NADNASLOV: VUKOVIMA U HRVATSKOJ PRIJETI IZUMIRANJE
NASLOV: 1994. - GODINA VUKA ?
PODNASLOV: NOVI ZAKON O LOVSTVU NAJAVLJEN JE KAO "MODERAN I RAĐEN ZA
21. STOLJEĆE". PA IPAK, IAKO JE U HRVATSKOJ PREOSTALO TEK
MANJE OD 20 VUKOVA, NITI PREMA NOVOM PRIJEDLOGU ZAKONA O
LOVSTVU NISU SKINUTI SA POPISA LOVNE DIVLJAČI
Piše: Vesna KLANAC, HINA
ZAGREB, 16. prosinca (Hina) - Hrvatska je, uz rumunjski dio Karpata, jedino
područje u Europi gdje se u divljini još uvijek zajedno susreće medvjeda,
risa i vuka", kaže prof. Đuro Huber sa Odsjeka za biologiju Veterinarskog
fakulteta u Zagrebu, ali odmah dodaje da bi, ukoliko se nastavi trend ubijanja
tih životinja, naše šume Gorskog Kotara i ličke strane Velebita uskoro mogle
postati puste i siromašne.
Osobito je ugrožen vuk, kojeg se nemilosrdno tamani kao veliku štetočinu, a
za svakog ubijenog vuka dijele se nagrade. Godišnje se znalo ubiti i do 237
vukova. No, treba uzeti u obzir da su čak i znanstvenici pridonosili
demonizaciji vuka, pa je tako 1951. godine u nas izdana knjiga "O tamanjenju
vukova", a po ličkim i goranskim selima lijepili su se plakati koji su
pozivali na hajku ovih životinja.
"Nevjerojatno je", kaže prof Huber, "kako su se znanstvenici, koji bi trebali
znati da nestanak jedne vrste neminovno vodi poremećaju ravnoteže u prirodi,
te da prekidom živog lanca pucaju i druge karike, a posljedice su veoma teške,
i dakako, još teže popravljive, mogli zalagati za sustavno ubijanje bilo koje
životinje".
Međunaslov: VUK IMA ZNAČAJNU ULOGU U PRIRODI
Vuk spada u zvijeri ili predatore, i kao takav ima svoju ulogu u prirodi.
Nestankom predatora u šumama Europe, već krajem prošlog stoljeća, namnožili
su se papkari, poput srna i jelena, i to u tolikoj mjeri da su doslovce
"osakatili" šumska prostranstva. Osim toga, predatori su u prirodi poznati
i kao "čistači" ili "sanitarci". Love ranjene, stare i bolesne životinje koje
su im prirodan plijen, i u svom lovištu održavaju prirodnu ravnotežu.
Seosko stanovništvo Like i Gorskog Kotara, koje se nekada bavilo ekstenzivnim
stočarstvom, smatralo ga je neprijateljem samo kada je napadao stoku. Ali kada
se krenulo u akciju pravog istrebljenja ove životinje, koja je sasvim
nepravedno "ukrašena" epitetima poput nemilosrdan, krvoločan i sl., i kada su
se za to počele davati nagrade, nastupila su pogubna vremena za stanovnike
naših šuma, a posebice za zvijeri.
Teško je, naime, povjerovati da su lički seljaci oduvijek mrzili vuka, koji
je stoljećima, u dugim zimskim noćima, bio glavni lik njihovih priča i
legendi, a u pjesmama o Velebitu često ga spominju brojni hrvatski
književnici. Tako R. Šimić, opisujući Velebit, kaže da je to "zavičaj orla,
galeba i vuka", a u pjesmi Danila Medića "Velebit" spominje se "I mrkoga u
urvini vuka, i druga mu hrvatskog hajduka". Također i u djelu "Čuvaj se
senjske ruke" Augusta Šenoe stoji: " U utrobu Orlova gnijezda pukla bješe
široka, visoka spilja, sigurno utočište vukovima i Uskocima".
Veoma su česte usporedbe junaka i pravednika sa ovim prekrasnim stanovnikom
naših divljina, jer je u narodu simbolizirao ničim sputanu slobodu, hrabrost
i postojanost.
Nažalost, broj vukova tako je drastično smanjen da se njihov broj u
Hrvatskoj, čije je čitavo područje nekada bilo njihovim staništem, procjenjuje
na manje od dvadeset. Pritom treba dodati da jedan broj tih vukova pripada
Sloveniji, a samo se ponekad pojave i na našem teritoriju.
Najviše vukova usmrćeno je vatrenim oružjem (56 posto). Na drugom mjestu je
trovanje (33 posto), što je za posljedicu imalo i ugibanje bjeloglavih supova
i surih orlova, zaštićenih ptica grabljivica koje u nas trenutno obitavaju
samo na otoku Cresu i klisurama Velike i Male Paklenice na južnom Velebitu.
Kao treći, i veoma okrutan način ubijanja vukova, prof. Huber navodi lov
klopkama.
Međunaslov: PRIJEDLOG ZA POTPUNU ZABRANU LOVA NA VUKOVE
Broj vukova počeo se uvelike smanjivati početkom 80-ih kada više nisu mogli
izdržati intenzitet lova. U Hrvatskoj, čak i danas, vuka može ubiti bilo tko
i na bilo kakav način, uključujući i vučice s mladima kao i same vučiće.
Nemilice su istrebljivana čitava legla, što i nije bilo posebno teško jer
Hrvatska broji čak 70.000 lovaca. Stoga se prof. Huber zalaže za potpunu
zabranu lova na vukove.
U zaštiti vukova, kao uostalom i drugih ugroženih vrsta, Hrvatska reagira
vrlo sporo ili nikako. U čitavoj Europi, uz Rumunjsku, Grčku i BiH, jedina
smo zemlja koja nema taj zakon. Slovenija ga je zaštitila 1990., i to tijekom
čitave godine, kao i Mađarska, Italija, Španjolska, Portugal, Švedska,
Norveška, Finska (južni dio), Poljska, Češka i NJemačka. U Slovačkoj i
ostalim dijelovima Finske zaštićen je pola godine.
U svim tim zemljama broj vukova je sada stabilan ili čak raste, dok je jedino
u opadanju u Hrvatskoj i Sloveniji, koja je zakon donijela u posljednji čas.
Pritom valja dodati da su se u tome posebno istaknuli slovenski lovci, jer u
svoje šume ponovo žele vratiti vuka.
Da li će se isto tako razumno ponijeti i naši lovci, saznat će se na
prosinačkom zasjedanju Sabora. Naime, posljednji Zakon o lovu datira iz 1976.
godine, a u tisku je novi zakon najavljen kao "moderan zakon, rađen za 21.
stoljeće". No, niti po tom novom prijedlogu zakona vuk nije skinut sa popisa
lovne divljači. Kako zakon još nije službeno donešen, prof. Huber uputio je
pisma mjerodavnim institucijama i pojedincima da hitno isprave tu pogrešku.
Krajem prosinca, ili najkasnije u siječnju, prof. Huber i njegovi suradnici
namjeravaju postaviti izložbu o vukovima. Planiraju također izdati i plakate
kojima će se pozivati na zaštitu ove vrste, kao što su to prije nekoliko
godina učinili za sredozemnu medvjednicu. Uz to, založit će se da se 1994.
godina proglasi godinom vuka, jer su činjenice nepobitne; vukovi su ugrožena
vrsta, prijeti im izumiranje i stoga zaslužuju punu zaštitu.
Ovo tim više što se ekstenzivnim stočarstvom bavi veoma mali broj ljudi, pa
niti tvrdnja o štetama koje bi vuk mogao nanijeti nema realnu osnovu.
Najvažnije je da se budućim pokoljenima ostave barem dijelići netaknute
prirode i svo bogatstvo i šarenilo života koje u njoj obitava. Jer, podsjetimo
se, s lica zemlje nestalo je 106 vrsta samo krupnih sisavaca. Za prvih 18
stoljeća izumrle su 33 vrste. U 19. stoljeću još 33, a za posljednjih pedeset
godina iščezlo je 40 vrsta.
(Hina) do
161205 MET dec 93
(Hina) do