ZAGREB, 30. prosinca (Hina)
LE FIGARO (Francuska) - 29. XII. 1993.
Osvetnički rat 'gorštaka'
Dopisnica iz Beograda Isabelle Lasserre piše kako je "sukob istodobno
i krvava borba između sela u kojima žive uglavnom Srbi i nacionalisti
te gradova u kojima prevladava muslimansko pučanstvo i kulturni
kozmopolitizam".
"'To je rat asfalta protiv blata', kaže beogradski sineast Milan
Kundaković, koji drži da je rat u Bosni počeo 'kad su gorštaci napali
građane'. Kad su se Srbi iz predgrađa i iz sela, koji su se prije rata
u svojim nedjeljnim odijelima dolazili udvarati Muslimankama iz
bosanskoga glavnog grada, poželjeli osvetiti. Jer je 'asfalt'...,
pojašnjava sineast, uvijek odbacivao one koje su s prezirom nazivali
'bijelim čarapama'. (...) U Srbiji, kao i u Hrvatskoj, sela, koja
glasuju za nacionaliste, na izborima pobjeđuju gradove koji su
naklonjeniji demokratskoj oporbi. Ali u Bosni je povijesni događaj taj
tradicionalni sukob pretvorio u pravi rat: sela i predgrađa...
opkoljavaju gradove. Jer već stoljećima u Bosni podjela naroda
pretpostavlja toj podjeli etnički kriterij: na selu su Srbi, u gradu
Muslimani. (...)", piše dopisnica, dodajući da su, kad je počeo rat
1992. u gradovima živjeli većinom Muslimani, a na selu uglavnom Srbi.
"Bivši beogradski gradonačelnik arhitekt Bogdan Bogdanović, pripadnik
srpske demokratske oporbe, kaže kako kod Srba oduvijek postoji
'povijesna frustriranost' i 'averzija prema gradu'. (...) Glavni vođe
srpskoga rata Slobodan Milošević i Radovan Karadžić potječu iz
crnogorskih planina. 'Karadžić je mrzio grad koji ga je nekoliko puta
odbacio. Istodobno je njime bio opsjednut, želio je uspjeti i popeti
se na društvenoj ljestvici', kaže Ljiljana Oruč, psihijatrica iz
Sarajeva, nekadašnja kolegica srpskoga vođe. Uspostavivši privremeni
glavni grad svoje 'republike' na Palama, nekoliko kilometara od
Sarajeva, Karadžić udara nogama o zemlju: on hoće dio grada, osim što
je topovima uništio njegove najljepše spomenike.
Kao da se žele osvetiti, srpske snage od početka rata u bivšoj
Jugoslaviji bacaju se na najljepše gradove. Posvuda se 'blato' buni
protiv 'asfalta'. U Hrvatskoj u Vukovaru, ali posebice u Bosni, u
Sarajevu i Mostaru, sela, predgrađa i srpske planine uništavaju urbane
simbole, bombardiraju 'strance'. Njihovi topovi gađaju Muslimane. Ali
i 'loše Srbe', one iz gradova, poput Nikole Kovača, bosanskog ministra
kulture. 'Bude li potpisana dioba, bit ću žrtvovan. Srbi će me
likvidirati jer sam odlučio ostati u gradu i boriti se za jedinstvenu
multikulturalnu Bosnu'. Posvuda su gradovi ubrzavali etničko
miješanje, dok je ruralni eksodus sela učinio homogenijima, 'etnički
čišćima', spremnima da se rasplamsaju pod učinkom nacionalističkih
govora. (...) Sela natopljena nacionalističkom propagandom državne
televizije mrze poliglotske gradove do kojih dopire svijet i razmjerno
slobodni tisak. (...)
Poslije tri godine rata promijenjena je struktura velikih gradova
bivše Jugoslavije: osvojila su ih sela. 'Ritualna smrt gradova
ostvaruje se i iznutra, imigracijom pridošlica', objašnjava arhitekt
Bogdan Bogdanović. Iz Banje Luke, najvećeg grada Srba u Bosni,
pobjegli su 'razumni' Srbi, naviknuti na etnički suživot, a zamijenili
su ih izbjeglice i srpski vojnici, koji su došli iz 'palanke', kako se
pogrdno naziva provinciju. U Vukovaru, hrvatskom gradu koji je 1991.
pao u ruke bivše jugoslavenske vojske, srpski izbjeglice danas čine
tri četvrtine pučanstva. Srpske ih vlasti tjeraju da ponovno nasele
grad. Taj grad, kaže Kundaković, 'koji nikada nije prihvatio
periferiju, ljude iz predgrađa i gorštake'", piše Isabelle Lasserre,
navodeći zatim i suprotan primjer, "srpskog časnika veze u sarajevskoj
zračnoj luci koji je napustio središte grada i otišao u predgrađe",
jer, kako sam kaže "gradovi nemaju vlast. Odluke donose sela". Ni
Beograd, nastavlja dopisnica, "nije pošteđen tih pokreta. S ratom i
sankcijama studenti, profesori i intelektualci emigriraju. Na njihovo
mjesto dolazi 'palanka'. Bogdan Bogdanović, bivši beogradski
gradonačelnik, čak se boji da bi taj rat sela protiv grada mogao
dovesti do konačnog sukoba Srba iz Beograda i Srba iz Bosne, onih koji
su naviknuti na mješavinu i suvremenost i onih koji se ne mogu
pokoriti 'idejama civilizacije koje nameće grad'".
ABC (Španjolska) - 29. XII. 1993.
Srbija i Crna Gora - slom 'svetoga' stoljetnog bratstva
"Samo strah od rata zadržava Crnogorce u Jugoslaviji", ističe se u
podnaslovu članka Ramira Villapadierne, dopisnika iz Beograda.
"Godina je 1525. Turci su zaposjeli cijeli Balkan... Cijeli? Ne! Jedno
selo u kojemu žive nepopustljivi Slaveni još se odupire osvajaču.
Turcima su Crnogorci bili isto što i Gali Cezaru. Danas se ovo ponosno
selo od 600 tisuća stanovnika, koje je pjevalo onu slavnu da njih i
Rusa ima zajedno 100 milijuna, prvi put žali na svoju veliku sestru
Srbiju i bilo bi je spremno napustiti.
Stoljećima je Crna Gora bila neosvojivo 'Asterixovo selo' i glavobolja
kosovskog paše, čiju su vojsku ti grubi planinski Srbi... zasipali
tonama kamenja i vješali njihove glave na kućnim vratima. Zadnja su
karika u lancu takozvane dinarske rase naroda koji su stoljećima
ostajali na kamenjaru, izvan civilizacije, hraneći se uglavnom
ponosom: Srbi iz Knina, Hrvati i Srbi iz Hercegovine, Crnogorci i
'divljaci iz albanskih planina'.
Danas se Crna Gora ubrzano udaljuje od svoje uvijek tražene srpske
sudbine i prvi put vidi ovu mini Jugoslaviju kao mišolovku u kojoj se
pretvorila u zadnjega talca. Njezin predsjednik Momir Bulatović
potvrdio je ABC-u u Podgorici da bi se 'odmah' odvojili od sadašnje
Jugoslavije, 'ali bi rat sa Srbijom bio neizbježan'. A svjetski
embargo brutalno pustoši tradicionalno siromašnu Crnu Goru. Crnogorci
su u svim ratovima hrlili u obranu srpske braće... (...) Ali danas
Crna Gora smatra da nepravedno pati više od same Srbije pod teretom
embarga nametnutog beogradskom militarizmu", piše Villapadierna,
opisujući trenutačne prilike u Crnoj Gori i podsjećajući da je
početkom jeseni Beograd "nametnuo 'embargo' svojoj saveznici - koju je
optužio da potkrada Srbiju - pomoću starog dekreta kojim je 1990.
pokušao ugušiti Sloveniju. Srbijanska je policija zatvorila crnogorsku
granicu, potičući bijes Podgorice.
Srbija zna da brdovita Crna Gora nije dovoljna sama sebi te da je
opskrbljuje s 90 posto hrane. Tako su te mjere samo još više zaoštrile
sve snažniji secesionistički osjećaj Podgorice i takozvanih
'zelenaša'... S druge strane tradicionalno bratstvo sa Srbijom temelji
se ponajprije na zajedničkoj pravoslavnoj vjeri. Ali prije nepunih
mjesec dana crnogorska je crkva proglasila autokefalnost... (...) I
tako su počele uzajamne optužbe...: za nacionalističkoga srpskog
biskupa iz Crne Gore Amfilohija Radovića 'Crnogorci su ateistička
izmišljotina Vatikana, koji se ne znaju ni moliti Bogu'. Za njih je,
naprotiv, Radović 'beogradski sluga' koji osvaja Crnu Goru 'pansrpskom
propagandom' i 'krsti crnogorsku djecu kao Srbe'", piše Villapadierna.
Na kraju dopisnik ističe da "kao i u ratu protiv Hrvatske i Bosne,
Srbiju mnogo više od njihove crnogorske braće zanima mala luka Bar,
venecijanski Antivari (nasuprot Bariju)".
EL PAIS (Španjolska) - 29. XII. 1993.
Predsjednik vijeća sa samim sobom
"Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević počeo je vijećati o sastavu
vlade, kažu se u vijestima koje dolaze iz Beograda. To je novi dokaz
da svijet brka sve znakove koji do njega dolaze s Balkana, posebno iz
Srbije. Na takvim su informacijama zapadne vlade utemeljile svoju
politiku prema tom području. Tako su neki od ministara vanjskih
poslova došli na londonsku konferenciju u kolovozu 1992. uvjereni da
je 'mir blizu' te da je 'Milošević shvatio da ne može slijediti svoj
plan o pripojenju Bosne i Hercegovine'. Možda se netko od njih sjeća",
piše Hermann Tertsch.
"Zapravo je moguće da Milošević vijeća o sastavljanju nove vlade, ali
samo sa samim sobom. S većinom od 123 zastupničkih mjesta, koliko je
dobila njegova socijalistička stranka... srbijanski će Predsjednik
sastaviti vladu kakvu bude htio, isto onako kako bi učinio da je dobio
petnaest ili dvadeset zastupničkih mjesta manje. Milošević nije na
vlasti zato što je pobijedio na zadnjim izborima. Otkako je pobijedio
na prvima, tamo u studenom 1989., taj čovjek, veliki balkanski
čarobnjak preživljavanja, radio je uporno i spretno - i bez ikakvih
skrupula - kako bi stvorio platformu vlasti u kojoj ne bi ovisio o
brzim promjenama raspoloženja ili volje podanika.
Otkako je započeo svoj nacionalistički govor o srpskoj rasnoj nadmoći
na Kosovu, gdje je počeo pohod prema apsolutnoj vlasti, pa sve do
kampanje teritorijalnih osvajanja, svaki se njegov čin usredotočio na
stjecanje moći koja ne bi bila podložna izbornim promjenama. Milošević
nije ultranacionalist, niti srbijanski domoljub, a ni komunist. On je
čovjek koji može biti sve to i ništa ako mu to jamči vlast. Za razliku
od zapadnih sugovornika, on razumije balkanski govor. I njime savršeno
vlada. Ali razumije i europski i sve njegove slabosti i znao ih je
iskoristiti do granica groteske".
Napominjući da Milošević danas ima 70 tisuća policajaca i dovoljno
oružja da se suprotstavi "čak i bilo kojoj namjeri - što je vrlo
nevjerojatno - vojnih zapovjednika da mu oduzmu i najmanji dio
vlasti", Tertsch ističe da "to ne znači da se nije pobrinuo za
budućnost, za svaki slučaj. U balkanskoj politici uvijek ima nečega
nepredvidljivog. Zato je Milošević ostvario velike investicije u
Grčkoj, na Cipru i Malti. Na području Soluna glavno je operativno
središte poduzeća koja upravljaju dijelom ratnoga plijena i
špekulacija koje su Milošević i njegovi suradnici skrenuli za svaki
slučaj.
U ovom je trenutku siguran. Kupit će parlamentarnu naklonost bilo koje
stranke takozvane oporbe u zamjenu za nekoliko minuta na televiziji i
još pokoji ustupak. Računa na snagu koju mu je dao Zapad, dopuštajući
mu da se nekažnjeno izvuče iz svih svojih avantura. Diktatori rastu s
pobjedama. Osvajači nikad nisu zadovoljni. Što više gutaju, to im je
veći apetit. Zapadni vođe koji su vjerovali da ga mogu zasititi,
dajući mu što traži, uskoro će vidjeti da je to bilo tek predjelo",
zaključuje Hermann Tertsch.
THE JAPAN TIMES (Japan) - 29. XII. 1993.
Razmatranje davanja veće važnosti bivšoj Jugoslaviji
"Rasprava o tome kako bi Japan mogao povećati svoj doprinos u
rješavanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji iznenada je dobila zamaha u
Tokiju. Naglo okretanje zanimanja javnosti za japansku ulogu izazvalo
je početkom prosinca imenovanje Yasushia Akashia zapovjednikom
UNPROFOR-a sa sjedištem u Zagrebu. Zanimanje izaziva i ponovni izbor
Sadako Ogata na čelo UNHCR-a te nedavni petodnevni posjet Tokiju
glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalia koji je zatražio da Japan preuzme
veću međunarodnu ulogu.
Vladini dužnosnici čini se da se slažu s tim da Japan mora preuzeti
istaknutiju ulogu u bivšoj Jugoslaviji. Neke europske zemlje
zaprijetile su da će povući svoje postrojbe ako se do proljeća ne
postigne političko rješenje. Dužnosnici, međutim, ostaju podijeljeni u
pogledu ključnog pitanja kako pojačati japansku ulogu - povećanjem
novčane pomoći, slanjem osoblja za dobrotvorne operacije ili slanjem
mirotvoraca. (...) Ministar vanjskih poslova Tsutomu Hata rekao je
Boutrosu Ghaliu da će Japan poslati misiju koja će ispitati činjenično
stanje u bivšoj Jugoslaviji. Vođa misije bit će Shunji Yanai, glavni
direktor vanjskopolitičkog ureda", piše list, napominjući da su se
pojavile špekulacije da bi Japan mogao poslati postrojbe u bivšu
Jugoslaviju. "Dužnosnici ministarstva, međutim, opovrgavaju da će
desetodnevni posjet Zagrebu, Sarajevu i Beogradu i drugim mjestima,
koji počinje 7. siječnja, utrti put japanskim postrojbama. Oni kažu da
je cilj shvatiti situaciju i pronaći načina na koji Japan može
pridonijeti. Traženju drugih načina pružanja pomoći, osim slanjem
novca, poticaj daje i uloga Japana u Kambodži i kritika japanske
'novčane diplomacije' u zaljevskom ratu. Japan je dao 13 milijardi
dolara za multilateralne snage... Akashi, bivši zapovjednik
Prijelaznih vlasti UN u Kambodži, predložio je da Japan pošalje
mirotvorce na područje Balkana kako bi sudjelovali u 'logističkim
područjima poput medicinskih usluga, prijevoza i veza'. Napominjući da
je riječ o njegovu osobnom i neslužbenom stajalištu, Akashi je rekao
da bi Japan mogao poslati postrojbe u Makedoniju i srednju i sjevernu
Hrvatsku ne kršeći japanski zakon. Zakon japanskim postrojbama brani
razmještanje na područjima gdje prekid vatre nije na snazi. (...) Viši
dužnosnik ministarstva vanjskih poslova rekao je, želeći ostati
anoniman, da Japan može sudjelovati u 'preventivnoj diplomaciji',
poput pregovaranja, ispitivanja činjeničnog stanja kako bi se ublažile
napetosti prije nego rezultiraju sukobom u Makedoniji.
Akashijeve izjave izazvale su oprez vladinih dužnosnika. Oni
upozoravaju na različitost između stanja u Kambodži i u bivšoj
Jugoslaviji, kao što je izostanak prekida vatre i program mirovnog
procesa. Ministar obrane Kazuo Aichi rekao je da neće biti lako
poslati mirotvorce na to područje jer je situacija drukčija od one u
Kambodži. (...) 'Međunarodna zajednica zna da Japan ima zakonske
zapreke (za slanje mirotvoraca) pa od Tokija očekuje da ponudi novčanu
pomoć', kaže visoki dužnosnik ministarstva". List dodaje da je Japan u
protekle dvije godine dao 82 milijarde dolara ljudima pogođenim
sukobima preko organizacija poput UNHCR-a i Međunarodnog komiteta
Crvenog križa. Na kraju list piše da je nekoliko "članova skupštine
nedavno osnovalo skupinu koja će raspravljati o problemima bivše
Jugoslavije, osobito o Bosni i Hercegovini. Skupina ima više od
dvadeset članova, a predvodi ih bivši ministar vanjskih poslova Taro
Nakayama. Cilj joj je da raspravlja o načinima suradnje članova
skupštine u traženju rješenja sukoba. Oni namjeravaju proučiti lokalne
uvjete, možda posjetama, i održati vezu s europskim parlamentima".
(Hina) sv
300540 MET dec 93
300540 MET dec 93
(Hina) sv