dovoljno jak da bi bila uporno protiv eura. Engleska će popustiti, ali kasnije i protiv volje. Pokušajmo se zapitati, samo zbog općeg veselja glede rođenja eura, je li slabljenje nacionalizma potpuno pozitivna pojava. Ne kažem to kao euroskeptik: čini mi se da je ujedinjena Europa sjajna stvar, izvanredna tekovina. No nemojmo zaboraviti da nacionalizam graniči s domoljubljem, a granica nije uvijek jasna. Nacionalizam je opasan jer dovodi do ratova, kršenja dužnosti, nesnošljivosti. Međutim, domoljublje je lijepo, jer predstavlja nacionalni identitet, ponos na vlastitu povijest, spremnost na žrtve za vlastitu zemlju koja se neko vrijeme zvala domovina. Slabljenje nacionalnog osjećaja u pojedinim zemljama ima pozitivnih strana i negativnih strana. Negativno je ako znači ravnodušnost, egoizam, pretežno privatne interese. Pozitivno je ako se pretvori u europsko domoljublje koje će na kontinent prenijeti one vrijednosti koje su se do jučer identificirale u različitim nacionalnim domovinama. Hoće li to uspjeti? Više neću predviđati. Ograničit ću se, za sada, reći da oko sebe ne vidim puno ohrabrujućih znakova" - piše Piero Ottone. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 2. I. 1999. NATO - nastavak trakavice? "Na prvi pogled čini se grotesknim što se NATO opet bavi svojom atomskom strategijom i pritom zadržava pravo prve uporabe nuklearnog oružja. Na drugi pogled otvaraju se iznenađujuće spoznaje. Na vrhuncu hladnoga rata i atomske utrke u naoružanju neki su sigurnosni političari ili generali potiho prigovarali da je to s opcijom prve uporabe opća glupost, jer da se pritom obje njemačke države bombardiraju iz povijesti. Za umirenje onih koji dvoje, izmišljen je nezadrživi mehanizam eskalacija koji je Nijemce trebao uvjeriti da SAD poslije prve atomske eksplozije s istim rizikom jamči za sigurnost Europe. No svi su znali: za Njemačku bi 'mali' taktički atomski rat bio već konačni strategijski, dočim bi obje supersile još imale dovoljno političkog manevarskog prostora. To danas izgleda sasma drukčije. Opcija prve uporabe više nije usmjerena protiv vojno jakog saveznog sustava, a za Europljane više nije opasnost samoubojstva, nego je usmjerena protiv 'novih sigurnosnopolitičkih izazova'. Pod tim se može podrazumijevati puno toga, primjerice države koje proizvode ABC oružje za masovno uništenje ili ga možda upotrijebe. No 'prijetnja' može biti svatko tko dira u interese država NATO-a i njegove vodeće sile SAD-a. Za NATO otpada samozastrašivanje, sigurnost da je atomski naoružani protivnik i dalje sposoban za smrtonosni protuudar, da je dakle uporaba atomske bombe smrtonosna za obje strane. To je do sada bio najvažniji element za funkcioniranje atomskog zastrašivanja. Time atomsko oružje doživljava opasnu preobrazbu: od 'političkog' oružja postaje vojno 'racionalno' primjenljivo. Atomski je prag snižen. No istodobno se mijenja i savez po svom značaju. Ako se još može reći da je stara doktrina zastrašivanja zajedno s opcijom prve uporabe unatoč svojim opasnim proturječnostima bila u interesu zapadne 'zajednice vrijednosti' sve dok je postojao strah od konvencionalnog iznenadnog napada od strane SSSR-a, opcija prve uporabe čini SAD definitivno jedinom vodećom silom u savezu. Već se do sada pokazalo da je NATO sposoban za djelovanje ako to želi SAD, a nije sposoban djelovati ako to SAD ne želi. Savez je dakle već odavno instrumentaliziran i kao platforma interesa i kao smokvin list. Budući da je Washington osim toga najavio da se nova NATO-ova strategija vojnih operacija koju treba formulirati, mora omogućiti i bez dosadnog pristanka Vijeća sigurnosti UN-a, utvrđen je položaj SAD-a kao jedine svjetske sile koja na posljetku sama odlučuje što je 'prijetnja' i, uz potporu 15 drugih industrijskih država, bez opasnosti može intervenirati po cijelom svijetu. Tu ni Englezima ni Francuzima ništa ne koristi njihovo atomsko oružje. Protiv volje SAD-a ne mogu provesti niti jednu opciju prve uporabe. No SAD uopće nije upućen na NATO, sposoban je djelovati i bez njega. Najveći dio njegovih oružanih snaga nije integriran u savez, vrhovni zapovjednik NATO-a ima dvostruku funkciju. O atomskom oružju odlučuje, kao i prije, kao najviša instancija i jedino predsjednik SAD-a. Ipak je NATO važan za SAD. Sam bi, zbog svjetskog odjeka, vjerojatno skrupula, vodio atomski udar protiv recimo Irana, Iraka, Indije ili nekog neposlušnog klipana. Da bi to bilo politički i moralno pozakonjeno od ostalih 15 država, među njima vojno i gospodarski najjačih, prag se značajno mora sniziti. Sadašnja njemačka savezna vlada mobilizirala je zadnje ostatke socijaldemokratskih i zelenih prigovora protiv prve uporabe atomskog oružja, savezni ministar obrane Rudolf Scharping i ministar vanjskih poslova Joschka Fischer nekada su - pamti li se to još? - bili odlučni protivnici teorije atomskog zastrašivanja. Konvencionalno oružje, ukupno oko 30 do 50 puta jače nego u Drugom svjetskom ratu, kako se pokazalo, u slučaju rata zahtijeva odnos ubijenih civila prema poginulim vojnicima 10:1. Uporaba atomskog oružja taj bi odnos pretvorila u grotesku. Političarima uglavnom nije jasno da rade u kompleksnim sustavima u kojima na njih s jedne strane utječu norme društvenih temelja, ali i sami postavljaju norme koje djeluju na društvo i određuju 'nadgradnju'. Stoga nije baš pogrešna teza da je prijetnja atomskim oružjem, najstrašnijim koje su ljudi izmislili, pridonijela tendencijama moralnog raspada pod kojim danas civilizacija pati, politički, gospodarski, socijalno, kulturalno" - zaključuje Anton-Andreas Guha. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. I. 1999. Europa bi trebala postati snažna "Osam se godina Velika Britanija opirala svakom pokušaju nadograđivanja gospodarske zajednice po imenu Europska unija u vojni savez. Danas se Britanci odjednom predstavljaju u ulozi pokretačke snage toga projekta. Početkom prosinca prošle godine premijer Tony Blair i šef francuske države Jacques Chirac potpisali su na britanskom brodu HMS Birmingham u luci francuskoga grada Saint-Malo zajedničku 'Deklaraciju o europskoj obrani'. Europska unija mora biti osposobljena za samostalno djelovanje, oslonjeno na vjerodostojne vojne snage, istaknuto je. Blair je deklaraciju nazvao povijesnom - ona uistinu znači senzaciju jer podrazumijeva da Velika Britanija čini zaokret u svom stajalištu, omogućujući u europskoj sigurnosnoj politici ono što je do jučer pri realnom razmatranju smatrano isključenim. Da nije bilo otpora vlade Njezina veličanstva, EU bi već odavno bila sposobna za djelovanje u sigurnosnoj i obrambenoj politici. Možda bi čak već imala i onaj sigurnosni i obrambeni identitet, na koji Francuska i Njemačka neprekidno upozoravaju. Od samog je početka u pregovorima o Maastriškom sporazumu bila otvorena mogućnost da EU, koja će jednoga dana predstaviti svoju zajedničku valutu, bude osposobljena za razvoj zjedničke vanjske i sigurnosne politike. Ta bi pak politika trebala osposobiti EU da promiče vlastite sigurnosne interese ne protiv Amerikanaca ali bez njih. Slučaj je htio da iste godine, u lipnju 1991., u Jugoslaviji počne rat, očitujući nemoć Europljana. Imajući na umu ta iskustva, Francuzi i Nijemci pokrenuli su inicijativu za oživljavanje Zapadnoeuropske unije. Europski savez o međusobnoj pomoći sklopljen je 1948. da bi potom zapao u dubok san jer je vojna sigurnost prepuštena SAD-u a time i NATO-u. WEU, koja danas broji 10 članica, uključujući Veliku Britaniju, trebala je po početnoj francuskoj i njemačkoj želji biti podređena vrhovnoj zapovijedi EU-konferencije na vrhu i potom biti pripojena EU kao njezina 'oružana ruka'. No, Britanci su se opirali jer su sumnjali da bi na taj način NATO bio potkopan, a Amerika bila istjerana iz Europe. Uslijedilo je višegodišnje natezanje, dokončano poglavljem V Amsterdamskog sporazuma. U tom poglavlju, koje u prilično zamršenom obliku opisuje procedure odlučivanja u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (GASP), predviđajući za ovu godinu imenovanje 'mistera GASP-a', Pariz i Bonn formalno su uglavnom pridobili potporu za svoje stajalište. WEU je napredovala do statusa 'sastavnog dijela razvoja Europske unije'. Nekoliko godina ranije, 1992., bile su joj čak već prenesene određene zadaće; primjerice, petersburška zadaća (nazvana po službenoj rezidenciji njemačke vlade za goste) okupljanja oružanih snaga koje se neće boriti, ali će u misijama očuvanja mira nametati primirje. No, sve je to u stvarnosti ostalo tek mrtvim slovom na papiru. WEU nije dobila nikakve postrojbe a kamoli mandate za nekakve akcije. Još prošloga ljeta tadašnji ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel nagovijestio je da poseban europski savez vjerojatno neće dalje napredovati. Zajednički sigurnosni i obrambeni identitet ne postoji kao ni jedinstveno stajalište, pretpostavka za zajedničku sigurnosnu politiku, istaknuo je Kinkel. No, nakon sastanka na vrhu u Saint-Malou spomenuto jedinstveno stajalište počelo je postupno dobivati konkretne obrise jer London drži u svojim rukama odgovarajuće ključeve. Velika Britanija i Francuska dosad su dijelile EU na dva bloka. Francuska je uistinu neko vrijeme stvarala dojam da želi iskoristiti WEU kako bi zamijenila SAD u ulozi vodeće vojne sile u Europi. Britanci su osumnjičeni da u osnovi žele samo blokirati proces europskog ujedinjenja. Francuzi nisu imali puno prijatelja sve dok su prema Americi i Atlantskom savezu pokazivali otvoreno neprijateljstvo. Danska, Nizozemska i Portugal otvoreno su poduprli Britance, a ni Njemačka nije željela pristati na europsku sigurnosnu politiku koja bi bila usmjerena protiv Amerike. Gledano u retrospektivi, činjenica da su Nijemci uspjeli pridobiti svoje prijatelje zapadno od Rajne za europsku sigurnosnu politiku koja neće biti vođena protiv NATO-a niti izvan već unutar njega, može biti proglašena istaknutim diplomatskim postignućem. Doduše, Francuzima na kraju nije ni preostalo ništa drugo budući da u europskim blagajnama nije bilo novca, potrebnog za osiguravanje udarne snage europskih oružanih snaga i bez američke pomoći. Nepovjerenje, očitovano prema Britancima, bilo je vjerojatno i utemeljeno za vladavine konzervativaca. Posljednji britanski konzervativni ministar obrane Michel Portillo diskvalificirao je odmah sastanak u Saint-Malou kao 'pokušaj stvaranja europskog bloka moći'. Portillo previđa činjenicu da danas i Amerika i NATO žele takav blok - kao oslonac saveza s ove strane Atlantika. U travnju će NATO, proširen za Poljsku, Češku i Mađarsku, prihvatiti povodom svog 50. rođendana novu strategiju, koja zahtijeva europski sigurnosni i obrambeni identitet", podsjeća na kraju članka Winfried Muenster. DIE WELT 2. I. 1999. Krizne zemlje nadaju se 2000. godini "Od 1997. veliki dio svjetskog gospodarstva poharala je recesija i kriza povjerenja - prvo jugoistočnu Aziju, potom Rusiju-istočnu Europu i na kraju Južnu Ameriku. U prošla dva mjeseca napetosti su se donekle stišale. No, mnoge pogođene zemlje još će se dugo u sljedećoj godini boriti s akutnim problemima. U najboljem slučaju 1999. će donijeti preokret. Po prognozama, iznesenim u najnovijem izvješću OECD (Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj - op. prev.) o globalnoj konjunkturi, trend bi u tri krizne regije od g. 2000. ponovno mogao poprimiti uzlaznu putanju, donoseći ponovno rast praktično svim zemljama. U jugoistočnoj su Aziji gotovo sve zemlje i dalje u recesiji. Razdoblje nestašice potrajat će i sljedećih šest mjeseci i bit će otegnuto zbog teške krize u Japanu. OECD računa da bi se osjetan oporavak u toj regiji trebao dogoditi tek u drugoj polovici 1999. (...) Više od godinu dana nakon početka krize u Aziji njezine se posljedice u punoj mjeri osjećaju u Južnoj Americi. Na financijskim tržištima osjećaju se ponajprije kasne posljedice 'bijega u kvalitetu'. Ta je pojava izazvala osjetan porast premija za rizik i kamata u Južnoj Americi, izazivajući nepovjerenje među ulagačima. Tome valja dodati smanjenje cijena nekih važnih izvoznih sirovina. Odlučujuću ulogu odigrat će povjerenje stranih ulagača. Potreban je dotok kapitala za financiranje relativno visokih deficita u vanjskoj trogovini. Većina vlada brzo je reagirala strogom monetarnom politikom kako bi očitovala spremnost za stabilnost. (...) I u trećoj kriznoj regiji, u bivšem istočnom bloku, stanje se jako razlikuje od zemlje do zemlje. Rusija, koja je pogođena padom cijena nafte, nalazi se u bankovnoj krizi čiji je ishod neizvjestan. Mnogo toga ovisit će o tome hoće li Moskva uspjeti spriječiti novu hiperinflaciju i ostvariti određenu mjeru stabilnosti. U tom bi se slučaju u 2000. godini moglo računati na lagani oporavak konjunkture. Odgovarajuće neizvjesno ostaje i stanje u Ukrajini i u ostalim članicama ZND-a. Utjecaj ruske krize na srednju i istočnu Europu zasada je malen. Primjerice, Poljska je i dalje među zemljama koje bilježe najbrži gospodarski rast u svijetu, i ima dobre izglede za više od 5 posto rasta godišnje i u 1999./2000. Očekuje se da bi Mađarska, koja se trenutačno nalazi u fazi ulagačkog booma, mogla ostvariti stopu rasta od 4,5 posto, a Slovačka i Slovenija 4 posto. Slaba pak ostaje dinamika u Češkoj, gdje su strukturne reforme zapele, a odnedavno raste i stopa nezaposlenosti, a to se odnosi i na Bugarsku i na Rumunjsku", prenosi Andreas Zaenker. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 31. XII. 1998. Globalizacija se sudara sa svojim granicama "Promatrači skloni dramatiziranju, ali i pogrešnom poistovjećivanju stabilnosti s grobnim mirom, ocijenit će da je protekla godina bila burno razdoblje, bogato uzbuđenjima raznih vrsta. Oni pak nešto smireniji zaključit će da je 1998. bila godina u kojoj se mnoge nedaće nisu dogodile. Pad vrijednosti dionica u Aziji trajao je, doduše, prilično dugo, a međunarodne burze bilježile su čas munjevite uspone čas strjelovite padove tečajeva, ali nisu izazvale recesiju a kamoli depresiju u svjetskom gospodarstvu. Implozija rublje i bolest predsjednika Jeljcina unijele su, doduše, nemir u Rusiju i u šefovske etaže zapadnih ulagača, ali nisu gurnule Euroaziju u kaos niti se sama Europa našla u nevolji. Prilagodbe članica EU, vezane uz uvođenje eura, izazivale su napetosti, ali nisu prouzročile monetarne krize. Zapadna društva blagostanja pokazala su se začuđujuće otpornima na svakojake ozbiljne viruse. Takva, doduše, nije slika koju dočarava financijski strateg George Soros. On dijagnosticira veliku globalnu nestabilnost i zaoštravanje krize globalnog kapitalizma, zastupajući stajalište da otvorenom društvu prijeti velika opasnost koja izvire iz njegove transgranične mobilnosti. Soros pripisuje 'tržišnom fundamentalizmu' imperijalističke tendencije zato što ne poštuje tuđa prava i interese, gurajući ih jednostavno na stranu poput bagera. No, Soros nije odgovorio na pitanje gdje je to tržišna privreda uistinu obilježena fundamentalističkom revnošću. Kod prvih 'žrtava' azijske i ruske krize odgovornost za pretjerivanje i zastranjivanje ne treba toliko pripisati kapitalističkoj otimačini koliko slabostima pravne države, korupciji i nepotizmu, kao i deplasiranom državnom intervencionizmu. Ni protekle se godine čovječanstvo nije znatnije približilo novom svjetskom poretku s naddržavnim institucijama. Projekt međunarodnoga kaznenog suda obilježen je prevelikim brojem početnih pogrješaka te ga nije moguće već sada smatrati odlučujućim korakom prema dosad nepoznatim prostorima pravednosti niti poticajem za globalni pravni poredak. Pozivanje ratnih zločinaca i bivših diktatora na odgovornost samo je po sebi hvale vrijedan pothvat u ime kojega se isplati prihvatiti određene rizike. No, biranje čudovišta kojima valja suditi po načelu političkog oportuniteta - Čileanac Pinochet očito pripada upravo u tu kategoriju - nije u službi pravde ni vjerodostojnosti budućeg međunarodnog mehanizma za kazneno gonjenje. Selektivno načelo 'bolje išta nego ništa' nije temelj na kojem je moguće graditi trajnu građevinu. Jedinoj političkoj instituciji koja se može smatrati svjetski važnim čimbenikom - Ujedinjenim narodima - protekla je godina donijela miješana iskustva. Naime, obilježavajući 50. godišnjicu svoje deklaracije o ljudskim pravima, UN je mogao biti siguran da je u razdoblju od 1948. gotovo posvuda na svijetu ostvaren golem napredak. Istodobno su Ujedinjeni narodi, kao instrument koji bi širom svijeta mogao biti angažiran u prilog sigurnosti, gurnuti još dublje u pozadinu. U procesu provizornog smirivanja - u međuvremenu ponovno pogoršanog - stanja na Kosovu, NATO je 'sam sebi dao mandat', odustavši od posebnih ovlasti koje mu je trebalo dati Vijeće sigurnosti UN-a, gotovo nesposobno za donošenje bilo kakvih odluka. U stalnom sukobu s Irakom, glavni tajnik UN-a Annan uspio je u proljeće svojom diplomacijom izboriti odgodu da bi ga u prosincu Clinton svojim brzim 'refleksom krstarećeg projektila' gurnuo na stranu i izložio poruzi. Tek danas Washington i UN tragaju za novom strategijom koja bi trebala omogućiti odvraćanje prijetnje, utjelovljene u Sadamu Huseinu. Opisani uzorak ponašanja ne obećaje ništa dobro. U slučaju nuklearne krize na indijskom podkontinentu ili na korejskom poluotoku, valja se nadati da će prije upotrebe vojne sile postojati predodžba o njezinoj svrsi. Besciljna upotreba čak i najpreciznijeg oružja djeluje zbunjeno i nemoćno, a takva i jest. Ako je posrijedi ludost, onda u njoj ima i neke metode. Jedan francuski strateg, koji međusobno ovisni svijet uspoređuje s meteorološkim prilikama, opisujući ga uz pomoć pojmova vezanih uz teoriju meteža, ustvrđuje da političari današnjice, suočeni s velikim brojem varijabla izvan područja njegova utjecaja, odustaju od razvoja eventualno uspješne strategije i od pripreme sredstava za njezino ostvarenje. Umjesto toga, nastoje što je dulje moguće ostaviti otvorenima što veći broj opcija kako bi si u kratkoročnom odmjeravanju snaga osigurali maksimum taktičke fleksibilnosti. Zato im treba neodređeni politički program i ciljevi, opisani tek vrlo neodređenim jezičnim izrazima, napominje taj strateg. Prototip je Clintonov most u 21. stoljeće, za koji ne treba točno znati kamo vodi. Za Ameriku je ova godina - unatoč svemu - bila dobra. Bilo je, doduše, različito orkestriranih epizoda pod natuknicom 'Clinton' - posljednju čini dvostruko zaoštravanje situacije, koje su promatrači mogli pratiti kao dvije slike na istom ekranu: jedna je prikazivala Bagdad, viđen kroz kameru za noćno snimanje, a druga govornike u američkom zastupničkom domu - obje isprekidane glavama tv-najavljivača na oltarima medijskog doba. Nitko vjerojatno ne bi razvio svijest o krizi da televizija nije posredovala osjećaj grozničave izravnosti, a sami akteri kreirali politiku, usmjerenu na izlaganje u širokoj javnosti. Kaznena akcija protiv Sadama Huseina bila je - trijezno gledano - neuspjeli pokušaj oslobodilačkog udara Predsjednika koji se našao u unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom škripcu dok je postupak o smjenjivanju s predsjedničke dužnosti strogo slijedio scenarij američkog ustava koji ne poznaje mehanizam izglasavanja nepovjerenja. Jedan zastupnik u Kongresu navodno je rekao ono što su vjerojatno mnogi Amerikanci ocijenili točnim: 'Hvala Bogu što postupak za smjenjivanje s dužnosti pogađa samo Predsjednika! Zamisli što bi se dogodilo kada bismo pokušali smijeniti Alana Greenspana!' S imenom predsjednika američke središnje banke povezan je - opravdano ili neopravdano - napredak koji obilježava Ameriku u devedesetim godinama te za koji u prvom redu nisu odgovorni ni predsjednik iz redova demokrata ni zastupnici u Kongresu iz redova republikanaca. Valja također dodati da američko blagostanje nije ograničeno samo na gospodarstvo. Broj nasilnih zločina smanjuje se, sve manji broj potrebitih građana traži od države socijalnu pomoć, a čak su i javne škole na lokalnoj razni zahvaćene valom reforma koje očituju spremnost na eksperimentiranje i prilično su obećavajuće za budućnost. Bez obzira na odgovarajuće razloge i pojedinačne recepte za uspjeh - američke savezne vlasti zablistale su svojom mudrom suzdržanošću. Dok Amerika devedesetih godina žanje plodove svojih napora u osamdesetima, u Europi su šanse ostale neizvjesne. Unatoč gospodarskom uzletu, stopa nezaposlenosti ostala je visoka u mnogim zemljama Staroga Kontinenta. Soros poprilično promašuje cilj kad tvrdi da je to posljedica haranja takozvanog kasino- kapitalizma. U Njemačkoj, gdje je Kohlova era završila više nego jasnim izbornim porazom i velikim odlaskom kancelara njemačkog ujedinjenja i europske orijentacije, navodno tako razorna anglosaksonska varijanta gotovo i nije uspjela razviti ciljani učinak. Vjerojatno se ništa i neće tako brzo promijeniti pod vladavinom financijskog ministra Lafontainea, keynezijanca stare škole, i Schroederova 'novog centra'. Protekla je godina potvrdila da ne postoji jedinstveni zapadni model političkog i gospodarskog poretka već da Amerika, Japan, Njemačka i Francuska, ali i Velika Britanija - da spomenemo samo neke od zapadnih država - njeguju jako različite običaje i zastupaju sasvim posebno, državno stajalište o ulozi tržišta. Globalizacija se sudara sa svojim granicama. Dok Amerika grosso modo prihvaća i prosljeđuje globalne impulse, Japan pokušava odoljeti oluji. Kontinentalni Europljani drže pak da su na djelu snage s kojima se treba nekako dogovoriti i koje je možda čak moguće ukrotiti. U svakom slučaju, i u našem 'novom' dobu državne vrline i poroci u velikoj mjeri određuju ponašanje naroda i pojedinaca", zaključuje novinar.