ZAGREB, 6. prosinca (Hina)
THE WASHINGTON POST, SAD, (5. XII. 1993.)
"Američka arogancija"
James Schlesinger, bivši ministar obrane i predsjednik upravitelja
korporacije MITRE i viši savjetnik tvrtke Lehman Brothers, piše o
samosvjesnosti i aroganciji SAD: "SAD su u razdoblju od pobjedničkog
svršetka hladnoga rata, nakon kojega je uslijedila brza vojna pobjeda
u zaljevu, razvile novu samosvijest koja se odnosi na njihov utjecaj u
svjetskim poslovima. Ipak, parafrazirajmo pokojnog Reinholda
Niebuhra, SAD još nisu ukinule Providnost u povijesti, a ne mogu niti
zanemarivati brojne dvosmislenosti, moralne i političke, koje tvore
bit povijesti, niti mogu pobjeći od njih. Ta samosvijest, dakako,
prethodi Clintonovoj vladi. Povezana je s davnim vjerovanjem u
američku izuzetnost, koja seže još u doba puritanaca. Ipak, ta je
samosvijest snažno obilježila prvu godinu vlade. Iako ublažena
neočekivanim neuspjesima poput onih na Haitiju i u Somaliji, vlada i
većina američkog društva, čini se vjeruju da naše proklamacije o
svjetskim događajima jesu (ili bi morale biti) mnogo bitnije nego što
doista jesu. Istodobno se pravimo da ne vidimo neprimjerenost
vlastitih akcija".
U nastavku Schlesinger navodi četiri primjera američkih akcija:
"Uzmimo kao prvi primjer političko sredstvo izgladnjivanja. Redovito
smo osuđivali Srbe zbog okrutnosti kojom koriste izgladnjivanje kako
bi postigli političke ciljeve u Bosni - i otišli smo vrlo daleko kako
bismo pomrsili srpska sredstva i ciljeve. (Prije toga smo korili
Saddama Husseina jer je izgladnjivao Kurde - i krenuli smo kako bismo
ga spriječili). Proučimo i suprotan primjer: Haiti. Tamo smo držali
opravdanim primijeniti izgladnjivanje, iako nenamjerno, kao sredstvo -
to je, naime, učinak embarga nametnutog Haitiju koji su predložile
SAD. Prema nedavnoj harvardskoj studiji na Haitiju zbog embarga umire
tisuću djece mjesečno. Elita koju smo namjeravali kazniti trpi
razmjerno malo", piše Schlesinger, pojašnjavajući zatim situaciju na
Haitiju.
Raščlanjujući drugi primjer, Schlesinger piše: "Mržnje među južnim
Slavenima koje su sada uništile Jugoslaviju nisu nedavne, one sežu
gotovo pola tisućljeća unatrag. Ipak, državni tajnik Warren
Christopher osjeća se slobodnim napomenuti da je za raspad Jugoslavije
jednostavno kriva Njemačka (jer je ustrajala na priznanju Slovenije i
Hrvatske). Christopherov prethodnik James Baker neuspješno je
pokušavao spriječiti raspad Jugoslavije. Kad je raspad zapravo već
počeo, Njemačka je priznanje odgodila za šest mjeseci zbog poštovanja
prema SAD i kako bi dala američkoj diplomaciji vremena da djeluje.
Ipak, Christopher slobodno izdvaja Njemačku kao krivca.
U međuvremenu, i predsjednik Clinton i državni tajnik Christopher
pripisuju neodlučnost i brojne promjene naše politike prema Bosni
greškama Britanije i Francuske (između ostalih). Predsjednik "The
Washington Postu" povjerava da se premijer John Major bojao da će
njegova vlada pasti, pridruži li se Britanija SAD u poduzimanju oštre
akcije. Britanci odbacuju tvrdnju hladnim prezirom, Francuzi samo frču
nosom. Istodobno vlada tvrdi da je američka politika u prošlosti bila
previše 'eurocentrična' te da će u budućnosti biti sve više usmjerena
prema Aziji, području koje se dinamično razvija. Sve većem broju
europskih vođa odbija se molba da posjete Bijelu kuću. Možemo li
doista biti iznenađeni kritičnim stanjem zapadnoga savezništva? Zar
smo zaboravili da su SAD glavno uporište Zapada - i zapadne
civilizacije? Naposlijetku, vrijednosti Zapada potpuno dijelimo s
demokratskim državama zapadne (i srednje) Europe. Američki pokušaji
ulijevanja tih vrijednosti konfucijanskom ili, još očitije, islamskom
svijetu nisu bili osobito uspješni".
U nastavku Schlesinger komentira i američku politiku prema Kini i
ostalim azijskim zemljama te problem Somalije. "Kamo nas vodi naše
traženje uloge u svijetu poslije hladnoga rata?" - pita na kraju
Schlesinger, zaključujući: "Bila bi velika zabluda kad bi SAD
vjerovale da su ukinule Providnost - i da američki mandati vladaju
širom zemaljske kugle. Sam predsjednik Clinton komentirao je da kraj
hladnoga rata nije učinio SAD 'svjetskim diktatorom'. Sve nas to
upućuje na malo više milosti u komentiranju tuđeg ponašanja, osobito
naših prijatelja i saveznika. I što je još bitnije - traži malo više
skromnosti u odabiru naših političkih ciljeva i mnogo više preciznosti
u stvaranju i provedbi mjera kojima se osiguravaju ti ciljevi. To
neće koristiti samo ovoj zemlji, nego i cijelom svijetu", zaključuje
James Schlesinger.
THE WASHINGTON POST, SAD, (5. XII. 1993.)
"Čini se da bosanska fleksibilnost pomaže u postizanju mira"
Dopisnik iz Ženeve David B. Ottaway ističe da je "zadnji krug
mirovnih pregovora o bosanskom ratu održan prošlog tjedna možda
postavio temelje za realističnije, donekle umanjeno rješenje, koje će
omogućiti SAD i Europi da spriječe ponovno izbijanje njihove svađe o
tome kako rješavati pitanje Bosne na sljedećem sastanku na vrhu
NATO-a. Čini se da se vlada pod muslimanskim vodstvom pomirila sa
sudbinom trenutačne diobe Bosne na tri neovisne države... i traži da
postrojbe NATO-a štite jedino njezinu republiku s muslimanskom
većinom".
Ottaway napominje da bi za takvu akciju bilo nužno mnogo manje vojnika
UN ili NATO-a, "možda samo promatrači, kako predlažu bosanski Srbi" te
da bi se "time mogla izbjeći potreba da Clintonova vlada u Bosnu
pošalje mnogo vojnika, ako ih uopće bude slala".
Dopisnik dodaje da je na zadnjim pregovorima "bosanska vlada napokon u
načelu pristala na već davno postavljen zahtjev Srba za podjelom
Sarajeva... Bosanski predsjednik Alija Izetbegović u petak je,
vrativši se u Sarajevo, to pokušao opovrgnuti: 'Ne povlačimo se niti
iz jednoga dijela grada koji sad držimo'. Ipak, njegovo je
izaslanstvo većinu vremena u tri dana razgovora provelo proučavajući
zemljovide s bosanskim Srbima, razmatrajući moguće zamjene teritorija
i predgrađa oko Sarajeva, tražeći načina da povežu glavni grad, koji
opkoljavaju Srbi, s predloženom muslimanskom republikom u srednjoj
Bosni i izoliranim muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni. Čini se
da se nazire svojevrstan muslimansko-srpski sporazum koji neće
riješiti zahtjev bosanske vlade za suverenitetom na kopnenom koridoru
kroz teritorije koje drže Hrvati prema Jadranskom moru uz još
'nekoliko kilometara' obale. Bosanski premijer Haris Silajdžić i
Momčilo Krajišnik, predsjednik parlamenta samozvane srpske republike u
Bosni, trebali bi ovog tjedna razgovarati na sarajevskom uzletištu, a
od svih triju strana očekuje se da se potkraj ovog mjeseca ponovno
sastanu u Ženevi".
Ottaway ističe da je "obnova ozbiljnih muslimansko-srpskih nagodbi
dobra vijest za NATO, koji se bojao da će se na njegovu sastanku,
prvom poslije svršetka hladnog rata, 10. i 11. siječnja pojaviti nove
teškoće u pogledu Bosne. Prema europskim i američkim diplomatskim
izvorima, čak i ministri vanjskih poslova Europske zajednice, koji su
se ovdje sastali s bosanskim frakcijskim vođama, postaju nezadovoljni
dvojicom posrednika Davidom Owenom i Thorvaldom Stoltenbergom...
Posrednici su, razočarani neuspjehom da potkraj rujna nametnu konačno
rješenje mira, predlagali novi 'globalni' pristup..."
Podsjećajući zatim na francusko-njemački "protuprijedlog koji je
zahtijevao žurno zaključivanje staroga Vance-Stoltenbergova mirovnog
plana", Ottaway ističe da američki dužnosnici kažu kako se "boje da je
to tek ponuda EZ za pronalaženje načina da se ukinu razorne
gospodarske i financijske sankcije koje su prošle godine UN nametnuli
Srbiji i Crnoj Gori, dvjema republikama koje su ostale u Jugoslaviji".
Taj je plan, ističe dopisnik, "uznemirio Washington, koji sankcije
drži jedinim stvarnim načinom utjecaja međunarodne zajednice na
bosanske Srbe". Sredinom studenog, podsjeća dopisnik, u Washingtonu
su se sastali njemački i američki dužnosnici kako bi skovali
stajalište EZ koje bi mogao prihvatiti i Washington. Posljedica je
bio 'plan akcije' koji je u ime EZ na otvaranju ženevskih razgovora
predstavio Willy Claes. "Umjesto ukidanja sankcija, plan akcije
predlaže 'postupno, uvjetovano privremeno obustavljanje' sankcija
paralelno provedbi mirovnog plana. (...) Osim toga, dužnosnici State
Departmenta uspjeli su kao još jedan uvjet dodati i privremeni
sporazum između Srba koji traže neovisnu republiku u Hrvatskoj i
hrvatske vlade. Unatoč tim oprezno pripremljenim nastojanjima da se
spriječe nova neslaganja u pogledu Bosne na sastanku NATO-a, Owen i
Christopher su nastavili prekoatlantsku prepirku u pogledu sukoba",
piše Ottaway, podsjećajući na nedavne Owenove govore kojima je
optuživao američku vladu te na Christopherov odgovor prošle srijede u
Bruxellesu.
(Hina) dh
060244 MET dec 93
060502 MET dec 93
(Hina) dh