ZAGREB, 26. srpnja (Hina)
FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG
24. VII. 1993.
Pred vratima
"Tko želi posjetiti zaraćenog vojskovođu mora računati na mogućnost da će
ovaj možda biti zaposlen na nekom drugom mjestu. Stoga predsjedavajući
Vijeća ministara EZ, belgijski ministar vanjskih poslova Claes ne smije
biti ljut što ga Milošević nije primio. Zašto je belgijski ministar uopće
putovao u Beograd budući da njegov posjet može biti protumačen samo kao
isticanje značajne uloge srpskog vođe? Reakcija uvrijeđenog ne otkriva
kakvim je argumentom Claes namjeravao inzistirati na dokončanju borbi u
Bosni u slučaju da je uspio prodrijeti do Miloševića: belgijski ministar
izjavio je tek da je posrijedi 'ozbiljan diplomatski eksces'. U kontekstu
srpske ofenzive u Sarajevu i ocjene srpskih vođa da su na pragu konačne
pobjede, jedina zadaća europskih država - nakon očitovanja nemoći - trebala
bi biti izbjegavanje poteza koji ih čine smiješnim. Patnje stanovništva
zaslužuju veću pozornost od putnih planova diplomata. Djelotvorna
organizacija raspodjele malih pošiljki pomoći UN na licu mjesta važnija je
od rasprave o memorandumima", zaključuje komentator lista.
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
23. VII. 1993.
Ravnoteža užasa?
"Čovjek pojednostavljuje ono što ne razumije. Odličan primjer te sklonosti
jest rat u bivšoj Jugoslaviji. Što su fronte između Srba, Hrvata i
Muslimana i njihovi tajni diplomatski potezi zamršeniji, to su
jednostavnija objašnjenja kojima vanjski svijet nastoji dokučiti srž tog
sukoba. Nakon ženevskog sporazuma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i
srpskog predsjednika Slobodana Miloševića o podjeli Bosne te sve brojnijih
vijesti o zločinima koje je počinila i hrvatska strana, mnogi spremno
prihvaćaju najjednostavnije objašnjenje: čini se da su tamo dolje svi
pomalo uprljali ruke. Svi su u jednakoj mjeri krivci - i Srbi i Hrvati
(pojedinci u tu skupinu ubrajaju čak i Muslimane).
Sve manji broj ljudi razlikuje glavne od sporednih krivaca. Pojavljuju se
apsurdni računi - svako nedjelo hrvatske strane pripisuje se odgovornosti
Zagreba, ali istodobno postaje sredstvom za ublažavanje odgovornosti srpske
strane. Kao da silovanja u logoru Trnopolje nisu više tako strašna jer su
u međuvremenu i Muslimani u Mostaru, gradu pod hrvatskim nadzorom,
podvrgnuti zlostavljanjima. Pritom valja naglasiti da Beograd - koji već
zahtijeva ukidanje sankcija - nije jedini politički faktor kojem takvo
izjednačavanje ide u prilog.
Činjenica da je očito suočena s većim brojem zlikovaca, pruža međunarodnoj
zajednici dobrodošlo opravdanje za izostanak pomoći civilnim žrtvama (u
Bosnu stiže sve manje novca namijenjenog pošiljkama pomoći). Osim toga,
spomenuta činjenica olakšava lošu savjest Europljana koji namjeravaju
prešutno prihvatiti pobjedničku podjelu ratnoga plijena u skladu sa stanjem
na bojnom polju. Europa se cinično nada da će sukob na Balkanu završiti
uspostavom ravnoteže između dvije podjednako strašne sile.
Takvo izjednačavanje nije u skladu s činjenicama na Balkanu. Uloga Srba i
uloga Hrvata nisu primjereno ocijenjene. Osim toga, zaključak po kojem su
srpska i hrvatska strana podjednako snažni i podjednako krivi akteri,
pogrešan je i opasan.
Doduše, kritika upućena na račun Hrvatske djelomice je potpuno opravdana:
predsjednik Tuđman prekinuo je savez s Muslimanima, bacivši se u otvoreni
zagrljaj rafiniranog stratega Miloševića. Zajedničkom odlukom o podjeli
Bosne Tuđman se sam izjednačio sa sivom eminencijom srpskoga osvajačkog
pohoda. Tek nakon tog poteza Europu su počele intenzivnije zanimati brojne
mrlje u carstvu samovoljnoga hrvatskog predsjednika koje su doduše odavno
poznate javnosti. Otkriveno je da u Tuđmanovoj Hrvatskoj nema slobode
tiska ni demokracije, da kuće nevinih Srba često stradavaju u požarima te
da, u prvom redu, vladari dviju zemalja u pogledu nacionalističke težnje za
ekspanzijom jedan drugom nalikuju kao jaje jajetu.
Razlike se, doduše, zanemaruju kao da potezi hrvatske snage relativiziraju
mnogo veću krivnju Beograda. Nitko više ne spominje Vukovar, hrvatski grad
koji je Jugoslavenska armija pod kontrolom Srba osvojila nakon višetjedne
opsade, tijekom prvih mjeseci rata. Nitko ne spominje da Srbi već više od
godinu dana kontroliraju trećinu hrvatskog teritorija. Bosna je sličan
primjer: činjenica da Srbi i dalje osvajaju nova područja manje zanima
javnost jer i Hrvati protjeruju Muslimane. Nitko više nije zainteresiran
za razliku, utjelovljenu u činjenici da srpska strana kontrolira sedamdeset
posto, a bosanski Hrvati manje od trećine bosanskohercegovačkog teritorija.
Takve se razlike više ne uklapaju u sliku koja je nedavno stvorena.
Opisana nova orijentacija svjetske javnosti očito predstavlja proturefleks
jer mnogi očito nisu željeli uvidjeti stvarnu opasnost u obliku nekritičkog
samoprecjenjivanja zagrebačkog autokrata. Valja precizno imenovati te
opasnosti koje uistinu prijete iz Hrvatske ali pritom nitko ne smije
zaboraviti daleko veću opasnost u Beogradu, usmjerenu prema Bosni,
hrvatskoj krajini, Kosovu i Makedoniji.
U Zagrebu i u Beogradu nacionalisti sanjaju o stvaranju velikog carstva -
posrijedi je cilj za koji se već neko vrijeme bore hrvatski i srpski
vojnici u Bosni. Obje strane povezuje interes usmjeren na isključivanje
Muslimana. No, to je ujedno i posljednja sličnost. Dok Srbin Milošević
još raspolaže jednom od najjačih vojska u Europi, Tuđmanove malobrojne
oružane snage imaju malu zalihu oružja. Najkasnije kad Muslimani u Bosni
izgube ulogu relevantnog faktora, Srbi i Hrvati ponovno će postati ratni
protivnici.
U tom trenutku svijet će uvidjeti da na Balkanu neće biti uspostavljena
stablizirajuća ravnoteža užasa. Usprkos velikim riječima hrvatskog
predsjednika, mala bezazlenija Hrvatska nema dovoljno snage da drži u šahu
veliku Srbiju. Tko usprkos toj činjenici igra na kartu ravnoteže dvije
strašne sile ne treba se nadati brzom kraju rata", zaključuje Jens
Schneider.
(Hina) rb
260247 MET jul 93
(Hina) rb