(CJELOVITA VERZIJA)
ZAGREB, 25. studenoga (HINA) - Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora
Antun Vrdoljak dao je posredstvom Hrvatske izvještajne novinske agencije
HINA, uoči odlaska Hrvatske delegacije u Lausanneu na razgovor sa
predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antoniom Samaranchom,
eskluzivni interview specijaliziranoj njemačkoj sportskoj agenciji
Sport-informationsdienst (SID) kojega u cijelosti prenosimo:
- S kojim očekivanjima putuje vaša delegacija u Lausanne na razgovore sa
čelnicima MOK-a?
- Očekujemo da ćemo prije svega proširiti neke spoznaje Juan Antonia
Samarancha o stanju na ovom zemljopisnom prostoru. Mi smo inače njega i u
ranijim razgovorima suočili sa činjenicom da Jugoslavija ovdje više ne
stanuje. Idemo na razgovore sa čovjekom koji je preporodio olimpijski
pokret u svijetu time što je zabranio najveće zlo u modernom sportu -
upotrebu dopinga. Da više ništa nije taj čovjek napravio za olimpijski
pokret za to bi mu trebalo podići jedan od najvećih spomenika na svijetu.
- Predviđate li da bi mogli nastupiti s vlastitim ekipama na olimpijskim
igrama u Albertvilleu i Barceloni?
- Za Albertville mislim da nećemo imati ekipu. Objektivno, nakon odlaska
Sande Dubravčić, mi u zimskim sportovima, osim jednog perspektivnog
omladinca u skijaškom trčanju, nemamo športaša koji bi u svjetskim
razmjerima predstavljao neku kvalitetu.
Slučaj s Barcelonom je sasvim drugačiji, jer mi ne samo da očekujemo
nastup već smo sigurni da ćemo u Barceloni osvojiti medalje. Naš adut s
kojim idemo na razgovore kod predsjednika MOO je da upozorimo kako jedna
generacija divnih športaša, apsolutnih divova svjetskog športa, kao što su
košarkaši, tenisači, vaterpolisti, rukometaši, ne mogu čekati drugi
olimpijski ciklus da bi im administracija dozvolila nastup uvjetujući to
pravovremenim priznanjem ili nepriznanjem njihove države.
U svjetskom olimpijskom pokretu postoji načelo da se mladim i darovitim
športašima svijeta mora omogućiti nastup na Olimpijskim igrama. Samo da
vam nabrojim nekoliko košarkaških imena: Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino
Rađa, Danko Cvjetićanin, Stojko Vranković, Franjo Arapović, Zoran Čutura,
Arijan Komazec, Velibor Perasović.... Ne vjerujem da postoji itko na
svijetu tko može zbog političkih neprilika u koje je upala njihova zemlja,
zbog agresije jedne druge države na njihovu domovinu, još dodatno kazniti
te mlade ljude time da ne mogu iskoristiti svoju životnu šansu da nastupe
na Olimpijskim igrama.
- Postoje li eventualno šanse za neki kompromis, kao npr. poziv za
individualan nastup športaša iz Hrvatske i Slovenije pod bijelom
olimpijskom zastavom?
- U pravilniku o nastupu na Olimpijskim igrama piše da na olimpijadama
sudjeluju državne reprezentacije, grupe i pojedinci. Što znači da ukoliko
do tog vremena ne dobijemo političko priznanje, da se može dogoditi da
hrvatski športaši nastupe i pod bijelom olimpijskom zastavom, ali svakako i
sa hrvatskim grbom na prsima. Nama je izuzetno važno da nas svijet
politički prizna, ali i da shvati silnu želju hrvatske mladeži da ne
nastupi pod zastavom pod kojom nastupaju tenkovi u agresiji na njihovu
domovinu. Mi ne možemo više priznati jugoslavensku zastavu, ne samo zato
što ona nosi komunističko obilježje, a kod nas hvala Bogu komunizma više
nema, nego i zato što je to zastava agresora na republiku Hrvatsku i tu
očekujemo veliko razumijevanje.
- Što mislite o nedavom prijedlogu Valerije Borsow, koja je danas
ministar sporta Ukrajine, da sve zemlje koje teže nezavisnosti nastupe na
olimpijskim igrama kao "interkontinentalni tim"?
- Sve zemlje svijeta teže ujedinjenju na duhovnom planu, ali i kada
jednog dana cijeli svijet bude živio u miru i bez granica uvijek će Nijemac
biti Nijemac, a Francuz - Francuz. Bitno je da su ta dva naroda shvatili
da nakon što su 150 godina stalno bili u nekim sukobima i ratu, sada žele
da medju njima vlada mir. Isto bi se moglo reći i za ove naše prostore,
jer kada mi danas kažemo da nećemo više živjeti pod srpskom čizmom, to ne
znači da zaboravljamo da su Srbi naši prvi susjedi, a sa susjedima morate
biti u dobrim odnosima, pa zato mi moramo već sada napraviti sve da ubuduće
sa susjedima živimo u dobrim odnosima. Osobno mislim da interkontinentalne
ili druge zastave takve vrste nikada neće postojati, jer ako svi budemo
nastupali pod istom zastavom gubi se natjecateljski duh među ekipama. u
suštini olimpijskih igara leži ideja nadmetanja i dok bude postojala
ljudska vrsta čovijek će uvijek težiti da bude jači, brži ili da skoči u
vis više od onog drugoga.
- Kako se općenito gledajući rat odražava na sport u vašoj zemlji?
Sport je nesumljivo važan segment jednog društva, ali kada je ugrožen
sam život onda je ugroženo i sve ono što čini njegove sastavne komponente.
Sport zahtjeva slobodno vrijeme, slobodu kretanja i slobodu okupljanja
ljudi. Mi se danas ne možemo okupiti ni na ulici a kamoli na sportskom
stadionu, jer je Hrvatska pod bombama, pod granatama, pod agresijom, tako
da je ugrožena i sama ideja sporta, a ta je da se ljudi okupljaju, druže
i uživaju u atletskim sposobnostima svoje mladosti.
- Koliko ste u ovim uvjetima uspjeli razviti nove športske strukture u
Hrvatskoj, kao i strukture nacionalnog olimpijskog komiteata?
- Mi smo praktički počeli sa radom tek prije tri mjeseca i nastojimo ići
onim putem koji će nas najviše približiti demokratskom poimanju športa. Na
tim osnovama ćemo pokušati organizirati i olimpijski šport, kako bi on bio
najbliži osnovnoj ideji olimpizma, s tim da pri tome moramo uvažavati i sva
ona pozitivna iskustva koja je na tom području dostigao suvremeni svijet.
Mi smo kao uzore uzeli neke modele zapadnih zemalja, ali na žalost nemamo i
njihov kapital za reIalizaciju takvih modela.
- Koliku široku podršku bi trebao hrvatski šport iz inozemstva, gdje
stižu vijesti o brojnim razaranjima i športskih objekata?
- Teško je vjerovati da će se svijet ovako intezivno baviti Hrvatskom
kao što to čini sada dok traje rat, ali mi i ne želimo opterećivati svijet
našom tragediom do te mjere da mu to bude trajna preokupacija. Mi smo i
zadovoljni i nezadovoljni kako svijet reagira na našu situaciju. Ali, to
je uvijek tako, jer kada nekome dajete čini vam se da ste dali mnogo, a
kada od nekoga dobivate čini vam se da ste mogli dobiti više. To je
problem ljudske prosudbe.
- Na koji bi način Njemački šport mogao pomoći hrvatskom športu?
- Nema sumlje da je Njemačka država napravila najviše za Hrvatsku
samostalnost. Njemačke je jedna od nositeljica demokratske misli u Europi,
a njemački gradjani su i najčešći i najbolji gosti naše jadranske obale,
možda i zato što je naš kršćanski mentalitet najbliži njihovom kršćanstvu.
Vjerujemo i da će hrvatski narod, koji nikada nikome nije ostao dužan,
znati cijeniti što su za njega u ovim poviojesnim trenucima napravili ljudi
poput gospodina Kochla, ili gospodina Genschera. Dodao bih tu i ime
austrijskog ministra inozemnih poslova Aloisa Mocka. Mi imamjko nekoliko
izrazito lijepih gradova na obali i vjerujem da će ti hrvatski gradovi neke
od svojih najljepših trgova nazvati njihovim imenima.
Ne smijemo nikada zaboraviti da je tisuće naših ljudi našlo utočište pred
komunizmom u Njemačkoj, koja im je pružila dom u kojem su oni našli svoju
sreću i danas su toj demokratskoj državi osjećaju toliko dobro da se mi
bojimo da ćemo ih ikad više uspjeti vratiti njihovim starim ognjištima.
Mi moramo biti zahvalni Njemačkoj za sve što je napravila za hrvatsku
državu, pa moramo očekivati da će i njemački šport biti onaj koji prvi
daje, jer se kod nas kaže, " Najviše daje onaj tko prvi daje".
(Hina) ad
251848 MET nov 91
(Hina) ad