ZAGREB, 1. ožujka (Hina)
NJEMAČKA, DIE WELT - 1. III 1993.
"Bez Europe"
"Američki angažman na Balkanu započeo je potkraj prošlog tjedna
izbacivanjem milijuna letaka nad Bosnom. Iako možemo osporiti dugoročnu
vrijednost akcije pomoći, činjenica je da je faza nemoćnog promatranja
gladovanja i umiranja ljudi, koja je dugo blokirala međunarodnu zajednicu,
napokon prevladana. Točno je da bi paketi pomoći, koji padaju na područje
Balkana, mogli ubiti primaoce. No, opravdava li ta opasnost politiku
iščekivanja i pasivnosti, koju su prošlih dana predlagali brojni
sumnjičavci.
Prema izvješćima o žrtvama gladi i novim progonima, američka akcija nije
nimalo preuranjena. Osim toga, ona postiđuje zapadnu Europu. Mi
toleriramo povratak rata u naša područja i pritom ne želimo izvući
odgovarajuće konzekvencije iz odlučnosti koju su pri oslobađanju Europe
g.1945. pokazale SAD. U spomenutoj negativnoj bilanci posebnu težinu ima
ponašanje Njemačke - u kontekstu blizine kriznom području, te nove uloge
koju EZ pod njemačkim vodstvom mora preuzeti u istočnoj Europi. U
protivnom, pitat ćemo se nije li francuski filozof Andre Glucksmann s
pravom utvrdio da nismo sposobni misliti europski", pita na kraju svog
komentara Jochen Thies.
RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW
Program na hrvatskom jeziku
Pregled tiska
Uspostavljanje američkog zračnog mosta za izbacivanje hrane i drugih
humanitarnih dobara opkoljenom stanovništvu istočne Bosne, u središtu je
pozornosti njemačkih informativnih medija, pri čemu se u komentarima
raspravlja o korisnosti i teškoćama i opasnostima te akcije, koja je noćas
započela.
Dnevnik "Muencher Merkur" vidi u tome početak američkog intenzivnijeg
angažmana, nasuprot od rata već konsterniranim Europljanima, te piše među
ostalim kako je svejedno koju se konkretnu korist može pripisati zračnom
mostu prema Bosni. Jedno je sigurno: naime, Amerikanci preuzimaju
inicijativu, dok od sukoba u bivšoj Jugoslaviji uvelike bliži Europljani
zbunjeno vrte palcima. Još više se oni ne mogu blamirati, naročito ne
Nijemci. Ne mogu se opravdavati za svoju neaktivnost ne prestajući s
rasprama za ili protiv te akcije. Naposljetku, i oni su sami, a tome nije
tako davno, bili korisnici američkih tzv. slatkih bombardera, podsjeća
list na svojedobnu berlinsku blokadu.
"Rheinische Post" o istoj temi primjećuje da je to europski sukob, a da
je Europa prilikom ovog najozbiljnijeg izazova u poratnom razdoblju
zatajila. Međutim, treba imati posve jasno na umu da ovi humanitarni
letovi kao i svaka humanitarna pomoć pokušavaju samo liječiti simptome zla.
Da su oni samo alibi akcije, tako dugo dok i nadalje traju umorstva i
razaranja. Na sve strane upletene u sukobu, ponajprije pak na Srbe, koji
su začetnici nasilja mora se pojačavati pritisak kako bi se možda za
pregovaračkim stolom ipak još postiglo dovršenje krvoprolića.
"Braunschweiger Zeitung" o podmetanju bombe u svjetski trgovački centar u
New Yorku kaže da se čini da je bosanski rat dostigao Ameriku još prije
nego što su leci Amerikanaca stigli do ljudi na bosanskom ratnom području.
Mnogo toga govori u prilog pretpostavci da je napad bombom na svjetski
trgovinski centar u New Yorku odgovor srpskih ekstremista na najavljeni
zračni most predsjednika Clintona za opkoljene istočnobosanske gradove. I
bez potpune sigurnosti o tome tko su bili počinitelji atentata, balkanski
konflikt je time dobio nove dimenzije. Amerikanci se sada moraju
pribojavati da bi mogli biti upleteni u rat na domaćoj fronti. Ono što su
libijski i irački diktatori zaprijetili, a da nisu ostvarili, čini se da je
uspjelo Miloševiću. Kako će se stvari razvijati dalje? Na arapski
terorizam Reagan i Bush su odgovorili vojnim protuudarima. Hoće li Clinton
sada narediti bombardiranje Beograda, pita se list.
Program na srpskom jeziku
Pregled tiska
"Deister- und Weserzeitung" piše da moćnici u Beogradu znaju da igra
zavlačenja i zastrašivanja, koju u suradnji s bandama zločinaca već dvije
godine igraju s Europljanima, kod Amerikanaca ne može proći. Zato su odmah
naredili da se ne smije pucati na američke vojnike. To je jasan znak da
Srbija izuzetno strahuje od svakog sukoba sa Zapadom, i to ponovno
potvrđuje da ne bi bilo preteško smiriti Beograd odlučnijim vojnim
ultimatumom. Takav zaključak, koji je blizu pameti, Washington ne želi
izvući. Ako se akcija bacanja paketa završi bez incidenata, ubijanje i
etničko čišćenje mogu biti bez smetnji nastavljeni.
"The Independent" piše da Britanci i ostali Europljani nisu u pravu kada
kritički promatraju cijeli pothvat. Clinton čini bar nešto i želi učiniti
još više. U sadašnjim okolnostima njegove mogućnosti su ograničene.
Izabrao je jednu od malobrojnih koje su mu preostale. To nije velika stvar
i sadrži elemente show-businessa. Dobar dio pomoći bit će izgubljen, ali
pothvat je vrijedan napora ako se nahrane bar neki ljudi koji bi inače
umrli od gladi. Politički pothvat ima mnogo veću važnost jer znači aktivno
američko uključivanje u sukob. Da je takav znak upućen prije godinu dana
bile bi i veće šanse da se zaustavi rat,
piše list.
Dopisnik Ronald Hough u svom izvješću iz Moskve kaže: "Ruski veleposlanik
u Sofiji opovrgao je izvješće londonskog lista "The Observer", prema kome
je Rusija isporučila Srbiji najmodernije naoružanje. U jednoj emisiji
bugarske televizije ruski diplomat je izjavio da o takvom poslu nema ni
govora. Rusija se čvrsto pridržava embarga na dostavu oružja koje su
zavele UN. Nikoga ne iznenađuje što izvješće lista nije dobilo službenu
potvrdu, budući da više nema nikave sumnje da se Kremlj odnedavno vraća
svojoj staroj interesnoj sferi na Balkanu. Ni poslije sloma sovjetske
imperije vojni stratezi nisu iz osnove izmijenili svoje stare alijanse.
Sve jače nacionalističke i konzervativne komunističke snage nisu nikad
prestale podupirati srpskog vođu Slobodana Miloševića. Usprkos embargu oni
su opskrbljivali Srbiju oružjem i naftom, a ruski dobrovoljcu su spremni,
kako pišu reakcionarne moskovske novine, žrtvovati svoj život za svoju
braću po vjeri, govoru i kulturi. A takvih u Rusiji ima dovoljno. Mnogi
ruski vojnici su u svojoj zemlji bez posla. Za svoju vojnu službu oni će
biti isplaćivani u devizama, 25 dolara mjesečno, a to je za ruske prilike
imetak. Pitanje je li Boris Jeljcin bio konzultiran prije dostave oružja
posve je nevažno. Predsjednik više nema nikakve moći da spriječi takve
poslove. Pred funkcionarima stare državne i vojne industrije, Jeljcin je
izjavio da je antireformski raspoloženi parlament osnovao neku vrstu
paralelne vlade, odnosno kabineta u sjeni. Ta druga vlada sve više se
otima kontroli vlasti. Ne smije se nikako ispustiti iz vida da su Rusi
tradicionalno povezani sa Srbima. Još u dalekoj povijesti postojala je
veza između ova ta naroda. Neosporno se zasniva na zajedničkoj pripadnosti
pravoslavlju, a drugo zajedništvo stvoreno je u drugoj polovici prošlog
stoljeća, pod utjecajem ideologije panslavizma. Poslije oktobarske
revolucije sovjetski režim je odmah prekinuo tijesne
prijateljske veze sa Srbijom."
VELIKA BRITANIJA - THE GUARDIAN 28. II. 1993.
"Izdaja balkanskih tamničara"
"Uz sve ostalo ovo je priča o lažima, lažnim jamstvima i prekršenim
obećanjima. Za mene je počela prošlog ljeta kad sam dobio pismo od Dobrice
Ćosića, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, kojim me pozivao da
predvodim istražiteljsku komisiju u posjetu zarobljeničkim logorima u
njegovoj izmučenoj zemlji. Pripremajući se za misiju, predstavnici
Svjetskog židovskog kongresa i ja sastali smo se s Ćosićem u Londonu
tijekom međunarodne konferencije o Jugoslaviji. Na moj zahtjev zatražio je
od Radovana Karadžića, vođe Srba u Bosni, da zatvori zarobljeničke logore
na njegovoj teritoriji. Karadžić je pristao, i on i Ćosić su na
konferenciji dali isto jamstvo", piše nobelovac Elie Wiesel.
"U studenom, prilikom posjeta Beogradu i Sarajevu, pitao sam Ćosića i
Karadžića jesu li održali obećanje. Odgovor je bio nejasan. Uskoro sam
otkrio da su svi logori i dalje otvoreni. Posjetio sam jedan od
najzloglasnijih logora - Manjaču, u blizini Banje Luke. Unatoč uvjeravanju
zapovjednika Božidara Popovića da je logor u redu, otkrili smo da oko tri
tisuće zatvorenika (uglavnom Muslimana, nekoliko Hrvata i jednog Nijemca)
živi u bijednim uvjetima: prenatrpan, 600 ljudi u baraki, bez grijanja i
loše odjeveni; ležali su na goloj zemlji, stisnuti jedni uz druge, poput
ljudskih sjena", ističe Wiesel dodajući kako su mu obećali da će
razgovarati s oko petnaest zarobljenika. Prema dogovoru mogao je sam
nasumce odabrati sugovornike i susresti se s njima u ambulanti bez
nazočnosti časnika ili stražara.
"Nekoliko sam puta molio zapovjednika da obeća da zbog tog sastanka ljudi
neće snositi posljedice. Dao mi je riječ i ja sam mu želio vjerovati.
Strani dopisnici koji su boravili u Beogradu rekli su mi da je bio 'strog,
ali fer'. Zatvorenici su se žalili na izolaciju od vanjskoga svijeta,
nesigurnost budućnosti, nedostatak kontakta s obiteljima. Je li bilo još
nešto? Možda. Jesu li se bojali? Sigurno. Čak i da nisu sve priče o
zločinima bile istinite, mnoge su bile. Ubrzo poslije našeg posjeta, taj
je logor zatvoren 'u našu čast', kako je Karadžić napisao u pismu
talijanskom novinaru. Za sada je dobro. I još bolje, svi zatvorenici iz
Manjače navodno su predani Međunarodnom komitetu Crvenoga križa.
Ali, prošloga su mjeseca stigle strašne vijesti: nisu oslobođeni svi
zatvorenici. Za petsto njih i dalje se ne zna. Najviše me uznemirilo što
su mnogi od onih s kojima sam razgovarao izdvojeni za posebne kazne i
transfere u još gori logor Batković. Baš oni kojima smo došli pomoći
stradali su poslije toga. Prijevara koja postavlja moralno bolnu dilemu:
kako se mogu nastaviti humanitarne akcije ako žrtve plaćaju cijenu? Što se
onda može učiniti da se zaustavi ubilačka mržnja na Balkanu? Što se može
učiniti da se zatvore zarobljenički logori i prekine opsada Sarajeva?
Odluka Vijeća sigurnosti UN da uspostavi međunarodni sud za ratne zločine
je pametna. Ali organizacija će dugo trajati. Je li neposredna
intervencija odgovor? Da, ali na najvišoj razini. U ovom trenutku
djelotvorna može biti jedino maštovita, spektakularna gesta međunarodne
zajednice. Neka predsjednik Clinton organizira konferenciju na vrhu u
samom Sarajevu. Pozovite sve balkanske vođe i predsjednike pet bivših
jugoslavenskih republika. Tada bi vođe sastanka na vrhu mogli reći bivšim
Jugoslavenima ono što je Jimmy Carter rekao Anwaru el Sadatu i Menachemu
Beginu u Camp Davidu: da ne mogu otići dok se ne postigne sporazum. Može
li se to učiniti? Ne znam. Sve što znam je to da se, uz sve ostalo osjećam
izdanim, što se srbijanskih vlasti tiče", zaključuje Elie Wiesel.
(Hina) lv
020402 MET mar 93
(Hina) lv