ZAGREB, 28. siječnja (Hina)
DIE PRESSE, Austrija, (27. I. 1993.)
"Osuda najnovije hrvatske ofenzive vjerojatno nija bila tek neslana šala
Vijeća sigurnosti UN. Nitko Hrvatima ne može osporiti pravo na oslobađanje
dijelova vlastitog teritorija, okupiranih tijekom rata. Prisjetimo li se
također da je osudu izrekla organizacija, koja je u svojim dosadašnjim
akcijama na Balkanu potpuno zakazala, te koja de facto u Hrvatskoj održava
status quo srpskih osvajanja, jedina primjerena reakcija bit će odbacivanje
najnovije rezolucije UN. Pritom valja naglasiti da je argument da Zagreb
svojim postupkom ugrožava ženevsku mirovnu konferenciju pogrešan i
neistinit. Tko zaista vjeruje da će sastanak u Ženevi uroditi
upotrebljivim plodom, izgubio je osjećaj za stvarnost ili više ne može
razlikovati zločince od žrtava u ovom ratu", upozorava komentator lista.
GLAS AMERIKE - VOA
(Program na hrvatskom jeziku)
Dopredsjednik vlade BiH Ejup Ganić u posjetu je Washingtonu, gdje je u
zakladi Carnagy za međunarodni mir, održao konferenciju za novinstvo. S
konferencije izvješćuje Ivana Kuhar.
U uvodnom izlaganju Ganić je naglasio da stanje u Bosni pokazuje da je
politička stvarnost znatno drukčija od knjiške i idealističke politike, jer
se ljudi, barem na području Balkana, ne drže dogovora niti načela. Pomalo
ogorčeno, bosanski dopredsjednik je rekao da je Sarajevo uz sve svoje
nedaće postalo mjesto okupaljanja državnika, novinara i generala UN, koji
ga koriste kako bi sami sebi dizali cijenu i po povratku kućama postali
junaci. U međuvremenu, rekao je, vrijeme prolazi. Ljudi umiru, a ništa se
ne čini da se to spriječi. Što se tiče izgleda na uspjeh ženevske
konferencije, nastavio je Ganić, sve dok ne bude stvorena vojna ravnoteža
teško je vjerovati da će se bilo kakvi dogovori održati. Rekao je da je po
pitanju sporazuma moguće voditi akademske rasaprave, no dosad nije stovren
instrument kojim bi se dogovori proveli u djelo. Trenutačno, kako je
rekao, ženevski pregovori samo koriste Slobodanu Miloševiću jer mu kupuju
vrijeme da nastavi s agresijom, a pritom se Milošević nada da će uspjeti
pridobiti UN da čuvaju područja koja su osvojili Srbi, kao i u Hrvatskoj
gdje postrojbe UN ne provode plan dovoljno učinkovito, a dotle se srpski
nacionalisti samo bolje organiziraju. Stoga bosansko iskustvo govori da je
teško računati na novi svjetski poredak, jer nastavio je, oslanjanjem na UN
nije postignuto ništa, rezolucije se ne primjenjuju, a ljudi proglašeni
ratnim zločincima pozivani su na pregovore. Ejup Ganić je rekao da Bosni u
ovakvim uvjetima ne preostaje ništa drugo nego da pokuša proizvesti i
nabaviti oružje, jer su žitelji Bosne odlučni braniti se, ma koliko to dugo
trajalo. Dodao je da ni bosanska vlada, ni Armija nisu muslimanske, već su
miješanih nacionalnosti, te da sve što bosanska vlada želi jest
ravnopravnost cjelokupnog bosanskog stanovništva.
"Ono što želimo je da Srbi u Sarajevu imaju sve što Srbi imaju u Beogradu.
Mi vjerujemo u jedanka prava svih ljudi i sve što tražimo jest pravda.
Govori se da bosanska vlada želi osnovati svjevrsno muslimansko uporište u
Europi, a zaboravalja se da je Bosna oduvijek bila dio Europe bez ikakvih
bliskih i organiziranih veza s islamskim državama. U Europi postoje
različite vjere, a vjera je na koncu osobna stvar. Međutim, mi smo sada
dovedni u situaciju da se hvatamo za slamku. Tko god nam je voljan pomoći
teško ga je odbiti, pa makar to bile i islamske države", objasnio je Ganić.
Razgovoru se prodružio i veleposlanik BiH u UN Muhamed Šaćirbej, koji je
naglasio da se u Bosni ne radi o muslimanskom pitanju, nego o narušavanju
ljudskih prava, demokracije, suživota multietničkih skupina, što su i
osnovna načela i same američke deklaracije o neovisnosti. SAD su svjetska
sila, istaknuo je Šaćirbej, i UN je potrebno njihovo vodstvo kako bi se
njihove rezolucije zaista provele. Upitan da li je već imao kontakta s
ljudima iz Clintonove administracije Šaćirbej je odgovorio:
"Da budem pravedan prema Clintonovim ljudima, razgovarali smo s njima, i
mogu reći da su barem neki od njih ostavili dojam da mi ne smijemo biti
obeshrabreni dosadašnjim događanjima".
Ganić je naglasio kako se u BiH tristo tisuća ljudi želi boriti za
jedinstvenu Bosnu, te da pomoć u ljudstvu nije potrebna. Tvrdnje da se na
strani bosanske vlade bore fundamentalistički muslimani iz islamskih
država, dopredsjednik je nazvao 'smiješnima', dodavši da se možda radi o
najviše tridesetak doborovoljaca. Što se tiče sukoba između hrvatskih i
bosanskih jedinica, rekao je da je sukob 'riješen', te da između Hrvatske i
Bosne ne postoji ni jedno pitanje koje se ne bi moglo rješiti pregovorima.
Delegacija gospodina Ganića sastala se i s dužnosnicima Clintonova vijeća
državne sigurnosti i zatražila da se ukine embargo na uvoz oružja i uvede
zona zabrane letenja. Turski predsjednik Ozal je također u Washingtonu,
gdje je zatražio vojnu intervenciju, nazvavši dosadašnja nastojanja
svjetske zajednice 'nedostatnima i neučinkovitima'.
BRITANSKI RADIO - BBC
(Pregled tiska)
Britanski tisak piše o situaciji u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a
posebno o ofenzivi hrvatskih snaga u krajini i njezinim mogućim
posljedicama.
Marcus Tanner u "The Independentu" piše kako Hrvatska ne pokazuje nikakve
znake da bi se mogla prilagoditi rezoluciji UN kojom se od nje traži da se
povuće na linije na kojima je bila prije početka ofenzive, tijekom koje je
osvojila Maslenički most koji je bio pod kontrolom Srba i oko kojega su se
pod pokroviteljstvom UN godinu dana vodili bezuspješni pregovori. Istom se
rezolucijom naređuje srpskim snagama da vrate teško naoružanje koje su
uzeli iz skladišta pod kontrolom UN. Tanner dalje izvješćuje kako je
hrvatski predsjednik Tuđman nakon sastanka s vojnim zapovjednicima rekao da
će se hrvatske snage "povući s područja koje su oslobodile, ako se srpske
poluvojne jedinice razoružaju i vrate teško naoružanje". U samoj
Hrvatskoj, piše dalje list, osuda Vijeća sigurnosti nije naišla na veliki
odjek, dok je službena reakcija Beograda dosad bila relativno mlaka, što je
samo potaknulo nagađanje da je između Hrvatske i Srbije sklopljen tajni
sporazum glede krajine. Iz Beograda su put Knina krenuli autobusi
dobrovoljaca, a na poziv u pomoć upućen iz krajine odazvali su se i ljudi
poput Arkana, no, piše Tanner, njegov dolazak u Knin mnogi neće dočekati s
dobrodošlicom, strahujući da bi njegova zloglasna reputacija samo mogla
naštetiti njihovoj stvari.
Obrambeni izvjestitelj "The Independenta", Christopher Bellamy, u svojoj
analizi ističe kako je ponovno izbila opasnost od hrvatsko-srpskoga rata, u
kojemu bi, za razliku od onoga u Bosni i Hercegovini, bile angažirane dvije
međunarodno priznate države. Sadašnja hrvatska ofenziva, piše dalje
Bellamy, za razliku od borbi koje se vode u Bosni i Hercegovini ima i jasni
strateški cilj: osiguravanje kopnenih veza između juga i sjevera Republike.
Iako je ta ofenziva nov napad na ionako lomni autoritet UN, Hrvatska je
prema međunarodnim zakonima suverena država i njezine se snage bore na
svojem teritoriju. Ako akcija Hrvatske bude ograničenih razmjera, ona će
možda i proći. No, ako Hrvati budu nastavili s pritiscima na krajinu, mogu
izazvati balkanski rat u usporedbi s kojim bi ono što se sada događa u
Bosni i Hercegovini bilo tek usputnom predstavom. Bellamy se dalje bavi
procjenom odnosa snaga na bojnom polju, pa kaže da su hrvatske i
jugoslavenske, odnosno srpskocrnogorske snage, kada je o ljudstvu riječ,
izjednačene. Svaka, prema grubim procjenama međunarodnog instituta za
strategijske studije ima oko sto tisuća ljudi. Kada je pak riječ o oružju
mora se imati na umu da je većina oružja bivše JNA povučena u Srbiju i da
se tamo nalaze preostale vojne tvornice, pa je tako embargo na uvoz oružja
koji su nametnuli UN išao na ruku Srbiji. Srbija ima očitu nadmoć u ratnom
zrakoplovstvu, procjenjuje Bellamy u "The Independentu", ali i odmah dodaje
kako bi zapadne sile, bude li ona pokušala iskoristiti te zrakoplove,
morale u život provesti i zonu zabrane letenja. To bi pak poništilo tu
prednost Srbije. Neravnoteža postoji i kada je riječ o ratnoj mornarici.
Hrvati su zauzeli većinu pomorskih baza, ali Srbi i Crnogorci imaju više
ratnih brodova. No njihova bi uloga u ratu mogla biti posve beznačajna,
ima li se na umu velika prisutnost zapadnoga ratnog brodovlja na Jadranu,
kaže se u analizi "The Independenta".
Robert Mauthner, izvjestitelj "Financial Timesa" iz Ženeve, piše kako je
teškom mukom stvoreni međunarodni konsenzus glede bivše Jugoslavije, koji
je mirovnim razgovorima u Ženevi dao neophodno potrebni autoritet, u
opasnosti da bude i jednom od mnogih žrtava borbi i Hrvata i Srba u
krajini. Te su borbe oslabile zamah ženevskih razgovora, ali su i neke
zemlje, poput Britanije i Francuske, navele da krenu u preispitivanje uloge
njihovih mirovnih snaga u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Istodobno su
probudile i neke stare saveze, poput onoga između Rusije i Srbije, pa se
može reći da će se Rusija usprotiviti djelomičnom ukidanju embarga na
prodaju oružja Muslimanima u BiH, kako bi se poboljšao njihov položaj u
borbi protiv srpskih snaga, ako međunarodna zajednica ne poduzme kaznenu
akciju protiv Hrvatske, piše "Financial Times".
LE MONDE, Francuska, (27. I. 1993.)
List je objavio tri izvješća svojih dopisnika iz Beograda i Ženeve. U
članku pod naslovom "Verbalni juriš srpskog tabora" dopisnica Florence
Hartmann izvješćuje kako u "Beogradu od petka mediji prenose alarmantnu
sliku o situaciji na jugu Hrvatske". Dopisnica izvješćuje da su u subotu
dvije tisuće ljudi prosvjedovale ispred sjedišta stožera UN u Beogradu te
prenosi izjave srbijanskih vođa. "Eventualni vojni angažman nove
Jugoslavije u Hrvatskoj spriječio bi rješenje pregovorima kojmu međunarodna
zajednica trenutačno daje prednost. Držao bi se agresijom protiv neovisne
države. Nemoguće ga je provesti bez kršenja teritorija BiH, budući da
jedini koridor koji Srbi nadziru, a koji povezuje krajinu i Srbiju, prolazi
kroz sjeverne bosanske teritorije. Jugoslavija je, čini se, došla u
iskušenje da intervenira u BiH, zbog pojačanja muslimanske kontraofenzive u
dolini Drine, koju su na početku rata osvojili Srbi iz Bosne", izvješćuje
među ostalim Florence Hartmann.
U drugom izvješću pod naslovom "Milošević izigrava umjerenost" Florence
Hartmann piše: "Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), koja je u nedjelju
najavila da je spremna pružiti vojnu pomoć Srbima u Hrvatskoj, ako im plave
kacige ne osiguraju sigurnost, odlučila je u petak 25. siječnja 'pojačati
pripreme za borbu' nekih jedinica svoje vojske. Ako vlasti prijete
intervencijom u Hrvatskoj, to ipak čine oprezno, dok se Beograd, u punom
nacionalističkom zanosu mobilizira u korist Srba u Hrvatskoj. Vojni obrati
što su ih pretrpjeli Srbi u Hrvatskoj koji su u ponedjeljak izgubili nadzor
nad uzletištem Zemunik i cestom koja povezuje Zadar i Maslenicu, mogli bi
radikalizirati stajališta vlasti u Beogradu". U nastavku dopisnica
napominje da se Milošević, kojega međunarodna zajednica drži glavnim
krivcem za sukobe u bivšoj Jugoslaviji, "hvalio da igra umjerenu ulogu,
izjavljujući pred novinarima da je Srbija spremna ponuditi humanitarnu
pomoć Srbima u Hrvatskoj. Milošević, koji nije propustio priliku da im
pruži vojnu potporu, naglasio je da će Jugoslavija 'iskoristiti sav svoj
utjecaj' u UN kako bi se sukob riješio na miran način. (...) Milošević je
prihvatio poduprijeti mirovni proces u Ženevi. Umjerenost njegovih riječi
danas odudara od ratnog tona ostatka srpske političke klase i službenih
medija". Na kraju izvješća autorica ističe da "za ratoborne Srbe koji se
ne obaziru na međunarodne granice novih država nastalih na području bivše
Jugoslavije niti na posljedice koje bi mogla imati intervencije Srbije i
Crne Gore u Hrvatskoj, odluka vrhovnoga vijeća obrane Jugoslavije, koja se
sastala u Beogradu, nije dovoljno odlučna. To vijeće (...) koje želi
pokazati odlučnost za nastavak pregovora u Ženevi, radije se drži
preventivnih mjera prije nego počne hazardnu intervenciju".
U članku pod naslovom "U Ženevi se održao dijalog" dopisnik Alain Debove
ističe da "nastavak borbi u južnoj krajini i dalje utječe na pregovore u
Ženevi". Dopisnik napominje kako se čini da je Radovan Karadžić "prepustio
'dossier krajina' svojim pretpostavljenima u Beogradu te da želi
sudjelovati na mirovnoj konferenciji". Međutim, ističe dopisnik, "mogli
bismo se pitati nije li ta Karadžićeva sigurnost tek bacanje prašine u oči.
Jer s kim može izravno pregovarati o svojim modifikacijama zemljovida? Ne
može s Hrvatima u Bosni: njihov vođa Mate Boban na samom je početku
konferencije u siječnju prihvatio cijeli plan, a sada tvrdi da 'oni koji
žele mijenjati granice (...) dajući maksimalističke i nerealne argumente,
imaju jedino loše namjere. Razumljivo, ne može pregovarati ni sa svojim
glavnim neprijateljem Alijom Izetbegovićem. On i dalje odbija sjesti za
isti stol s ratnim zločincem, a Karadžiću se obraća jedino na zahtjev i u
nazočnosti lorda Owena i Cyrusa Vancea. On i dalje brani ideju
multietničke države 'bez unutarnjih granica'. Ako se pregovori i vode,
vode ih posrednici", piše među ostalim Alain Debove.
DELO, Slovenija, (27. I. 1993.)
"Vojska kao vezivo srpskih teritorija"
Paradoksom da su rezultati pozitivnih očekivanja najčešće obratni, odnosno
negativni, upozorava suradnik "Dela" (u potpisu: Krešimir Meler, Mirjana
Glušac) sve one koji s neprikrivenim oduševljenjem govore o "konačnom slomu
velikosrpske politike" u povodu odluke na Palama.
"Puna tri mjeseca prije toga 'povijesnog događaja' počela je, naime, u
Beogradu strogo povjerljiva priprema 'prijedloga organizacije udruženih
obrambenih snaga srpskih neovisnih država'", što je - "kako se doznalo iz
pouzdanih i dobro obaviještenih izvora - zadnja faza preobrazbe nekadašnje
JNA u Jugoslavenske oružane snage - vojsku Jugoslavije... Po toj zamisli,
koju su na zahtjev Slobodana Miloševića ostvarili general Života Panić i
Milorad Dragojević, 'srpsko stanovništvo izvan Srbije nikako ne bismo
smjeli prepustiti sudbini, jer se opravdano može očekivati osveta hrvatskih
i muslimanskih snaga nezaštićenim pripadnicima srpskoga naroda'. Premda su
pripreme o konačnoj odluci o organizaciji 'udruženih snaga' trebale trajati
još tri mjeseca, Slobodan Milošević i Milorad Dragojević, s obzirom na sve
jači međunarodni pritisak na Srbiju, nenajavljeno su se sastali s Radovanom
Karadžićem, Biljanom Plavšić, Ratkom Mladićem i Goranom Hadžićem.
Na sastanku Karadžić se požalio da ima 'velike poteškoće sa srpskim
stanovništvom u Bosni, jer jača uvjerenje da će Srbi u BiH nakon
zaključenja mirovnog sporazuma biti izolirani i opet stavljeni u podređen
položaj, što bi značilo da su sve žrtve bile uzaludne'. Slično misli Ratko
Mladić, koji je rekao da 'osnivanje zajedničkih oružanih snaga nije moguće
bez neposredne i obilne pomoći jugoslavenske vojske i srpskih vlasti'.
Prije toga bilo bi nužno potkopati obrambenu koaliciju Muslimana i Hrvata,
a, po mogućnosti, i vodstvo BiH. (...) Po mišljenju uprave sigurnosti, to
bi bilo najlakše postići zaključenjem 'separatnoga mira i sporazuma o
podjeli teritorija s predstavnicima Hrvata, ali i Muslimana u Bosni,
naravno svaki put na štetu trećega. Pregovori i zaključivanja separatnih
sporazuma o teritorijalnoj diobi BiH trebali bi posijati duboko
nepovjerenje u muslimansko-hrvatskom bloku'.(...) 'Raščlamba stanja na
terenu i operativni rad pokazali su da SRJ mora najviše pomoći srpskom
narodu izvan Srbije ... Uzete su u obzir i neke napomene predstavnika
srpskoga naroda izvan Srbije o metodama organiziranja tamošnjih obrambenih
snaga. To vrijedi u prvom redu za dopunu časničke strukture i jamstvo
stalne opskrbe srpskih republika oružjem i drugom vojnom opremom. Odlučili
su i o načinu organiziranja i djelovanja srpske vojske u BiH i u Hrvatskoj.
Vođe spomenutih postrojba o tome su podrobnije obavijestili doslovno u
posljednjem trenutku, samo nekoliko sati prije nego što je Karadžić
potpisao ženevski sporazum. Poruku je Karadžiću i Mladiću prenio
generalmajor Nedeljko Bošković, načelnik uprave sigurnosti VJ. U njoj je
rečeno da su se VJ i vodstvo SRJ obvezali da će pomagati vojsci republike
srpske i republike srpske krajine na svim područjima, među inim i pri
školovanju kadrova. Beogradski vojni vrh svojim je štićenicima obećao
'sačuvati koridor s matičnom državom i zajamčio im potpunu sigurnost budu
li napadnuti'. (...) Po planu srpska vojska u BiH i u Hrvatskoj bila bi
organizacijski udružena, imala bi zajedničko vrhovno zapovjedništvo i
ministra obrane, a zajednički bi uređivala i kadrovske poslove. Pri tomu
'valja poštivati nacionalnu strukturu u srpskim republikama i u tom smislu
organizirati novačenje i tome prilagoditi strukturu starješinskog kadra'.
Pri novačenju trebalo bi uzeti u obzir 'mogućnosti glede stanja nakon
oslobodilačkog rata'. Tako bi vojni rok obvezivao muškarce od 16 do 63
godine i žene od 18 do 60 godina, udate i neudate. Iznimke bi bile majke
djece do 4 godine. Vojni rok trajao bi 18 mjeseci u pješaštvu i 24 mjeseca
u mornarici i zrakoplovstvu".
Autor(i) pišu o nemogućnosti služenja civilnog vojnoga roka, o kaznama, od
jedne do petnaest godina, onima koji bi pokušali izbjeći vojnu obvezu, o
uzorima koji se vojnicima nude " po svjetlim primjerima četničkoga pokreta
i protufašističkoga borca Draže Mihailovića".
"Kakva će biti kadrovska struktura? U zapovjedničkoj strukturi 94,5 % Srba,
5 % Crnogoraca i 0,5 % 'drugih'.(...) Među novacima srpske narodne armije,
kako bi se zvala, bit će 70 % Srba i Crnogoraca i 30 % drugih, koji bi se
'zbog organizacijskih razloga' mogli premjestiti i u matičnu državu,
odnosno na teritorij SRJ. (...)
Srpske krajine sada su jednim dijelom rastavljene, ali će se to uskoro
promijeniti. Po planovima je, naime, 'nužno udružiti teritorije i osnovati
saveznu republiku srpsku krajinu, koju će činiti republika srpska,
republika srpska krajina i SAO istočna Hercegovina'. Budući da će u
međuvremenu na neka od tih područja doći plave kacige treba se,
iseljavanjem nesrpskog stanovništva i kontaktima s prijateljski i prosrpski
raspoloženim jedinicama UNPROFOR-a pobrinuti za etničko čista područja
između Banje Luke, Brčka, Iloka i Vukovara, odnosno za drugu zonu preko
koje bi se udružili sa SRJ. Ustanovila bi se tri vojna operativna područja
sa sjedištem u Banjoj Luci, Kninu i Vukovaru (ili Belom Manastiru) sa šest
korpusa koje već osnivaju. Prvo područje imalo bi tri korpusa: sarajevski
(sa sjedištem na Palama), nevesinjski i drvarski. I u drugom bi području
'zbog specifične konfiguracije i razdrobljenosti' djelovala tri korpusa".
U nastavku posebno se piše o jedinicama za posebne zadaće, u kojima bi
sudjelovali pripadnici Arkanovih Tigrova, Bijelih orlova i Šešeljevih
četnika. "Njihova zadaća bila bi i 'lov na ustaške i muslimanske ratne
zločince, odnosno njihova likvidacija'. Radi se ukratko o terorističkim
akcijama i atentatima, jer oni bi tu djelatnost 'provodili bez obzira na
moguće žrtve među civilima na neprijateljskom teritoriju'. Najveće
postrojbe vojske, koja bi u cijelosti brojila oko sto tisuća ljudi, bit će
raspoređene 'na granicama s mogućim napadačkim državama. Imat će i
protuobavještajnu službu... kao sastavni dio obavještajnih službi SRJ.
Vrhovni zapovjednik bit će predsjednik države, a ministar civilna osoba,
ali to nije nužno". Pozivajući se na pouzdane izvore suradnik lista tvrdi
da bi to mogao biti Milan Gvero, njegov zamjenik Ratko Mladić... Za
dužnost načelnika vojne obavještajne službe navodno su kandidati Savo
Dabić, Boško Kelečević i Milislav Gagović. Naposljetku, o naoružanju te
armije: "sporazumom o diobi vojska SRJ prepušta 76 zrakoplova mig 21, 10
mig 29, 18 helikoptera MI-8 i isti broj gazela, oko 300 tenkova T-55 i
M-84, 120 haubica i oko 3 000 minskih bacača kalibra 60, 82 i 120. (...)
Valja reći da je u rukama R. Mladića ostalo i oko 40 višecjevnih bacača
raketa orkan dometa 60 km, i više od 200 raketa zemlja-zemlja tipa luna
(FROG-7) dometa 80 km i čak oko 100 raketa dometa više tisuća km (?), a i
podosta raketa zemlja-zrak".
(Hina) dh
280028 MET jan 93
(Hina) dh