Nadnaslov:Sve učestaliji štrajkovi Poljaka - nezadovoljstvo vladinim reformama
Naslov: Poljsko razočaranje reformama
Podnaslov:Sve izgleda kao i četiri godine ranije - Solidarnost je opet
odlučila suprotstaviti se vladinim čelnicima, no ovaj put su to
oni koje je podupirala, od kojih neki dolaze iz njezinih redova
Piše: Timothy Heritage, Reuter
VARŠAVA - Crveno-bijele zastave, neke od njih s znakom sindikata
Solidarnost, ponovno se vijore na školama, bolnicama i nekim tvornicama u
Poljskoj.
Na prvi pogled, sve izgleda kao i prije - u najnovijim poljskim
štrajkovima neki demonstranti čak nose na rukavima crveno-bijele trake baš
kao i u obustavama rada i demonstracijama koje je povela Solidarnost 1980.
godine u borbi protiv komunizma.
Gotovo četiri godine nakon svrgavanja komunista, Solidarnost je ponovo
odlučila suprostaviti se vladinim čelnicima - no sad su to oni koje su
tradicionalno podupirali, od kojih su neki čak i bivši članovi sindikata.
Prosvjedi su odraz razočaranja poljskih radnika u vladine čelnike i
tržišne reforme; većina njih izgubila je iluzije glede tržišnih reformi
koje su im, kako kažu, život učinile težim, a donijele tek neznatna
poboljšanja.
"Dozlogrdilo nam je da nas se drži budalama," piše na jednom plakatu u
rukama jednog od demonstranata iz Walbrzycha, industrijske regije na
jugozapadu Poljske, koji su se okupili ispred mjesne gradske skupštine.
"Vlada jednostavno zaboravlja na nas. Ignorira nas," riječi su jednog
ljutitog demonstranta na anti-vladinom prosvjedu u Varšavi.
Redovi za osnovne namirnice stvar su prošlosti, te su danas trgovine bolje
opskrbljene nego u komunizmu.
No dok su se neki ljudi, kao primjerice mladi i sposobni businessmeni,
uzdigli s uvođenjem novih reformi, mnogi prosječni radnici i dalje teško
žive.
Realne plaće su se od 1989. godine snizile prosječno za 30%, godišnja
inflacija 1992. godine, iako manja od 1989., bila je 50%, a nezaposlenost
je porasla za više od 14% radne snage.
Plakat na kojem je naslikan Crveni križ sa uzvikom "Dosta!" na zidu
Varšavskog univerziteta poziva građanstvo na protestni skup protiv
predsjednika Lech Walese, bivšeg predsjednika Solidarnosti i
nekoć nacionalnog heroja kojeg sada, zahvaljujući postojećoj situaciji,
nekolicina radikalaca dočekuje već i punim prezirom.
Međunaslov: "S plaćom se ne može preživjeti"
"Proživjela sam silne godine komunizma, čekanja u redovima, nestašice i
opsadno stanje (od prosinca 1981. do srpnja 1983. godine). Sada ne živim
ništa bolje, iako komunista više nema," kaže Malgorzata, jedna žena
srednjih godina.
Štrajkove 5. svibnja započeli su nastavnici, a ubrzo su im se pridružili
zdravstveni djelatnici. Ostali radnici su također organizirali kratke
štrajkove iz solidarnosti, iako mnogi od njih, otkako je svrgnut
komunistički režim, imaju bolje plaće nego radnici u javnom sektoru.
Vlada potvrđuje da su plaće u javnom sektoru niske, no navodi da nema
sredstava za njihovo skoro povećanje.
Ewa, razvedena liječnica zaposlena u dispanzeru za trudnice u Varšavi,
kaže da su njeni mjesečni troškovi života veći od primanja.
Njena mjesečna plaća je 2,8 milijuna zlota (166 $), a mjesečna najamnina
stana, računi, životni troškovi te cijena osnovnog obrazovanja i satova
baleta za kćerku iznose 2.9 milijuna zlota (172 $). "Izlazim na kraj samo
zato što mi majka pomaže s prihodom iz njene krojačke radionice" kaže Ewa.
Do sada je ignorirala pozive na štrajk. "Kako da ne primim ženu koja je
došla s drugog kraja zemlje i čekala dva mjeseca na pregled i koja bi u
slučaju štrajka tek dva mjeseca opet došla na red?" izjavljuje.
No mnogi radnici u sličnim situacijama odlučili su pridružiti se
štrajkaškim redovima.
U srednjoj školi Stefan Batory u Varšavi, nastavnici kažu da su ih niske
plaće nagnali na štrajk, iako je to značilo da neki učenici neće moći
polagati testove.
"Stigao sam u ovu školu 1991. godine. Sviđa mi se i ne želim otići, no
nisam znao da od svoje plaće neću moći sebi kupiti ni najmanji bicikl," kaže
nastavnik Andrzej Dudziuk.
"Ako puno radim, želim da sam i dobro plaćen," kaže Dudziuk.
On tvrdi da je najviša mjesečna plaća u školi 3.3 milijuna zlota (196 $) i
to samo za nastavnike sa tridesetogodišnjim radnim stažom. Prosječna plaća
koju je odredilo Ministarstvo znanosti bi trebala biti 3.8 milijuna zlota.
Međunaslov: 'Solidarnost' - između radnika i vlade
Situacija se može djelomice objasniti s tim da se vlada suočeljava s
problemima koje sa sobom donosi moderna demokracija i tržišno gospodarstvo.
No u Poljskoj je situacija složenija.
Solidarnost nije više sveobuhvatni opozicijski pokret već je sada više
zadobio oznake jednog sindikata sa čvrsto određenim ciljevima. No on
također ima i 26 zastupnika u parlamentu koji obično podržavaju vladu u
ključnim odlukama.
Kao nikad do sada od vremena uspostave nove vlasti taj povijesni savez i
ravnoteža između uloge sindikata koji štiti interese radnika i istodobno
podržava vladine reforme - nisu izgledali tako blizu svom slomu.
Sindikat je prekinuo s pozivima na sveopći štrak, ali je predložio
izglasavanje nepovjerenja u parlamentu slijedećeg tjedna predsjednici vlade
Hanni Suchockoj, ignorirajući njene apele za jedinstvom kako bi se
reformama osigurao uspjeh.
Suchocka kaže da bi rušenje njene vlade štrajkovima stvorilo kaos i bacilo
reforme unazad, čineći život još surovijim za razočarane Poljake.
"Demokracija nestaje kada se o smjenjivanju osoba na položajima odlučuje
na ulicama", rekla je Suchocka obraćajući se naciji. "Bila bi neoprostiva
greška dozvoliti Poljskoj da siđe s izabranog puta sad kada je najgore
prošlo."
(Hina) br
261928 MET may 93
(Hina) br