ZAGREB, 25. veljače (Hina)
RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 24. II. 1993.
Program na hrvatskom jeziku
Kao inicijativu protiv rezignacije ocjenjuje Tagesspiegel odluku SAD
da civilno stanovništvo u Bosni opskrbi bacanjem paketa pomoći iz zraka.
List zaključuje: "Novi Predsjednik bi malodušnim Europljanima mogao svojom
inicijativom ponovno uliti vjeru da se nepravdu na Balkanu ne mora
prihvatiti skrštenih ruku. A ta inicijativa je krajnje nužna jer problemi
ostaju zamršeni. Doduše, Srbija zapravo prijeti internacionalizacijom
rata, a Muslimani je priželjkuju samo zato što jedino međunarodna
intervencija može spriječiti njihove nove poraze i protjerivanja. Tako
pomoć iz zraka ima više od jednog neprijatelja".
Thueringer Allgemeine piše: "Blokada zračnog mosta bila bi moguća
jedino napadom na transportne zrakoplove. To prisiljava na razmišljanje o
sredstvima kojima će na takve napade biti odgovoreno. Zabrana leta
jugoslavenskim lovcima i njezino provođenje vojnom akcijom prvi je logičan
korak. Rušenje samo jednog transportera prisilo bi Ameriku na buduće
korake sa svim posljedicama".
Kao znak da ponajprije Srbima sada vjetar puše jače u lice, smatra se
općenito i odluka Vijeća sigurnosti UN o osnivanju suda za kažnjavanje
ratnih zlodjela na Balkanu.
Westdeutsche Zeitung o tome piše: "To što Organizacija UN sada želi
stvoriti ne bi bio sud s nadležnošću suđenja ratnim zločincima u nedogled i
svugdje, nego bi se ograničio samo na zločine u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Što se tiče odvratnih zločina na Balkanu, ti su planovi podosta zakašnjeli.
Iz toga valja izvući pouku da ne treba osnivati sud za pojedine povijesne
slučajeve, već stalni međunarodni sud za ljudska prava".
General-Anzeiger zaključuje: "Ovaj kazneni sud stupa na nepoznato
tlo. Mogao bi to biti prvi korak k neovisnom sudu pred kojim bi se trebao
voditi proces, u slučaju potrebe, i u odsutnosti počinitelja, u tako očitim
zločinima kao što su masovna silovanja u Bosni. Taj najnoviji tribunal ne
bi smio predstavljati alibi, a ni u kojem slučaju sud pobjednika".
Program na srpskom jeziku
Glavni tajnik UN Boutros Ghali razgovarao je jučer s američkim
predsjednikom Billom Clintonom o američkoj odluci da se uspostavi zračni
most za dostavu humanitarne pomoći pučanstvu Bosne.
O tome komentator postaje kaže: "Po riječima predsjednika Clintona,
američki zračni most za istočnu Bosnu zamišljen je samo kao humanitarna
mjera, koju treba shvatiti kao dopunu pomoći, koja se pruža Sarajevu.
Zračni most krenut će za nekoliko dana i bit će ograničenog opsega i nosit
će relativno malen rizik. Glavni tajnik UN dao je poslije susreta s
predsjednikom Clintonom svoj blagoslov tom američkom pothvatu. Ghali
jedino inzistira na koordinaciji te akcije sa svjetskom organizacijom i s
plavim kacigama na licu mjesta. On je ocijenio američke planove samo kao
dodatnu pomoć napaćenim Muslimanima u namirnicama i lijekovima, koji će
biti izbacivani iz zrakoplova padobranima s visine od tri tisuće metara.
SAD svjesno odustaju od zaštitnih vojnih mjera, kako bi naglasile
humanitarni značaj čitave akcije, koju međutim mnogi ocjenjuju kao ne
sasvim bezopasan i simboličan akt od nesigurne koristi. Da je čitav
pothvat ipak vezan za određeni rizik svjedoči i priopćenje da će američki
transportni zrakoplovi tipa C 130, koji će uostalom polijetati s uzletišta
u Njemačkoj, svoju zadaću izvršavati pretežito pod zaštitom mraka i da neće
nisko letjeti jer bi u tom slučaju mogli biti pogođeni, ako srpska milicija
otvori na njih vatru. Zbog toga je u Washingtonu odlučeno da se ide na
sigurno i da je bolje da se izabrani ciljevi promaše, nego da se zrakoplovi
i posada izvrgavaju pogibelji. To međutim ne znači da do incidenta ne može
doći. Ako ipak budu rušeni američki zrakoplovi, eskalacija je neminovna,
jer bi ratno zrakoplovstvo američke supersile svakako to kaznilo, a Srbi bi
se vjerojatno osvećivali plavim kacigama. Taj scenarij ima negativno
djelovanje, u prvom redu na one zemlje koje su u okviru akcije UN poslale
svoje vojnike u bivšu Jugoslaviju. Upravo zbog toga u Vijeću sigurnosti
nije dosad usvojena nijedna rezolucija koja bi predviđala primjenu vojne
sile u cilju provođenja zabrane letenja u Bosni. Vlada u Washingtonu bi to
odavno učinila da ne mora voditi računa o svojim saveznicima i o Rusiji.
Mnogima se sada čini da Amerikanci otvorenih očiju srljaju u zamku kako bi
našli povod za vojnu intervenciju iz zraka. Sigurno, dopušteno je nadati
se da se Srbi neće usuditi pucati na američke zrakoplove. To međutim,
nitko ne može jamčiti, a čak i ako se sve dobro završi nije isključeno da
će se na kraju pokazati da je napor bio velik, a korist mala. Pojačani
američki angažman neće Muslimane, u očekivanju još jačeg američkog
angažiranja, dovesti za pregovarački stol, a neće ni na Srbe izvršiti
željeni pritisak. Nameće se dakle dojam da je Clintonova vlada, koja je
sve donedavno najavljivala agresivniju politiku sa svrhom dovršenja
građanskog rat na Balkanu, tim potezom samo željela izbjeći ulogu sudionika
koji ništa ne poduzima".
BRITANSKI RADIO - BBC 24. II. 1993.
Pregled tiska
The Times na naslovnoj stranici piše "da se britanski premijer John Major
jučer trudio iz petnih žila da izbjegne sukob mišljenja sa SAD, prilikom
razgovora s predsjednikom Clintonom u Washingtonu, samo nekoliko sati pošto
je Britanija odbacila američki zahtjev za asistenciju pri dostavi pomoći
padobranima stotini tisuća ugroženih ljudi u BiH. Američki je
predsjednik", piše list, "djelovao odlučno u nakani da ne odustane od svoje
zamisli, unatoč velikoj suzdržanosti saveznika, zapovjednika UN na terenu,
pa čak i svoga osoblja". List ističe "da se članove Kongresa već upoznaje
s pojedinostima te da su dužnosnici istaknuli kako su srpske snage
opomenute, da se ne suprotstavljaju operaciji. Zračni most će biti
uspostavljen iz Italije, možda uz zaštitu ratnih zrakoplova s nosača John
F. Kennedy, koji se nalazi u vodama Jadrana", piše list te zaključuje:
"Razmatra se i mogućnost upućivanja i američkih vojnika u Bosnu kako bi
pripremili zone za spuštanje pomoći padobranima".
Isti list, samo u drugom tekstu, koji je potpisao novinar za pitanja obrane
Michael Evans, piše "da je američki plan ozbiljno smanjen na isključivo
kratkoročnu humanitarnu misiju, bez pratnje teških ratnih bombardera.
Prvotni plan Pentagona, da pošalje ratne zrakoplove radi eliminacije
protuzrakoplovnog topništva i raketnih lansirnih rampi, čini se da je
odbačen", zaključuje autor članka koji navodi britanske izvore, za tvrdnju
'da Amerikanci ne spominju zračnu pratnju u svojem dokumentu upućenom svim
saveznicima u NATO-u'. Evans dalje ističe "da je Foreign Office jučer
pozdravio američke prijedloge zahvaljujući jasnim podacima Washingtona da
se ne radi o vojnoj operaciji velikih razmjera, koju bi se moglo
protumačiti kao prvu fazu nekog dugoročnijeg plana za vojnu intervenciju u
Bosni".
The Guardian prenosi Reuterovu vijest iz Ženeve pod naslovom "UN osuđuju
srpske snage za ratne zločine". U tekstu se izvješćuje "da je komisija UN
za ljudska prava jučer jednoglasno osudila bosanske Srbe i njihove
srbijanske sponzore za ratne zločine, izdvojivši sustavno silovanje tisuće
i tisuće Muslimanki. Komisija je usvojila dvije rezolucije koje
potkrepljuju nalaze specijalnog izaslanika gospodina Tadeusza Mazowieckog,
koji ističe 'da su srpski čelnici glavni krivci za najgora kršenja ljudskih
prava u Europi u posljednjih pedeset godina'. No premda su rezolucije
usvojene bez glasovanja, islamske zemlje i sama Bosna provele su više od
jedan sat neuspješno pokušavajući da se iz teksta rezolucija ispusti
rečenicu o tome 'da su sve sukobljene strane kršile ljudska prava'.
Britanski veleposlanik je rekao 'kako je komisija morala jasno istaknuti da
su, osim Srba, i muslimanski te hrvatski borci kršili ljudska prava'.
Bosanski izaslanik međutim, ističe 'da se tako sročenim tekstom ne pravi
razliku između žrtava agresije i agresora'. On je dodao 'kako su Bosancima
poznati takvi potezi', istaknuvši kako je to vidljivo i iz Vance-Owenova
plana. 'To je politika podilaženja agresoru i prihvaćanja etničkog
čišćenja' rekao je bosanski delegat Mustafa Bijedić.
"Da bi se kaznilo tvorce politike etničkog čišćenja, odlučeno je da se
osnuje međunarodni sud za ratne zločine. No koliko će takav sud biti
djelotvoran? O tome već se vode burne rasprave, a jedan od onih koji drži
da će balkanski sud biti sasvim nepraktičan je i novinar The Timesa
Roger Boyes, koji među ostalim kaže da bi osnovni cilj suda za ratne
zločine trebao biti da zaustavi one koji i dalje čine takve zločine. Ali
na neke od zločinaca koje je izdvojio američki State Department, očito
ništa ne može djelovati. Možda će zapovjednici koncentracijskih logora dva
puta razmisliti o tome kako postupaju sa zatočenicima, ali isto je tako
moguće da će početi ubijati svjedoke. Iz svega valja izvući moralnu pouku,
smatra Boyes. Zapad će do nekog stupnja morati prihvatiti etničko čišćenje
kao dio dogovorenog primirja na Balkanu. To je mnogima prijezira vrijedna
politika, pak bi nekakav sud na kojem bi se ukazalo na zločine i uprlo
prstom u zločince mogao pomoći Amerikancima da prihvate činjenicu da je sve
to ipak nepošteno. Ali samo najveći optimisti u Clintonovoj administraciji
istinski vjeruju da će ratni zločinci zaista završiti na optuženičkim
klupama ili u zatvoru, zaključuje Roger Boyes".
"No za razliku od The Timesova novinara, autor teksta u The
Daily Telegraphu navodi mišljenje gospodina Drechslera Sprechera,
glavnog tužitelja na nuernberškom procesu, koji je uvjeren 'da bi sud za
ratne zločine mogao biti učinkovit, ali da će biti potrebno mnogo rada'.
Isto glasilo međutim ističe da osnivanje suda nije zabrinulo Srbe odgovorne
za zločine u Bosni i Hrvatskoj. List navodi i prve službene reakcije
Beograda na odluku o osnivanju suda. Ministar za ljudska prava rekao je u
Beogradu 'da je međunarodno mnijenje, koje je uglavnom usmjereno protiv
Srbije, histerično i loše obaviješteno'".
RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI 24. II. 1993.
Stojan Cerović iz Beograda javlja: "Udarne vijesti beogradskih medija danas
su posvećene američkom planu o dostavi pomoći Bosni iz zraka, što se
uglavnom tumači namjerom da se isprovocira napad na teretne zrakoplove,
poslije čega bi uslijedila vojna odmazda po položajima srpskih snaga.
Jugoslavenska vlada uputila je tim povodom oprezno pismo zemljama stalnim
članicama Vijeća sigurnosti, u kojem se navodi 'da Jugoslavija neće ometati
takvu akciju, koja se odvija izvan njenih granica', ali se upozorava 'da ne
smije doći do povrede teritorija ili zračnog prostora Jugoslavije'.
Ministar vanjskih poslova Ilija Đukić objasnio je i otpravnicima poslova
tih zemalja 'da vojska Jugoslavije ni na kakav način nije uključena u
bosanski rat, pa se upozorenja upućena toj vojsci smatraju neumjesnima'.
Američka operacija je očito shvaćena krajnje ozbiljno. Jugoslavenska vlada
se nikad nije ovako otvoreno distancirala od bosanskog ratnog sukoba,
odnosno od tamošnjih srpskih snaga. Jugoslavenski načelnik Vrhovnog
stožera Života Panić još nedavno je izjavljivao da u slučaju napada na Srbe
u Bosni, jugoslavenska vojska ne bi mogla sjediti skrštenih ruku. Izgleda
da se pogledi vojnih vrhova još uvijek ponešto razlikuju od pogleda
civilnih vlasti. Vrhovni stožer vojske Jugoslavije upravo je izdao
priopćenje u kojem se planirana američka operacija ocjenjuje kao
'provokativna i etnički diskriminatorna'. Kaže se 'da je to nastavak već
započetog američkog miješanja u balkanske poslove', ali se ipak ne prijeti
nikakvim uzvraćanjem. To priopćenje nije bitno različito, ali je po tonu
znatno oštrije od onog što ga je jučer izrekao ministar vanjskih poslova.
U svakom slučaju, u Beogradu vlada velika zabrinutost".
Ž6=***
Iz Zagreba se javlja Marinko Čulić i kaže: "Od dviju spektakularnih odluka
svjetske diplomacije: da se sudi ratnim zločincima iz bivše Jugoslavije i
da se američki zrakoplovi uključe u humanitarnu pomoć Bosni, nijedna nije
donesena zbog Hrvatske, ali su one toliko dalekosežne, a Hrvatska toliko
blizu da odvajanja ne može biti. To je utoliko jasnije što obje odluke
imaju osim istaknutih ciljeva i ciljeve koji se odmah ne vide, ali to ne
znači da su manje važni. Naprotiv. Bacanje humanitarnih paketa iz zraka
ovisi o toliko vještina i umijeća, koje su više vojne nego humanitarne
narave da je teško isključiti da ima osim, humanitarnog i vojni cilj. To
više nije dostavljanje nego nametanje humanitarnih pošiljki, a to znači da
će u slučaju napada sa zemlje piloti pratećih lovaca morati znati tko ih
napada, kako bi mogli uzvratiti. U početku, to je relativno lako jer su
posljednje pomoći u istočnu Bosnu presjekle srpske jedinice, pa se i napadi
mogu očekivati s njihove strane. Ali, ako akcija potraje, piloti će se
morati snalaziti u zbrci na zemlji i na neki način odgonetati iz zraka
enigmu cijeloga bosanskog rata. Pri tome je vjerojatno da će se služiti ne
samo vojničkim znanjima nego i političkim predodžbama, koje ponesu od kuće,
a to je već na startu prva nejasnoća. Nitko ne zna kakva je ta predodžba;
je li bliža još važećem gledištu da je srpska strana agresor, a da se
muslimanska i hrvatska brane, ili možda nekoj podvarijanti, u kojoj je
drukčije verificirana hrvatska, pa djelomično čak i muslimanska strana.
Ipak, o mogućnosti da se bosanski rat shvaća kao etnički rat svih protiv
svih, kako je odlazeći izjavio Eagleburger, bolje je i ne razmišljati jer
su tada šanse pilota da se snađu, unaprijed ravne ništici. I najavljeno
suđenje ratnim zločincima ima jednu osobinu koja odgovara spomenutoj akciji
američkih pilota. To je prvo suđenje koje se najavljuje zločincima koji su
još aktivni, pa je očito da je u prvom planu preventivni učinak, tj.
suđenje se najavljuje ne zato da se kazne zločini, iako će i to jednog dana
morati doći na red, nego zato da ti zločini, a to znači i rat, prestanu.
Kolebanje Karadžića da otputuje na nastavak pregovora u New York pokazuju
da se taj preventivni učinak suđenja polako već ostvaruje. S druge strane,
jasno je da ovo ne može biti samo suđenje Karadžiću, tj. da nije dovoljno
uplašiti samo njega da bi rat stao. To zasad hipotetsko suđenje imat će
bez sumnje svoje prvooptužene, ali i mnoštvo drugooptuženih,
trećeoptuženih,... I u tome se prethodni učinci već evidentiraju, pa je u
prvim reagiranjima u Hrvatskoj rečeno da i na hrvatskoj strani ima onih
koji dolaze pod udar suda. To je pomalo neočekivano priznanje za koje je i
dosad bilo prilike, ali se nije čulo, što znači da bi od balkanskog
Nuernberga, stvarno nešto moglo biti".
U rubrici "Dossier" Kika Ćurović razmatra ulogu ruske vojske u političkom
životu Rusije.
"U povodu Dana branitelja domovine, donedavna taj se praznik zvao Danom
Crvene armije, jučer je u Moskvi demonstriralo više od šezdeset tisuća
osoba, komunističkih nostalgičara i nacionalista, noseći portrete Lenjina i
Staljina, crvene zastave i uzvikujući slogane protiv okupacijskog režima
koji je zemlji nametnuo Gorbačov, a usavršio sadašnji predsjednik Boris
Jeljcin. Među njima brojni i bučni bili su vojnici i oficiri vojske
Zajednice neovisnih država. U situaciji kada je Jeljcinova vlast ozbiljno
uzdrmana od konzervativnog parlamenta, kad sistem potresa ustavna kriza, a
opće osiromašenje prijeti izljevima socijalnog nezadovoljstva, neizbježno
se postavlja pitanje o ulozi vojske na političkoj sceni Rusije. Vojska je
za sada pod državnom kontrolom. Međutim, više činjenica ukazuje da se
stanje i raspoloženje u njenim redovima lako može promijeniti. Vojska
Neovisnih država prva je osjetila posljedice raspada Sovjetskog Saveza i
kraja hladnog rata. Vojni proračun je smanjen za 30 posto, stotine tisuća
vojnika povučenih iz istočnog bloka ostalo je bez stanova i posla, budući
da najavljena profesionalizacija posla ne može obuhvatiti sve. Ova će
godina osobito biti teška, jer je još uvijek 46 posto vojnog kadra
raspoređeno u Europi i čeka na povratak u zemlju. S druge strane, ozbiljno
je načet i moral vojske. Motivacija vojnika danas se svodi na riješeno
stambeno pitanje i dobru plaću. Vrijednosti koje su činile slavu te
vojske, poput povijesne tradicije, patriotizma i junačkih vrlina, gurnute
su u drugi plan. Preobražaj vojne industrije u civilne namjene zbog
nedostatka financijskih sredstava ne teče po planu. Tu je i opasnost od
nekontroliranog širenja klasičnog nuklearnog oružja, od strane pojedinih
republika ili njihovih vojnih vrhova, što je navelo predsjednika Jeljcina
da nedavno donese izvanredne dekrete, kojima se stavlja pod kontrolu sva
prodaja oružja. No hipoteza o odljevu strateškog naoružanja i dalje je u
optjecaju. (...) Koja je politička snaga ruske vojske danas? Ona trenutno
nije ni dovoljno ujedinjena ni dovoljno jaka, a ni popularna da bi sama
mogla preuzeti vlast i nametnuti vojnu dikaturu. Ali u zemlji čija
povijest počiva na podudarnosti države i vojske, iskušenje ove druge da se
suprotstavi prvoj nije malo, osobito u situaciji raspada državne
organizacije. Propast komunističke ideologije stvorio joj je novog
saveznika, nacionaliste, budući da je nacionalizam najbliža realna
alternativa komunizmu. Ruski nacionalizam napaja se vanjskom opasnošću,
stvarnom i izmišljenom. 60 milijuna Rusa i drugih slavenskih naroda žive
izvan Rusije, dok 27 milijuna Nerusa živi unutar federacije. Richard
Armitage, savjetnik američkog State Departmenta, izgubio je nedavno svoje
mjesto zbog toga što je glasno rekao ono što mnogi misle potajno,
'Jeljcinovi dani su najvjerojatnije odbrojani'. Čak i ako ostane u
Kremlju, na njega će se povećati pritisak konzervativnih i nacionalističkih
krugova, podržanih dijelom vojske. Liberationov komentator Patric
Sabatier napominje 'da ne treba olako shvatiti izjavu ministra obrane
generala Gračeva 'uskoro ćete prisustvovati rađanju nove velike Rusije'.
'Duh ruske armije ostao je imperijalistički' konstatacija je jedne nedavne
studije francuske vojne obavještajne službe. Pitanje što to može značiti
za razvoj situacije u bivšoj Jugoslaviji, uzimajući u obzir paralelizam
između Rusije i Srbije čiji čelnici samo što ne čekaju na pad Jeljcina,
lebdi kao zlosutna slutnja".
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON POST 24. II. 1993.
Srbija i moskovska veza
"Sudbina Balkana odlučit će se u Moskvi", piše V.P.Gagnon Jr. "Hoće li se
srpski režim privoljeti na pregovore ili će mu biti omogućeno da dovrši
zadaću teritorijalnog širenja i političke represije prema Srbima i
Nesrbima, ovisi gotovo isključivo o tome hoće li Moskva nastaviti
surađivati s Europom i SAD. Od samog početka vojne kampanje srpskoga
režima u proljeće 1991. Moskva sudjeluje u međunarodnim nastojanjima da se
djeluje na Srbiju kako bi se pregovorima postigao određeni sporazum."
Komentator navodi da je tu politiku Jeljcin preuzeo od Gorbačova, a kao
"važnu iznimku" spominje događaje iz kolovoza 1991. kad je "kratkotrajna
sovjetska urotnička vlast upozorila vanjski svijet zbog 'miješanja' u
srbijanski plan za Jugoslaviju. Ti su sovjetski dužnosnici bili bliski
saveznici beogradskog režima (...) pa nije nikakvo čudo što je taj režim
jedini u Europi otvoreno podržao prevrat protiv Gorbačova.
No kad je puč propao, Jeljcin je - razljućen zbog potpore Beograda njegovim
političkim neprijateljima - stao aktivnije surađivati s UN. Posljedica tog
usuglašenog pritiska bio je kraj srpskoga bombardiranja civilnih ciljeva i
gradova u Hrvatskoj i prihvaćanje dolaska zaštitnih snaga UN u Hrvatsku.
Otada Jeljcin neprestano osuđuje srpske vojne akcije u Hrvatskoj i Bosni."
U daljem tekstu autor navodi da "u anti-jeljcinovskoj strategiji koalicije
tvrdokornih komunista i ekstremnih nacionalista glavnu ulogu igra pitanje
Srbije", a ističu se i obećanja tih oporbenjaka Srbima da će ih "vojno
poduprijeti čim dođu na vlast. Njihove optužbe Jeljcina da je izdao braću
Srbe naišle su u Rusiji na odjek (...) Uistinu, ti napadi zbog politike
prema bivšoj Jugoslaviji uzburkali su javno mnijenje i pokazali se vrlo
učinkovitim načinom za diskreditiranje Jeljcina i njegove politike."
Komentator smatra da je taj unutrašnji pritisak naveo rusku vladu da počne
voditi vanjsku politiku "neovisniju o Zapadu i protiviti se vojnoj akciji
protiv Srba u Bosni".
Komentator upozorava da bilo kakva akcija Zapada treba biti promišljena, s
obzirom na posljedice koje bi ona mogla imati u Moskvi. "Neki vojnu
intervenciju Zapada u Bosni vide u pozitivnom svjetlu smatrajući da bi se
time ruskim nacionalistima pokazalo da se neće dopuštati etničko čišćenja i
agresija pod izgovorom spašavanja ugroženih Rusa u drugim republikama. No,
promotrimo li oklijevanje Zapada da intervenira u bivšoj Jugoslaviji (...)
malo je razloga za nadu da bi on mogao vojno intervenirati na Baltiku, a
još manje u Ukrajini ili na Kavkazu, poglavito bude li suočen s ratobornim
režimom u Moskvi.
Štoviše, vjerojatno bi vojna intervencija (...) oslabila Jeljcina i njegove
reformiste. Ako SAD ili NATO jednostrano interveniraju u bivšoj
Jugoslaviji usprkos prigovoru Rusije, diskreditirat će se Jeljcinova
strategija suradnje sa Zapadom. Posljedica toga mogla bi biti
katastrofalna za bivšu Jugoslaviju. To bi moglo ohrabriti ruske
tvrdokornike i povećati njihov utjecaj na vanjsku politiku", koji bi se u
najblažem obliku očitovao kao ulaganje veta protiv međunarodnog miješanja u
krizu na Balkanu, a u najgorem rezultirao slanjem velikih količina oružja
Srbiji.
Komentator zaključuje da "miran ishod balkanske krize zahtijeva dalju
suradnju Zapada s Jeljcinom, kao što je započeo državni tajnik Warren
Christopher. Iako tako što može biti povezano s činjenjem ustupaka i
sporijim napredovanjem od željenoga, ono je smislenije (...) nego
jednostrani potezi koji bi na dulji rok mogli izazvati učinak protivan
željenome.(...)"
SRBIJA
VEČERNJE NOVOSTI 24. II. 1993.
Zatišje pred buru
Nakon što su konstatirali da "Hrvati još drže većinu teritorija krajine
okupiranih u prvom naletu prije mjesec dana", autori, Nebojša Vučinić i
Petar Damjanić, najavljuju: "U krajini se uvelike očekuje opća hrvatska
ofenziva". Zatim nastavljaju raščlanjivati trenutačno stanje na fronti i
bave se razlozima pravaca pokretanja hrvatske vojske. "Neke od zacrtanih
strateških ciljeva Hrvati su već osvojili: uzletište Zemunik, okolicu
Masleničkog mosta, oko Novigrada se vodi mrtva igra, a Srbi više ne drže ni
branu Peruča". Autori tvrde da je uzletište od primarne važnosti za
slamanje RSK, te da zbog tunela koji će se graditi kroz Velebit za potrebe
ceste i želježničke pruge od Gospića prema Zadru ustaše uporno udaraju na
prijevoj Mali Alan. Novigrad ima taktičku važnost za nadzor područja kojim
bi išla pruga, od HE Peruča Hrvati nemaju mnogo koristi jer je oštećena, a
"osvajanje Drniša žestoko jača izbjeglički lobby koji ima poveliki utjecaj
na politička zbivanja u Hrvatskoj. Drniš se strateški može upotrijebiti
kao pozadinski oslonac za napad na Knin". Autori navode da je "ustaška
agresija prema službenim podacima srpskoj vojsci nanijela više od 120
mrtvih, nekoliko stotina ranjenih boraca, a da ne spominjemo masakriranje
civila čiji će se broj tek utvrditi".
(Hina) ia
250200 MET feb 93
(Hina) ia