ZAGREB,16,listopada (Hina)- "Uz nešto gorke ironije, moglo bi se reći da
Radovan Karadžić čini sve što može ne bi li olakšao položaj - Georga
Busha", piše u "Novom Vjesniku" Stjepo Martinović. "Naime, budući da je
vođa bosanskohercegovačkih četnika prihvatio sugestiju premijera 'SRJ' o
premještanju njegovih ratnih zrtakoplova s banjalučkog uzletišta u Srbiju,
američki predsjednik ne mora više umovati nad problemom njihovog
prizemljenja". Do toga "dolazi u trenutku kad se u BiH, kao i u bliskom
joj okolišu, kristalizira niz novih činjenica. Ponajprije, četnici su
prigrabili najmanje tri četvrtine bosanskohercegovačkog teritorija, što je
bjelodano više i od onoga što su zacrtali kao osnovu za pregovore o
(re)konstrukciji BiH iz etničko-političkih konstitutivnih jedinica. Padom
Bosanskoga Broda - premda osvajanje bosanske Posavine još nije okončano -
nadohvat ruke je uspostava čvrste teritorijalne spone 'Republike Srpske' (i
na nju prislonjenih hrvatskih 'krajina' s maticom. Također, budući da za
"Veliki svijet" još nije izginulo dovoljno Muslimana da bi se dopustilo
ukinuće zabrane naoružanja preostalih, samo još Karadžićevi oficiri svjesni
(bez)vrijednosti svojih vojnika mogu rogoboriti protiv otpisivanja zračne
potpore". Seljenje zrakoplovstva u Srbiju, prema mišljenju autora, "stvar
je natezanja užeta na unutarsrpskoj političkoj pozornici (...) To znači da
bi Karadžićevo popuštanje, pročitano kao pristajanje uz Panića, moglo
značiti njegov prvi korak iz Miloševićeva zagrljaja, a time i iz "voždove"
opcije rata bez sagledivog kraja". Točnije, "Radovan Karadžić (kao i Goran
Hadžić) treba odlučiti pod koji će šator". Autor drži da cijela stvar
ulazi u kontekst "uzavrele kosovske krize, odnosno, u vrijeme 'povratka
srpskoga rata kući'. Kao što se vidjelo onda kad se oštrica agresije
morala preusmjeriti s Hrvatske na BiH, Srbi nisu u stanju voditi dva rata
istodobno. Budući da osvojeno u BiH još nije utvrđeno, niti s pomoću
UNPROFOR-a, a još manje uspostavom novoga ustavnog ustrojstva te države na
tragu 'dogmi' međunarodnih ustanova, Radovan Karadžić ima čvrst alibi kad
se opire uvlačenju u Miloševićevu kosovsku pustolovinu. A nagrada koja bi
mu, po svoj prilici, odgovarala jest - amnestija, odnosno zadržavanje
pozicija i u Panićevoj nomenklaturi, sve izvjesnije pobjedničkoj struji na
srpskoj sceni", zaključuje Stjepo Martinović.
(Hina)dd
150041 MET oct 92
(Hina)dd