Govoreći o fenomenu naivne umjetnosti, u sklopu toga i o Hlebinskoj školi slikarstva, svojedobno je koprivnički povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar kazao da je nemoguće probuditi mrtvaca. Objašnjavajući danas za Hinu što je pod time mislio, kaže da za hlebinsku naivna umjetnost nema nade u smislu obnavljanja slikarskih i kiparskih kapaciteta i novih ljudi.
Naravno da naiva, kaže, kao fenomen ne može nestati. Ona nestaje kao fenomen u smislu povijesnog stila poput ekspresionizma, dadaizma i drugih stilova. Naiva kao širi fenomen prije svega je koncentrirana na Henrija Rousseaua zvanoga Carinik i francuske autore pa nastavno na njih i na Hlebinsku školu. Ona je kao povijesni pojam naprosto atrofirala.
"Ovo čemu danas svjedočimo, odvija se na sasvim drugoj razini, ponajmanje artističkoj", tvrdi Špoljar.
Smatra da je stil Hlebinske škole počeo odumirati krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Razlog nije komercijalizacija, nego nedovoljna potentnost autora koji su tada bili u naponu snage, ali su gotovo svi prešli u manirizam. Naravno, tu i tamo pojavio se još pokoji ingeniozan rad.
"To će se uskoro moći dobro vidjeti na izložbi u povodu 110 godina od rođenja i 30 godina od smrti Ivana Generalića koja se priprema u Hlebinama, a na kojoj će biti predstavljena privatna zbirka koja sadrži Generalićeva djela iz njegovih zadnjih godina stvaralaštva“, ističe Špoljar. Kaže da će ona pokazati kako je završio svoje stvaralaštvo, ostajući još naravno jak, ali daleko je to od onih radova iz 30-ih ili ranih 50-ih godina.
Autori Hlebinske škole nedovoljno valorizirani
Na pitanje koji autori Hlebinske škole nisu dovoljno valorizirani, sugovornik odgovara "svi". Generalić također čeka veliku izložbu, monografiju i veliku retrospektivu što nikad nije imao. Virius je zadnju imao 59. godine u Zagrebu, ali to je daleko od prave retrospektive. Njemu je napravljena mala monografija 1982. godine, međutim to nije dovoljno.
Tu je i druga generacija. Gaži je relativno dobro obrađen zahvaljujući Vladimiru Crnkoviću, ali Franjo Filipović nikako. Zanimljiv je i Dolenec, koji je počeo kao naivac, a završio kao akademski slikar zahvaljujući Krsti Hegedušiću. On također čeka rekapitulaciju onoga što je radio kao naivac, a kasnije kao akademski umjetnik.
"Nešto je rađeno po pitanju njihova vrednovanja, ali daleko je to od ozbiljne studije, izdavanja monografija i tako dalje", kaže Špoljar i dodaje da su dosadašnja izdanja bila više poput slikovnica, nego pravih monografija.
Dakle, ostaje još ogroman prostor za valorizaciju i iskorištavanje onoga što je bilo. Masa je autora koji nisu adekvatno obrađeni, prezentirani niti sakupljeni.
Govoreći o hlebinskoj naivi, odnosno njezinom aktualnom potencijalu, kaže da će sama galerijska institucija kad-tad morati napraviti bitan iskorak u smislu sadržaja, koncepcije, djelovanja, fizičkog i drugog proširenja.
"Davno smo govorili o nekoj vrsti baštinskog centra u kojem bi bila smještena galerija i sve uslužne djelatnosti na koje bi se vezala turistička ponuda", kaže Špoljar i dodaje kako vjeruje da će se takav koncept s vremenom morati realizirati. Potencijal hlebinske naive daleko je od toga da je iskorišten, a znatno manji fenomeni u svijetu doživjeli su valorizaciju i revalorizaciju pa su naposljetku iskorišteni i u ekonomskom smislu.
Objašnjava da manja mjesta s manje snažnim sadržajem imaju koristi od svojih autentičnih sadržaja. Kao primjer navodi Tavankut pored Subotice iz kojeg se nedavno vratio. Tamo su izvrsno iskorištene slamarke, nešto što je na rubu amaterizma i narodne umjetnosti i što se izvrsno koristi kao polazišna točka tamošnjeg turizma. Tavankut zahvaljujući slamarkama ima restoran, konferencijsku dvoranu i ostali sadržaj koji će Hlebine kad-tad morati ozbiljno planirati i graditi.
Potrebno proširiti zbirku Galerije naivne umjetnosti Hlebine
Epicentar budućeg baštinskog centra trebala bi biti Galerija naivne umjetnosti Hlebine koja je relevantna muzejska institucija čiju zbirku treba proširiti.
"Danas su dvije velike privatne zbirke spremne postati poklonom Hlebinama, a pretpostavka je izgradnja dodatnog prostora u kojem bi se posjetitelji mogli duže zadržati", ističe Špoljar i dodaje da selu nedostaje i pratećeg sadržaja poput restorana i još nekih galerijskih sadržaja koji će zadržati posjetitelje duže od jednog sata.
Smatra da se nedostatak sadržaja kojem bi okosnica bila Hlebinska škola naivne umjetnosti može lako riješiti uz pretpostavku malo političke volje. Danas je cijela ova priča parcelizirana na Općinu Hlebine, Grad Koprivnicu i Koprivničko-križevačku županiju. Dio zbirke pripada Muzeju grada Koprivnice, drugi je u Hlebinama, prostori pripadaju Općini Hlebine. Koordinacija među svim tim subjektima je konstantno, na određeni način, nategnuta, bez obzira što svi načelno imaju volje upogoniti hlebinski dragulj.
"Paradoksalno mi je što europska sredstva, koja se nemilice dobivaju za stotine različitih projekta, ne nalaze put do Hlebina", ukazuje Špoljar na posljedice koje su rezultat razjedinjenosti. S malo volje može se mnogo toga napraviti pod uvjetom da Galerija zastupa umjetničke vrijednosti, a ne amaterizam. Kao drugo, mora se razmišljati i šire od čisto izložbene politike što podrazumijeva podizanje turističkih sadržaja i očuvanje dijela Hlebina kao zaštićene zone s modernim interpretacijskim centrom.
"Znam da je lako govoriti o svemu tome, ali danas se grade turistička zdanja oko otkrivene tople vode ili nezanimljivih ideja pa stoga čudi da ne iskorištavamo nešto što ima povijesnu vrijednost koja traje 100 godina", zaključuje Špoljar.
Piše Ozren Špiranec