MOSKVA, 9. srpnja (Reuter/Hina) - Kada je 1931. sovjetski diktator Josif
Staljin izdao nalog za izgradnju tajne telefonske mreže za uporabu
partijskih šefova vjerojatno nije mogao ni sanjati da će šezdesetak godina
kasnije taj privilegirani sustav početi slobodno primati pretplatnike po
najboljim tradicijama kapitalističkog gospodarenja.
Telefonska mreža, koja je toliko savršena da je ne može ugroziti nikakva
prirodna nepogoda, ali ni vojni udar, služi se satelitskim, kabelskim i
tajnim radijskim prenošenjem signala. U slučaju da bilo koji od ova tri
telekomunikacijska sustava prestane raditi njegovu funkciju preuzimaju
druga dva.
Iako pretplata za područje Moskve stoji 50 tisuća rubalja godišnje (380
američkih dolara), a za cijelu Istočnu Europu čak 500 tisuća rubalja (3.800
dolara) interes građana je velik jer je kvaliteta redovne telefonske mreže,
koja je samo djelomično automatizirana, vrlo loša, a cijena usluga
astronomski visoka. Tako se za minutu razgovora sa Zapadnom Europom putem
redovne telefonske mreže plaća osam dolara, a za minutu razgovora s
Australijom 36 dolara. Savezna agencija za vladine komunikacije i
informacije, koja održava vladinu telefonsku mrežu, pretplatnicima jamči da
će vezu uspostaviti za najviše 10 sekundi, a njenih 300 tehničara brine se
o tehničkom održavanju cijelog sustava.
Nominalni ravnatelj vladine telefonske mreže je predsjednik Jeljcin, koji
ima pravo odlučivanja o tome tko može postati pretplatnikom a tko ne. No,
za razliku od Staljinovih vremena, kada su imena korisnika vladine mreže
bila državna tajna, sada se podaci o pretplatnicima mogu lako dobiti na
telefonskoj službi informacija. Od toga nije izuzet ni sam Jeljcin, koji
je službi informacija dao svoj broj u Kremlju i u svom moskovskom stanu.
(Hina)ds
090902 MET jul 92
(Hina)ds