ZAGREB, 4. veljače (Hina)
AUSTRIJA - KLEINE ZEITUNG
O posjetima svjetskih političara Sarajevu piše Guenter Lehofer.
"Kada je francuski predsjednik Mitterrand letio za Sarajevo, još je bilo
nade. Imajući u vidu patnje Sarajlija najviši političar jedne europske
vojne sile trebao je biti za uspostavu zaštitne zone u Sarajevu. No,
posrijedi je bila zabluda. A Mitterrand do sada nije bio spreman
primijeniti svoja vojna sredstva. U međuvremenu su se Francuzi borili u
Zaljevu, Somaliji i Zairu.
Glavni tajnik UN Boutros Ghali natakao je na glavu čeličnu kaciga UN i bio
u Sarajevu, gradu koji je postao simbolom ljudskih patnji. Taj posjet
nimalo nije promijenio njegovu politiku. UN pomažu ondje gdje im to Srbi
dopuste, a u Bosni to se ne događa često. A sada se pak u Sarajevo zaputio
talijanski ministar vanjskih poslova Colombo. Što će tamo doznati nije
jasno. Sve je potpuno poznato. Samo što se ništa ne čini. Ruku na srce,
zato što je djelotvorna pomoć Sarajevu previše rizična.
Sve dok se taj rizik ne prihvati, ovakvi su posjeti omalovažavajući za
ljude ondje. Njima je dopušteno da bespomoćno promatraju kako moćnici
razgledaju njihove rane i kako ih zatim ostavljaju da dalje trpe i umiru.
Takav politički turizam s povratnom kartom za Sarajevo njegovi stanovnici
nisu zaslužili. Njima ne trebaju dodatne psihičke kazne. Jedan talijanski
tegljač s humanitarnom pomoći Sarajevu mnogo je važniji nego svi talijanski
ministri", zaključuje Lehofer.
Walter Sonnberger u istom listu razmatra na koji bi način Amerikanci mogli
vojno intervenirati u Srbiji, te može li se pod Clintonovim vodstvom
izvesti vojna akcija s minimalnim gubicima za američku vojsku, kao što je
to uspješno izvedeno u Iraku.
"Ovdje se ne smije previdjeti da u slučaju moguće vojne akcije protiv
Srbije vladaju sasvim drukčije pretpostavke. Suprotno svim najavama irački
vojnici već unaprijed nisu imali nikakve šanse za uspjeh. Oni su imali, a
i imaju, otprilike isto rusko naoružanje kakvo danas posjeduje Jugoslavija,
no pustinjsko područje na sjeveru Arapskog poluotoka, uz izuzetak
međurječja Eufrata i Tigrisa, ne pruža gotovo nikakvih mogućnosti da se
tenkovi, zrakoplovi i druga oružja zaštite od zračnih napada. Amerikanci
su to najbolje znali iskoristiti. Već prve noći izveli su takozvani udarac
dekapitacije, pri čemu je odmah izbačen iz stroja najveći dio protuzračne
obrane. (...) Takvu vrstu udarca jedinice UN, točnije rečeno, Amerikanci i
njihovi saveznici, teško da bi mogli izvesti. Može se pretpostaviti da su
srpski vojni stručnjaci točno proučili zaljevski rat, pa prema tome otpada
moment iznenađenja, inače vrlo važan čimbenik u primjeni nove taktike",
piše Sonnberg i podsjeća:
"Srpske vojska raspolaže i s preko stotinu raketa zemlja-zrak i, što je
posebno važno, oni to oružje mogu puno bolje prikriti u šumama i planinama,
što nije bilo moguće u Iraku. Iz navedenih razloga Amerikanci će se teško
odlučiti na rizik koju nosi vojna intervencija iz zraka provedena u Iraku
prije dvije godine. To što dobro pripremljene srpske snage mogu
protivničkim zrakoplovima nanijeti veće gubitke, još ne znači da su
iscrpljene sve mogućnosti za izvođenje odlučujućeg vojnog udarca protiv ove
zemlje, a napose ne one kojima raspolaže američki Predsjednik. Napad s 40
krstarećih raketa na ciljeve južno od Bagdada mogao je među inim biti i
neka vrsta generalne probe za daleko masivniji napad na ciljeve u Srbiji."
SJEDINJENE DRŽAVE - THE WASHINGTON POST
Predsjednik zaklade Carnegie za međunarodni mir Morton Abramowitz, The
Washington Postu u svom tekstu "Novi centurioni" upozorava na probleme s
kojma se sreću humanitarne organizacije u područjima zahvaćenim ratom.
"Nacije obično šalju vojnike da ispune ratnu zadaću, uključujući i zaštitu
civilnoga pučanstva u strašnim uvjetima. Danas narodi dopuštaju
međunarodnim humanitarnim radnicima da budu njihovi centurioni umjesto da
šalju vojnike da zaštite civile uhvaćene u rat ili beskrajno nasilje. U
Somaliji hrana i druge namirnice nisu stizale do izgladnjelih mjesecima jer
su zaraćene snage otimale pošiljke. Umjesto uspostave reda i osiguravanja
odgovarajuće dopreme hrane, svjetska je zajednica, uključujući i SAD,
gledala dok su stotine tisuća Somalaca umirali", piše Morton Abramowitz.
On dodaje da su donekle opravdano optuživani UN i humanitarne agencije, jer
nisu uspjele dijagnosticirati problem. Međutim, "umjesto da razmjestimo
snage da se pozabave ključnim problemom, ustrajali smo na tome da
humanitarne agencije i njihovi radnici riskiraju živote dijeleći hranu.
Neki su ubijeni, a mnogi ranjeni. Na kraju je uglavnom televizija
prisilila SAD, a zatim i svijet da promijeni stajalište. Iz javnoga
zgražanja razvio se politički pritisak za vojnu intervenciju".
SRBIJA - BORBA
U razgovoru za list, predsjedavajući Vijeća građana u Skupštini SRJ D.
Tošić izjavio je, odgovarajući na pitanje o zašititi Srba izvan Srbije, da
"Srbija i Jugoslavija imaju ta dva zadatka, ali imati zadatak ne znači u
isti trenutak da činite što želite, što vam padne na pamet. Jasno je,
prvo, da zaštite Srba izvan Srbije i Jugoslavije, ne može biti ako Srbija i
Crna Gora nestanu kao Jugoslavija. To je neugodna istina, ali od nje nitko
iole svjestan ne može pobjeći. Naši se generali mogu napuhavati od snage
koliko žele, ali je jasno da su kao JA sve bitke do sada izgubili. Iz
Slovenije su morali bježati, u Hrvatskoj teritorije osvojene
teritorijalcima i tzv. dobrovoljcima morali su ustupiti UNPROFOR-u. U
Bosni znate što se događa. JA je morala nestati i prepustiti sve Srbima u
Bosni. Od proglasa 'političke uprave' JA ožujka 1991. da će JNA braniti
integritet Jugoslavije i socijalizam, nije ništa ostalo. Kako ćemo sada
braniti Srbe u Hrvatskoj i u Bosni? Samo političkim sredstvima...".
Analizirajući posljedice izbora, Tošić drži da su za "narodne poslanike
izabrani ljudi koje su neki međunarodni čimbenici proglasili ratnim
zločincima, što znači da se srpski narod u Srbiji u većini izjasnio za
ratnu opciju, protiv parlamentarnog režima, protiv slobodnog tržišta, da ne
spominjem pravnu državu koja je tako daleko od nas. Ovaj današnji trenutak
je najniži povijesni pad koji se da zamisliti".
VEČERNJE NOVOSTI
D. Nedeljković piše o aktualnim nestašicama: "Prijelazni rok koji je u
srpskoj i saveznoj vladi počeo od kada su, prije više od mjesec dana,
objavljeni izborni rezultati, poremetio je gospodarske i tržišne tijekove u
zemlji. U siječnju je zabilježena inflacija viša od tisuću posto, zahtjevi
za povećanjem cijena neprekidno stižu... Na tržištu već mjeseca dana,
primjerice, nema grama šećera jer se proizvođači ne mogu dogovoriti s
nadležnima oko cijena, a prvi put, od kako su uvedene sankcije u pojedinim
gradovima u Srbiji nema kruha". Za, osim navednih i već poznatu nestašicu
benzina i detergenata, autor okrivljuje vladu koja odlazi: "Stara vlast ima
dužnost da narodu otvoreno priopći ima li ili ne dovoljno hrane,
detergenata, benzina i da li nas u ovoj godini čekaju racionaliziranja i
bonovi. Također, ima li uopće šanse da se, uz sadašnje sankcije, bar
djelomično, zaustavi inflacija". Sve je to, po mišljenju autora, u
interesu naroda, jer "da se ne uljuljkujemo jer imamo mi 'Dafine i Jezde',
čije kamate, po cijelu mrzlu noć, čeka pola Jugoslavije, ili crnu burzu na
kojoj ima svega čega nema u trgovinama". Zaključuje kako "visoke kamate,
šverc i siva ekonomija jesu nekakva pomoć, ali sigurno nisu rješenje".
(TV) - VOX
U specijalnoj emisiji Zeitpunkt Extra, posvećenoj stanju na području bivše
Jugoslavije, nova njemačka informativna TV-stanica objavljuje trominutni
prilog Francis Best iz Zagreba.
Utvrdivši da rat u zagrebačke domove stiže tek posredstvom televizijskih
ekrana, novinarka komentira snimke s tržnice Dolac tvrdnjom da se
Zagrepčani također bore za opstanak, iako se njihova borba razlikuje od
borbe, primjerice, njihovih sunarodnjaka u Zadru. Visoku stopu inflacije i
nezaposlenost vladini službenici objašnjavaju ratom i velikim brojem
izbjeglica, a ljudi zasada šutke prihvaćaju njihova objašnjenja, ističe
Best. Njihov interes zaokuplja još samo crna burza i patriotski kič; odnos
prema UN više nije obojen naklonošću, već porugom, komentira Best
karikaturu vojnika UN u liku buldoga s natpisom "No problem - I'm going
home". U međuvremenu, političari su više zaokupljeni predizbornom
kampanjom nego borbom na vatrenoj liniji - u zgradi parlamenta promatrač
neće otkriti ni dašak ozračja kriznih stožera i sličnih tijela, napominje
novinarka, potkrepljujući svoje zapažanje slikom praznog hodnika u vladinoj
zgradi i ulaza u Sabor. Prilog Francis Best završava kadrovima glavnog
stožera UN u Zagrebu, uz zaključnu prognozu da bi povod za novu eskalaciju
nasilja u istočnoj Slavoniji moglo biti povlačenje mirovnih snaga UN iz tog
područja. Istaknuvši da je misija plavih kaciga isključivo usmjerena na
očuvanje mira, Best dodaje da se "mnogi vojnici UN pitaju zašto uopće
moraju izlagati svoje živote opasnosti, budući da mira
ionako nema".
(Hina) sk
040358 MET feb 93
(Hina) sk