ZAGREB, 3. rujna (Hina) - U Novom Vjesniku Radovana Stipetića piše da se
čini "da bi lord Owen, poput njegova lordskog predčasnika Carringtona,
mogao spram strana u sukobu početi primjenjivati princip njihala: na jednom
kraju amplitude pojavljuju se znaci simpatija za Hrvatsku, ali kad
amplituda dođe do svog kraja, simpatije će se beziznimno okrenuti u korist
Miloševića i njegove Velike Srbija". Ta se igra već bezbroj puta
opetovala, a nakon Londona već se primiče svome drugom kraju amplitude,
napominje autor.
"Zašto se Zapad igra njihalom, kad bi samo odlučno i dosljedno djelovanje
moglo smiriti krizu, koja se (to je već i na Zapadu jasno) polako prelijeva
s Balkana? Zapad se nada da će se ovdašnji sukob sam od sebe smiriti kad
sve upletene strane dovoljno iskrvare, te da će tako moći izbjeći vlastito
vojno angažiranje. Zato je i izumljena igra njihalom, u kojoj se
izmjenično umiruje ili potiče jedna, a potom druga strana, kako se ni jedna
naposljetku ne bi mogla osjetiti pobjednicom i ovlaštenom da nameće uvjete
pobijeđenoj strani. Igra njihalom možda je lukava i utvrđena dugim
iskustvom ravnanja sudbinama ljudi i naroda, no ipak krajnje cinična i
okrutna spram onih koji u međuvremenu pate", zaključuje Radovan Stipetić.
(Hina) mc
030212 MET sep 92
(Hina) mc