TUĐMANA HRVATSKOM SABORU (I DIO)
ZAGREB, 28. prosinca (Hina) - Na današnjem zasjedanju Sabora Republike
Hrvatske, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman podnio je Hrvatskom
saboru godišnje izvješće koje u cijelosti donosimo:
"Visoki dome,
štovani predsjedniče,
gospođe i gospodo zastupnici
cijenjeni predsjedniče i ministri hrvatske vlade;
uvaženi uzvanici i gosti!
Na kraju ove (1991.) godine, u trenutku kad smo zapravo već postigli i
međunarodnopravno priznanje državne neovisnosti Republike Hrvatske, što će
reći i njezino uvršćenje u red demokratskih zemalja slobodnoga svijeta,
držim potrebnim da se u svom izvješću, pred ovim Visokim domom, osvrnem na
prijeđeni put koji nas je do toga doveo. Na tom putu bili smo suočeni s
mnogobrojnim zaprekama i veoma nam nesklonim čimbenicima. Ne samo u bivšoj
Jugoslaviji nego i u svijetu bilo je takvih veoma utjecajnih i moćnih koji
su na različite načine pokušavali zaustaviti naše težnje, onemogućiti nas u
postizanju uzvišenih ciljeva slobode i samostalnosti, pače politički,
gospodarski i vojno slomiti naše nakane i napore da izgradimo svoju
Hrvatsku kao suvremenu, demokratsku i suverenu međunarodno priznatu državu.
Nije to bila nimalo laka zadaća. I to što nam je povijest stavila u
dužnost, ispunili smo napornom, čvrstom i strpljivom postupnošću,
razboritošću i odlučnošću. Za to nam je bila potrebna politička zrelost,
ali i umješnost da svoje nacionalne ciljeve uskladimo s odlučujućim
međunarodnim čimbenicima. I ponajviše: nepokolebljive, požrtvovne
spremnosti da unatoč svemu prebrodimo sve zapreke kako bismo zaista uzmogli
biti svoji na svome.
Proteklo je tek godinu dana od svečanoga proglašenja Ustava Republike
Hrvatske, toga iznimnoga povijesnoga čina. Tada smo posve raskinuli s
komunističkim jednostranačkim sustavom, potvrdili plebiscitarnu volju
hrvatskoga naroda, i velike većine građana Hrvatske, na prvim slobodnim
višestranačkim izborima (od 22. travnja i 6. svibnja 1990.) i udarili
temelje u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske. U prigodi
donošenja Ustava, u svome izlaganju, među inim, rekao sam da naš Ustav čini
onaj tvarni i duhovni zaglavni kamen, u državotvorno-političkom smislu, na
kojemu će hrvatski narod moći graditi, nadograđivati i do kraja dovršiti
svoj dom slobode i neovisnosti, sa svim ovlaštenjima i značajkama što rese
suverene, slobodne i demokratske države Europe i svijeta.
Za sve vrijeme, od uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj do donošenja
Ustava Republike Hrvatske, a osobito od početka ove godine, neprestano nam
je prijetila otvorena opasnost, pa i najveća pogibelj, od
dogmatsko-komunističkih, jugo-unitarističkih i velikosrpsko-hegemonističkih
snaga. One su djelovale odvojeno ali su se i udruživale, i sjedinjavale u
protimbi svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji, a pogotovu
oživotvorenju državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
Vodeći računa o odnosima snaga u bivšoj SFRJ, a imajući na umu međunarodne
čimbenike, s obzirom na političke prilike u Europi i u svijetu, mi smo i
prije i nakon proglašenja našega Ustava, razoboritom politikom, nudili
političko rješenje jugoslavenske države krize. Nudili smo nacrt saveza
suverenih država, hoteći izbjeći žrtve krvoprolića i ratnog razračunavanja.
Nasuprot našim prijedlozima, na brojnim sastancima u Predsjedništvu SFRJ i
na sastancima predsjednika republika (odnosno predsjednika predsjedništava
republika) da se samo mirnim i demokratskim putem mogu postići pravedna i
trajna rješenja, nama je - najprije radi pokušaja restauracije komunizma, a
zatim radi ostvarenja ciljeva velikosrpske imperijalističke politike -
nametnut rat s razarajućim posljedicama kakve ne pamtimo ni iz drugoga
svjetskog rata.
Tako smo, umjesto nakane da na temeljima našega Ustava na demokratskim
načelima izgrađujemo pravni, gospodarski i životni poredak, po uzoru na
slobodne i razvijene zemlje svijeta, bili prisiljeni da sve sile posvetimo
obrani svoje slobode i demokracije, teritorijalne cjelovitosti i
suverenosti naše Domovine.
Od uspostave demokratskog poretka živjeli smo u stanju svojevrsna
dvovlašća, u kojem su se ispreplitale i sukobljavale upravne i zakonodavne
nadležnosti federalne države i republičkih država. Sukob se zaoštravao zbog
našega stajališta da o suverenitetu Republike Hrvatske ne prihvaćamo
nikakve arbitraže - niti savezne skupštine, niti predsjedništva ili vlade
SFRJ - koja bi dovela u pitanje suverena prava hrvatskoga naroda. Osobno
sam tada, kao predsjednik Republike, pred ovim Visokim domom istaknuo
spremnost vrhovništva Hrvatske na pregovore i razgovore sa svima,
legitimnim predstavnicima drugih naroda i republika, ali i to, da svi
možebitni ugovori i sporazumi koje bismo postigli, moraju biti predočeni na
ratifikaciju Hrvatskom saboru.
Svi naši napori oko postizanja dogovora o savezu suverenih država nisu
dali nikakva rezultata, a također ni naša nastojanja da se jugoslavenska
državno-politička kriza razriješi mirnim putem. Unatoč svemu tomu,
unutarnji odnosi i međunarodne prilike prisiljavale su nas da u tijeku
cijele prošle i ove godine, i u okolnostima ratne agresije Srbije, Crne
Gore i JNA, ostanemo otvoreni za mirotvorne pregovore. I to kako s
predstavnicima drugih republika i Jugoslavenske armije, tako i s
međunarodnim političkim čimbenicima, u prvom redu s predstavnicima Europske
zajednice, a potom i Vijeća sigurnosti OUN. Nastojali smo učiniti sve,
najprije da sačuvamo mir i izbjegnemo rat, a zatim i da što prije izađemo
iz njegova zla.
Međutim, neprijatelj je sustavno i smišljeno poduzimao korake svakovrsne
destabilizacije, pa i slamanja hrvatske demokratske vlasti. Iskoristivši
dijelove srpskog pučanstva u Hrvatskoj, obmanama o njegovoj tobožnjoj
ugroženosti, posluživši se do kraja svim saveznim institucijama i JA, a i
diplomatskim sredstvima promicanjem ideje o čuvanju Jugoslavije, Srbija je,
postavši svjesna da političkim sredstvima neće moći ostvariti svoje
ciljeve, krenula u rat da bi oružanom silom nametnula svoju dominaciju.
Srbija je Hrvatskoj nametnula rat, tjerajući Sloveniju iz Jugoslavije,
koristeći u svoje svrhe jugo-srpsku armiju, prosrpsku vladu u Crnoj Gori i
srpsko pučanstvo u Hrvatskoj, s prvotnim ciljem potpunog podvrgavanja
Hrvatske reformiranoj jugoslavenskoj federaciji. Kad smo to osujetili onda
je ratom trebalo osvojiti hrvatska područja i priključiti ih velikoj Srbiji
pod krinkom ostatka Jugoslavije.
Našom odlučnošću da čvrsto ustrajemo na braniku hrvatske slobode i
samostalnosti, onemogućili smo ostvarenje neprijateljskih ciljeva, unatoč
tome što smo bili suočeni s jednom od najvećih i tehnički najopremljenijom
vojnom silom u Europi. Naša načelna mirotvorna politika, i dosljedna
opredjeljenost za razvitak demokracije čak i u ratnim okolnostima, na
koncu je ishodila neizbježnost priznanja hrvatskih težnji za samostalnošću
i suverenošću.
Visoki dome,
Ustav Republike Hrvatske, što ga je Sabor donio 22. prosinca 1990. postao
je za sve nas ne samo najvišim izrazom političke volje hrvatskoga naroda, i
svih građana Repubilke, već i obvezom da na svim područjima državnoga i
društvenoga života uspostavimo i izgrađujemo demokratski poredak. Ustav nas
je također obvezao da svekoliku političku i državnopravnu djelatnost
usmjerimo na potvrdu suverenosti i državne samostalnosti Republike
Hrvatske. Svjesni povijesne veličine, ali i težine, te zadaće krenuli smo
svi zajedno, Sabor, Vlada i sva druga državna tijela, uz nedvojbenu potporu
većine naroda, prema političkom, što će reći i gospodarskom i kulturnom i
međunarodnom oživotvorenju samobitnosti hrvatske države.
Bilo je očito da je, nakon donošenja ustavnih amandmana (25. srpnja
1990.), velikosrpska politika prišla organiziranju četničkog odmetničkog
terorizma (pobunom u Kninu 17. kolovoza 1990.), u nastojanju da ospori
demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj, te da okupacijom dijelova
teritorija, i poremećajem glavnih prometnih sveza prouzroči rastrojstvo
svega političkoga i gospodarskoga života.
Nakon donošenja našega Ustava, o Božiću prošle godine, bili smo suočeni s
pripremom sve otvorenijeg napadaja Srbije i JNA na hrvatsku vlast i na
suverenost Republike Hrvatske. I Srbija i JNA nastupili su kao glavni
protivnici i demokracije i konstituiranja novih država na tlu SFRJ, jer se
nisu htjeli pomiriti s gubitkom Jugoslavije pod svojom dominacijom.
Naslućujući, i sve više osjećajući tu veliku, najprije skrivenu, a zatim i
sve otvoreniju opasnost, koja je išla za tim da bezobzirnim, razornim
udarom razbije politička i gospodarska, životna, središta Hrvatske, morali
smo iznalaziti načine kako da to spriječimo, sve tamo od konca prošle
godine i u cijeloj ovoj godini.
U tijeku siječnja (posebice 9. i 24. I. 1991.), JA je posve otvoreno, kako
u izjavama i proglasima svoga vrha, tako i u pripremi svojih vojnih sastava
i zapovjedništava, navijestila agresiju na Hrvatsku, pod izlikom
razoružanja hrvatskih paravojnih snaga, i zaštite tobože ugroženoga srpskog
pučanstva. Samo naša spremnost da odlučno stanemo na branik tek stečene
slobode i uspostavljenog demokratskog poretka, uz istodobnu spremnost da
sudjelujemo u pregovorima za političko rješenje krize, uvjetovali su da je
JNA u tom trenutku odustala od neposrednog općeg napadaja na Hrvatsku. Ne
samo zbog toga što je protivnik u vojnom pogledu bio nesrazmjerno
nadmoćniji, a naše obrambene snage tek u povoju, nego i zbog međunarodnih
okolnosti, bilo je tada neophodno izbjeći totalnu konfrontaciju s JA.
Za svoju politiku nismo dugo vremena imali potpore niti u svim drugim
republikama, niti u međunarodnim čimbenicima. Morali smo se oslanjati
jedino na snage svoga naroda i na vlastite prosudbe, kako ne bismo
ispustili povijesnu priliku da Hrvatsku učinimo i očuvamo kao samostalnu
državu. Htjeli smo izbjeći oružani sudar i rat, ali smo se spremali za nj,
ukoliko bi nam bio nametnut, i ako bi i ratne žrtve bile neizbježne za
ostvarenje samostalne Hrvatske. Mi nismo mogli računati na zaštitu i pomoć
glavnih međunarodnih čimbenika, jer su oni svestrano podržavali reformski
program Ante Markovića za održanje Jugoslavije. Za tu i takvu jugoslavensku
politiku, a ne samo za memorandumsku velikosrpsku politiku, stvarna je i
glavna opasnost bila hrvatska politika stvaranja samostalne i suverene
Hrvatske. Stoga su Srbija i JA - računajući s time da su glavne sile Zapada
i Istoka, ne samo SAD i SSSR nego i druge europske države, zainteresirane
za opstanak Jugoslavije - dugo i ozbiljno pripremale način kako da nas
obeshrabre i pritisnu uza zid, kako bismo odustali od svojih ciljeva i
priklonili se nekoj demokratskoj varijanti jugoslavenstva, ili pak održanju
jugoslavenske državne zajednice u bilo kojem obliku.
U takvim okolnostima mi smo predložili konfederalistički nacrt
preustrojstva bivše SFRJ, u Savez samostalnih republika kao suverenih
država. Išli smo za tim da okupimo sve demokratske snage u svim
republikama, protiv obnove srpskog hegemonizma i jugoslavenskog
centralizma, prerušenog u ruho pluralističke demokracije i slobodnog
tržišta.
Da su tada, kad je Slovenija imala već pristanak na izlaz iz Jugoslavije,
ali je prihvatila nacrt saveza suverenih država, i Makedonija i Bosna i
Hercegovina prihvatile taj prijedlog, možda se mogao izbjegći razorni rat
koji je nametnut Hrvatskoj, a sada prijeti i Bosni i Hercegovini. Na tlu
SFRJ možda se mogao ostvariti sličan proces političkog i nenasilnog
razdruživanja kakav je postignut u bivšem Sovjetskom Savezu, njegovim
pretvaranjem u Zajednicu Nezavisnih, suverenih, Država.
Naš trud da se promijene gledišta glavnih međunarodnih čimbenika, o
rješenju jugoslavenske krize i zaustavljanju agresije protiv Hrvatske,
postupno je urodio rezultatima pod cijenu velikih napora i žrtava.
Nažalost, moramo ustvrditi da su za sve vrijeme trajanja krize i rata, sve
do pred koji tjedan, i međunarodna javnost i velike demokratske države
kasnile u svojim prosudbama. Njihovo je ponašanje bilo, koliko pragmatično
toliko konzervativno legitimističko, usmjereno na održanje već raspale
Jugoslavije. Mnogi nisu prihvaćali promjene, kada su se već dogodile, ali
razumije se ne zbog neshvaćanja tih promjena, već radi svojih posebnih
interesa u sklopu nastupajućih promjena odnosa snaga i silnica na europskoj
i svjetskoj sceni.
Od 9. siječnja ov. g. kada je Predsjedništvo SFRJ donijelo naredbu da se u
roku od deset dana moraju rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u
sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ, ni u skladu sa saveznim ustavom,
bili smo suočeni s najvećom opasnošću kako za demokratski poredak tako i za
cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske. Hrvatskoj je prijetio totalni
rat s armijom, koja je u to doba, u vrijeme rata u Zaljevu, imala čak i
više od pasivne potpore međunarodnih čimbenika za takvu jednu
političko-ratnu operaciju. No, u to je vrijeme armija još morala držati do
legaliteta, traživši ga u odluci Predsjedništva, koji međutim nije mogla
lako dobiti u njegovu bivšem punom sastavu.
Sve smo momente morali uzimati u obzir u donošenju odluke o tome kakvu
strategiju primijeniti u obrani Hrvatske. Morali smo izbjeći totalni rat s
JNA i sa srpskim ustankom, koji su po svaku cijenu htjeli isprovocirati
velikosrpski i jugokomunistički scenaristi. U takvom općem ratu tada ne
bismo imali izglede na pobjedu, a mogli bismo biti proglašeni i za agresora
na vlastitom teritoriju. Toj smo zamci izbjegli, ne propustivši, međutim,
ništa, niti na političkom niti na vojnom području, u pripremama za
obrambeni rat.
Nakon odluke Predsjedništva bivše SFRJ od 9. svibnja o angažiranju armije
za tobožnje razdvajanje zaraćenih strana i sprečavanje širenja
međunacionalnih sukoba, JA započinje izravnim operacijama pomagati srpskim
pobunjenicima i četničkim dobrovoljcima, najprije na kninskom, a zatim i na
ostalim područjima. Prvi vojni napadaj ratne avijacije na hrvatska sela kod
Vukovara (13. srpnja ove godine), označio je prijelaz svih jugo-srpskih
oružanih snaga u otvoreni rat protiv Hrvatske.
Pošto je prijetvorno Predsjedništvo SFRJ izgubilo svoj politički autoritet
i legitimitet, političke dogovore o rješavanju krize u SFRJ vodili su
predsjednici republika od ožujka do lipnja, ali potpuno bezuspješno i
uzaludno. Svi napori da se pronađe neki politički izlaz u izravnim
pregovorima s političkim vrhom Srbije ostali su također uzaludni. Pokazalo
se kako se rješenje krize SFRJ ne može naći unutar pregovora između
republičkih predstavnika, zato što se Srbija usmjerila na to da
memorandumski program o stvaranju Velike Srbije na tlu bivše SFRJ provede
silom. Vodstvo Srbije računalo je da se toj politici Hrvatska neće moći
oduprijeti zbog toga što je Slovenija išla svojim putem, a Makedonija i
Bosna i Hercegovina tražile neki srednji put.
Sastavnim dijelom scenarija sprečavanja procesa razdruživanja kao mirnog i
demokratskog načina rješenja državne i političke krize SFRJ, bilo je i
onemogućivanje Stipe Mesića, predstavnika Hrvatske u Predsjedništvu bivše
SFRJ, da 15. svibnja preuzme dužnost predsjedavajućeg. Politički interes
Hrvatske za preuzimanje te dužnosti bio je u tome da se pokuša spriječiti
proširenje rata političkom kontrolom oružanih snaga SFRJ. Politički interes
međunarodnih čimbenika koji su autoritetom Ministarskog vijeća Europske
zajednice, a i pritiskom doveli do toga da Mesić 1. srpnja preuzme dužnost
predsjednika bio je, pak, u tome da se sačuva kontinuitet i legalitet
Predsjedništva SFRJ, a time i Jugoslavije. Kada je 1. listopada 1991.
srpsko-crnogorski dio u Predsjedništvu pučistički preuzeo sve ovlasti
Predsjedništva, dalja nazočnsot predstavnika Hrvatske u tom Predsjedništu i
u svim saveznim tijelima postala je bespredmetna. Stoga je Hrvatski Sabor
8. listopada donio odluku o povlačenju hrvatske delegacije iz Savezne
Skupštine kao znak prekida državno-pravnih sveza Hrvatske sa dotadašnjom
SFRJ. Istodobno Hrvatska Vlada upućuje poziv svim djelatnicima u saveznim
ustanovama iz Hrvatske da se povuku i stave na raspolaganje svojoj
republici. I na kraju, Sabor 5. prosinca razrješava Stipu Mesića dužnosti u
Predsjedništvu Jugoslavije u skladu s Odlukom Sabora o prekidu svih
državno-pravninh sveza sa SFRJ i u skladu sa sveukupnom politikom što smo
je vodili u svrhu međunarodnog priznanja Hrvatske.
U ratu protiv demokratske Hrvatske velikosrpska politika pribjegla je
aktiviranju četništva iz redova stalno prisutnih velikosrpskih ekstremista
u Srbiji i Crnoj Gori, kakvih se zbog hegemonističkih razloga našlo i u
Hrvatskoj. Četništvo je i danas najagresivniji politički dio srpskog etnosa
koji se u političkoj borbi, a pogotovo u ratu, koristi najgorim obmanama,
zločinima i uništavnajem svega nesrpskog, u prvmo redu hrvatskog i
katoličkog. Četništvo kao izraz i u službi postizanja ciljeva velikosrpske
politike, i onda kad nastupa prikriveno, obilježeno je dvjema značajkama.
Prva je upotreba bezobzirnog i najraznovrsnijeg terorizma u političke
svrhe, a druga - bespoštedna provedba genocida nad hrvatskim a i drugim
nesprskim pučanstvom. O srpskom ekstremizmu i terorističkom četništvu na
tlu Hrvatske dosta je rečeno i pisano. Moram međutim podsjetiti da ovaj
oblik ponovnog poticanja barbarskog uništavnaja svega što pripada hrvatskom
rodu i njegovoj kulturi postavlja pred sva državna predstavništva Hrvatske
i svu njezinu ogorčenu javnost, posebnu odgovornost. Riječ je naime o tome
da u vođenju dugoročne politike moramo nastojati takav, za suvremenu Europu
nezamisliv oblik barbarstva, potpuno onemogućiti, ali istodobno ne
dopustiti da se opravdana ogorčenost hrvatskog pučanstva zbog mnogobrojnih
zločina (Ćelije, Borovo Selo, Vukovar, Dubrovnik, Struga, Škabrnja, Voćin i
dr.) ne pretvori u zaslijepljenu odmazdu i samovoljno nasilje.
U ovim teškim i tragičnim vremenima, sva naša djelatnost mora biti
podređena interesima obrane Hrvatske, ali i uklanjanju tragičnih posljedica
samoga rata. Posebno moramo brinuti o našim ranjenicima, o obiteljima koje
su ostale bez svojih dragih, o djeci bez roditelja, o djeci bez
djetinjstva, o siromašnim ljudima, o izbjeglicama i prognanicima, i osobito
o ljudima kojima su ratna zla razrušila sve što su imali, pa i duševni mir.
Poduzimali smo zaista sve što smo mogli da bismo pomogli svima njima. I
međunarodna demokratska javnost nam obilato pruža humanitarnu pomoć kako
bismo lakše podnijeli ratne strahote. Za svestranu pomoć hrvatskoga
iseljeništva obrambenim naporima i liječenju najtežih rana iskrvavljene i
opustošene Hrvatske - dužni smo odati najdublju zahvalnost i na ovom
mjestu.
Gospođe i gospodo zastupnici,
Od prvih terorističkih napadaja na suverenost Republike Hrvatske, a pogotovu
nakon što se JA izravno uključila u agresivni rat protiv Hrvatske, tri su
se ključne zadaće našle pred hrvatskom politikom u unutrašnjem državnom
životu.
Prvo. Same ratne okolnosti, a pogotovu strašna opasnost koja je
zaprijetila samom opstanku Republike Hrvatske, pa čak i hrvatskog naroda,
postavile su pred nas pitanje načina djelovanja demokratskih institucija
države radi omogućavanja djelotvorne obrane vlasti, suverenosti i
teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. U svezi s tim, treba
podsjetiti da su mnogovrsni protivnici hrvatske samostalnosti uspješno
primjenjivali metode psihološkog rata radi izazivanja zabune i rastrojstva.
I neki naših dobronamjerni ljudi nisu shvaćali ono što je od starog Rima
itekako dobro poznato o upotrebi različitih sredstava u ratu, kako u vojnoj
agersiji tako i u obrani zemlje. I u današje doba svaka demokracija mora
biti djelotvorna i prilagođena obrani zemlje, kao najvišoj dužnosti i
najvišoj moralnoj zadaći svakoga pojedinca. Da bi demokratska vlast u
Hrvatskoj postala obrambeno djelotvorna, od prošle smo godine zbog toga
počeli prilagođavati državne i sve druge institucije, uključujući i
gospodarski život, ratnim potrebama. U prilikama ratnih opasnosti,
podjednako u starom Rimu i u ovodobnim zemljama s osvjedočenim demokratskim
tradicijama, obustavljao bi se ili usmjeravao političko-parlamentarni život
prema potrebama obrane domovine. Prilagodbu nekih demokratskih institucija
ratnim prilikama i užasnoj opasnosti, što se zbog agresije nadvila nad
Hrvatsku, zlonamjerni su kritičari iskorištavali kako bi upravo takvu
prilagodbu proglašavali nedemorkatskim, čak totalitarnim postupcima
hrvatskog vrhovništva. Oštrica kritike bila je naročito usmjerena protiv
savjetodavnog Vrhovnog državnog vijeća, ali i protiv izvršnih kriznih
štabova, zaboravljajući da Ustav daje Predsjedniku Republike ovlaštenje o
imenovanju užeg Ratnog kabineta, umjesto vlade, čemu on nije pribjegao, već
je naprotiv imenovao širu vladu demokratskog jedinstva.
Ne samo zlonamjerni kritičari već i neki dobronamjerni ljudi zaboravljaju
da ni u normalnim prilikama, a kamoli u ratnim, ne može postojati više
državnih politika, već samo jedna, i to ona za koju je svojim programom na
demokratskim izborima voljom naroda dobila većinu u Saboru pobjednička
stranka i za koju, prema tome, snosi i odgovornsot do novih izbora.
O zlonamjernosti ili neupućenosti nekih usmjerenih ili zabludjelih
oporbenjaka valja suditi po tome što su se svojom zloporabom demokracije,
ili svojim destruktivnim postupcima, našli na istoj crti s onima kojima je
svrha bila destabilzirati hrvatsku demokratsku vlast. Poticanje
dezorijentacije i neraspoloženja u javnosti ima svrhu slabljenja
djelotvornosti vrhovništva, institucija vlasti i odgovornih pojedinaca. A
sve to radi kompromitacije demokratske Hrvatske i pokušaja preusmjerenja
hrvatske politike u interesu onih što su za održanje Jugoslavije pod svaku
cijenu, a protiv suverene Hrvatske i njezine samostalne politike.
Drugo. Važan događaj u političkom životu bila je Odluka o raspisivanju
referenduma. Ona je donesena u trenutku kad su političke prilike
zahtijevale da se Hrvatska uvjerljivo izjasni za punu državnu samostalnost.
S međunarodnog gledišta, referendum bijaše jedini legalni i legitimni način
kojim se osiguravao put u međunarodno priznanje suverenosti Hrvatske. Njima
je Hrvatska, kao prije toga i Slovenija svojim plebiscitom, koja međutim
još nije imala Ustav kao Hrvatska, odbacila nastojanja Predsjednišva SFRJ
i Srbije da se saveznim ustavnim postupkom odredi izdvajanje Hrvatske i
Slovenije iz Jugoslavije, kao jednostrani nasilni čin secesije protivu
kojega se može i vojno intervenirati.
Referendum u Hrvatskoj legalizirao je pred međunarodnom javnošću hrvatske
zahtjeve za samostalnošću. On je ujedno, formulacijom pitanja, bio znak
dobre volje da Hrvatska, kao suverena i samostalna država, može stupiti u
neku vrstu saveza s isto takvim državama - republikama. Radi pribiranja
iskustva treba podsjetiti da je, kako sama odluka tako i formulacija na
referendumu, bila izvrgnuta nedobronamjernom tumačenju, pače i teškim
osudama, a da su hrvatski ljudi i svi građani pokazali zamjernu političku
zrelost, shvativši važnost i smisao referenduma, te su nam svojim odzivom i
odlukom omogućili dalju djelatnost za oživotvorenje suverene i samostalne
Hrvatske.
Donošenjem Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske
(od 25. lipnja 1991.) na temelju rezultata Referenduma, Sabor Republike
Hrvatske pokreće postupak za razdruživanje od drugih republika i SFRJ, a
ujedno i pokreće postupak za međunarodno priznanje Hrvatske. Sabor
Republike Hrvatske donosi istodobno i Povelju o pravima Srba i drugih
nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, u skladu s našim Ustavom, što će
kasnije u duhu prijedloga Haške konferencije biti podlogodom donošenja
Ustavnog zakona o nacionalnim zajednicama ili manjinama u Republici
Hrvatskoj (od 4. prosinca ov.g.).
Treće. Borba za održanje, voljom naroda demokratski izabrane vlasti vodila
se od samoga početka uspostave višestranačke demokracije u Hrvatskoj.
Mnogovrsni protivnici svake suverene i samostalne Hrvatske, kao i
protivnici njezine demokracije i njezine odlučnosti u obrani protiv
jugo-srpske agresije, pokušavali su sami, a i na poticaj i uz pomoć
različitih savezništava, tako destabilzirati novu demorkatsku vlast kako bi
Hrvatsku obezglavili. Htjelo se na sve načine onemogućiti ostvarenje
hrvatskih povijesnih težnji, ili Hrvatsku ponovno prisiliti na prihvaćanje
starog ili nekih oblika novog tutorstva.
U tu svrhu uporno se nastojao izazvati rascjep unutar vrhovništva Hrvatske
ili ga na bilo koji način kompromitirati. Raznovrsne domaće, jugoslavenske
i međunarodne protuhrvatske usmjerenosti iskorištavale su sve moguće, čak i
minorne konkurentske političke pojavnosti, da razbiju jedinstvo hrvatskog
nacionalnog bića ostvareno u demokratskom preporodu. Na scenu su izvođeni,
u različitim ulogama, pojedinci i skupine, voljni na kompromis u prvom redu
radi održanja nekog jugoslavenskog okvira, a zatim i radi usmjerenja
dugoročne hrvatske politike u promijenjenim europskim i svjetskim
okolnsotima. Svestrano je pripremljen plan i otvoreno naviještena potreba
promjene hrvatske državne politike, što je trebalo postići uklanjanjem
najodgovornijih, bilo milom ili silom. Prvi je takav pokušaj bio učinjen
krajem lipnja, a zatim i drugi i treći (do početka prosinca) u svezi sa
zasjedanjem Sabora i sa insceniranim, pa i neizbježnim, neuspjesima na
ratnim poprištima.
Sva su politička uporišta, središta, najodgovornije ustanove i pojedinci
bili na udaru, dok su istodobno pojačavani napadaji za osvajanje hrvatskog
teritorija. U tom je cilju bio izveden i napad na Banske dvore u Gornjem
gradu, a pripremeljeni su bili i planovi za uništenje i svih drugih
najvažnijih središta političkog i gospodarskog života Hrvatske.
(Hina)kraj prvog dijela
PORUKA REDAKCIJAMA : uskoro očekujte drugi, zadnji dio Godišnjeg izvješća
predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana Saboru!
281107 MET dec 91
(Hina)kraj prvog dijela