ZAGREB, 24. srpnja (Hina) - Malo poznata teško razgradiva industrijska
ulja, poliklorirane bifenile (PBC) ratna su razaranja razasula po više
hrvatskih gradova i predjela. Ne zna se točna količinu "oslobođenog
PBC-a", čija su dobra svojstva - visoka stabilnost, nezapaljivost,
postojanost na visokim temperaturama, dielektrična svojstva - hvaljena i
široko primjenjena u industriji i gospodarstvu, osobito za izolatore u
elektroindustriji i za hidrauličnu tekućinu u građevinskoj i ratnoj
tehnici. No, nađu li se u okolišu, otvorena su prijetnja teškom i
dalekosežnom trovanju.
Ta je mogućnost otvorena u područjima oko Osijeka, Vukovara, Gradiške,
Siska, Petrinje, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Sinja i Dubrovnika,
gdje su trafostanice i kondenzatori teže razrušeni. Uzorkovanje i analiza
obavljeni su samo na rijeci Cetini, vodama Kupe i Save, uz trafostanicu
Konjsko kod Splita te istjecanje ulja kod jednog tenka u Nuštru, priopćio
je pročelnik Toksikološke službe Glavnog sanitetskog stožera dr. Franjo
Plavšić. U postrojenjima Konjskog i Peruče nalazilo se po 60 tona ulja,
no tamo nije dokazana prisutnost PBC-a, a "Končar", poduzeće koje je
održavalo postrojenje, tvrdi da ona nisu ni sadržavala PBC-je.
U Šibeniku je uništen dio od 114 kondenzatorskih baterija, a prema "grubom
računu" pročelnika Toksikološke službe u okoliš je moglo isteći više
desetaka tona PBC-a. Istraživanja voda u Kupi i Savi u sisačkom području
"ne govore o značajnom povećanju PBC-a od prije rata". Tenk T-84 kod
Nuštra, prema vojnim podacima na koje se poziva dr. Plavšić, također nije
ostavio traga polikloriranih bifenila. Grube procjene dr. Plavšića govore
da je iz oko 700 za rata uništenih tenkova moglo iscuriti oko tona PBC-a.
No, on količinu ukupno ispuštenih PBC-a procjenjuje od 10 do 100 i više
tona, s tim da nije poznato koliko je ulja izgorjelo, a koliko u
nepromijenjenom sastavu dospjelo u okoliš. O okupiranim područjima Hrvatske,
(Vukovar, istočno od Osijeka, Petrinja, itd.) podaci su nepoznati.
Savjetnik UNIDO-a, britanski profesor dr. Maervyn Richardson, koji je
predovodio dvotjednu misiju te međunarodne udruge u Hrvatskoj početkom 1993.
slaže se s dr. Plavšićem: "U slivu Save i Drave zemlja sadrži nepropusni
sloj ilovače, pa se zagađenja vode i zraka mogu ograničiti. U Lici i
Dalmaciji podzemne su naslage vapnenca pa je mogućnost da PBC dospije u
podzemne vode veća, a odatle u kopnene i morske vode, pa i ribu, što može
izazvati ozbiljnije posljedice".
Dr. Plavšić drži da je potrebno hitno utvrditi sve pojedinačne slučajeve
istjecanja PBC-a u i onamo uzorkovati tlo i podzemne vode te ustanoviti
stalni nadzor. "Vjerojatno dekontaminacija u većini područja više nije
prikladna, ali u slučajevima kada je moguća, treba je primijeniti", ističe
dr. Plavšić.
Za sada u Hrvatskoj nema znakova kroničnog trovanja PBC-ima, kada se
sastavci tih ulja talože i dugo zadržavaju u masnom tkivu živih organizama.
U ljudski organizam PBC ulazi preko kože, iz zraka ili hranjenjem. Vrlo su
otporni na metaboličke promjene, a kada se oslobađaju odlaze u krv,
izazivajući još teže posljedice. Kronično trovanje izaziva promjene u
imunološkom sustavu, jetrene smetnje, glavobolju, vrtoglavicu, depresiju,
smetnje u probavi, nesanicu, poremećaj pamćenja, umor i impotenciju.
Vrijeme polueliminacije PBC-a u organizmima se mjeri mjesecima, a u zraku
godinama. Pojave klor-akni na koži znaci su trovanja bifenilima.
No, od trovanja "hrvatskim PBC-ima", dr. Plavšić ocjenjuje još opasnijim
nepostojanje zakonske i upravne infrastrukture koja bi zaštitila zemlju od
ilegalnog uvoza i šverca tim opasnim tvarima. Uništavanje PBC-a u
europskim i svjetskim zemljama, kojeg se tamo nakupilo više od milijun
tona, strogo je ograničeno zakonima i držanjem javnosti. Tamo je također,
nakon oštrih ekoloških zahtjeva javnosti, zabranjena proizvodnja i uporaba
PBC-a. Stoga krijumčari nastoje iskoristiti teškoće Hrvatske kako bi se
lakše riješili PBC-a, a naša zemlja je za to kao stvorena: ovdje zrak
obično struji prema istoku, zapad štite visoke Alpe, a hrvatske rijeke
većinom teku prema Crnom moru.
Donedavno su francuske i finske tvrtke uništavale PBC jedinim prihvatljivim
načinom - spaljivanjem na temperaturama od 1700 stupnjeva Celzijevih, jer se
pri niskim temperaturama stvaraju najotrovniji poznati plinovi iz skupine
dioksina, ali po cijeni od 18 njemačkih maraka po kilogramu. Ta skupoća
mnoge potiče da se "nekako snađu".
Dr. Plavšiću je poznat primjer pokušaja ilegalnog uvoza PBC-a kada je na
našoj sjeverozapadnoj granici uhićen vozač cisterne s 48 tona PBC s urednim
dozvolama za lož ulje. Carinske službe krijumčara su jedino mogle kazniti za
prijevoz opasnog tovara bez potrebnih dokumenata i zabraniti mu uvoz, što je
"smiješno malo". Dr. Plavšić također upozorava da je u Hrvatskoj bilo više
PBC-a nego što ga je zbrinuto, pa i s te strane je moguće nagađati o
njegovom neprikladnom uništavanju. "Sada nitko ne nadzire korištenje i
uništavanje PBC-a, niti bilo što što bi suzbilo njegovo otrovno djelovanje",
izričito je upozorenje pročelnika Toksikološke službe Glavnog sanitetskog
stožera. Naime, Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša je krajem 1992.
pripremilo uredbu koja bi, u skladu s politikom EZ-a, ograničila uporabu PBC-
u kondenzatorima do 1995. i u transformatorima do 1999., ali Vlada taj
dokument tek treba prihvatiti.
(Hina)
240917 MET jul 93
(Hina)