ZAGREB, 6. travnja (Hina)
BRITANSKI RADIO - BBC
Pregled tiska
Britanski listovi donose izvješća o razvoju događaja u BiH i o tome što se
sve dogodilo od 2. travnja prošle godine, kada je EZ priznala tu bivšu
jugoslavensku republiku kao neovisnu državu. Mnogi su dnevni listovi
zabilježili podatak da će sarajevski list Oslobođenje danas osim
Sarajlija moći čitati još 15 milijuna čitatelja u svijetu.
Cijela jedna stranica u The Timesu posvećana je, kako stoji u
nadnaslovu 'Bosanskoj godišnjici'. Roger Boyes raščlanjuje zbivanja u
Bosni u posljednjih godinu dana i u naslovu kaže da je pomanjkanje
jedinstvenog političkog pristupa sukobu u Bosni išlo na ruku Srbima. Sve
otkako je EZ priznala Bosnu, ona je morala duboko razmišljati o tome gdje
se Europa završava; je li to kod Balkana? Da li je zajednički europski dom
samo kršćanska ideja i je li rat koji se vodi u Bosni vjerski rat? Ali i o
tome kada se jedna europska ljudska tragedija pretvara u političku, pa i u
vojnu obvezu. Europa nije mogla razumjeti kakvi su srpski ratni motivi, pa
ni unutarnju dinamiku srpske politike, ali i Amerika je, paralizirana
predizbornom kampanjom, dosta pridonjela zamućivanju krize. Kardinalna
greška Europe je što je i Srbe i Hrvate navela da povjeruju kako će ideja o
kantonizaciji Bosne biti međunarodno prihvaćena, a o podjeli Bosne su i
Srbi i Hrvati raspravljali već 1991. Kada je EZ počela promovirati ideju o
nekoj labavoj konfederaciji, po uzoru na Švicarsku, bilo je upaljeno zeleno
svjetlo za početak etničkog čišćenja, jer jedino bi etnički čisti kantoni
imali smisla za Srbe. Uz pomoć JNA, oni su u munjevitom ratu u istočnoj
Bosni istjerali na desetke tisuća Muslimana iz njihovih domova. Bosna je
kolabrirala kao nacionalna država. Sve čemu se predsjednik Izetbegović
može sada nadati jest da će jednoga dana Bosna moći postojati kada se
područja oko Sarajeva povežu s drugim muslimanskim krajevima koja
Muslimanima jamči Vance-Owenov plan. Ali, to je mršava nada. Rat je sada
ušao u odlučujuću fazu. Nije nikakvo umijeće tući Sarajevo i njegove
domaćice, niti blokirati nenaoružane konvoje UN. Srbima nedostaje energija
i sredstva da bi postigli odlučujuću pobjedu. Ako Zapad stavi na kušnju
snagu Srba, moglo bi se pokazati da su oni sada u lošem položaju. I premda
osnaženje zračne blokade ima ograničeni karakter, bit će to prvi put da se
otvoreni izazov dobacuje srpskoj vojnoj moći, kaže u svojoj raščlambi Roger
Boyes.
U zajedničkom izvješću Tima Judaha iz Beograda i Iana Brodiea iz
Washingtona riječ je o posljedicama odluke parlamenta bosanskih Srba da ne
prihvate Vance-Owenov plan. Naime, baš su tako glasile riječi Radovana
Karadžića koji inzistira da parlament nije prihvatio samo neke elemente
plana, one koji još nisu usklađeni. Karadžić je, navodi se, još rekao,
kada je predložio izravne pregovore između zaraćenih strana. 'Ako
Muslimani nisu spremni pregovarati s nama kako onda mogu tvrditi da bismo
opet mogli živjeti u zajedničkoj državi'. Karadžić je navodno ohrabren
reakcijom američkoga državnog tajnika na odluku Srba o neprihvaćanju plana.
Gospodin Christopher je zažalio što je odluka donesena, ali je napomenuo da
su Srbi po njegovu mišljenju ostavili vrata otvorena, pa bi ih trebalo i
dalje nagovarati da pristanu na mirovni plan. Takva interpretacija dr.
Karadžića navest će predsjednika Clintona da se danas prilikom povratka u
Bijelu kuću zapita hoće li se ponovno uzeti u obzir pitanje zračnih napada,
kako je on to predlagao za svoje predizborne kampanje prošle godine. Tu je
i njegova prijetnja koju je ponovio i prošlog tjedna, usprkos britanskim
protivljenjima, da će ukinuti embargo UN na pošiljke oružja bosanskim
Muslimanima. Washington je duboko razočaran nepopustljivošću Srba, kao i
činjenicom da su prekinuli prekid vatre koji je trajao šest dana.
Razočarani su i stoga što im je jasno da su Srbi prozreli predsjednika
Clintona. On je Srbima izricao razne opomene, a sve je bilo uzalud. Njima
je postalo jasno da ni američki narod nema želudac za angažiranje američkih
snaga u Bosni. U istom članku se izvješćuje da jučer muslimanske vlasti u
Srebrenici nisu dopustile evakuaciju civila, a navodi se i izjava generala
Mladića da će od sada ulazak u Srebrenicu za evakuaciju civila dozvoliti
samo praznim kamionima UN. Dodaje se da je Vijeće sigurnosti UN to
odbacilo kao oblik etničkog čišćenja.
I The Times se pridružuje izvješćima da će se današnje izdanje sarajevskog
Oslobođenja , jedinog nezavisnog bosanskog lista, danas pojaviti ne
samo u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu i u Srbiju,
već će i 15 milijuna čitatelja u Europi, na Srednjem istoku, u Sjevernoj
Americi i u Japanu moći danas kupiti izdanje lista u faksimilu. Faksimil
od četiri stranice distribuiraju 'Reporteurs sans frontieres' i 'World
media network', skupine koje se zalažu za slobodu tiska, a sjedište imaju u
Parizu. U znak solidarnosti dvadeset i pet najuglednijih svjetskih pisaca,
među kojima su britanski pjesnik i kritičar sir Steven Spendler, američki
nobelovac Czeslaw Milosz, danas objavljuju otvoreno pismo u
Oslobođenju u kojemu daju potporu novinarima koji su protiv
nacionalizama i etničkog čišćenja.
The Independent je objavio faksimil Oslobođenja na engleskom, što je
popratio člankom o uvjetima u kojima danas rade njegovi novinari u
Sarajevu.
'Mora sarajevske ludnice se nastavlja' naslov je jedne od više reportaža u
tisku o tome kako je rat izobličio živote ljudi koji su danomice izloženi
napadima.
The Guardian objavljuje izvješće s Kosova o tome kako srpska policija sve
više batina Albance, bilo u policijskim postajama, bilo u njihovim kućama,
u kojima obavljaju premetačine tražeći oružje. Hella Pick izvješćuje da UN
ubrzavaju pripreme za sazivanje suda za ratne zločine u Jugoslaviji, a
dopisnik lista iz Sarajeva naslovljuje svoje izvješće 'Muslimani
onemogućili evakuaciju izbjeglica iz Srebrenice'.
O tome nalazimo članak i u The Independentu koji napominje da lokalni
muslimanski vođe tom odlukom prkose samom predsjedniku Izetbegoviću, koji
je tražio da se izbjeglice prebace u Tuzlu.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE NEW YORK TIMES
Srpska strategija: rat donosi više nego diplomacija
Dopisnik iz Beograda Roger Cohen piše kako su "odbijajući mirovni plan za
Bosnu, Srbi očito zaključili da su vojno dovoljno jaki na terenu i da su
dovoljno ravnodušni da izdrže sve što slijedi. Iako UN još polako i
oprezno traže načina da ih navedu na potpisivanje nacrta sporazuma,
bosanski su Srbi prednost dali činjenicama, a ne diplomaciji". U subotu je
"samozvani bosanski srpski parlament odbio podjelu na deset poluautonomnih
pokrajina unutar suverene Bosne koju su mirovnim planom predložili Vance i
Owen. Međutim, od Radovana Karadžića naniže, bosanski Srbi su ovih dana
jasno obznanili svoje temeljno uvjerenje - da se Bosnu jednostavno mora
podijeliti na tri dijela između Muslimana, Hrvata i njih. Ta je ideja
neprihvatljiva za SAD i druge zapadne narode, kao i za bosansku vladu pod
muslimanskim vodstvom, jer bi se činilo da se njome nagrađuje srpska
agresija", piše Cohen.
"Presedan daje Srbima potporu u njihovoj odlučnosti da ostanu tvrdoglavi i
pretpostavljaju silu razgovorima. Iako su borbe u susjednoj Hrvatskoj
uglavnom prestale prije više od godinu dana, Srbi i dalje drže gotovo
trećinu te bivše jugoslavenske republike, isto kao i prije nego što je
prekid vatre počeo u siječnju 1992. Tada su Srbi prihvatili mirovni proces
koji je uključivao razmještanje snaga UN u četiri područja pod srpskom
okupacijom. Ali to nije odvratilo Srbe u Hrvatskoj od ukopavanja i
proglašavanja vlastite srpske republike krajine. Zapadni analitičari sada
očekuju da će Srbi u Bosni pokušati zaobići mirovne napore UN i EZ izravnim
razgovorima s drugim zaraćenim stranama u Bosni. Susret zapovjednika triju
strana predviđen je za srijedu u sarajevskoj zračnoj luci (...) Analitičari
drže da je donekle moguće da će Srbi pokušati postići dogovor s Hrvatima
kako bi Muslimane u Bosni prisilili na defenzivu. (...) Za Hrvate je
najvažnije osigurati položaje oko Mostara i drugih hercegovačkih gradova i
osigurati da Srbi ne obnove bombardiranje dalmatinske obale. Nedavno su
Srbi bacili nekoliko granata iz Trebinja na predgrađa Dubrovnika.
Najbitnije za Srbe je osiguravanje koridora kroz sjevernu Bosnu koji
povezuje Srbiju sa srpskim pučanstvom u okolici Banje Luke - u čemu ih
sprečava hrvatska enklava na Vance-Owenovoj karti. Zamjena tih točaka čini
se mogućom, jer jedino Srbi Hrvatima mogu ponuditi sigurnost na
hercegovačkom i dalmatinskom području, a jedino Hrvati mogu Srbima jamčiti
koridor", ističe Cohen.
"Kod bosanskih Srba i srpskog vodstva u Jugoslaviji temeljno je
razmišljanje da niti jedan korak koji će najvjerojatnije poduzeti
međunarodna zajednica ne može još više otežati život. Jedino što bi to
moglo - zapadna vojna sila - još nije primijenjeno, a Srbi jasno računaju
na to da će je iste dvojbe i strahovi i dalje sprečavati", napominje autor,
dodajući da su sankcije već "ostavile jugoslavensko gospodarstvo u
ruševinama' i da je sve jači "prkosan osjećaj da se stanje ne može mnogo
pogoršati, pa neka onda svijet učini što god hoće". Vijeće sigurnosti
počinje razmatrati mogućnost pooštravanja sankcija protiv Srbije kako bi se
pojačao pritisak na Srbe u Bosni. "Slobodan Milošević, dominirajući
političar u ostacima Jugoslavije, zna da bi i najblaže pooštravanje
sankcija moglo ići njemu u prilog, budući da će ga on prikazati kao još
jedan očit primjer svjetske nepravde prema Srbima", piše među ostalim Roger
Cohen.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE NEW YORK TIMES
Granica srama
Anthony Lewis komentira bojažljivost Clintonovih akcija te navodi moguće
razloge njegovoj suzdržanosti.
"Kako daleko mogu ići srpski vođe u preziranju pravila međunarodnoga
svjetskog poretka, a da ne izazovu reakciju američke vlade? Postoji li
granica srama koji će osjetiti Bill Clinton zbog nedjelovanja? Ta je
pitanja potaklo srpsko ponašanje posljednjih dana. Ono je bilo sve
bezobraznije, i sve je jači bio prezir prema zapovjedima UN i svjetskom
očajavanju. Srbi su prestali pokušavati prikriti vlastito uvjerenje da su
UN, a osobito SAD, tigrovi od papira. Tako su bosanski Srbi na svom
samozvanom parlamentu, izglasavajući Vance-Owenov mirovni plan, odbili
napraviti čak i praznu gestu. Glatko su odbili plan. Njihov vođa Radovan
Karadžić rekao je da će za tri tjedna ujediniti teritorij koji drže - više
od 70 posto BiH i 30 posto Hrvatske. Sljedeći će korak biti 'anschluss' -
ujedinjenje - sa samom Srbijom. (...) Nitko više ne sumnja u to što Srbi
namjeravaju učiniti. Nastavit će ubijati Muslimane i protjerivati ih
terorom, dok u Bosni ne osvoje sve što žele.
Do sada je predsjednik Clinton na srbijansku agresiju odgovarao mnogo
bojažljivijim akcijama od onih kojima je davao prednost prošlog ljeta dok
je bio predsjednički kandidat. Tada je zahtijevao da SAD bombardiraju
srbijanske vojne ciljeve i ukinu embargo na oružje za snage bosanske vlade.
Sada je bacio hranu opkoljenim Bosancima i nagovorio UN da izglasuju
besmisleno nametanje zabrane nadlijetanja. S političkog je gledišta
njegova bojažljivost razumljiva. Nekoliko ga je čimbenika odvratilo od
prave akcije. Prvi: javno mnijenje ne podupire upletanje u jugoslavenskom
sukobu. Razmjerno malo Amerikanaca zna za nacističke metode koje
primjenjuju Srbi. Sramotno je što novinari nisu postavili niti jedno
pitanje o tome na nedavnoj Clintonovoj konferenciji za novinstvo. Novinski
su uvodnici nestali. Drugo: Predsjednik je želio zadržati pozornost -
svoju i pozornost javnosti - na unutarnjopolitičkom programu. To je
pravilo prekršio jedino kad se činilo da Jeljcinova kriza od njega
zahtijeva hitan odgovor. Treće: general Colin Powell, načelnik združenog
stožera američke vojske, tvrdio je da će zračni napadi na srbijanske snage
biti nedjelotvorni. Ministar obrane Les Aspin (...) slijedio je Powellovu
liniju. Četvrto: saveznici SAD zalagali su se protiv jake američke akcije.
(...)
Sve su to pravi razlozi. Međutim, oni neće mnogo vrijediti ako na kraju
jedina svjetska supersila dopusti da se u Europi u posljednjem desetljeću
20. stoljeća nastavlja politika rasnoga terora.
Bill Clinton to zna. Vjerujem da su i on i njegovi saveznici sve
zabrinutiji i da ih je sve više sram zbog onoga što se događa u Bosni.
Zašto on mora djelovati? Taj je razlog objasnila Margaret Thatcher u govoru
prošlog tjedna na američkoj Pomorskoj akademiji: 'Nema bijega... iz
američkoga vodstva'. U Bosni je u pitanju, kako je lady Thatcher dobro
rekla, 'odlučnost'. Zapad 'ima zrakoplove i rakete kojima može napasti
Srbe'. Srbijanski agresori nisu hrabri partizani iz drugoga svjetskog
rata. To su kukavice koji ubijaju žene i djecu. Ako Bill Clinton ima
odlučnosti - hrabrosti i odlučnosti - ne sumnjam da bi mogao dobiti nužnu
potporu kongresa i zemlje za odlučnu akciju. Napokon, slučaj nije teško
dokazati.
'Amerikanci, prije gotovo pedeset godina udruženi s našim saveznicima
pobijedili smo prijetnju koju su predstavljali Hitler i nacisti. Ne možemo
dopustiti da se na europskom kontinentu oživljavaju nacističke metode. I
za nas i za našu djecu bilo bi strašno kad bi se ta sablast ponovno
pojavila...'
Možda će srbijanski vođe, u svojoj okrutnosti i neobaziranju na zakon,
prijeći liniju poslije koje će se osjećaji Billa Clintona - njegov sram
zbog naše bojažljivosti - pretvoriti u akciju. Ili su možda cinici u
pravu, a vanjska politika demokrata ista je kao i republikanska, jedino što
se demokrati osjećaju lošije", zaključuje Anthony Lewis.
ITALIJA
IL PICCOLO
Osim, neka obje strane izbjegavaju jalove polemike
Novinar Miro Kocian komentira polemike glede Osimskih sporazuma:
"U posljednje vrijeme svjedoci smo sve žešćih polemika (međudržavnih,
između većine i manjine, pa čak i između dviju manjina) koje nemaju dobar
predznak. Želio bih, međutim, biti jasan: polemika, u većini slučajeva,
može također obilovati konstruktivnim rješenjima, no ako premaši određenu
razinu, obično ima suprotan rezultat, koji zaoštrava problem umjesto da
pomogne pri njegovu rješavanju. Osobito ako se više ne poštuju neke
temeljne kulturne norme koje bi trebale biti izvan rasprave.
Osimski pregovori obuhvaćaju, ili bi trebali obuhvatiti, čitav niz problema
čije rješenje bi trebalo dopustiti još intenzivniju suradnju između dviju
država potpisnica; spriječiti tu mogućnost iznenadnim otvaranjem...
prekomjerno osjetljivih pitanja (i za jednu i za drugu stranu) te uz
više-manje odlučne zahtjeve, bila bi povijesna pogreška. Za pohvalu je,
naprotiv, ideja o osnivanju komisije ili visoko kvalificirane radne skupine
za ispitivanje toga niza pitanja iz raznih povijesnih i političkih
aspekata. A njena aktivnost ne bi trebala, već zbog složenosti tematika,
biti usko povezana s temama koje su, naprotiv, zrele za jedan novi Osim,
ili za druge dokumente suradnje. Naime, ispitivanjem u prvoj fazi lakše
rješivih problema, Osimo se može obogatiti. Izgleda, među ostalim, da niti
ideju o proširenju sporazuma iz Udina i prema unutrašnjim zonama, više ne
treba isključiti. Zaglibivši već na početku, iz ovog ili onog razloga, u
objektivno nerazrješive probleme, neće se uspjeti niti koraknuti od početne
crte. (...)
I potrebno je dodati da su... odnosi između Italije i Slovenije
obećavajući, puni perspektiva, što je osnovni razlog za uklanjanje
namjera... za trovanje tih odnosa.
(...)
Bilo bi stoga pohvalno, s obzirom na dramatičnu i ne posve nadziranu
situaciju na europskome Istoku i na Balkanu, kad bi zemlje Europskoga
zajedničkog tržišta, a osobito Italija, učinile sve kako bi pridonijele
jačanju demokratskih institucija i razvitku novih, malih država izišlih iz
jugoslavenskog ponora. (...) S druge strane, niti unutar tih država ne
treba davati prostora jalovim polemikama. U takvome smo razdoblju u kojemu
treba učiniti sve za izgradnju prijateljstva, a ne, izravno ili neizravno,
za poticanje mržnje.
(Hina) vk
060222 MET apr 93
(Hina) vk