Nadnaslov: Dizzy Gillespie, posljednji velikan be-bopa pridužio se
prijateljima koji su otišli prije njega
Naslov: "Čovječe, nitko nije veći od glazbe"
Podnaslov: Predsjednici su mu ukazivali počasti, kolege glazbenici ga
obožavali, akademije izabirale za počasnog člana, a on je i
dalje mogao otpuhati srednju verziju svoje najpoznatije skladbe
"A Night in Tunisia", sve sa stilom, ponizno i s vragoljastim
smislom za humor.
Piše: Barry HANSON, Reuter
NEW YORK - Trubač Dizzy Gillespie koji je preminuo u srijedu u 75. godini,
jedan je od utemeljitelja revolucionarnog stila 40-ih godina poznatog kao
be-bop i desetljećima je utjelovljivao neizbrisiv simbol američkog jazz
glazbenika.
S napuhnutim obrazima kao zaštitnim znakom i zvucima trube okrenute put
neba, Gillespie je podučavao mlade glazbenike, skupljajući nagrade,
putujući i svirajući i do 300 noći godišnje i u svojoj 70-oj godini.
Predsjednici su mu ukazivali počasti, kolege glazbenici ga obožavali,
akademije izabirale za počasnog člana, a on je i dalje mogao otpuhati
srednju verziju svoje najpoznatnije skladbe "A Night in Tunisia", sve sa
stilom, ponizno i vragoljastim smislom za humor.
"Čovječe, glazba je tako velika," rekao je jednom. "Nitko nije veći od
glazbe."
Gillespiejev lik: kozja bradica, tamne očale i beretka, utjelovljenje je
suštine jazz glazbe. Jedan je od najstarijih osnivača frenetičnog be-bop
stila koji se tako usko vezuje uz ime saksafonista Charliea Parkera i jazz
klubove njujorške 52. Street 40-tih godina.
"Ljudi bi dolazili i govorili: Hajde, sviraj onu stvar. Ma znaš, onu koja
ide ovako de de bop, do bop de bop. I tako su našu glazbu počeli zvati
be-bop", prisjeća se Gillespie.
Međunaslov: "Salt Peanuts" za Jimmya Cartera
Charlie Parker umro je od srčanog udara godine 1955. A prije Gillespiea
otišli su svi njegovi jazz kolege toga vremena - Coleman Hawkins, Charlie
Barnet, Woody Herman, Duke Ellington, Earl Hines, Billy Eckstine, Dexter
Gordon, Art Blakey, Thelonius Monk i Miles Davis.
No glazba je živjela i Gillespie, koji je dobio nagradu Grammy 1975. i
1980. i snimio preko 100 albuma, bio je njezin najbolji zagovornik i
ambasador.
Jednom je čak uspio razgovarati s američkim predsjednikom u javnosti
prigodom izvođenja svoje druge, već klasične skladbe, "Salt Peanuts" (Slani
kikiriki).
Gillespie je bio u Bijeloj kući 1978. na proslavi 25-godišnjice Newport
Jazz Festivala, a predsjednik Jimmy Carter, koji se sjećao kako je slušao
Dizzya svirati "Salt Peanuts" prije mnogo godina u New Yorku, zatražio ga
je da odsvira tu skladbu.
Gillespie je odgovorio da, no samo ako Carter bude htio pjevati.
Predsjednik je to i učinio, pred okom kamera - i svijeta.
Dok je improvizacijski be-bop bio obilježje Gillespiejeve glazbe, on se
okušao i u drugim stilovima, mnogi od njih obojeni međunarodnim melosom.
Kasnih 80-tih i početkom 90-tih bio je na čelu big banda poznatog kao
United Nation Orchestra.
Međunaslov: Dječak s trubom
"Volim kubansku glazbu. Volim brazilsku glazbu. Volim argentinski tango
i volim calypso", rekao je Gillespie. "Najznačajnija glazba na sjevernoj
hemisferi ovdje je jazz, afro-kubanska, brazilska i glazba Zapadnih
Indijanaca. Sve su različite, ali su sve vrlo jake."
John Birks Gillespie rođen je 21. listopada 1917. u malom gradiću Južne
Karoline Cheraw. Bio je najmlađe od devetoro djece. Njegov otac, opekar i
pijanist za weekenda, umro je kada je Dizzyu bilo deset godina. Pa ipak,
sa ocem je Gillespie naučio svirati nekoliko instrumenata. Pokušao je s
trombonom u svojoj 14-toj godini no njegove ruke nisu bile dovoljno duge i
okrenuo se k trubi.
Godine 1933. bilo mu je 16 i tada je dobio stipendiju za studij harmonije
i teorije na Laurinburg Institute u Sjevernoj Carolini. Dvije godine
poslije već je u Philadelphiji svirao profesionalno.
Svirajući s Teddy Hill Bandom, Gillespie je gostovao u Europi gdje je
upoznao plesačicu Lorraine Willils. Vjenačali su se godine 1940. Kada su
slavili pedeset godišnjicu braka 1990, Dizzy je u Berlinu bio na
gostovanju. No nazvao ju je, kako je to i inače činio svakog dana, bez
obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio.
Međunaslov: 17 počasnih doktorata
S bandom Cab Calloway Gillespie je upoznao Charlie Parkera, i obojica su
zajedno svirali s Billyem Eckstines' s orchestra, gotovo su im se jednake
zasluge pripisivale, jer su bili dvije stvaralačke snage be-bop zvuka.
Nakon II. svjetskog rata stvari se mijenjaju i od velikih bandova pažnja
se sve više posvećuje malima, a Gillespie putuje cijelim svijetom.
Godine 1956. poveo je svoj band na turneju po Pakistanu, Libanonu,
Siriji, Turskoj, Jugoslaviji i Grčkoj. Gostovanju je pripomogao i američki
State Department i bilo je to prvi put da vlada daje služeno priznanje i
podršku jazzu.
Proslava njegova 75-tog rođendana trajala je čitavu 1992, Gillespie je
svirao mjesec dana s nekima od vodećih svjetskih glazbenika u poznatom baru
Blue Note u njujorškom Greenwich Villageu a imao je zakazana gostovanja u
Latinskoj Americi, Europi i Južnoj Africi.
Godine 1992. proglašen je počasnim članom Kennedy Centrea. Dobio je 17
počasnih doktorata škola diljem SAD a od Smithsonian Institution i vrijedno
priznanje James Smithson Medal za životno djela i dostignuća u umjetnosti.
(Hina) fs
072304 MET jan 93
(Hina) fs