Nadnaslov: Bijeda vlada Kurilskim otocima, a otočani žele ostati Rusi
Naslov: Četiri otoka u moru neizvjesnosti
Podnaslov: Govorkanja kažu da su Japanci spremni onima koji ostanu
isplatiti kompenzaciju od 300.000 dolara, a onima koji odu 13.000
dolara, u slučaju da im otoci budu vraćeni.
Piše: Fiona FLECK, Reuter
ITURP - Nedaleko obale Japana, zemlje s jednim od najjačih svjetskih
gospodarstava, ljudi žive u neizrecivoj bijedi i u neopisivo primitivnim
uvjetima života.
Većina stanovnika južnih Kurilskih otoka svjesna je da živi u mračnom
srednjem vijeku, na periferiji civilizacije. Ipak se oštro suprostavljaju
svojim ruskim vladarima, koji otoke žele predati susjedima. Oko prava na
otoke vodi se između Japana i Rusije već prilično duga teritorijalna svađa.
Tri starice umotane u dronjke, s kišobranima u ruci, stoje na strahovitom
nevremenu ispred rasklimane brvnare. Čekaju da se trgovina otvori.
"U ponedjeljak smo isto čekale, čekamo i danas, a zadnji smo puta uspjele
kupiti kruh u petak. Kako se može živjeti bez kruha?"
Munaver Aberkhaeva, 79-godišnja Tatarka koja se ovdje nastanila prije 20
godina, kaže: "Samo dišemo i čekamo smrt. Kada smo tek doselili, ovo je
bilo prekrasno mjesto za život, danas je očajno. Sve je uništeno."
Brvnara je jedina trgovina u Šumi Gorodu, zaseoku od 15 kuća, na
vjetrometini otoka Iturp. Kad se trgovina otvorila, žena je začuđeno
zinula u police napunjene konzerviranom algom. Samo alge. Kruha nema.
Isporuka iz Kurilska, otočkog administrativnog centra, opet kasni.
Međunaslov: Jeljcin odgodio sastanak s Japanom
Iturp je jedan od četiri južnokurilska otoka, predmeta duge teritorijalne
svađe s Japanom. Sovjetske su ih jedinice okupirale na kraju II.
svjetskog rata, a Japan koji otoke naziva svojim sjevernim teritorijem,
odbija Moskvi pružiti toliko joj potrebnu pomoć, sve dok se problem ne
riješi.
Početkom rujna, ruski je predsjednik Boris Jeljcin, pod pritiskom koji se
na njega vršio kod kuće, ne bi li ostao pri čvrstom stajalištu o tom
problemu, naglo odgodio službeni posjet Japanu, predviđen za razgovore o
sudbini otoka.
Prije mjesec dana na lice je mjesta poslao tri emisara da osluhnu kako
diše stanovništvo. Čak su i oni bili šokirani primitivnim uvjetima života,
trošnim stanjem i pomanjkanjem infrastrukture. Snabdijevanje hranom i
energijom iz unutrašnjosti potpuno je zamrlo, opskrba je neredovita.
Glasine kruže da će Tokio, ako Rusija pristane vratiti otoke, Kurilcima
isplatiti 130.000 dolara za odlazak, 300.000 dolara za ostanak.
Čini se da su zainteresirani samo oni koji imaju alternativu stanovanja u
Rusiji. Drugi bi radije ostali, no misle da neće biti dobrodošli bude li
Japan preuzeo otoke.
"Ovaj je teritorij bio ruski stoljećima. To smo naučili iz knjiga u
školama", kaže Leonid Šerbin (26), koji je ovdje služio vojni rok, oženio
se i ostao.
Međunaslov: Zlato, srebro, bijeda
"U Japanu ne bismo opstali. Ne znamo jezik, a s našim obrazovanjem nikada
nećemo naći posao. Radije bih ostao ovdje bez kompenzacije, ovo je moja
domovina".
Mnogi otočani vide budućnost u prirodnim ljepotama i bogatstvu gustih šuma
tih otoka što leže u jednom od najbogatijih područja ribom. Otoci imaju
neiskorištene rudnike zlata, srebra i drugih rijetkih metala. Bujno
raslinje, vulkani, rijeke, vrući izvori i prazne plaže potencijalni su
turistički centri, kažu otočani.
Jedino što nema prilike za razvoj potencijala. Neki već gube strpljenje.
Tatjana Roškova, zaposlena u mjesnoj tvornici riba, kaže: "U početku su se
ljudi suprostavljali vraćanju otoka Japanu, no sada..., pa vidite i sami
uvjete u kojima živimo".
Teško je povjerovati da se ti otoci nalaze na samo 17 kilometara od
Hokaida, jednog od najrazvijenijih svjetskih tehnoloških centara. Ovdje
otočani žive u trošnim straćarama, koje sami grade od drva, bez unutarnjeg
sanitaranog čvora ili vode.
Međunaslov: Zašto živimo ovako?
Cijene energije porasle su, restrikcije struje su česte, ponekad i po
tjedan dana. Otočani su navikli na uljane svjetiljke i štednjake na drva.
Cesta nema, samo vodom izlokani blatni putevi; nekoliko je mostova koji se
često uruše pod teretom vojnih kamiona, no to su jedina vozila koja mogu
prijeći nabujale rijeke.
Redovnih letova zbog ciklona, magle i strašnih pljuskova nema i po mjesec
dana. Jedini mogući način da se dođe do kopna je trajekt koji obilazi sve
otoke, pa putuje i po dva dana.
"Zašto živimo ovako?", pita se Borislav Gribovič, pilot stacioniran na
Iturpu. "Nitko nam neće dati dodatne prihode sve dok se teritorijalni
problemi ne riješe."
"Stranci nas posjećuju, no nitko ne ulaže novac. Pa i ruske se tvrke ne
usuđuju ovdje ulagati, jer je budućnost otoka neizvjesna."
Kada je Jeljcin otkazao posjet, nekima je od otočana laknulo što se odupro
Japancima. Za mnoge je to samo značilo da će se njihova bijeda nastaviti.
(Hina) mh
041905 MET oct 92
(Hina) mh