ZAGREB, 28. lipnja (Hina)
SJEDINJENE DRŽAVE - THE WASHINGTON POST
25. VI. 1993.
UN: slaba zaštita ljudskih prava
"Na veliku žalost pokreta za ljudska prava, tiha diplomacija, što je samo
drugo ime za diskreditiranu i nedjelotvornu strategiju nagovaranja, ima
novog pobornika: glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Ghalia", piše
Kenneth Roth, direktor newyorške organizacije za ljudska prava "Human
Rights Watch", osvrćući se na Ghalieve nastupe na nedavnoj bečkoj
konferenciji.
Nabrojavši više prilika u kojima je glavni tajnik pokazao pretjeranu
sklonost kompromisu o ljudskim pravima, komentator je naglasio da je ta
sklonost vidljiva i u mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda na terenu.
"Iako gruba kršenja ljudskih prava imaju često kritičnu ulogu u
raspirivanju ratnih sukoba i eskalaciji humanitarne krize, glavni tajnik
drži da ljudska prava dolaze na red tek pošto se uspostavi mir," piše Roth.
Tipično je ponašanje Ujedinjenih naroda u bivšoj Jugoslaviji. Beskonačna
diplomatska natezanja dala su legitimitet srpskim vođama i pomogla im da
odgode agresivniji medjunarodni odgovor na grozote koje su počinili. No,
Ujedinjeni narodi nisu nikad ustrajali na tome da srpske snage plate pravo
sudjelovanja na pregovorima tako što će prekinuti ubijanje i prestati
sprečavati dopremu humanitarne pomoći. Slično omalovažavanje problema
ljudskih prava očito je i u drugim kriznim situacijama (Haiti, Somalija,
Kambodža, južni Irak), kao i u mlitavom pristupu osnivanju komisije i suda
za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji.
Jedan od glavnih prioriteta glavnoga tajnika trebalo bi biti podizanje
standarda ljudskih prava u svim poljima djelatnosti Ujedinjenih naroda.
No, to je moguće jedino ako se glavni tajnik oslobodi diktata napasnih
država članica, piše Roth.
BRITANSKI RADIO - BBC
27. VI. 1993.
Pregled tiska
O raskolu u bosanskom vodstvu piše više britanskih listova.
The Sunday Telegraph ističe kako će se raskol još više produbiti nakon
sastanka u Bruxellesu, gdje je sedam članova bosanskog Predsjedništva
pristalo sudjelovati na pregovorima u Ženevi o srpsko-hrvatskom prijedlogu
diobe Republike na tri etničke zajednice. Tom prijedlogu se i dalje
protive predsjednik Izetbegović i potpredsjednik Ganić.
Dopisnica The Sunday Timesa iz Beograda, raščlanjujući uzroke raskola u
bosanskom vrhu, glavnim krivcem drži američkoga predsjednika Clintona, koji
je 'svojim pozivom kancelaru Kohlu da podupre ukidanje embarga na oružje
Muslimanima predsjedniku Izetbegoviću dao lažnu nadu da je još moguće vojno
posredovanje Zapada'. U poruci kancelaru Kohlu, koju je ovaj - po pisanju
lista - shvatio kao naređenje, gospodin Clinton je od njega tražio da na
sastanku na vrhu u Kopengahenu podupre ideju o ukidanju embarga. To je
ponovno prouzrokovalo nesuglasice među europskim saveznicima jer se
Britanija, kao i prije, usprotivila toj zamisli. Sutradan je State
Department objavio da predsjednik Clinton to zapravo nije mislio već je
samo iznio mogući prijedlog, ali šteta je već bila učinjena jer je
predsjednik Izetbegović odlučio bojkotirati pregovore, a inicijativu je
preuzelo preostalih sedam članova bosanskoga Predsjedništva s Fikretom
Abdićem na čelu. On će u ponedjeljak u Ženevi pregovarati o
srpsko-hrvatskom prijedlogu o razdiobi Bosne.
O ženevskom mirovnom procesu piše i The Observer u svom uvodniku i
ustvrđuje 'da je barem, kad je riječ o diplomaciji, igra oko Bosne ušla u
završnicu'. Ona završava isto kao što je i počela: otrcanim kompromisima,
konfuznim namjerama i sramnim ustupcima. U Ženevi i Bruxellesu sada se
pregovara o istim prijedlozima koji su se nudili prije nego što je počeo
rat, a to je kraj Bosne kao nezavisne države i njena razdioba u tri etnička
područja. U međuvremenu je poginulo gotovo sto četrdeset tisuća ljudi,
uglavnom civila, a dva su milijuna ljudi postali izbjeglice. Možda bi
ionako došlo do krvoprolića, možda su nacionalne strasti bile odveć jake da
bi se to spriječilo, međutim, možda je bilo moguće obuzdati sukob da se u
početku uspostavila djelotvorna kontrola.
Došlo je vrijeme da se suočimo sa stvarnim stanjem, a to je u prvom redu
činjenica da su propali pokušaji održavanja lažne slike o Bosni kao
nezavisnoj državi s vladom koja predstavlja sve njezine narode. Jedini
način da se održi Bosna kakvu je Zapad priznao prošle godine jest
razmještanje velikog broja postrojba na terenu, a to Zapad očito ne želi
razmatrati. Vjerojatno nije ugodno priznati da može biti nagrađeno etničko
čišćenje, ali to je u situaciji gdje Zapad neće vojno posredovati okrutna
istina.
Dopisnik The Sunday Timesa iz Zenice piše kako viši zapovjednici bosanske
vojske traže od predsjednika Izetbegovića da protjera strane mudžahedinske
borce jer teroriziraju civile i vrše zvjerstva. Više od dvjesta
mudžahedina, koji se u Bosni bore u posljednjih godinu dana, djeluju sada
kao samovoljne bande koje zapovjedništvo bosanske Armije ne može
kontrolirati, a u nedavnim sukobima Hrvata i Muslimana islamski su borci,
koji tvrde da vode džihad ili sveti rat, rušili crkve i ubijali civile.
Kada nisu u borbi mudžahedini straše pučanstvo, koje prema vlastitim
tvrdnjama brane, tako što mu silom nameću islamski način života. List
navodi izjavu zamjenika zapovjednika bosansko-hercegovačke Armije Stjepana
Šibera koji je kazao da mudžahedinima nije trebalo dopustiti dolazak u
Bosnu. 'Nitko nije tražio od njih da ovamo dođu', kazao je Šiber i dodao
da 'upravo mudžahedini čine najviše zvjerstava i rade protiv interesa
bosanskih Muslimana'.
O istoj temi piše i The Observer koji opisuje zbivanja u franjevačkom
samostanu kraj Travnika, gdje su se nedavno sukobili borci bosanske Armije
i mudžahedini. Britanski vojnici iz samostana su pred muslimanskom
ofenzivom evakuirali hrvatske civile, časne sestre i fratre, a neposredno
nakon toga taj su osamsto godina star samostan zauzeli mudžahedini i počeli
ga sustavno uništavati. Kad su razbili nekoliko vitraža i ispisali
fundamentalističke grafite, oni su oko samostana postavili i dinamit.
Potpuno uništenje spriječili su u posljednji trenutak bosanski vojnici.
Britanski vojni izvori tvrde da su mudžahedini za vrijeme nedavne
muslimanske ofenzive pljačkali i palili, a predstavnici UN kažu da bi ih se
bosanske snage sada željele otarasiti. Međutim, to lako neće ići, a
bosanske vlasti si ne mogu priuštiti treću bitku, pogotovo što bi ona
značila gubitak potpore arapskog svijeta.
NJEMAČKA - FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG
26. VI. 1993.
živjeti ili vegetirati?
"Neke formula s kojima su europski državnici nedavno u Kopenhagenu na
konferenciji EZ-a obdarili Bosnu ponovno pokazuju da se ni gotovo uništena
država ni njezina najveća nacionalna grupa, Muslimani, nemaju od njih čemu
nadati. Kada je savezni kancelar Kohl zatražio da se Muslimane ne ostavi
same i da se stoga ukine embargo na oružje protiv Bosne, francuski
predsjednik Mitterrand odgovorio mu je da bi glede napora UN ukidanje u
sadašnjem trenutku bilo rješenje za beznađe.
U stvarnosti, nema ozbiljnog pokušaja Ujedinjenih naroda da pomognu
Muslimanima protiv srpskog agresora. Ali jest rješenje potpunog beznađa
ono što UN i EZ provode od samog početka srpske agresije: Muslimanima ne
pomoći vojno i još ne dopustiti da im netko u svijetu šalje oružje za
obranu. Mitterrand nije isključio ukidanje embarga ako se izjalovi
ograničenje konflikta, što je cilj UN. Budući da UN ništa ne poduzimaju,
ništa se ne može izjaloviti. A još nikada nije netko tko ne isključuje
pomoć u budućnosti time nekome pomogao.
Britanski premijer Major odvratio je Kohlu da EZ mora dalje pregovarati.
Pregovori, s promjenjivim sudionicima, na promjenjivim mjestima, s
promjenjivim programima, traju već mnogo mjeseci. Rezultat: Srbi su dobili
još više vremena za zauzimanje područja i 'etničko čišćenje', umorstvo
naroda. Stanje u Bosni i Hercegovini i dalje se kvarilo. Muslimani i
Hrvati, koje je srpski agresor u jednakoj mjeri mučio, pod teretom svojega
jada izgubili su orijentaciju i okrenuli se jedni protiv drugih, jer protiv
osvajača ništa nisu mogli učiniti. Među narodima svijeta prevladalo je
prezasićenost očito nerazmrsivog bosanskog ratnog klupka, pa je nestala i
spremnost da se barem izbjeglim i prognanim Muslimanima i Hrvatima pomogne
novcem. Ali britanski šef vlade hoće da se takvo stanje nastavi.
Dugo vremena, do kraja svibnja, predmet pregovora o Bosni bio je
Vance-Owenov plan. On je imao teških nedostataka. Najteži je bio što nije
predvidio da se srpskom agresoru vojnim sredstvima - mogle su to biti i
uvjerljive prijetnje - oduzme sposobnost ili barem volja za napadanje.
Srpskim vođama u Beogradu ostalo bi prepušteno hoće li se zaista ili samo
prividno ili nikako složiti s planom; također bi im bilo prepušteno što će
kasnije htjeti učiniti protiv Bosne ili u Bosni.
Stoga je Vance-Owenov plan unaprijed bio osuđen na propast. Ali barem je
izgovorio predožbu zapadnog svijeta. Kada su i njegovi pokretači morali
priznati promašaj, zapadne su vlade zamijenile svoje nove bosanske
aktivnosti s prijedlogom da Muslimane treba staviti u zaštićene zone.
Takva predodžba držanja cijeloga jednog naroda vrhunac je apsurda; na
djelotvornu zaštitu od srpskog ratnog stroja nije se mislilo. Koliko god
bila groteskna ta ideja, ona je potekla iz kancelarija zapadnih vlada. Je
li već odložena uz ine neslavne akte bosanske politike, još se ne zna.
Sada postoji opasnost da inicijativa planiranja sasvim prijeđe na agresora.
U više europskih glavnih gradova, posebice u Londonu i Parizu, raste
sklonost da se predmetom pregovora učini diobeni plan koji su vođe Srba i
Hrvata u Bosni već u grubim crtama očito fiksirali, ali koji nije ništa
drugo do diktat pobjedničkog srpskog agresora. Po tom bi se planu od
države Bosne i Hercegovine Srbi dobili daleko najveći dio, Hrvati zapadnu
Hercegovinu, Muslimani u biti samo dva područja rezervata: jedno s
gradovima Sarajevom i Tuzlom u sredini zemlje, drugo oko Bihaća na
sjeverozapadu.
To bi značilo: Srbima dodijeljena područja Bosne i Hercegovine uskoro bi
bila priključena beogradskoj državi, koja bi zauvijek imala u šaci
muslimanski narod, uguran u rezervate i gotovo sasvim okružen Srbijom.
Hrvatska bi pripojila zapadnu Hercegovinu. Ali UN i EZ tada bi rekli da
Hrvatskoj ne mogu biti vraćena područja, dobra četvrtina zemlje, koja su
Srbi zauzeli i 'etnički očistili'. Ostala bi amputirana i rastrgana
država.
Većina vlada u EZ-u, predvođena Londonom i Parizom, traži takvu potvrdu
koja bi uljepšala srpske agresorske dobitke. Promjena granica silom, kažu,
ne smije biti. Što je drugo osim sile moglo pokrenuti bosanske Muslimane
da se predaju? Bosanski integritet mora ostati. Ali što bi to vrijedilo,
da se Srbija izjasni suglasnom, da Bosna i nadalje opstane kao 'okvir' na
papiru? Teritorijalne tvorevine Muslimana moraju biti sposobne za život.
Misle li zapadni državnici time zaista život dostojan čovjeka - ili
vegetiranje?" - pita se J.G. Reissmueller.
FRANCUSKA - LA CROIX
26. VI. 1993.
Vodič kroz plan Tuđman-Milošević
Prošlog su četvrtka izaslanstva bosanskih Hrvata i Srba u Ženevi službeno
potvrdila prihvaćanje plana što su ga prošli tjedan sastavili srpski
predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, piše
francuski list.
Plan Milošević-Tuđman slijedi devet točaka Vance-Owenova plana, ali sa
znatnim izmjenama. Europski diplomati, željni brzog rješenja, govorili su
o "ustavnom uređenju". No tekst plana jasno pokazuje da se zapravo radi o
de facto diobi međunarodno priznane države. Slijedi usporedba, točku po
točku, najnovijeg plana s Vance-Owenovim predloškom:
1. Bosna i Hercegovina bit će konfederacija. Ustav priznaje tri
konstitutivna naroda, a većina funkcija vlasti bit će prenesena na
republike.
(Vance-Owenov plan predviđao je jednu jedinu "decentraliziranu" državu
Bosnu i Hercegovinu, s deset pokrajina. Nije bilo govora o republikama.)
2. Republike neće moći sklapati ugovore s drugim državama ili s
međunarodnim organizacijama ako se tim ugovorima nanosi šteta drugim
republikama.
(Po Vance-Owenovu planu, pokrajine nisu bile međunarodne pravne osobe
i nisu mogle imati vlastitih međunarodnih odnosa. Konkretno, ta odredba
znači da nema više nikakve zapreke de facto pripajanju Srbiji i Hrvatskoj.)
3. Sloboda kretanja zajamčena je u čitavoj Bosni i Hercegovini. Ta će se
sloboda dijelom ostvarivati i putem međunarodno nadziranih koridora.
(Vance i Owen predviđaju posvemašnju slobodu kretanja svih građana u
svim pokrajinama. Po novoj verziji, republike se ne obvezuju da će
dopustiti kretanje osobama koji nisu njihovi građani, te će ovi biti
prisiljeni da se služe koridorima pod nadzorom plavih kaciga. Ta zapreka
pogađa jedino buduću "muslimansku republiku" koja je ukliještena između
srpske i hrvatske republike.)
4. Sva pitanja od životnog interesa za svaki od konstituirajućih naroda
bit će riješena ustavom republika, koji će se moći mijenjati samo
konsenzusom.
(U Vance-Owenovu planu ti su interesi zaštićeni ustavom Republike
Bosne i Hercegovine).
5. Republike će imati demokratski izabrana zakonodavna tijela. Izvršna
vlast i neovisna sudska vlast bit će takodjer imenovane na demokratski
način. Predsjedništvo konfederacije sastojat će se od triju predsjednika
republika. Postojat će nadalje konfederalno ministarsko vijeće s devet
članova, po tri iz svake republike. Predsjednik tog konfederalnog vijeća
imat će titulu premijera. Dužnost premijera i ministra vanjskih poslova
obnašat će redom članovi vijeća. Konfederalni parlament neizravno bira
zakonodavna tijela triju republika.
(Vance-Owenov plan nije do kraja razradio način izbora dotičnih
tijela. Novim planom nisu predviđeni izravni izbori na konfederalnoj
razini, čime je bosanska država lišena izravnog legitimiteta - za razliku
od Švicarske konfederacije, koju Karadžić stalno uzima za primjer.)
6. Ustavni sud koji se sastoji od po jednog suca iz svake republike
rješavat će sporove republika i konfederacije te sporove među republikama.
Ako Ustavni sud ne bude mogao riješiti neki spor, presudit će tijelo
sastavljeno od pet slučajno izabranih sudaca međunarodnoga suda.
(Po Vance-Owenovu planu najvišu instancu birala je Konferencija o
Jugoslaviji, drugim riječima Europa. Ovdje je ta funkcija povjerena
međunarodnom sudu pravde, što će samo otegnuti proceduru.)
7. Bosna i Hercegovina bit će postupno razvojačena pod nadzorom
Ujedinjenih naroda i Europske zajednice.
(Istovjetnu odredbu ima i Vance-Owenov plan).
8. Osnovna ljudska prava bit će zajamčena ustavom, koji će odrediti način
njihove zaštite putem državnih i međunarodnih mehanizama.
(Novi plan izbacio je iz Vance-Owenova plana formulaciju "ljudska
prava, po najstrožim međunarodnim mjerilima...")
9. Ustav će odrediti nekoliko načina međunarodnog nadzora, koji će se
provoditi dok sve tri republike konsenzusom ne odluče o njihovu ukinuću.
(Ista odredba postoji i u Vance-Owenovu planu).
RUSIJA - IZVESTIJA
26. VI. 1993.
Moskva drži Sloveniju uzorom za Balkan
U uvodu komentara Konstantina Eggerta stoji da je "zakonita slučajnost -
poklapanje posjeta Moskvi slovenskoga ministra vanjskih poslova Lojzeta
Peterlea i izjave ruskoga ministarstva o promjeni stajališta glede mirovnih
načela za Bosnu".
"Susret sa slovenskim kolegom omogućio je Andreju Kozirevu razmotriti
uzajamne odnose koji se dobro razvijaju (politički dogovor bi očito mogao
biti potpisan ujesen, a moguća je i razmjena posjeta na najvišoj razini).
S druge su strane razgovori s Peterleom omogućili dopunsku priliku da se
pogleda kako se prihvaćaju promjene u ruskoj balkanskoj politici.
Čini se da su se i u Moskvi i u Ljubljani pomirili s novom bosanskom
stvarnošću, pa se još brinu samo za stvaranje triju cjelovitih
narodno-vjerskih područja bez 'etničkoga čišćenja', nego putem
organiziranoga preseljavanja ljudi pod nadzorom UN-a. Kozirev i Peterle su
uvjereni kako se ne smije Muslimane prepustiti sudbini. Po mišljenju
slovenskoga ministra, to bi izazvalo novi Libanon i bujanje međunarodnoga
terorizma.
Rusija ima, osim tih zajedničkih američko-europskih bojazni, i vlastite
razloge ne dopustiti muslimansko poniženje. Prvo, velik broj ruskih
građana ispovijeda islam. Nemoguće je zanemariti taj čimbenik sa
stajališta zdravoga razuma u unutrašnjoj politici. Drugo, ruska
ravnodušnost prema progonu bosanskih Muslimana mogla bi potaknuti optužbu
za dvostruka mjerila te poput bumeranga udariti po ruskoj borbi za
poštivanje prava ruskoga stanovništva u okolnim zemljama. Zato od ruske
diplomacije treba očekivati ne samo pokušaje uvjeravanja Muslimana da ne
mogu izboriti unitarnu bosansku državu, nego i pritisak na Srbe i Hrvate u
nakani da oni vrate Muslimanima bitne dijelove zauzetih teritorija. Osim
toga, Rusija će očito nastojati zadržati Beograd da djelatno ne iskoristi
rezultat referenduma na teritoriju pod nadzorom Srba u Bosni i Hrvatskoj.
Ruska diplomacija drži da razgovor o teritorijalnim promjenama ima smisla
tek poslije potpunoga prekida ratnih djelovanja.
Iako i Moskvu, kao i Ljubljanu, uznemirava porast utjecaja krajnjih
nacionalista u Srbiji, stječe se dojam da se Slovenija, koja se čvrsto
vezala za Zapadnu Europu i koja nema ratobornu srpsku zajednicu, manje
brine za 'popravke' beogradskoga režima. Dotle je Rusija, koja se sve više
zauzima u balkanskoj politici, čini se spremna proširiti dijalog s nekad
neprijateljskim Miloševićem samo da se ne dopusti dolazak na vlast
šovinista iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.
Andrej Kozirev je nazvao Sloveniju 'uzorom mirnoga razvitka na teritoriju
bivše Jugoslavije'. Premda, nažalost, jedinim".
(Hina) rb
280338 MET jun 93
(Hina) rb