ZAGREB, 9. lipnja (Hina)
BRITANSKI RADIO - BBC
U večernjoj emisiji novinar radio-postaje razgovarao je s Krstom Cviićem.
- Ministri vanjskih poslova EZ danas su se okupili u Luksemburgu i, kako se
javlja, oni su tamo da bi izrazili svoju ponovnu potporu Vance-Owenovu
planu i njegovoj provedbi. Može li se taj plan u ovakvoj situaciji uopće
provesti?
= Ne, osim ako da ne dođe do jake intervencije naoružanih postrojba NATO-a
na cijelom području BiH, u nakani da se uspostavi zapadni protektorat koji
bi tek onda na svoj način mogao provesti u djelo Vance-Owenov plan.
- Da prijeđemo malo na prestrojavanja u srpskom taboru, na udar
predsjednika Miloševića, na oporbu u Beogradu, na odluku krajinskih Srba da
održe referendum, što je protivno nagovještajima da su se Srbija i Hrvatska
dogovorile da bi Srbija priznala Hrvatsku u njezinim granicama. Kako se ta
previranja mogu odraziti na situaciju u samoj Hrvatskoj, pa i u cijeloj
bivšoj Jugoslaviji?
= Razvoj događaja u BiH na terenu, naročito u odnosima između Hrvata i
Muslimana, pa i sadašnja previranja u Srbiji i u odnosima između Srba u
Srbiji i onih u BiH i Hrvatskoj također su izravna posljedica zapadne
politike prema bivšoj Jugoslaviji, koja je neko vrijeme izgledala kao da se
sprema na obuzdavanje ambicija za velikom Srbijom, što je natjeralo
predsjednika Miloševića, po mom mišljenju, na to da pomisli ipak na neke
kompromise u svojim odnosima s bosanskim i hrvatskim Srbima. Jer njemu je
potrebno, kako znamo, da što prije isposluje dokidanje sankcija UN protiv
Srbije i Crne Gore. I čini mi se da su ovi posljednji događaji i
posljednji zaokret u zapadnoj politici ohrabrili bosanske i hrvatske Srbime
da se njihove ambicije, koje se ne poklapaju posve s Miloševićevim
ambicijama, možda ipak mogu ostvariti, da neće biti kompromisa i
dogovaranja s hrvatskim vlastima u Hrvatskoj ili ipak nekog popuštanja
Muslimanima i Hrvatima u BiH. Mislim da je zato Milošević sada poduzeo
korake kako bi ojačao i osigurao svoju vlast u Srbiji, jer bi moglo doći do
određenog konflikta između njega, s jedne strane, i ekstremnih
nacionalističkih i šovinističkih snaga u Srbiji, koje su sada u svezi sa
srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj.
- Kako će se to odraziti na pozicije Hrvatske koja je pokušala pronaći neko
rješenje u izravnim pregovorima sa Srbijom, ali i s predsjednicima
krajinskih Srba?
= Mislim da ovo što se dogodilo u posljednje vrijeme pokazuje iluzornost
prijašnjih pokušaja hrvatske diplomacije te neutemeljenost tih pokušaja da
se stvaraju sporazumi s Miloševićevom vlašću u Beogradu. Čini mi se da oni
ne mogu Hrvatskoj donijeti bilo kakvu sigurnost i mislim da su jedini
opravdani sporazumi s hrvatske strane, u međunarodnom smislu, oni sa Srbima
u okupiranim područjima Hrvatske. Mislim da hrvatskoj diplomaciji nema
mjesta niti u pregovorima u Bosni niti sa Srbijom.
THE WASHINGTON TIMES, SAD, (8. VI. 1993.)
"Noć dugih noževa u Beogradu"
Georgie Anne Geyer na početku ističe da Amerikanci nikada neće razumjeti
ono što se prošli tjedan događalo u Beogradu, a zatim iznosi neke
pojedinosti vezane uz taj događaj.
Ona spominje da su je nemiri na ulicama Beograda, usmjereni protiv vlade
Slobodana Miloševića, podsjetili na prijašnja predviđanja srpskih
intelektualaca da će radikali ući u Beograd i uništiti pristaše umjerene
politike. "Ali, ovaj tjedan je bilo i gore od toga. Smjenjivanje Dobrice
Ćosića bilo je samo prividan razlog za nemire. Kao predsjednik onoga što
je ostalo od jugoslavenske federacije, smatrano je da ima važan utjecaj na
pristaše umjerene politike. Ali, tko je zapravo čovjek za koga se mislilo
da stoji uz Miloševića? On nije bio ništa manje nego ideološki autor
srpskog holokausta. Djela tog "ljubaznog" gospodina potaknula su cijelu
generaciju Srba da vjeruju kako su oni ugroženi na zemlji kojom bi trebali
vladati."
U nastavku G.A. Geyer spominje Vuka Draškovića, kao žrtvu krajnjeg
fanatizma zemlje, koji je išao rame uz rame s demonstrantima, i završio u
bolnici. Ona napominje da se i na njega samoga odnose riječima kojima je
prokomentirao sudbinu Ćosića:"Djeca su uhitila vlastitog oca", te da su
obojica vođa vodili opasnu igru riječi i manipulirali opasnim emocijama,
sve dok broj mrtvih nije prešao 150 tisuća. "Samo su pametni i omraženi
političari znali kako se manipulira riječima" - komentira autorica.
"Ovim tjednom je dosegnuta konačna radikalizacija srpskog režima. To je
'dobro' za Zapad koji je vjerovao da se Beograd može promjeniti. Sada je
slika zločinačkog režima potpuna, jasna i cjelovita.
G.A. Geyer se čini sigurna u dvije stvari: -da će usljedećih šest do deset
mjeseci nestati S. Miloševića, najvjerojatnije tako što će ga ubiti netko
od ljudi koji ga okružuju i da ta potpuna radikalizacija režima, zbog
neučinkovitosti Zapada, znači da je daljnje širenje nasilja i brutalnosti
neizbježno."
"Ovim sukobima nije kraj, to je tek početak"- kaže Geyer.
LE QUOTIDIEN DE PARIS, Francuska, (8. VI. 1993.)
Uoči rata na Kosovu?
Novinar na početku članka navodi Bujara Bukoshia, premijera Kosova, koji
je potkraj tjedna boravio u Parizu: "Mogu se vidjeti pokreti vojske, sela
su opkoljena. Vlada kaos, ali mi se ponajprije bojimo milicija koje nisu
pod nadzorom". Posljednjih tjedana, dodaje novinar, "pojačana je napetost
između Srba i Albanaca (koji su u većini). Beograd je odlučio staviti pod
kontrolu "Zeri", jedino albansko sredstvo informiranja i ušutkati izdanja
"Rilindje". U znak prosvjeda nekoliko je književnika, među kojima Ali
Podrimja i Adem Demaci, počelo štrajk glađu. Istodobno stiže vijest o
desetak ubijenih Albanaca i atentatu - koji je mogao biti provokacija - 22.
svibnja u kojem su poginula dva srpska policajca. Ti predznaci podsjećaju
na početak sukoba u Bosni".
"Na Kosovu često govore o tihom, podlom etničkom čišćenju: to je eufemizam,
jer je posrijedi pravi genocid", pojašnjava Bukoshi, dodajući da je "cilj
srbijanskoga režima promjena etničke strukture Kosova". Osim toga,
napominje novinar, "Bukoshi je zatečen embargom jer pogađa Albance kao i
Srbe. Isto tako traži - i službeno - stvaranje Kosova kao 'neovisne i
neutralne (i u odnosu na Albaniju i u odnosu na Srbiju) države pod
međunarodnim nadzorom' - za njega je, kao i za književnika Ismaila Kadarea,
Kosovo 'najavljani zločin'. Najavljen srpskim memorandumom. (...)
Najavljen nacionalističkim govorima koje ni Dobrica Ćosić,
književnik-predsjednik smijenjen prošlog tjedna, ni Vuk Drašković, kojega
je Milošević dao uhititi, nisu pošteđeni. 'Vjerujemo', tvrdi Bujar
Bukoshi, 'da će se Milošević i dalje koristiti Kosovom kao jockerom,
osobito ako naiđe na unutarnje poteškoće'. Dakle, pokazale su se točnima
rečenice koje su se ponavljale proteklih mjeseci: 'Zločinac se uvijek vraća
na mjesto zločina', ili 'Sve je počelo (1981.) i završit će na Kosovu'.
Taj najavljeni zločin međunarodnu diplomatsku neaktivnost u očima Albanaca
čini još dramatičnijom.
Diplomati koje je predvodio predsjednik Mitterrand zaboravili su pokrajinu
Kosovo, a upravo zato 1991. nisu shvatili da rat protiv Slovenije,
Hrvatske, i ubrzo zatim Bosne, nije bio rat za zaštitu srpskih manjina,
nego osvajački rat koji je vodila neokomunistička (ili
nacional-totalitaristička) vlast. Zato što su zaboravili Kosovo (ali i
Makedoniju, Sandžak, pa čak i Crnu Goru), diplomati su predložili
Vance-Owenov plan - teško primjenjiv i nepravedan. Poput Bosanaca, i
Albanci su bili manje skloni podjeli jugoslavenske federacije nego što su
to bile ostale republike. Kad se federacija raspala, Albanci na Kosovu,
kao ni Muslimani u Bosni, više nisu mogli ostati sami sa Srbima", piše
novinar, navodeći na kraju Bujara Bukoshia koji neovisnost Kosova drži
neizbježnom: "Nismo više spremni na život pod srpskom dominacijom.
Izostanak spektakularne akcije s naše strane, ne smije prikrivati
jednoglasnost i odlučanost našega zahtjeva".
THE INDEPENDENT, V.Britanija, (8. VI. 1993.)
"Šareni pedigre kompromisa"
Annika Savill piše o problemu sigurnih zona u Bosni: "Koncept 'sigurnih
zona' slučajno je naletio kao kompromis u kojem su SAD htjele uništiti
Vance-Owenov plan jer nisu htjele slati postrojbe koje bi ga nametnule, a
Europljani su htjeli da SAD odustanu od ustrajnog zahtjeva da se naoruža
bosanske Muslimane. Međutim, zamisao je mnogo starija; ima šareni
pedigre". Podsjećajući da zamisao o sigurnim zonama potječe od 'sigurnih
utočišta' za Kurde, Annika Savill ističe kako su "Francuzi pokušali oživiti
tu ideju prvo za Hrvatsku, a zatim, prošlog listopada, za Bosnu. Bilo je
to u doba socijalističke vlade, koja je sada pala, a u kojoj su bili
aktivisti poput Bernarda Kouchnera. Ali tada su, po britanskom diplomatu,
postojale dvije zapreke: 'Prvo, nitko drugi od saveznika nije bio spreman
uspostaviti sigurna utočišta kao zaštićene geografske zone - i još nisu
spremni. Drugo, borci na terenu nisu bili spremni to prihvatiti'.
Osim toga, lord Owen se žalio da koncept ima presnažan prizvuk
zarobljeničkoga logora. 'Svi su se, uključujući i Francuze, složili da za
neko vrijeme odgode koncept i sakriju ga u rukav', kaže jedan diplomat.
Poslije toga su Vance-Owenov plan Amerikanci ismijali, a Srbi nekoliko puta
odbili, dok je Warren Christopher obilazio saveznike neuspješno
pokušavajući dobiti potporu za washingtonski prijedlog da se ukine embargo
za Muslimane.
Koncept je izvučen iz rukava u travnju, kad su eskalirale borbe u
Srebrenici. Dok su se kanadski mirotvorci spremali da u nju uđu, kanadska
je ministrica vanjskih poslova Barbara McDougall telefonirala u London i
zatražila da britanske postrojbe osiguraju zaštitu - u obliku zračne
zaštite. Britanija je pristala. Prva de facto 'sigurna zona' je rođena.
Ideja se proširila kad su izbile borbe u Žepi, a zatim je prerasla na šest
zona, uključujući Bihać. Poticanje rezolucije UN naišlo je na opću
suradnju, s Francuskom na čelu", piše Annika Savill, napominjući kako je u
vrijeme kad je sazvan washingtonski sastanak, francuski ministar vanjskih
poslova već imao sastavljen tekst koji je predložio Christopheru kao temelj
sporazuma. "Lord Owen nije pozvan. 'Sigurne zone' postale su konceptom s
kojim su se svi složili", ističe novinarka.
Napominjući kako je ipak bilo različitih tumačenja, Annika Savill na kraju
upozorava: "Francuzi mogu savršeno lako braniti 'svoju' zaštićenu zonu -
Bihać - jer ih je mnogo i dovoljno i jer su dovoljno blizu hrvatskoj
granici što im olakšava pristup. Druge su zone, naprotiv, mali džepovi,
ili se do njih može doći jedino kroz srbijanski zračni prostor. Postrojbe
bi, tvrde Britanci, morale stoga biti ograničene na simboličnu nazočnost i
'odvraćanje napada'".
VEČERNJE NOVOSTI, Srbija, (8. VI. 1993.)
"Skudovi nišane Knin"
"Vanceov plan je mrtav. Ništa od onoga što je njime predviđeno nije
realizirano i mi smo bili prisiljeni da tražimo nove načine kako bi izišli
iz ovog, za nas neodrživog stanja. Privreda nam je u kolapsu, narod na
granici egzistencije, a uz to nad glavom nam visi stalna prijetnja ustaša
da će krenuti na naše gradove i sela, da nas pobiju i istjeraju s ognjišta.
Ujedinjenje s našim narodom u republici srpskoj jedino je što smo mogli
birati da bi se zaštitili, ali i zbog pokretanja privrede i drugih vitalnih
tokova. Zajedno smo mnogo jači, posebno u obrani, što nam u ovim trenucima
mnogo znači", rekao je u izjavi za list predsjednik vlade RSK Đorđe
Bjegović. Objašnjavajući što za krajinu znači referendum o ujedinjenju s
RS, Bjegović dodaje: "Ova najnovija odluka poslanika narodne skupštine
predstavljala je novi, još jači izazov Tuđmanovim plaćenicima, koji u
rovovima i zasjedama nedaleko od granice Hrvatske i krajine čekaju znak iz
Zagreba da krenu u obračun s ovom najzapadnijom srpskom republikom koja je
već dvije-tri godine trn u oku ustaškom HDZ-režimu u Zagrebu". Bjegović,
kao i većina krajišnika, prenosi dalje list, vjeruje da je pitanje dana kad
će se "novi ratni vihor na ovim prostorima rasplamsati".
U nastavku se iznose tvrdnje krajinskih obavještajaca o grupiranju
hrvatskih snaga, o mogućim smjerovima napada, vrsti oružja, i napominje se
kako je cilj buduće hrvatske akcije presijecanje sjeverne Dalmacije od Like
i zauzimanje hidroelektrane Obrovac, te presijecanje krajine između Knina i
Benkovca. Završni napad bio bi usmjeren na Knin. Tvrdi se kako je
mobilizirano oko dvjesta tisuća hrvatskih vojnika, a najveći dio
koncentriran u Dalmaciji. "O namjerama ustaša obaviješteni su i
predstavnici svjetske organizacije, ali su i upozoreni da će nastavak
hrvatske agresije biti shvaćen kao početak totalnog rata - što to znači,
najbolje će osjetiti Hrvatska".
(Hina) dh
090109 MET jun 93
(Hina) dh