BEOGRAD, 1. studenoga (Hina) - Na predizbornoj političkoj
pozornici Srbije dvije glavne figure su Slobodan Milošević i
Vuk Drašković, obojica kandidati svojih stranaka za pred-
sjednika Republike, ali Miloševiću mnogi prognoziraju epizodnu,
a Draškoviću glavnu ulogu.
Sve više je onih koji se Miloševića i javno odriču i
savjetuju mu da se za dobro Srbije makne iz političkog života.
No, mnogi mu ne zaboravljaju zasluge za srpstvo, pa mu
savjetuju da se odrekne svoje partije i da se na izborima
pojavi kao samostalni kandidat. On ionako nije pravi izdanak
svoje partije, već je "personifikacija naroda", kako je to
nedavno objasnio povjesničar Veselin Đuretić, pozivajući
Miloševića da se uzdigne iznad svoje partije. Činjenica da je
to rečeno na Svjetskom saboru SPO-a, može značiti da je ta
stranka voljna sačuvati Miloševića i napraviti s njim osobno
neku vrstu sporazuma, iako je Drašković odmah reagirao, rekavši
da Miloševića i njegova uvjerenja treba poštovati, i ostaviti
na miru. Teško je prognozirati što će Milošević učiniti.
Hoće li dopustiti da propadne zajedno sa svojom partijom ili
će potražiti mogućnosti za svoj politički opstanak.
A njegova partija je pod sve žešćim udarom opozicije,
koju više ne mogu ignorirati ni sredstva informiranja, čak ni
ona u odanoj službi vlasti. Sve jačoj i djelatnijoj opoziciji
pomaže i predstavljanje stranaka svake večeri na prvom
programu beogradske TV u 90-minutnoj emisiji.
Do sada su najoštriji kritičari vlasti bili predstavnici
Zelene stranke. Natupajući sa stajališta općih nazora zelenih,
oni su optužili vlasti za "ekološku, ekonomsku i političku
izdaju", zbog veza i suradnje s nuklearnim lobijem, što
vodi u pretvaranje Srbije u nuklearno odlagalište u "atomsku
državu", zbog zakona o koncesijama strancima, po kojem mogu
iskorištavati prirodna bogatstva 20 godina, zbog samoizolacije
u koju je ta republika dovedena. Raskrinkana je i licemjerna
"vanjska politika" Srbije, prijateljstvo s Izraelom i prodaja
oružja i druga suradnja s arapskim zemljama. Predstavnici
UJDI-a i Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine manje su kri-
tizirali vlasti a više iznosili svoje programe, pri čemu je
najvažnije poziv na mir, dijalog, na povezivanje s Europom.
Karakteristične su riječi Nebojše Popova da se greške u Ustavu
iz 74. o uređenju Srbije ne mogu ispravljati odbijanjem
dijaloga, da se strah od genocida nad srpskim narodom ne može
prevladavati naoružavanjem.
Sadašnju vlast i izglede SPS-a na izborima najviše je
poljuljao Srpski pokret obnove. Ako je točan podatak da ta-
stranka ima tri milijuna pristaša ili čak toliko članova, onda
se može razumjeti samouvjerenost kojom predsjednik stranke
Vuk Drašković govori o sigurnoj pobjedi, koju može ugroziti,
kako je rekao, samo to ako komunisti budu krali glasove.
Predstavljajući sve komuniste kao lupeže i bandite, koji su
htjeli uništiti srpstvo i pravoslavlje, SPO postaje strankom
s kojom se mogu poistovjetiti mnogi građani Srbije, koji
smatraju da su u doba socijalizma u nečemu bili prikraćeni.
Oživljavanje vjerskih i duhovnih tradicija, oslanjanje na
svetosavlje druga je točka identifikacije budućih birača,
osobito u ruralnom, patrijarhalnom dijelu Srbije. Bliske idejne
a i financijske veze s četničkim pokretom u emigraciji
mogu diskreditirati SPO u dijelu javnosti koja ipak srpstvo
ne poistovjećuje s četništvom. Drašković se tu pokazuje kao
spretan političar koji zna kako držati četnike na vezi, a
istodobno izjavljuje da između SPO-a i ravnogorskog četničkog
pokreta postoje razlike, jer je ovaj potonji prihvatio izazov
i sudjelovao je u građanskom ratu, a SPO odlaže u muzej sve
barjake i znamenja pod kojima se lila srpska krv i sve će
učiniti da se to nikad više ne ponovi. Ako je prihvaćanjem
Deklaracije o nacionalnom pomirenju pronašao formulu za
pridobivanje glasova u Srbiji, Drašković nema formulu za
miran zajednički život s ostalim narodima na ovom prostoru.
I on se napaja mitom o velikoj Srbiji, o posebnim
zaslugama i pravima srpskog naroda, što je duboko ukorijenjeno
u svijesti mnogih Srba, u velikom dijelu srpske književnosti,
nažalost i znanosti, u političkoj tradiciji, od koje se osobito
u Miloševićevo vrijeme nisu odmakli ni komunisti. Drašković je u novijoj
povijesti zasad otišao najdalje u razradi i pokušaju mate-
rijalizacije tradicionalne velikosrpske politike, i to se
ne može poništiti izjavama o spremnosti na dijalog, o pre-
uređivanju zajedničke kuće da bi u njoj svima bilo dobro.
Riječ je o politici koja je duboko suprotna životnim interesima
svih ostalih naroda i na njoj se ne može graditi zajednički
život u miru. Hoće li o tome voditi računa birači? Hoće li
to iskoristiti jedan dio opozicije i između dogmatizma, bolj-
ševizma i nacionalizma komunista s jedne strane i šovinizma i
klerikalizma SPO-a ponuditi Srbiji treći put?
(Hina - svršetak)
010000 MET nov 90
(Hina - svršetak)