ZAGREB, 7. travnja (Hina) - Pariški Le monde (l mond) u broju od 31.
ožujka objavio je napis Christiana Lamberta, opunomoćenog ministra i
ambasadora, koji je bio šef francuskog izaslanstva u okviru Europske misije
u bivšoj Jugoslaviji od kolovoza 1992. do veljače 1993. Tekst "Dosta je!"
koji se temelji na osobnim iskustvima Lamberta, objavljujemo u cijelosti:
DOSTA JE!
"Kako ćemo još dugo dopuštati da naši ljudi ginu u bivšoj Jugoslaviji?
Koliko ćemo još dugo trošiti novce iz vojnog budžeta u ovoj konfuznoj
avanturi gdje se naša zastava jedva vidi?
Koliko ćemo još dugo svaki dan iznova dokazivati svoju nemoć?
Koliko ćemo još vremena podnositi da nas ismijava i ponižava šačica
srpskih milicionara, najčešće pijanih, koji zaustavljaju konvoje francuskih
vojnih vozila i koje treba podmititi s nešto njemačkih maraka i s dijelom
humanitarne pomoći namijenjene civilnom stanovništvu? Nemojmo pričati o
embargu, to je lakrdija.
Koliko ćemo još slaviti humanitarnu pomoć dok je na Sarajevo, glavni grad
Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate nezavisne države, pred očima UN-a
i promatrača s cijele planete palo 900.000 granata, uglavnom ispaljenih sa
srpske strane, svakog dana, svake noći i već godinu dana s već poznatim
posljedicama? Čitam službene brojke, 3. 1. 1993., Sarajevo, u zadnjih
devet mjeseci: 894 ubijene djece, 33.766 ranjenih, od kojih je dosta
amputiranih ili s teškim opeklinama. A u cijeloj bivšoj Jugoslaviji
desetine tisuća mrtvih, stotina tisuća ranjenih i milijuni prognanih i
izbjeglih koji su svakog dana sve brojniji.
Što se toga tiče, treba pročitati izuzetno precizna i objektivna
izvješća g. Tadeusza Mazowieckog, bivšeg premijera Poljske i posebnog
izaslanika Komisije za ljudska prava UN; zadnje izvješće datira od 10.
veljače 1993. Sva su ta izvješća više nego potresna.
Koliko ćemo još prihvaćati tu nevjerojatnu besmislenost koja izjednačava
agresora i napadnutog, mučitelja i žrtvu, dok istodobno ne prestajemo
govoriti o ljudskim pravima zbog kojih smo navodno intervenirali u bivšoj
Jugoslaviji? Iznenađujuća blagonaklonost za srpski režim, sastavljen od
totalitarnih i fanatičnih staljinista, blagonaklonost kojoj nikad nisam
uspio saznati prave, i istovremeno mutne razloge.
Ne treba imati iluzija.
Jugoslavenska drama će potrajati, vjerojatno će se i pogoršati. Mi nemamo
što tražiti u tom metežu osim što tu možemo izgubiti naše snage i
diskreditirati se. Gdje u tome naš nacionalni interes? Što mi tu možemo
dobiti? Nakon toliko dokazanih neuspjeha u krizi, koja podsjeća na onu
afganistanku, bilo bi mudro povući se. Ali - reći će mi - što biste vi s
našom ulogom velike europske sile? Na to odgovaram da je naša velika sila
na žalost do sada pokazala popriličnu nemoć, često pomiješanu s groteskom.
Htio bih ispričati jednu doživljenu anegdotu jer mi izgleda dosta
indikativna.
Dobio sam naređenja od šefa operative Europske misije, jednog talijanskog
generala, da otiđem na liniju fronte između Hrvatske i hrvatskih teritorija
okupiranih od strane Srba. Što da radim tamo?, upitao sam. Vidjet
ćete, odgovorio mi je general, pokazat ćete zastavu, našu zastavu Europske
zajednice, plavi stijeg sa 12 zlatnih zvjezdica na vašem vozilu.
Krenuli smo, šef njemačke delegacije i ja. Vozio je talijanski vozač.
Ali, spustila se gusta magla, kao što je to često slučaj zimi u
Jugoslaviji. Šumski put kojim smo se vozili bio je s obje strane miniran i
uskoro se pretvorio u kaljužu. Vozilo se zaglibilo. Trebala nam je pomoć
hrvatskih vojnika da bi se izvukli odatle.
Konačno smo se vratili u sjedište Europske misije u Zagrebu. Dao sam svoje
izvješće: Gospodine generale, rekao sam talijanskom generalu, našu
zastavu nitko nije vidio. Bili smo obavijeni gustom maglom i još smo se
povrh svega zaglibili u blatu. Bojim se, gospodine generale, da je to
čista simbolika.
Dodajem da sam sve ovo trebao reći na engleskom jer, u toj kontrolnoj
promatračkoj misiji koju je poslala Europska zajednica, francuski je jezik
u stvari prohibiran, dok istodobno Francuska daje najveći broj ljudi od
svih zemalja koje su intervenirale u bivšoj Jugoslaviji. Samo se engleski
jezik smije upotrebljavati. Čudno!
Bez sumnje, opet će netko reći: Vi ovdje izražavate osobne stavove.
Svakako, ali to je posljedica iskustva i to nije samo moje mišljenje.
Brojne važne osobe dijele moje mišljenje. Mogao bi ih i imenovati.
Ograničit ću se na Jeana-Francoisa Deniaua, Ronya Braumana, predsjednika
organizacije Liječnici bez granica i Bernarda-Henria Levia, koji su
iznijeli stroge i realne stavove o situaciji u bivšoj Jugoslaviji. Mogao
bih i citirati i zapovjednika Glavnog stožera naše vojske.
Dobro poznajem vojnike, i to već dugo. U bivšoj Jugoslavije je njih 60
bilo pod mojim zapovjedništvom u sklopu Europske misije, dočasnika, nižih i
viših časnika, svi Francuzi. To su obični ljudi, iskreni i pošteni puni
zdravog razuma i hrabrosti. Njihovo ponašanje je primjerno usprkos
svakodnevnim frustracijama.
Naravno, neki među njima su prilično prijemčivi na televiziju i stalno
ponavljane vijesti o prekidima vatre i o rijetko kad poštivanim dogovorima,
postignutim uz nevjerojatne ustupke! Ali takvi nisu brojni. Možemo ih
izbrojati na prste jedne ruke, pa čak i ruke koja više nema puno prstiju.
Admiral Lanxade je prije nekoliko mjeseci javno izrekao ove mudre riječi:
U bivšoj Jugoslaviji, ili treba upotrijebiti silu ili se treba povući.
S obzirom da nećemo upotrijebiti silu, kao što smo trebali na samom
početku krize, onda se povucimo. U svakom slučaju trebamo promijeniti
strategiju u bivšoj Jugoslaviji: to zahtijevaju inacionalni interes i
ponos."
Christian Lambert
(Hina) mn
071441 MET apr 93
(Hina) mn