RADIO I TV POSTAJA
ZAGREB, 7. siječnja (Hina)
FINANCIAL TIMES - Komentator Edward Mortimer u listu "Financial Times" od
6. siječnja bavi se razlozima neuspješne politike vlada zapadnih zemalja s
obzirom na stanje u bivšoj Jugoslaviji.
"Zacijelo se svatko nada da će 1993. godina biti manje "annus horribilis"
nego što je to bila 1992. No glede rata i uništavanja u istočnoj Europi,
ona bi mogla biti i gora, ne poboljšaju li vlade Zapadnih zemalja u velikoj
mjeri svoje ponašanje. Da bih im pomogao u tome ovdje sam sastavio popis
akcija pomoću kojih se moglo spriječiti tragedije koje su uslijedile, da ih
se provelo u pravo vrijeme.
1) Početak 1991. EZ mogla je obavijestiti sve strane da
a) ubuduće neće pomagati Jugoslaviju sve dok se svih šest republika ne
složi oko novog demokratskog ustava (vjerojatno konfederalnoga), i da
b) neće priznati niti podržati ijednu republiku koja bi se jednostrano
otcijepila.
(No, u to vrijeme većina europskih čelnika nije mislila o Jugoslaviji.
Bili su zauzeti Zaljevskim ratom.)
2) Lipanj-srpanj 1991. Kad je JNA počela s vojnim akcijama protiv
Slovenije, EZ mogla je odmah reagirati priznavanjem te republike,
upozoravajući ujedno hrvatsku vladu da istu vrstu potpore može očekivati
samo ako postigne dogovor o političkoj zastupljenosti srpske manjine.
3) Jesen 1991. EZ i međunarodna zajednica u cjelini trebale su daleko
oštrije odgovoriti na napade JNA i Srba na Hrvatsku, i to primjenom embarga
na naftu i korištenjem mornaričkih snaga radi zaustavljanja napada na
Dubrovnik i druge primorske gradove.
4) Siječanj 1992. Dvanaestorica su mogli pričekati s priznavanjem Hrvatske
sve dok u potpunosti ne budu zadovoljeni uvjeti utvrđeni mjesec dana
ranije, a koji su se odnosili na ustavne slobode i prava manjina. Nisu
trebali pozvati na referendum u Bosni i Hercegovini, nego se jasno
očitovati da će priznati njezinu neovisnost samo ako se izabrani nacionalni
vođe slože oko njezina ustava. Isto tako, nije trebalo brbljati oko
imena Makedonije nego ju se trebalo priznati pod uvjetom političkog
sporazuma između slavenske i albanske zajednice.
5) Proljeće-ljeto 1992. Priznavši Bosnu i Hercegovinu neovisnom i primivši
je u UN (...) Savjet sigurnosti mogao je narediti Srbiji, Crnoj Gori i
Hrvatskoj da se drže podalje. Tim trima republikama moglo se reći da
poduzmu učinkovite korake, pod nadzorom UN, kojima bi se spriječilo da
naoružane osobe, oružje ili strateški materijal stignu u Bosnu. Ako se one
toga ne bi pridržavale, trebalo ih se porvrgnuti ozbiljnim sankcijama, koje
bi se strogo provodile na kopnu, moru i rijekama. Više se toga trebalo
učiniti, pa i nedavno, pomoći Milanu Paniću i ostalim političarima
zainteresiranim za mir da svoju poruku upute čitavom biračkom tijelu.
(...)
6) Ljeto-jesen 1992. Priznavši Bosnu, no ne uspjevši je obraniti (...)
zapadne sile treba smatrati moralno odgovornima za stravičnu sudbinu koja
je pogodila muslimanski živalj. One su stoga bile pod moralnim imperativom
da izravno interveniraju kako bi se spasio taj narod. (...) Tako se ne bi
riješio politički problem, no, u najmanju bi se ruku žrtvama dao
prostor u kojem bi mogle preživjeti.
Umjesto toga, Zapad se zadovoljio polovičnim mjerama. (...) Uzaludno je
govoriti o 'provođenju' zabrane vojnih letova uz isto+vremeno 'izbjegavanje
sučeljavanja'. Provođenje uključuje sučeljavanje: jedno ne ide bez
drugoga. U svome očaju da izbjegnu tu neugodnu činjenicu čelnici Zapada
pribjegavaju apsurdnim prijedlozima kao što je onaj da se potpuno prekinu
sve veze sa Srbijom - što bi samo pomoglo Slobodanu Miloševiću da srpski
narod drži izoliran u svom osobnom svijetu paranoidne mašte.
Razumljiv je strah britanskog i drugih ministara za živote njihovih
vojnika. No je li bilo potrebno reklamirati taj strah na svakome ćošku
oslobađajući tako srpske čelnike od bojazni za posljedice njihovih akcija."
U daljem tekstu Mortimer raščlanjuje "politiku svršenog čina" na primjeru
Miloševića, a isti obrazac političara prepoznaje i u nekim drugim zemljama
bivšeg istočnog bloka. Zaključni dio članka posvećen je najnovijem
mirovnom planu oko Bosne. "Važno je znati da taj samo izgleda
djelotvornim, budući da uzima u obzir 'nove realnosti' i u tom smislu
potvrđuje metode putem kojih se došlo do tih realnosti. (...) Ako se
porušene kuće i izgrade, atmosfera neposrednog povjerenja u kojoj su nekada
živjele različite etničke zajednice ne može se više obnoviti."
THE WASHINGTON TIMES - "Rasprava o primjeni američke sile dovoljna je za
izazivanje intelektualne vrtoglavice", piše Mona Charen. Svi oni koji su
se zabrinjavali zbog novoga Vijetnama, kad se postavljalo pitanje o
poduzimanju akcije protiv Saddama Husseina, sada na sav glas zagovaraju
primjenu američke vojne sile u Bosni. "Čini se da su razlozi za američku
intervenciju, među mnogim liberalnim demokratima obrnuto proporcionalni
američkim državnim interesima koji su u pitanju. Tako je razlog za
intervenciju u Bosni snažan, razlog za akciju u Somaliji nadmoćan.
Međutim, razlog za američko sudjelovanje u zaljevskom ratu bio je
neuvjerljiv", ističe Mona Charen. Uspoređujući raspoloženje i gledišta
poslije vijetnamskoga rata, kad se činilo da Amerika vojno ne može učiniti
ništa, sa stajalištima poslije koja su se pojavila poslije zaljevskoga
rata, autorica ističe da se sada čini da Amerika može učiniti što god hoće.
"Ovo je zadnje gledište puno pogrešaka kao i prethodno. I morali bismo
pojasniti, i sebi i svijetu, da je primjer Somalije ograničen. Našu bismo
vojsku morali slati u potpuno humanitarne operacije, jedino onda kad je
rizik za naše vojnike minimalan", ističe autorica. Međutim, dodaje
"razlozi za intervenciju u Bosni ne temelje se jedino na suosjećanju".
Upozoravajući zatim na sve strahote rata u Bosni, Mona Charen pita "zašto
je to naša briga".
"Moje su misli bile zbrkane sve dok nisam razgovarala s Patrickom Glynnom
iz American Enterprise Institute, poznatim stručnjakom za kontrolu
naoružanja i geopolitičkog stručnjaka. Priznajući da su Europljani bili
sve samo ne hrabri u svom pristupu problemu u vlastitom dvorištu, Glynn se
trudi objasniti. Nijemci su svakako u najboljem vojnom položaju za
intervenciju, ali ih koče mnogobrojni faktori. Prvi je povijest - slika
njemačkih tenkova na balkanskom tlu neće biti dobro prihvaćena u svijetu.
Drugi je njemački ustav, koji strogo ograničava djelokrug njemačke vojske.
A treći je oštra reakcija svijeta na njemačko ranije djelovanje u
priznavanju Slovenije i Hrvatske. Oklijevanje Velike Britanije da napadne
Srbe u ime Bosanaca, temelji se na vlastitom iskustvu u Sjevernoj Irskoj.
Kako kaže Glynn: 'Oni ne vole da se raspadaju carstva i da etničke manjine
proglašavaju neovisnost'. Francusku je politiku nemoguće odgonetnuti. U
nedostatku akcije drugih benevolentnih sila, američka akcija postaje
imperativna. Srbi su do sada prolazili nekažnjeno. Postoje razlozi da
vjerujemo da će krenuti na Kosovo i provesti 'etničko čišećnje' i tamo",
piše Mona Charen. Upozoravajući na mogućnost upletanja drugih država u
rat, ona ističe da svijet "poduzima prve korake poslije hladnoga rata.
Presedani su posebno važni. Hipernacionalisti širom bivšega komunističkog
carstva gledat će što će se dogoditi srbijanskom predsjedniku Miloševiću i
njegovim sljedbenicima zločincima. Možemo se povesti za uspješnim
povijesnim primjerom: američkom pomoći Afganistanu. Bosancima je nužno
oružje i morali bismo im ga dopremiti - za početak. Srbi nisu vojni
divovi, oni su oportunisti. A za dobrobit europskoga mira, koji utječe i
na naše interese, ne bismo smjeli pretjerano povisiti cijenu agresije".
(Hina) sb
070016 MET jan 93
(Hina) sb