ZAGREB, 29. travnja (Hina) - (...) "Jesu li hrvatski Srbi... mogli
spriječiti zlodjela srbijanske vojske i svojih sunarodnjaka? Mogu li
Hrvatima objasniti da nisu mogli", pita Stjepan Čuić u Slobodnoj
Dalmaciji. On drži da je "raskorak između hrvatskoga i srpskoga poimanja
tog pitanja sve veći, a bilo bi je nužno da bude manji. Uzrok tom
raskoraku jest to što su Srbi u Hrvatskoj svoju sudbinu vezali za
Jugoslaviju do te mjere da su za nju krenuli u rat koji su zapravo davno
izgubili - onog časa kad je ta država, već na slovenskom referendumu,
prestala postojati. Hrvatski referendum, pokazao je, osim ostaloga
naravno, da su Srbi u Hrvatskoj, kao neupitni Jugoslaveni, poistovjetili u
golemom broju svoje interese s interesima države koja nestaje, a ne s
interesima domovine koja se reafirmira". Ističući da su se Srbi u
Hrvatskoj doveli u položaj, jedinstven u svijetu, "da manjina diktira
većini uvjete i način života", Čuić drži da bi sve to "hrvatski Srbi
uspjeli izbjeći da su se u trenutku raspada Jugoslavije barem osjetili
građanima Hrvatske, da su uzmogli razumjeti da biti građanin ne znači biti
denacionaliziran, nego znači biti integriran". Čuić zaključuje:
"Nezaštićena Hrvatska i BiH imaju pravo zahtijevati od svijeta da ih
zaštiti ne samo od srbijanskih granata nego i od srbijanske propagande.
Onog časa kad Srbija bude u stanju shvatiti da će više učiniti za 'svoje
Srbe' u drugim državama ohrabrivanjem njihove pripadnosti tim državama, a
ne proizvodnjom njihove ugroženosti i osjećaja eksteritorijalnosti, bit će
lakše riješiti i srpsko pitanje koje nije postojalo, ali koje sada postoji,
i to kao takva nepoznanica da je nitko i ne pokušava dokučiti. A hrvatski
i BH-Srbi samo dobivaju na važnosti u uvjerenju da su izborili pravo na
'poseban status', a to znači pravo na nepripadanje domovini, tj. pravo na
eksteritorijalnost. A što će svijet s tim pravom, nije ih briga".
(Hina) mn
290534 MET apr 93
(Hina) mn