ZAGREB, 21. siječnja (Hina)
DIE WELT (Njemačka) - 20. I. 1993.
Tragični raskol
O hrvatskim interesima u svjetlu najnovijeg razvoja događaja na Balkanu
piše Carl Gustav Stroem.
"Ratnom zajedništvu između Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini dolazi
kraj. U pojedininim područjima izbili su siloviti okršaji između dviju
protusrpskih strana. Predsjednik Izetbegović nazvao je Hrvate 'drugim
agresorima'. Čak ako se idućih dana ponešto i 'pokrpaju'
hrvatsko-muslimanski osnosi - i dalje će tu biti temeljno suprotstavljeni
interesi. Hrvati bi što prije htjeli izići iz rata sa Srbijom. No,
Muslimani baš sada pravo započinju. Tuđman bi mogao mnogo izgubiti, a
Izetbegović više nema što.
Hrvati se boje da bi pri praktički beskonačnom nastavljanju rata mogli
upasti u vještičju kuhinju. U tom bi slučaju imali pred sobom radikalne
Srbe, a iza ili pokraj sebe isto tako radikalne Muslimane, i eventualno još
'specijaliste' i fundamentaliste s Bliskog Istoka. Hrvatska ne želi
doživjeti sudbinu Libanona. Zagrebu je, kao prvo, stalo do toga da dobije
natrag područja koja su zaposjeli Srbi (Knin, istočnu Slavoniju). Kao
drugo, treba osigurati područje zapadne Hercegovine nastanjeno Hrvatim.
Kad budu ispunjena ta dva uvjeta, Tuđman više neće smatrati potrebnim rat
sa Srbijom. On je nedavno rekao da bi se Hrvati i Srbi trebali pomiriti po
uzoru na Nijemce i Francuze.
Svakako je za žaljenje to što su bosanski Muslimani u svojoj nesreći sami.
No, isto tako treba razumijeti da Hrvati ne vide nikakav smisao u tome da
se radi solidarnosti s Muslimanima daju uništavati. Ako SAD, EZ, UN pak
čak ni islamski svijet dosada nisu bili spremni proliti i kap krvi za
bosanske Muslimane, nije u redu od Hrvata zahtijevati ono što netko sam
nije pripravan učiniti", zaključuje Stroem.
LE MONDE (Francuska) - 20. I. 1993.
Velika izopačenost
"U drami koja pogađa bivšu Jugoslaviju mora se hitno ukazati na zločine,
učiniti nešto da oni prestanu i da se ne isplate. Čini mi se da je jednako
bitno ukazati i na jednu veliku izopačenost - čuveno pravo naroda da
raspolažu sami sobom, časno načelo kojim se razmahuje svaki put kad se mora
raskomadati poraženu imperiju, i koje vrlo često služi jedino kao dekor
ratovima koji slijede", piše književnik Amin Maalouf.
"To načelo, onako kako se tumači, odgovara zapravo priznavanju određenom
broju naroda pravo da bez podjele nadziru područja na kojima su u većini.
U svakoj novoj državi određenoj na taj način žive manjinske zajednice koje
prije ili poslije postaju stranci u vlastitoj državi. Posljednji o kojima
se govori su Česi i Mađari u Slovačkoj, ali popis je, kako znamo,
beskonačan. Ne bi li bilo normalno, pitat će se, da većina odlučuje i da
se manjina pokorava? Pa dobro, nije. Ideja prema kojoj se većinsko javno
mnijenje mora širiti općim pravom glasa ima smisla samo u homogenim
narodima kojih građani nisu podvrgnuti diskriminaciji zbog boje, jezika ili
vjere; naprotiv tamo gdje postoje ozbiljne napetosti između zajednica,
ispravnije je govoriti o 'brojčanoj nadmoćnosti', dok je glasovanje samo
prebrojavanje, često komotan način za ozakonjavanje i nastavljanje
potlačivanje", drži Maalouf.
"U zemljama u kojima vlada 'automatska većina' javlja se sukob između
demokracije i zakona većine. Da bi se sačuvala ljudska prava i mir, mora
se osigurati jamstva i zaštita manjina. To međunarodna zajednica mora ih
postaviti kao preduvjet priznavanju novih država na Istoku. Pogotovo u
slučaju entiteta nastalih poslije raspada Jugoslavije, međunarodna je
zajednica imala dovoljno sredstava za politički i gospodarski pritisak kako
bi dobila, prije kataklizme, globalno rješenje koje bi bilo sposobno
izbjeći tako krvav prijelaz. Na nesreću, nije bilo dovoljno pronicljivosti
i političke volje; nesavjesnost koju europska ideja nije prestala plaćati".
Autor ističe da prepuštene same sebi manjinske skupine ne reagiraju sve na
isti način. Neke od njih, dodaje, odustaju, neke odlaze u egzil, a neke,
"procjenjujući da su snažne, uz potporu nekih saveznika, odlućuju nametnuti
drugi svršeni čin, što često čine vrlo nasilno". Upozoravajući na
bestijalnost koja se javlja u takvim slučajevima, autor ističe da bi
međunarodna zajednica morala spriječavati upravo razvoj takvih situacija.
"Na žalost, događa se upravo suprotno. Proteklih se godina dopustilo da se
razvije desetak 'potencijalnih izvorišta bestijalnosti'", nastavlja
Maalouf. "Bosna, žrtva takve bestijalnosti ujedno je i žrtva takve opasne
ideje koja danas prevladava i prema kojoj je svako društvo u kojemu postoji
više zajednica osuđeno na propast, a rješenje je u beskonačnom komadanju.
Nositelj jedinoga humanističkog političkoga projekta u bivšoj Jugoslaviji,
Alija Izetbegović ostao je sam, kao što je prije njega sam ostao Vaclav
Havel. Obojica su bili okruženi zidom skepticizma i nerazumijevanja".
U nastavku autor pita zašto se dopustilo da njih dvojica ne uspiju. Kako
se može objasniti toliko sljepilo najutjecajnijih država? Autor drži da se
to objašnjava "činjenicom da je tijekom svoje teške borbe protiv sovjetskog
neprijatelja Zapad stekao naviku da svaku potvrdu vjerske ili nacionalne
pripadnosti drži dobrodošlim elementom u borbi protiv crvene opasnosti.
Ideja da bi se taj divovski i totalitarni blok jednog dana mogao raspasti
na tisuću komadića gledala se s oduševljanjem. Možda je to bio dobar rat.
Međutim, danas, događaji više nemaju isto značenje. Porast militantnih
regionalizama, jučer grobar komunizma, danas se čini potencijalnim grobarom
europske ideje i demokracije". Međutim, upozorava Maalouf, "promjene su se
dogodile prebrzo da bi se mentaliteti mogli prilagoditi novim realnostima".
Autor među ostalim ističe da "takozvano 'pravo naroda' više ne vrijedi.
Jer, napokon, što je to narod? Koliko je ljudi potrebno da bi se zaslužilo
to ime? Milijun? Sto tisuća? Deset tisuća? Tko će ikada moći odrediti broj
prema kojemu će se jednom narodu odbijati pravo da upravlja samim sobom?
Osim toga, može li narod 'upravljati sobom' ako svoj teritorij dijeli s
drugim narodima? Ili bi morao imati homogeni teritorij? A ako je tako, ne
bi li to bilo nagrada 'čistoći' i ohrabrivanje 'čišćenja'? Sam pojam
naroda, onako kako se danas razumije, ne nosi u sebi ideju sličnosti nego
ideju isljučivanja. Pravo naroda da odlučuje o svojim manjinama ne vrijedi
više od prava države da odlučuje o svojim narodima. Jedno i drugo moralo
bi biti neprihvatljivo svaki put kad je u kontradikciji s jedinom
nepromjenjivom vrijednosti, jedinoj koja se mora poštivati u svijetu
poslije hladnoga rata: sloboda čovjeka", zaključuje Amin Maalouf.
BORBA (Srbija) - 20. I. 1993.
Razlike u trokutu Rugova-Ćosja-Berisha
Komentirajući politička previranja među Albancima, Miloš Antić piše da
"prvi puta, poslije skoro četiri godine nacionalne hegemonije Albanaca na
Kosmetu i jedinstvenog političkog stava o gotovo svim, a naročito o
generalnom nacionalnom pitanju, na kosmetskoj albanskoj političkoj sceni
javljaju se različita gledanja pojedinih lidera". Problem se po njemu
pojavio nakon što su međunarodne institucije zauzele stajalište de je
"Kosovo sastavni dio Srbije i ne dolazi u obzir nikakvo nasilno mijenjanje
granica, niti se priznaje nezavisna republika Kosovo i njezino pravo na
secesiju". "To stajalište ozbiljno je uzdrmalo pozicije još uvijek vodećeg
kosmetskog albanskog lidera Ibrahima Rugove" koji umjesto "ranijeg
inzistiranja na suverenom i nezavisnom Kosovu, sad ističe njegovu
neutralnost i prema Srbiji i prema Albaniji" i koji bi, "kako se uveliko
komentira, bio zadovoljan i onim što su Albanci imali po ustavu SFRJ iz
1974". Autor dalje kaže da se "s ovim ne slažu ekstremne
nacionalističko-secesionističke snage koje zagovaraju rat kao jedino
rješenje albanskog pitanja... Te snage su okupljane oko Partije
nacionalnog ujedinjenja čiji je lider Haljilj Alidamaj, bivši Rugovin
suradnik", te tvrdi da "zbog mira u kući ove snage izbjegavaju javne
konfrontacije s Rugovom, ali se zato akademik Redžep Ćosja, koji predvodi
Forum albanskih intelektualaca ne libi da Rugovi sve njegove zablude i
stranputice javno priopći (...) a Ćosja je inače zagovornik ujedinjenja
svih Albanaca bez obzira na cijenu koju za to treba platiti". Ćosja je
također pokušao održati svealbansku skupštinu nacionalnog ujedinjenja i
pomirenja sa snagama koje su izgubile na posljednjim izborima u Albaniji.
On ne pripada ni jednoj partiji na Kosovu i tretira se kao "usamljeni
jahač", ali se ipak prije izvjesnog vremena "otvorenim pismom suprotstavio
i albanskom predsjedniku Sali Berishi prigovarajući mu ne baš biranim
riječima izdaju albanske stvari", jer je rekao da Albanija ne traži
promjenu postojećih granica.
DER STANDARD (Austrija) - 21. I. 1993.
Legalizirana pljačka
"Formalni pristanak Srba na mirovni plan Owena i Vancea nazirao se već
odavno. On počiva na ciničnoj kalkulaciji: Srbi su u međuvremenu
uspostavili vojnu kontrolu nad oko dvije trećine bosanskog teritorija;
mirovni plan dodjeljuje im gotovo polovinu Bosne, iako je srpska etnička
skupina prvobitno sačinjavala samo trećinu stanovništva Bosne. Posrijedi,
doduše, nije ispunjenje velikosrpskog sna, već najviši stupanj
približavanja tom cilju, moguć u datim okolnostima. (...) Suočen s izborom
između potvrde dijela ratnog plijena i potencijalnog gubitka svih plodova
svog pohoda, Milošević je izabrao prvu varijantu. Karadžić je u toj igri
bio samo njegova marioneta. (...) No, bosanski Srbi nisu istovremeno
potpisali i sporazum o primirju. Oni će iskoristiti otegnute pregovore o
detaljima i proizvoditi nove činjenice. Ne treba previše očekivati ni od
autonomije srpskih kantona u Bosni - oni će de facto biti priključeni
Srbiji, kao što će i kanton dodijeljen Hrvatskoj postati dio Hrvatske.
Preostali dio Bosne i Hercegovine zadržat će Muslimani, koji nikada nisu
mogli birati: svako rješenje za njih je bolje nego potpuna propast", piše
Peter Michael Lingens.
(Hina)sv
210052 MET jan 93
(Hina)sv