PIŠE IVO LUČIĆ
ZAGREB, 3. rujna (Hina) - U grupi od pedesetak stranih i
domaćih novinara koji su u organizaciji Komande Pete vojne
oblasti jučer odvedeni u Petrinju, gdje je tijekom njihovog
boravka u vojarni "Vasilj Gaćeša" otpočeo napad na taj grad,
bio je i izvjestitelj Hine Ivo Lučić. Donosimo njegov
jučerašnji izvještaj kojega nije bio u prilici dostaviti
redakciji i njegova autentična vidjenja dogadjaja u Petrinji
zabilježena iz vojarne u kojoj su bili zatočeni novinari.
PETRINJA,(2. kolovoza) "Iz petrinjske je vojarne "Vasilj
Gaćeša" upravo sada, oko 15.50, započeo novi artiljerijski
napad po, kako nam je rečeno, položajima MUP-a i Zbora
narodne garde u Petrinji, Hrastovici i Gavrilović vili. To
je od jutros drugi snažan napad mitraljezima, višecijevnim
raketnim bacačima, minobacačima, i teškim topovima s tenkova
iz vojarne, a kojeg zapovjednik garnizona potpukovnik
Slobodan Tarbuk objašnjava kao rekaciju na bombardiranje
vojarne, kako on kaže, od strane MUP-a i Garde.
Jedna je granata, rečeno nam je također, pogodila dvorište
susjednog domaćinstva u kojem je smrtno stradalo troje
djece, dok je jedna starija osoba teško ranjena.
Četrdeset i dva vojnika rujanske klase kojima je danas
završio vojni rok, skinuli su uniforme, ali zbog ratne
situacije im nije moguće napustiti vojni krug. Petoro
mladića u civilu smo vidjeli, za koje se tvrdi da su upravo
svršeni vojnici.
Novinari, njih oko 50 domaćih i stranih, koji su jutros u
organizaciji Pete vojne oblasti krenuli u obilazak položaja
vojske po Baniji, nalaze se pod vatrom i željeli bi
napustiti vojarnu "Vasilj Gaćeša" i otići na sigurno."
Ovo je jedan od jučerašnjih "Hininih" izvještaja
koji nije kao obično stigao do korisnika. U Komandi
garnizona "Vasilj Gaćeša" koja se nalazi pri kraju Petrinje,
unatoč dobrim komunikacijskim vezama koje ima svaka komanda,
samo je Tanjugu omogućeno slanje jednog kraćeg izvještaja, a
ostali novinari nisu mogli telefonirati ni da pozovu u
pomoć. Tako se naš jučerašnji radni izlet pretvorio u
cjelodnevno zatočeništvo na kraju svijeta.
Sve je počelo kada je nekoliko minuta poslije dvanaest sati
u blizini vojarne odjeknula eksplozija, a potom je jedan
vojni časnik upao u prostoriju gdje se odvijala konferencija
za tisak, obznanivši da je minirana kuća do vojne
prijavnice. Sama je konferencija protekla tako da su se
novinari zanimali za broj tamošnjih vojnika u odnosu na broj
rezervista, za nacionali sastav vojnika i časnika, za vojna
bjekstva i slično, a zapovjednik Tarbuk odgovarao da ne zna
"kazati procentualno" jer da se nije "za takve odgovore
spremao". Ubrzo su zatim odjeknule još tri ekslopzije. Već
smo bili na cesti ispred kasarne i pobacali smo se po
travnjacima i u jarke. Ostali smo tako jedan sat ili duže,
dok su s vojnih položaja iz kasarnskog kruga, s malog
brežuljka, preko naših glava u pravcu Hrastovice, obližnjeg
sela, i Petrinje, letjele zastrašujuće količine raketa i
granata. Od toga smo se isprepadali, dok je grupa vojnika
stajala nedaleko od nas izvan zaklona, ne odajući ničim da
su im u pitanju životi. Razmještaju se tenkovi, izlaze
oklopna vozila i to traje do 12.40, kada vatra iz vojarne
utihnjuje, dok se u daljini čuje gusta rafalna paljba.
Kažu, to je u Petrinji.
Ručak nam potom protječe mirno, a oko 14 sati ponovo
odjekuju ekslozije, a potom se otvara nova artiljerijska
vatra s brežuljka u kasarni. Ni sami vojnici i neki časnici
se ne slažu u tome tko prvi puca: jedni kažu da je pala
granata na položaje gdje su smješteni tenkovi što
potkrjepljuju oblakom prašine koji se diže tamo, drugi da je
to zapravo reakcija koju proizvode artiljerijska opaljenja
na terenu oko sebe. Nije nam predočen ni dokaz za prvu
eksloziju, koja je bila povodom cjelodevnog bombardiranja.
U 14.20 poptukovnik Tarbuk saziva kratku konferenciju za
tisak i priopćava da nećemo dalje ići prema Glini, kako je
bilo predviđeno, "zbog napadana MUP-a i Garde na našu
kasarnu kao i kasarnu Šamarica u centru grada. Tamo je,
kaže, pješadijskom i protuoklopnom vatrom ranjen jedan
vojnik, teško oštećena stražara kao i nekoliko tenkova.
Nakon što je dogovoren prekid vatre, po njemu, ponovo je
hrvatska strana otvorila vatru. Liječnik, kapetan Zoran
Đorđević, izvijestio nas je potom da je od prve granate
poginulo troje djece i jedan stariji čovjek ranjen, koji je
potom u besvjesnom stanju vojnim kolima hitne pomoći odvezen
nekud dalje.
Slijedećih smo nekoliko sati proveli u dvorani za
konferencije u zgradi same komande. Povremeno se žestoko
pucalo. U 17 sati potpukovnik Bojan Milosavljev, časnik
koji je bio u našoj pratnji - ali mi primjerice još u
Velikoj Gorici nije htio reći ni u čemu bi se sve trebao
sastojati naš "izlet", jer da ćemo "o svemu biti
obaviješteni" - priopćio nam je da je vojska vodila
pregovore s civilnim vlastima, te da je osobno predsjednik
hrvatske vlade Gregurić pristao doći na razgovore u "Vasilja
Gaćešu", a da je vojni uvjet za prekid vatre, da se gardisti
povuku na liniju 5 km daleko od kasarne. Rekao je i to da
je zapovjednik Policijske uprave Sisak Đuro Brodarac poručio
tom prilikom vojsci da će "vidjeti svoga boga". Vojska je
kaže dobila tri ranjena i jednog mrtvog. Dok nam to govori,
artiljerijska grmljavina u omalenoj prostoriji u komandi
postaje zaglušujuća. U 17.45 plotuni se ponavljaju.
Uzrujani novinari zahtijevaju da im se omogući konatakt s
redakcijama, s Ministarstvom unutarnjih poslova, s
Ministarstvom informiranja. Kolegi s Hrvatske televizije je
jednom uspjelo dozvati nekoga u Sisku, mene odbijaju. Jedan
niži časnik u predsoblju komande mi naređuje da uđem u
dvoranu i da ću "biti obavešten". Pomažu mi neke vojne
kolege, bez uspjeha.
Jedan vojni časnik donosi rep granate kalibra 82 mm.
Pitamo ga već u šali - čijeg je podrijetla? Odgovara:
"Vojnog. Sve su vojnog!" Njegov kolega pokazuje rasprslinu
granate još toplu koju je kaže, našao u susjednoj sobi.
Naime, ta je granata pala na vozni park i oštetila jedno
vozilo. Ipak, tko god pucao na kasarnu, njegova je paljba
gotovo šala u odnosu na količinu čelika koja se šalje iz
kasarne. Danas saznajem da su ti plotuni sravnili veliki
dio Petrinje.
Već nervozni, i s pomalo sumnje u naš slobodni status,
odbijamo da je Gregurićev dolazak dovoljan razlog našeg
daljeg zadržavanja u kasarni. Procjenjujemo da nam je je
najvažnije spasiti goli život. Ako nas neće oni prebaciti,
sami ćemo se nekako snalaziti. U tom trenutku, u 18.10 u
montažnom krovu iznad naših glava odjekuje snažna ekslozija
koja demolira veliki dio predsoblja. Nitko ranjen! Čudo
Božje.
Prebacuju nas u susjednu zgradu u restoran, koja ni po čemu
nije sigurnija od zagrade komande. Kažu da nemaju nikakvo
sigurnije sklonište. Kad smo rekli da smo vidjeli jedno
takvo poptukovnik Mile Pekaz, koji je bio vođa puta, otišao
je ali se nije dugo vratio, a mi smo do kraja ostali u
restoranu.
Snažne artiljerijske detonacije odjekuju iz kasarne. Kažu
nam da su dvije granate pale u krug kasarne, da je jedan
vojnik poginuo, a četvorica ranjena. Oko 19.15 ekslozije
utihnjuju, počinju pristizati izbjeglice. Oko stotinjak
njih se kasnije našlo u vojničkom restoranu. Vraćaju se i
tenkovi koji su oko 15 sati otišli "deblokirati" kasarnu
"Šamaricu" u Petrinji. Vraća se kolona rezervista koja je
sudjelovala u borbama. Rezevisti, koji su, kako smo uspjehi
shvatiti, glavni borbeni potencijal "žive sile", oznojeni i
umorni vuku za sobom neku zastavu kao ratni plijen. Podižu
je da je bolje vidimo: zastava Republike Hrvatske
isprosjecana na nekoliko mjesta. Jedan pukovik više puta
ponavlja: "To je mlada hrvatska demokratija". Općenito,
vojnici i časnici kod kojih je izraženo antihrvatsko
raspoloženje glasni su i ne propuštaju nam to svoje
uvjerenje staviti do znanja. Ružno misle o hrvatskoj
politici, a gardisti su za njih "drogeraši, lopovi,
propalice..." koji u principu uvijek prvi pucaju. Kad su
gardisti dobro naoružani krivi su za to, kad imaju samo
puške, opet im se to pripisuje za zlo. Dio vojnika i
časnika kojem je dozlogrdila vojna politika napustili bi
armiju, ali se boje za svoje mirovine, socijalni status
svojih slabo držećih obitelji, ili da će ih nakon bjekstva
kazniti u svojim sredinama.
Spušta se jedan helikopoter da bi ponio ranjenike. Kažu da
ih ima petoro od kojih i jedan "mupovac". Vraća se još pet
tenkova s vojskom koja sjedi po njima. Na jednom od njih
sjedi mlada žena s djetetom. Četiri nam se tenka sklanjaju
s ceste na prvom križanju nakon izlaska iz kasarne. Navodno
smo trebali čekati policijsku patrolu da nas preuzme, ali
smo inzistirali da idemo odmah. Već se spuštala noć.
Prolazimo pokraj Petrinje iznad koje se diže crni gusti dim.
U Mošćenici, selu između Siska i Petrinje, zaustavljaju nas
gardisti na naoružanoj zapreci. Budući naš prolazak nije
bio najavljen, kolona u kojoj se nalazio naš autobus,
nekoliko osobnih automobila (uglavnom strani novinari) vojno
oklopno vozilo i dva vozila vojne policije, rekli su nam da
smo u zadnji trenutak izbjegli raketiranje. Od 20.30 dva
sata traju dogovori vojske i Garde. Garda nas preuzima, ali
ne dopušta vojnoj pratnji da prođe s nama. Nakon dugih
prepiranja, koji su na momente dolazili na sami
rub oružanog sukoba, vojska je pristala predati oružje.
(Hina)
031116 MET sep 91
(Hina)