ZAGREB, 2. studenog (Hina) - Umjesto pojedinačnih odgovora
novinarkama Slavenki Drakulić, Đurdici Klancir i Alemki
Lisinski vezanih uz neke njihove napise te kao odgovor So-
cijalističkoj stranci Hrvatske i Ligi socijalnih demokrata
na njihova nedavna priopćenja, ministar prosvjete i kulture
Republike Hrvatske dr. Vlatko Pavletić dao je slijedeću iz-
javu za javnost:
"U posljednje mi se vrijeme sustavno u novinstvu pri-
pisuju riječi čiji je smisao daleko od onoga što sam zaista
govorio pred užim krugom javnosti i prozivaju me pojedinci
i skupine zbog postupaka za koje saznajem tek iz njihovih
kritičkih, čak gnjevnih istupa.
Prvo: Dulje je vrijeme u opticaju glasina da sam kao
ministar prosvjete poslao školama dekret o odijevanju nastav-
nika, točnije nastavnica, iako nikada ni s kim o tome nisam
ni u četiri oka razgovarao, a kamoli određivao duljinu
suknje ili kroj hlača. Zalažem se za školu u kojoj će se ne
samo poštovati, nego i razvijati individualnost pojedinaca i
u kojoj se neće bubati i frazirati, pa kako da onda netko
povjeruje u to da želim nametnuti uniformirano odijevanje
ili friziranje!?!
Drugo: Širi se glasina da sam dao uputu školama o
obvezatnom skidanju Titovih slika. To nije moglo proizići
ni iz kojeg nagovještaja, jer o tome nikakve "direktive"
u Hrvatskoj, na širem planu, ne postoje. No, u demokraciji
je moguće da u nekim općinama, odnosno školama budu skinute
slike-ikone, i umjesto njih u razredima izvješene fotografije
istinskih velikana naše znanosti i umjetnosti ili npr. hrvat-
ski grb. Što ima primjerenije od toga da u školi koja nosi ime
npr. Augusta Šenoe u razredima, ili samo u zbornici, visi
slika tog majstora hrvatske književne riječi!? Koliko mi
je poznato, takav se proces spontano odvija i u Sloveniji
iako moj kolega ministar nije o tome ništa propisao škola-
ma. U "Danasu" od 30. listopada Đurdica Klancir je ustvrdi-
la da je "ministar dr. Vlatko Pavletić odavno skinuo
Titove slike" u Ministarstvu prosvjete i kulture, a koliko
to ima veze s istinom znadu svi posjetioci toga ministarstva,
pa i njezina redakcijska kolegica Alemka Lisinski.
Treće: u "Večernjem listu" je 30. listopada objavljen
sažetak prikaza razgovora sa sindikatom prosvjetnih radnika
u kojem sam i ja sudjelovao, osvrnuvši se prije svega na
tešku ekonomsku situaciju u koju smo došli zbog katastrofal-
nih posljedica komunističkog jednoumlja i obećavši da ću
učiniti sve da račun ne plate, više od ostalih, kao obično,
prosvjetari. Poduzeo sam odmah, zajedno s potpredsjednikom
hrvatske Vlade gospodinom Bernardom Jurlinom sve što je
dovelo do odluke Vlade kojom se onemogućuje da neke škole,
sveučilišta i kulturne ustanove budu dovedene u neravnopravni
položaj u vezi s limitiranom isplatom osobnog dohotka, iako
je istina da materijalne posljedice lošeg sistema i naj-
novije hajdučije u Hrvatskoj, kao i prelijevanja goleme
mase novaca iz hrvatske privrede zbog nerealnog tečaja
dinara snosnimo svi, od predsjednika Republike naniže. Tom
sam prigodom rekao također da hajdučija mora prestati, jer
je već dosad nanijela velike, i duhovne i materijalne štete,
pa je već danas bjelodano da npr. Hrvati u tim općinama, a
naročito uplašena hrvatska djeca pod pritiskom naoružanih
civila, osjećaju prave psihičke traume. Naglasio sam da
to osjećaju, nesumnjivo, i da će osjećati, sva djeca, pa
i djeca vodećih terorista, jer je nemoguće povjerovati da
je u tim uvjetima moguća mirna oaza bilo gdje, pa dakle
ni u prostorijama škole. Ima slučajeva da su do zuba
naoružani teroristi ulazili u školske prostorije i održavali
u njima sastanke. Zbog toga sam rekao da prosvjetni radnici
ne bi trebalo da samo hrvatskoj vladi šalju ultimatume,
nego bi s još više razloga morali poslati ultimatum naoruža-
nim civilima i njihovim voždovima da njima i većini srpskog
naroda, a pogotovu svoj djeci omoguće miran život i
sadržajno sabrano školovanje. Moje su riječi u jednom jedinom
novinskom izvještaju nepotpuno interpretirane (pojedinačno
prepričane!), pa su gospoda u Socijalističkoj stranci
Hrvatske i Ligi socijalnih demokrata zatražila moju ostavku
i ispriku djeci koju ja zapravo i uistinu od početka hajdu-
čije štitim koliko mogu, zajedno s njihovim nastavnicima,
ali protiv bezumnika na čelu s Babićem očito ne vrijede ni
moji humanistički apeli, ni miroljubive inicijative i dobra
volja koju sam potvrdio i u ovom slučaju založivši se da
se nastavnici na tom području ne osjete obespravljeni u
usporedbi s nastavnicima u većem dijelu Hrvatske. Jedino
sam napomenuo, i kod toga ostajem, da terorizam jednostavno
ne može beskonačno trajati, i biti toleriran, jer ako repu-
blički inspektori ne mogu u ta poručja doći (kao što bi im
bila dužnost), onda nadležno ministarstvo ne može niti znati
kako se (i da li se uopće) normalno odvija nastava, pa će
se logično i neizbježno postaviti i pitanje može li u
takvim uvjetima išta dalje teći normalno samo u jednom prav-
cu: zahtjevi iz Knina, a novac iz Zagreba. Direktori srednjih
škola iz tih općina najbolji su mi, neposredni, svjedoci što
sam uistinu rekao, pa i moje ponude da ću doći k njima i
zajedno s njima ukloniti barikade, koje izoliraju
djecu od svijeta, jer se ne plašim balvanaša kojima
ni dvije puške o oba ramena nisu dovoljne za njihovu
agresivnost i mržnju prema svemu što je hrvatsko (kako
su neki od njih otvoreno izjavljivali pred televizijskim
kamerama). Prema tome neka gospoda političari koji
zapovjedno zahtijevaju ođ mene nešto za što nemaju raz-
loga, smognu već jednom potrebnu odlučnost pa zatraže od
vođa terorista da vrate oružje i polože račun prije svega
pred djecom cijele Hrvatske, jer posljedice njihova
bezumlja i velikosrpskog jednoumlja već sada uvelike
osjećaju svi, bez iznimke, a djeca napose, i to ne samo
u Hrvatskoj.
Mogao bih ovaj svoj demanti, a zapravo antikritiku,
nastaviti s još nekoliko sličnih primjera, ali zasad će,
vjerujem, biti dovoljno ovo i ovoliko da se u demokratsku
javnost unese više istine i demokracije nasuprot glasina-
ma, klevetama i brzopletim istrčavanjima stanovite vrste po-
litičara koji na lak i neodgovoran način skupljaju poene.
Što se pak tiče neprestanih pozivanja i zahtjeva da se
netko nekome za nešto isrpiča, prisjećam se neljudskog
pritiska na sve nas tzv. "autore i inspiratore Deklaracije
o nazivu hrvatskog književnog jezika" od kojih se godine
1967. tražilo da se "ispričamo srpskome narodu" zato što
smo se drznuli da se založimo za pravo svoga, hrvatskoga
naroda da svoj jezik nazove svojim, hrvatskim imenom. To
i danas zaudara na boljševizam, to nije demokracija! De-
mokracija je u tome da svatko bez straha iznosi svoje
mišljenje i da za to u javnosti odgovara. Argument na
argument! Na to sam spreman i ja: da odgovaram i da se
pravdam za ono što sam doista rekao i učinio, ali ne i
za ono što drugi kažu (i pritom lažu) da sam učinio ili
rekao, zaključuje u izjavi za javnost dr. Vlatko Pavle-
tić, ministar prosvjete i kulture Republike Hrvatske.
(Hina - svršetak)
.
020000 MET nov 90
(Hina - svršetak)