LONDON, 7. svibnja (Hina) - "Mi Hrvati težimo vlastitom političkom,
kulturnom i međunarodnom identitetu u Europskoj zajednici, ukoliko
je to moguće unutar konfederacije suverenih republika postojeće
jugoslavenske zajednice", istaknuo je predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman u predavanju što ga je održao večeras u londonskom
Centru za političke studije. Svoje izlaganje dr. Tuđman je započeo
slijedećim riječima: "Dame i gospodo, dragi prijatelji, zadovoljstvo
mi je i čast što se kao hrvatski povjesničar, političar i državnik
mogu obratiti nazočnima u ovoj priznatoj engleskoj instituciji i
uvaženom međunarodnom forumu." Pozdravivši to što u novom europskom
poretku koji nastaje, mali narodi prvi put mogu biti ravnopravni s
većima, dr. Tuđman je iznio i neke povijesne činjenice u vezi sa
sadašnjim demokratskim promjenama u Hrvatskoj.
"Hrvatski narod", istaknuo je, "zajedno s ostalim europskim narodima,
imao je velikih teškoća u obrani svoga nacionalnog i kulturnog
identiteta i očuvanju nacionalnih tradicija. Hrvatski narod, jedan
od najstarijih u Europi, uspijevao je tijekom svoje povijesti,
unatoč neprestanoj geopolitičkoj izloženosti svog teritorija,
odoljeti bizantskim, francuskim, njemačkim, talijanskim, madžarskim,
turskim, pa čak i srpskim imperijalističkim težnjama."
Dr. Tuđman osvrnuo se zatim na nekoliko momenata iz moderne povijesti
odnosa Velike Britanije prema jugoslavenskom i hrvatskom pitanju.
"Među ostalim", rekao je, "želio bih podsjetiti kako se,
tijekom Prvoga svjetskog rata savezničke sile, pa tako ni Velika
Britanija, nisu bavile planovima o razbijanju Austro-ugarske
Monarhije, već su samo razmatrale mogućnost njezina smanjenja.
Londonski sporazum iz 1915. između saveznika i Italije, izazvao
je ogorčenje hrvatskog naroda i potaknuo pokret za južnoslavensko
ujedinjenje. Na toj osnovi učvrstile su se do 1917. dvije
koncepcije. Jednu je nudila srpska vlada, a drugu Jugoslavenski
odbor, političko tijelo sastavljeno od predstavnika jugoslavenskih
naroda iz Austro-Ugarske, sa sjedištem u Londonu. Prijedlog srpske
vlade išao je za teritorijalnim proširenjem Srbije na račun
Hrvatske, koja je bila u Austro-ugarskoj Monarhiji. Prijedlog
Jugoslavenskog odbora težio je uspostavi zajedničke države
Hrvatske i Slovenije sa Srbijom i Crnom Gorom, u kojoj bi bila
zajamčena ravnopravnost svih naroda.
Još prije četvrt stoljeća u jednoj svojoj studiji o stvaranju
zajedničke države, ja sam ukazivao na podršku što su je
stajalištima Jugoslavenskog odbora i njegovih hrvatskih članova
davali neki od najistaknutijih britanskih stručnjaka toga doba.
Među njima su se posebno isticali glasoviti urednik 'The Timesa',
Wickham Steed, te profesor Sir Hugh Setton-Watson. Na osnovi
njihovih ocjena britanska je vlada vršila pritisak na Beograd da,
prevladajući usko srpske interese, prihvati rješenja što su ih
predlagali članovi Jugoslavenskog odbora. Tako je došlo do
potpisivanje tzv. Krfske deklaracije, iz srpnja 1917, o ujedinjenju
i budućem uređenju zajedničke države. Nažalost, 'jugoslavensko
pitanje', točnije problem nacionalne ravnopravnosti, dakle i
hrvatskog naroda, Krfskom deklaracijom nije bio riješen, baš zato
što je do njezina potpisivanja došlo više zbog pritisaka Londona i
drugih savezničkih sila nego zbog stvarnog odustajanja srpske
vlade od uspostavljanja Velike Srbije.
Zbog svega toga, ujedinjena zajednička država - Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca, a od 1929. Kraljevina Jugoslavija - nije bila
drugo doli proširena Srbija, u kojoj hrvatski narod nije postigao
političku ravnopravnost niti ostvario mogućnost za normalan
društveni i gospodarski razvitak. Zbog toga se i dogodilo da
dvadeset godina kasnije, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata,
britanska vlada Nevillea Chamberlaina mora ponovno intervenirati u
jugoslavensku politiku. Godine 1939. rastuće napetosti u
međunacionalnim odnosima, poglavito između Srba i Hrvata, prijetile
su potpunim raspadom zemlje, što bi pogodovalo ekspanzionizmu
Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. U takvoj situaciji
predsjednik kraljevske vlade Cvetković i hrvatski politički vođa
Maček postigii su sporazum, u sklopu kojega je u Jugoslaviji
najavljen federativni sustav uspostavom Banovine Hrvatske, prema
kojem je Hrvatska postala samoupravna, državna zajednica,
obuhvativši najveći dio svoga nacionalnog teritorija. Bilo je to,
u danim okolnostima, povoljno rješenje za hrvatski narod, ali je
do njega opet došlo ne toliko zbog spoznaje srpske politike o
nužnosti davanja veše autonomije Hrvatskoj, koliko zbog pritisaka
kako britanske tako i francuske vlade. Uočivši opasnost od potpunog
raspada Jugoslavije, i zbog nezadovoljstva hrvatskog i svih
nesrpskih naroda i zbog pritiska osovinskih sila, britanska vlada
još je jednom došla do istog zaključka kao i 1917., naime, da se
Jugoslavija može održati samo ako svi narodi koji žive u njezinu
sastavu imaju ravnopravan status.'
Iznijevši da se takvim planovima suprotstavila onodobna srpska
politika, dr. Tuđman je rekao da su međunacionalna trvenja dovela
do brzog vojničkog poraza Jugoslavije i do okupacije, ali i do
uspostave Nezavisne Države Hrvatske u sklopu Hitlerova "Novog
poretka" u Europi. No najveći dio hrvatskog naroda pridružio se
Titu i njegovu partizanskom antifašističkom pokretu, nastavio je
svoje izlaganje dr. Tuđman, podsjetivši "da je i sam britanski
premijer Churchill, na osnovi informacija što mu ih je iz
Titova štaba slao i njegov sin Runtolph i drugi članovi britanske
vojne misije, izjavio kako Srbiju u svojim rukama čvrsto drži
četnički pokret Draže Mihailovića, dok je Hrvatska partizanska".
"Kao iskusan državnik i političar, Winston Churchill bio je
duboko svjestan složenosti nacionalne, ali i kulturne i
civilizacijske podijeljenosti Jugoslavije. On je, na temelju
sveukupnog dotadašnjeg britanskog iskustva u balkanskoj politici,
1944. sa Staljinom relativno lako uglavio da se taj geopolitički
prostor podijeli 'fifty - fifty', budući da se radi o dvama,
nacionalno, politički i kulturno-historijski duboko različitim
dijelovima", rekao je dr. Tuđman i nastavio: "Međutim, maršal
Tito nije prihvatio dogovor velikih sila ufajući se da de
komunističkom ideologijom, federalizacijom Jugoslavije i politikom
nacionalne ravnopravnosti konačno uspostaviti harmonične odnose među
jugoslavenskim narodima i omogućiti harmoničan razvitak za sve njih
zajedno. Nažalost, i druga, Titova Jugoslavija pokazala je da se
ni na osnovi krute, osobne vlasti i stroge komunističke doktrine ne
mogu prevladati milenijske razlike i ustrajni pokušaji Srbije da
ostvari svoju trajnu dominaciju na Balkanu.
Vlada Velike Britanije bila je zajedno sa SAD koncem siječnja ove
godine još jednom u modernoj povijesti ponukana diplomatski
intervenirati kod zugoslavenske vlade da nacionalne i demokratske
revandikacije Hrvata i drugih ne-srpskih naroda ne ugušuje vojnom
silom. Privremeno, intervencija je urodila plodom, ali od tada pa
do danas stanje se i dalje ustrajno pogoršava i u ovom trenutku
Hrvatska se nalazi na pragu pravog rata za očuvanje svoga
demokratskog poretka i državnog suvereniteta."
Jedini izlaz dr. Tuđman vidi u priznavanju "činjenice da su
narodi Jugoslavije tisuće godina živjeli odvojeni, da su oni ne
samo zasebne nacionalne individualnosti, nego i da pripadaju
različitim civilizacijama; da je ta državna tvorba povijesno
promašena, jer je nastala na geopolitičkoj razlučnici dvaju
svjetova i civilizacija". "Na toj razlučnici što ide posred
Jugoslavije, podijelilo se u davna vremena Rimsko carstvo na
Istočno i Zapadno, tu je na razmedu civilizacija nastala i
bogumilska i Titova hereza, njome je očito bila uvjetovana i
Churchill-Staljinova pogodba o podjeli interesnih zona, a jamačno
i današnja podjela zapadnoga dijela na demokratski sustav
slobodnog zapadnog svijeta, dok su u istočnom dijelu u Srbiji i
Crnoj Gori i nakon višestranačkih izbora ostale na vlasti stranke
skrahiranog komunističkog socijalizma", istaknuo je dr> Tuđman i
zaključio sljedećom usporedbom: "U doba osmanlijske invazije iz
Male Azije na kršćansku Europu, okljaštrena Hrvatska zadobila je
priznanje kao 'antemurale christianitatis'; danas, braneći
svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je na braniku europske
demokracije od pokušaja restauracije komunizma."
(Hina) ds
(Hina) ds