FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

POSLANICA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE DR. FRANJE TUĐMANA HRVATSKOM NARODU I SVIM GRAĐANIMA HRVATSKE - E M B A R G O DO OBJAVE NA TV

Autor:
I SVIM GRAĐANIMA HRVATSKE - E M B A R G O DO OBJAVE NA TV ZAGREB, 24. studenoga (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obratio se večeras Poslanicom putem Hrvatske televizije hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske. Tekst Poslanice prenosimo u cijelosti. Hrvatice i Hrvati, i svi građani Hrvatske! Obraćam Vam se u povijesnom trenutku kad je borba, što je već godinu i pol vodimo, za državnu samostalnost i međunarodno priznanje Hrvatske došla do svoga vrhunca. Ovih dana ta je borba poprimila dramatične razmjere baš zato što je ušla u završni čin. Povevši svestrano pripremljen razorni rat protiv Hrvatske, udruženi srpski imperijalizam i jugo-komunistička armija išli su najprije za tim da obore hrvatsku demokratsku vlast i ponovno pokore Hrvatsku u jugoslavenskoj federaciji. U toj federaciji oni nisu željeli više imati Sloveniju ali su pod svaku cijenu htjeli zadržati sputanu Hrvatsku. Držali su, naime, da će Hrvatsku moći zadržati u svojoj vlasti zbog više razloga. Računali su prije svega na silu Jugoslavenske armije, na svoju petu kolonu, na mogućnost ne samo manipulacije već i agresivne mobilizacije srpskog pučanstva u Hrvatskoj. Zatim na ostatke u hrvatskom političkom životu jugo-integralističkih ili federalističko-reformskih opredjeljenja, koja su im služila pogotovu na saveznoj razini. Bitni oslonac za nepopustljivu i ratno osvajačku jugo-srpsku politiku prema Hrvatskoj bili su gotovo svi, osobito oni najvažniji, međunarodni čimbenici koji su iz razno-raznih razloga vodili politiku održanja Jugoslavije. Napokon jugo-srpska politika računala je i s time da će Hrvatska biti prisiljena popustiti i ostati u jugoslavenskom okviru i zbog postojanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Budući da joj to nije pošlo za rukom, ni upotrebom oružane sile JNA i četničkog odmetništva, ni političko-diplomatskim smicalicama, jugo-srpska politika bila je prisiljena da odustane od plana da čitavu Hrvatsku zadrži u jugoslavenskoj federaciji, u kojoj bi svim članicama bila namijenjena sudbina Kosova. Doživjevši neuspjeh u pokušaju obaranja demokratske Hrvatske, i njezinu ponovnom podvrgavanju, srpska imperijalistička politika, oslonjena na jugo-komunističku armiju, povela je osvajački rat za prisvajanje hrvatskih krajeva zamišljenoj Velikoj Srbiji. Radi obmane domaće i svjetske javnosti takva Velika Srbija od ostataka Jugoslavije predstavlja se kao neprekinuto nastavljanje Jugoslavije. U tom nametnutom i neravnopravnom ratu agresor nije ostvario svoje ciljeve. Usprkos tomu što se goloruka Hrvatska našla u ratu s JNA koja je po tehničkoj snazi bila najjača komunistička vojska u Europi (poslije sovjetske), i što je svoje obrambene snage morala tek stvarati ni iz čega, Hrvatska je uspješnom obranom, ali i istodobnim diplomatskim pregovorima, dovela do internacionalizacije rata i do nužnosti međunarodnoga priznanja Hrvatske. Opseg razaranja brojnih naselja i čitavih gradova, kulturnih i industrijskih objekata, i nadasve žrtve i stradanja pučanstva pokazuju da smo donosili ispravne odluke da ne ulazimo u odlučujuće bitke s JNA prije godinu dana, ili u vrijeme rata u Sloveniji. Tada smo naime još bili na početku stvaranja svojih obrambenih snaga, i bez potrebnog naoružanja, pa bismo mogli doživjeti i potpun poraz, i to uz blagoslov svih onih međunarodnih čimbenika što su bili za održanje Jugoslavije. Hrvatska je obrana stvarana u teškim uvjetima općeg embarga na uvoz oružja. U to su vrijeme vlade nekih najutjecajnijih zemalja priželjkivale čak tzv. "konstruktivnu vojnu intervenciju protiv secesionističkih snaga u Hrvatskoj i Sloveniji". U takvim uvjetima morali smo se dovijati u stvaranju hrvatske vojske, uz istovremeno vođenje diplomatskih pregovora radi afirmacije principijelne politike demokratske Hrvatske. Nemilosrdni zločinački rat protiv Hrvatske, koji je po tome bez primjera u novijoj svjetskoj povijesti, ušao je u završnu fazu. Međutim taj se razorni rat nastavlja pojačanom žestinom, osobito od dana kad je naviještena mogućnost dolaska mirovnih snaga OUN. U ovom kritičnom času, moram ponoviti pred licem demokratskoga svijeta, u ime raskrvavljene Hrvatske, da su ranije izjave nekih vlada kako nisu spremne na intervenciju da bi se očuvao a sada i nametnuo mir na ovim prostorima - objektivno ohrabrivale agresiju protiv Hrvatske. Danas kada su vlade nekih europskih zemalja, osobito iz Zapadnoeuropske unije, pa i Vijeće sigurnosti OUN, pokazali spremnost da odlučnije djeluju, srpska strana pribjegava novim podvalama. Formalno pristajući na slanje mirovnih snaga OUN, Srbija s Crnom Gorom i JNA želi izbjeći međunarodnu izolaciju, odgoditi primjenu selektivnih sankcija i spriječiti diplomatsko priznanje Republike Hrvatske. Prije slanja mirovnih snaga jugo-srpski agresor nastoji zaokružiti teritorijalna osvajanja do linije zamišljenih granica Velike Srbije. Poslije Haaškog sporazuma o prekidu vatre od 18. listopada, predstavnici Srbije i JNA potpisali su i najnoviji Ženevski sporazum o prekidu neprijateljstva, što je preduvjet za dolazak mirovnih snaga OUN. Mi smo predlagali i prihvatili dolazak mirovnih snaga u krizna područja, nakon što se JNA povuče sa cijeloga teritorija Hrvatske. U tome je postignuta suglasnost, ali postoje bitne razlike u definiranju kriznih područja, o čemu će se voditi daljnji razgovori. Jugo-vojska koja raspolaže sa svim jugoslavenskim naoružanjem, osim onog što ga je već uništila ili preotela hrvatska vojska, i iza koje stoji ratni (materijalni i ljudski) potencijal Srbije i Crne Gore kao i srpskog dijela Bosne i Hercegovine, poduzima nove ofenzive za osvajanje hrvatskih gradova. Planovi jugo-srpskih vrhova idu zatim da područja, koja dosada nisu uspjeli okupirati, zauzmu u narednih 25 dana, procjenjujući da će za dolazak mirovnih snaga trebati 30 do 40 dana. Nakon toga, politikom svršenog osvajačkog čina, i protjerivanjem hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz okupiranih krajeva, žele pripojiti područja Hrvatske koja nikada nisu pripadala Srbiji. Srbija bi štoviše htjela da potom mirovne snage OUN iskoristi u te svoje svrhe. Istodobno pojačanom propagandnom kampanjom svijet se obmanjuje tezom o genocidnosti hrvatskoga naroda. Npr. najnovijom optužbom o pokolju 41 djeteta u Vukovaru. A u tu svrhu obilato koriste i postojanje ekstremnih paravojnih HOS-ovskih oružanih skupina s profašističkim obilježjima iz drugoga svjetskoga rata. Time se na hrvatsku stranu želi prebaciti teret odgovornosti za strašna zlodjela počinjena u ovom zločinačkom ratu u Ćelijama, Lovincu, Strugi, Vukovaru, Škabrnji, u Zapadnoj Slavoniji i drugim mjestima Hrvatske. Takve obmane bile su već demantirane u jednom slučaju od strane Promatračke misije EZ, koja je utvrdila da se u Zapadnoj Slavoniji ne radi o ubijanju Srba od strane Hrvata, već obrnuto o pokolju hrvatskog stanovništva od srpskih ekstremista. Zastrašujuću laž o pokolju vukovarske djece morali su demantirati i oni koji su je proizveli. Sa svoje strane mi predlažemo osnivanje Međunarodnoga suda za ratne zločine protiv hrvatskoga naroda i pripadnika drugih nesrpskih naroda, pa i protiv Srba, za zločine koji su poprimili takve užasne obrise nad civilnim pučanstvom da pred njima savjest međunarodne zajednice više ne bi smjela zatvarati oči. Mi smo skrenuli pozornost svim međunarodnim čimbenicima da nastavljanje rata, zbog vojno-tehničke nadmoći agresora i međunarodnog embarga na izvoz oružja, što ozbiljno pogađa samo slabo naoružanu hrvatsku stranu, stavlja hrvatsku obranu i cijeli hrvatski narod pred nova najteža iskušenja potpunoga razaranja i drugih gradova i gubitka novih desetaka tisuća života. Mi smo vladama svih država i sila dali znati da u svom pravednom, obrambenom ratu Hrvatska ne može biti poražena, ali da sudbina hrvatskog naroda postaje mrlja na savjesti čovječanstva. Stoga smo im uputili apel da izvrše dodatni diplomatski i svaki drugi mogući pritisak na JNA i na Srbiju da neodložno obustave dalja ratna razaranja, te da se mirovne snage OUN, odmah u najkraćem mogućem roku, upute u Hrvatsku. Skrenuli smo pozornost i na to da u protivnom postoji realna opasnost da se rat protiv Hrvatske prenese i na teritorij Bosne i Hercegovine, koji agresor sve više koristi za napadaje na Hrvatsku. A i na to da srpska imperijalistička politika i ostaci komunističke JNA teže izazivanju širega sukoba, pa čak i trećeg svjetskog rata, kao što je takva politika na ovom tlu već izazvala prvi svjetski rat. U ovim za Hrvatsku najtragičnijim danima, u pismu što sam ga uputio 28-ci svjetskih državnika apelirao sam na njih, u ime cijeloga hrvatskoga naroda, koji brani svoju tek izvojevanu slobodu i demokraciju, te pravo na opstojnost na svojoj zemlji, da učine sve za obustavu rata, daljeg razaranja i patnji civilnog pučanstva kakvih nije bilo ni u drugom svjetskom ratu. S tim u svezi dužnost mi je da u ime napaćenoga hrvatskoga naroda izrazim osobitu zahvalnost Svetoj stolici i svim onim vladama, ustanovama i pojedincima iz cijeloga svijeta, što se zauzimaju za obustavljanje agresivnog rata i za međunarodno priznanje Hrvatske. Zbog nepovoljnog odnosa snaga, i radi izbjegavanja novih razaranja i žrtava, činili smo sve, jačajući usporedo našu obranu, da probleme pokušamo riješiti i pregovorima. Na to nas je poticala i međunarodna zajednica, bez čijega uključivanja, priznanja i pomoći teško možemo izaći iz ovoga nametnutoga nam rata. Među onima koji propovijedaju da Hrvatska treba odbaciti bilo kakve pregovore i prihvatiti totalni rat ima dakako dobronamjernih ali i takvih koji bi nas po napucima drugih odveli u poraz. Čak i kada bi imali podjednaku vojnu snagu bilo bi potrebno pregovarati, premda bi to onda bilo mnogo lakše. Mi u tim pregovorima, jamačno, ne nailazimo samo na objektivne i prema Hrvatskoj dobronamjerne pristupe i namjere. Međutim, u današnjem svijetu pregovori su nužnost, za nas i za protivnike. U njima se očituje realan odnos snaga i interesa u međunarodnoj zajednici. Nismo i nećemo odstupiti od bitnih interesa hrvatskoga naroda, posebno u pogledu obrane svih hrvatskih teritorija. U uvjetima rata razumljiva je ogorčenost naše javnosti na sporu reakciju međunarodne zajednice. Ipak, u samo nekoliko mjeseci uspjeli smo uključiti sve najodgovornije svjetske čimbenike i preokrenuti njihove poglede u našu korist. Gotovo nijedna poslijeratna kriza nije se primakla svom rješenju u tako kratkom roku kao jugoslavenska i rat u Hrvatskoj. U ovim teškim trenucima moramo dokazati demokratsku zrelost hrvatskoga naroda i svih građana Hrvatske. Ali i bespogovornu odlučnost da obranimo svoju tek izvojevanu slobodu i svetu nam hrvatsku zemlju. Ne dvojeći ni za tren i nimalo o tome da će Hrvatska izdržati i pobijediti u ovom ratu, dužnost mi je da Vam u ovoj poslanici ukažem na zamršene okolnosti u kojima vodimo rat za obranu i stvaranje hrvatske države. Posebno se želim osvrnuti na neke događaje koji su dodatno uznemirili javnost, a s kojima se želi posijati beznađe i slomiti odlučnost hrvatskog čovjeka i jedinstvo naroda u obrani domovine. Moramo biti svjesni da srbo-jugoslavenski protivnici svakoga hrvatstva, a i njihovi saveznici u inozemstvu služe svim sredstvima. Osim otvorenog razornog rata, neprijatelj vodi protiv Hrvatske i svestrani podzemni, ili tzv. specijalni rat. U tome se beogradski centar udružuje i pomaže sa svima onima koji su protivnici hrvatske samostalnosti. Za podzemnu podrivačku djelatnost protivnici su imali pogodne pretpostavke i u zemlji i u inozemstvu. Osobito u pogledu ubacivanja provokatorskih ili saboterskih elemenata i agenata u hrvatske državne i obrambene redove. Zamaskiranim djelovanjem u sredstvima javnoga općenja, ali i na ratištima, neprijatelji sadašnje Hrvatske žele obeshrabriti hrvatske borce na ratištima, a među civilno stanovništvo unijeti dezorijentaciju, defetizam i paniku ne bi li uništili plebiscitarnu volju hrvatskoga naroda da izgradi slobodnu i samostalnu Hrvatsku. U tom pogledu, slučaj Vukovara i istočnoslavonskog ratišta, služi kao očit dokaz o sprezi i istovjetnom radu KOS-a i HOS-a i različitih obavještajnih službi s ciljem obaranja demokratske vlasti Hrvatske. Jasno, sve je to usmjereno da se Hrvatska oslabi u obrambenom ratu i podredi stranom, ne samo beogradskom dikatu. O svemu tome javnost će biti obaviještena po završetku rada Državne komisije i sudova, a sada i na ovom mjestu tek najkraće objašnjenje. Junačku tromjesečnu obranu Vukovara, koji je postao simbol uspješnosti hrvatskog obrambenog rata, neprijatelj je pokušao iskoristiti za organiziranje obaranja hrvatske vlasti. I ranije je bilo pokušaja da se oslabi obrana, prepuste pojedina uporišta i gradovi a potom nezadovoljstvo javnosti usmjeri na rušenje demokratskog poretka. Ono što nije uspjelo padom Kijeva i sabotažom obrane Hrvatske Kostajnice pokušalo se sada s Vukovarom, a sličan scenarij danas se ponavlja s namjerama o stvaranju marionetske dubrovačke republike u sastavu ostatka Jugoslavije. Tjednima je unaprijed u publicistici stvarana klima "ako padne Vukovar - mora da padne i Zagreb", tj. sadašnja hrvatska vlast. Organizatori su išli za tim da isprovociraju pad Hrvatske političkim prevratom u Saboru i vojnim pučem u redovima hrvatske vojske. Hrvatskom Saboru, koji je zasjedao od 7. do 9. studenog ove (1991) godine podnijeta je "Optužnica" u ime "Vukovara", koju Predsjedništvo Sabora nije stavilo na dnevni red jer je anonimna, i jer se tada još nije znalo za urotu, tj. da je to nagovještaj pokušaja državnog prevrata u Hrvatskoj. Ta je "Optužnica" naslovljena: "Saboru Republike Hrvatske, Hrvatskom narodu, svim Hrvatima u dijaspori, Međunarodnom sudu u Haagu, Čitavoj svjetskoj javnosti". U njoj se "optužuje" "Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad Hrvatskim narodom". A za "zločinačku izdaju" uz hrvatski Sabor optuženi su i hrvatska Vlada i Predsjednik Republike. Dosada je poznato da je ta "Optužnica" odaslana iz ureda potpukovnika Mile Dedakovića-Jastreba, koji je tada i sve do 20-og ovog mjeseca bio zapovjednik operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja. U jednom dokumentu Dobroslav Paraga naznačuje Milu Dedakovića kao vrhovnog zapovjednika Zbora narodne garde i HOS-a. U svezi s tim treba jasno reći da je postojanje formacija HOS-a, zbog njihova ekstremizma, korištenja fašističkih simbola i pozivanja na NDH, služilo kao dokaz ustašoidnosti Republike Hrvatske, na što se pozivaju svi oni koji žele spriječiti samostalnost i međunarodno priznanje Hrvatske. A što se tiče Vukovara ne samo da je sabotirana obrana, opskrba i utvrđivanje vukovarskog i istočnoslavonskog bojišta, već je iz istog kruga naređen napad na srpska sela izvan Hrvatske da bi se Hrvatska prikazala agresorom. Taj plan na sreću, nije proveden. Da se JNA brine o bivšim suradnicima svoje službe, dokaz je da su njeni zrakoplovi (od 15. do 19. ovog mjeseca) bacali letke od Slavonskog i Bosanskog Broda do Zaprešića s "Optužnicom" protiv "Tuđmanove banske svite" i potpisom "Odbor za zaštitu Jastreba". A kako se krug povezanosti sam zatvorio, ili točnije razotkrio, dokaz je priopćenje o uhićenju Dedakovića-Jastreba, koje je nekoliko sati po uhićenju izdala HSP s potpisom njezina "Pročelnika promičbe". U tom priopćenju za Dedakovića se govori da je "poznati hrvatski borac", a činjenica je da je iz okupatorske JNA prešao u Hrvatsku vojsku pred tri mjeseca. Nije to prvi slučaj pokušaja KOS-a da pomoću ponekog ubačenog bivšeg oficira JA pokuša destabilizirati hrvatske obrambene snage pa i rušiti hrvatsku vlast. No u svezi s tim moram istaknuti da je najveći dio tih oficira pristupio u naše redove iz iskrenih pobuda služenja svojoj domovini Hrvatskoj i da svojim profesionalnim iskustvima doprinosi učinkovitosti naše obrane, i stvaranju časničkog zbora hrvatske vojske. Ako se podsjetimo da su uz kosovsko-hosovske "Optužnice" i "Priopćenja", u zemlji i u inozemstvu (u SAD i drugdje) širene kojekakve druge obmane, pa i gnusne laži, kao ona o ubojstvu 41 djeteta od hrvatskih gardista, onda je očito da smo suočeni sa širokim scenarijem za obezglavljenje Hrvatske i za sprečavanje njezina međunarodnog priznanja. U tu svrhu naročito je služilo objavljivanje u stranom novinstvu podataka da HOS raspolaže sa snagama od 15 do 25.000 oružanih ljudi. Ali je veoma znakovito i upitno odakle europskim diplomatima podatak da s nama na konferenciji u Haagu i jučer u Ženevi razgovaraju sa stanovišta da Paraga raspolaže s 30 do 40.000 naoružanih ljudi u profašističkim formacijama. Jasno je zašto su tako poučeni. A jasno je da ih je stoga teško razuvjeriti kako je riječ samo o nekoliko stotina, od kojih je pretežni broj bio spreman stupiti u redovne hrvatske snage, a neki su napustili HOS čim su spoznali da su pozvani za obaranje legalne hrvatske vlasti a ne za obranu Hrvatske. U svim prilikama stalno smo bili primorani dokazivati da su te proustaške, kako ih oni nazivaju fašističke, snage marginalne i bez uporišta u hrvatskom narodu i vlasti. Sveukupnom dosadašnjom izgradnjom novog ustavno-pravnog poretka dokazali smo da smo za dosljedno poštivanje demokratskog višestranačkog života. Ali razumije se da ne možemo dopustiti nikakvu djelatnost koja je u službi slabljenja hrvatskih obrambenih snaga i sprečavanja međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske. Kao uvjet za međunarodno priznanje Europska zajednica traži od nas zakonsko reguliranje položaja srpske zajednice i svih manjina. Taj zakon već je predočen na razmatranje Saboru jedini je uvjet skorog međunarodnog priznanja. Ovo pitanje treba riješiti slično kako je to riješeno u demokratskim državama Europe, u skladu s haškim dokumentima i međunarodnim konvencijama. Do sličnih rješenja htjeli smo i sami doći političkim putem, ali su pregovori sa srpskim predstavnicima bili prekinuti instrumentaliziranjem srpskog pučanstva u terorističko odmetništvo za interese velikosrpske politike i nametanje zločinačkog, razornog rata protiv Hrvatske. U našoj težnji da nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj dosljedno provodimo načela demokracije mogli su nam se dogoditi i takvi dalekosežni propusti da nam sudovi i pravni organi puštaju na slobodu dokazane kolovođe srpske pobune, kao što su Ražnjatović-Arkan, Hadžić i dr. a da se oni koji su tako postupili nisu do danas suočili sa svojom profesionalnom savješću. Štoviše takvi su se slučajevi pripisali politici Vrhovništva. Koristim ovu prigodu da se posebno zahvalim svim hrabrim braniteljima hrvatske domovine gardistima i redarstvenicima, dobrovoljcima i mobiliziranima, na izvanrednom junaštvu i požrtvovnosti u ovom neravnopravnom domovinskom ratu. Ali rat je poprimio takve razmjere kada više nije dovoljna samo dobrovoljnost i pojedinačna inicijtiva, već puna obvezatnost svakog građanina u provedbi obrambenih mjera. Potrebna nam je svjesna ali i vojnička stega u oružanim snagama Hrvatske, koje moraju u svakom pogledu što prije postati prava vojska. Više nije dovoljno braniti samo kućni prag, ili svoj kraj, već je nužno i obvezatno sudjelovati u svim mobiliziranim jedinicama i na svim ratištima za oslobađanje domovine. Potrebno je, dalje, što ravnomjernije podijeliti teret obrambenog rata, te i u zakonskom smislu mobilizirati sve raspoložive snage i izvore. Ne smijemo posustati u predstojećim danima i tjednima kada možemo biti suočeni s najvećim iskušenjima, već naprotiv napregnuti sve svoje tvarne i duhovne mogućnosti. Pravni poredak treba u svemu djelovati i u uvjetima rata. Upravo je sada najpotrebniji, da bi se izbjegle sve pojave anarhije, samovolje, ratnog profiterstva, zlodjela i formiranja ilegalnih falangističkih oružanih sastava. Borba koju vodimo nije samo borba za slobodu, već i za spašavanje mlade hrvatske demokracije i njeno međunarodno priznanje. Potrebno je pojačati pravno gonjenje svih vrsta kriminala, jačati vojnu policiju i ubrzati reguliranje djelatnosti sudova u ratnim okolnostima. Rat koji vodimo, rat je na život i smrt, za samu opstojnost hrvatskoga naroda. Dužni smo poduzimti sve da se opravdano ogorčenje hrvatskih ljudi zbog razrušenih naselja i gradova, domova i tvornica, i osobito gubitaka najbližih, ne pretvori u odmazdu nad nedužnim ljudima koji ne mogu snositi odgovornost za druge. Zadivljujuća je općehrvatska i ljudska solidarnost prema prognanicima i drugim stradalnicima ovoga rata. Hrvatska država, sve njezine ustanove i svi građani moraju se još bolje organizirati za zbrinjavanje ranjenika, obitelji poginulih i prognanika. Ali istodobno moramo se suprotstaviti praksi da ljudi sposobni za uključenje u obrambene redove napuštaju ugrožena mjesta i područja. A naročito se moramo suprotstaviti pojavama malodušnog napuštanja hrvatskih naselja pod vojnim i psihološkim pritiskom agresora, i pod utjecajem propagandnog i defetističkog djelovanja petokolonaša. Hrvatski narode i svi građani Hrvatske! Unatoč svim teškoćama i otporima uspjeli smo uskrisiti hrvatsku državu nakon osam stoljeća. Hrvatska u svojoj pravednoj borbi danas više nije sama: za nju se mole, zalažu i odlučno bore najuglednije svjetske ličnosti - od Svetog oca Ivana Pavla II., najpoznatijih svjetskih političara i državnika, do najuglednijih imena kulturnog i znanstvenog života i drugih uglednika iz gotovo svih zemalja svijeta. Kao Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske pozivam svo pučanstvo, a napose sve sposobne na obranu domovine da ne napuštaju djedovska ognjišta. Povijest im to ne bi oprostila. Probuđena svijest Hrvata diljem svijeta i jedinstvo domovinske i raseljene Hrvatske očituje se u nesebičnoj pomoći i ulaganju velike stvaralačke energije u obrambenom ratu, a vrijeme je da već sada mislimo i na obnovu iskrvavljene i razrušene, ali nikada ponosnije, priznatije i poštovanije Hrvatske. Biti Hrvat znači čast i ponos. Ova naša današnja Hrvatska sama je vlastitim snagama i žrtvama krčila put u slobodan demokratski svijet. Žrtve koje moramo podnijeti na oltar slobode blagoslovit će Bog i budući naraštaji koji se više neće morati boriti za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, jer je mi ostvarujemo. Njima će pripasti druga povijesna zadaća, da je očuvaju. ( e m b a r g o do objave na TV ) (Hina) mć 241441 MET nov 91

(Hina) mć

An unhandled error has occurred. Reload 🗙